Nedim Jahić: Jučer je danas

Photographer: Ron Haviv

Pravda je floskula koja pred zgradu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ne bi mogla dovesti ni dvadeset boraca za nju, ako bi se neko naivan i neupućen zaletio da okuplja građane protiv poništenja presuda, koje će se nastaviti.

Piše: Nedim Jahić

Nije potrebna nikakva velika pamet za zaključiti da je postalo nepoželjnom i teškom temom doticati se onoga što je oblikovalo odnose, živote i prostore na kojima danas živimo, pričom o zločinu i svemu onome što od zločina dolazi.

Krajnje je neugodno kvariti svježinu proljetnog jutra fotografijama iz Bijeljine 1992. godine, ili spomenuti negdje na društvenim mrežama da se baš tog dana poništava presuda licu koje je pravosnažno osuđeno za genocid, premda je isti planirao još barem dvadeset godina provesti iza rešetaka.

U silini postojećih socijalnih problema, kršenja ljudskih prava i diskriminacije, ali i činjenice da se prošlost koristi kao alat politike današnjice, devedesete i njene žrtve su se sklupčale u prostor privatnih priča i sudbina, ograničavajući priču o iskustvu samo na najteže i neposredno pogođene onim što se dogodilo.

Kada su do Haga stigli i posljednji traženi, historija je prestala biti problem institucija, te je tada nestala sa radara političke bitnosti i interesa javnosti. Od tada na masovne grobnice gledamo kao na dnevnu vijest, jer blato iz jama je dio vremenske prognoze, na obilazak neobilježenih logora se gleda kao na ‘nepotrebno podizanje tenzija’, zločinci na slobodi zbog pogrešnih zakona kao proceduralni problem ‘koji će se već nekako riješiti’, a tragovi granata i krvavi ožiljci kao tačka u turističkom obilasku gradova.

Nema bijesa, nema ga ni  kada se pred sudovima nađu žrtve, zbog toga što su zašle u posjed Zemljoradničke zadruge, a onda pred sudom neko ima petlje argumentovati zabranu prilaska, ponašajući se da kao da baš na tom mjestu, vrućeg ljeta 1995., počinioci nisu pravili pauze – privremeno umorni od ubijanja.

Pravda je floskula koja pred zgradu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ne bi mogla dovesti ni dvadeset boraca za nju, ako bi se neko naivan i neupućen zaletio da okuplja građane protiv poništenja presuda, koje će se nastaviti. Ono što se dogodilo se ne doživljava kao ono što se i dalje dešava, već kao završeno poglavlje na koje je bolje da se ne vraćamo, osim ako nije riječ o kakvom dobrom vicu ili angedoti.

Međutim, dok pokušavamo namaštati to carstvo gdje caruje drugarstvo, zaboravljamo da je cijele živote generacije koje će ovog oktobra prvi put izaći na izbore oblikovao pokolj. U tom kontekstu, nema napretka dok ne shvatimo da ne živimo u kontekstu tužbe i protivtužbe kao zaraćenih istina oko prošlosti, već da rezultate historije ‘nesporazuma’, imamo živjeti i kad se svi sudovi zatvore, svi zločinci pomru i sve jazbine utihnu. Jer kod nas je jučer danas, i to neće prestati biti tako. Teška tema, zbog koje je razumljivo živjeti u nekoj drugoj stvarnosti. Naravno, druga stvarnost je privilegija manjine.