Intervju sa Heni Erceg: Otišla sam s normalnim ljudima praviti Feral

Stefica Galic
Autor 8.6.2013. u 12:11

Intervju sa Heni Erceg: Otišla sam s normalnim ljudima praviti Feral

Heni Erceg, žena. Ime. Oštro novinarsko pero. Sloboda. Simbol. Institucija. Posvećenost. Ideja. FERAL.  Heni na udaru svih: mržnje, prijetnji, kleronacionalista, nasilnika. Heni izolacije, distance od svega zla Tuđmanovog vremena i kasnije u Hrvatskoj. Heni – neuništiva!

Za tacno.net govori o svom životu, Feralu, teškom  radu i neprestanoj borbi.

Razgovarala: Štefica Galić

Ne pojavljujete se u javnosti dugo vremena? Zašto vas nema?

To što nazivate javnošću više volim promatrati s velike udaljenosti, u našim je prilikama to mnogo sigurnije, da ne kažem zdravije.

Vaši tekstovi se čitaju ponekad više od Viktorovih iako njega smatraju „gospodarem pisane riječi“ u cijelom regionu. Oštri ste,  britki,  nikog ne štedite.  Pišete samo za slovensku Mladinu. Zašto samo za Mladinu, a ne i za neki od hrvatskih ili bh medija?  Je li u pitanju smisao pisanja u ovom dijelu bivše nam domovine ili je pak  nešto drugo?

O smislu pisanja na ovim prostorima dalo bi se govoriti na dugo i široko, jer se stalno čini kako se u proteklih dvadeset godina zapravo nismo makli s  mjesta, štoviše neki društveni procesi u Hrvatskoj vraćaju državu skoro u srednji vijek, pa u tom smislu često izgleda i da je sav napor onih malobrojnih koji godinama kritički upozoravaju na sve društvene nedostatke, zapravo posve uzaludan. Uostalom, vara li me doista posve taj osjećaj uzaludnosti  ako je –  nakon petnaest godina koliko smo se u Feralu iscrpljivali u dokazivanju elementarnih činjenica, na primjer da je Franjo Tuđman bio tašti diktator, odgovoran za zločine, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, da je zatirao demokraciju i od Hrvatske za dugo učinio malu, ksenofobnu, državu mrzovoljnih građana – upravo Tuđmanu, od svih ljudi, nedavno podignut  spomenik u Splitu? Naravno da je, makar na simboličnoj razini, to dokaz da su sva nastojanja da se dokaže kako se Hrvatska mora odmaknuti od svoje loše prošlosti, oličene upravo u Tuđmanu, bila uzaludna. Što se moga pisanja za hrvatske medije tiče, stvar je prosta ko pasulj; nitko me, nakon gašenja Ferala, nije zvao, a sama se nisam nudila, jer ionako ne znam gdje bih to uopće ovdje htjela pisati. Mladina je bila jedini i odličan izbor, oni su me pozvali, suradnja je izvanredna, taj je politički tjednik uz to vrlo blizak nekadašnjem Feralu, s jasnim, čvrstim, protunacionalističkim, demokratskim stavovima. Tako da ne mogu poželjeti bolju novinu za svoje tekstove, a javio se, odmah, 2008., nakon gašenja Ferala, prijatelj i urednik sarajevskih Dana, Senad Pećanin s porukom: „Naša su ti vrata uvijek otvorena.“ Malo kasnije, međutim, i Dani će imati ozbiljne probleme, potom će ih preuzesti sarajevsko  Oslobođenje itd., ali  taj Senadov poziv, u vrijeme totalne šutnje, ili zlobe kojom su se hrvatski mediji orkestrirano iživljavali na već mrtvom Feralu, ostao mi je kao najljepša uspomena, dokaz da i kada sve ode dođavola, postoje ljudi, prijatelji, u pravom smislu riječi.

Izvještavali ste iz cijele bivše Jugoslavije, tokom rata u Hrvatskoj i gotovo sa svih ratišta u zemlji, bili svjedokom mnogih zbivanja,  bezbroj puta jedva živu glavu izvukli, na kraju, niste se mogli prilagoditi novoj hrvatskoj vlasti.  Zašto ste otišli s Hrvatske televizije nakon toliko godina rada? Šta danas mislite o HTV-u?

Hm, prilagoditi se Tuđmanovoj vlasti. Pa čini mi se da je već elementarni kućni odgoj nalagao odbijanje prilagodbe Tuđmanu i njegovoj nacionalističkoj eliti, koja je, vidimo, itekako žilava i evo ih, tek što nisu, opet zajahali vlast. Više nego ikada u tjesnoj su vezi s Katoličkom crkvom i rigidnim malim fašističkim strankama, a takvih ne fali, pa svjedočimo bizarnim i opasnim tendencijama, poput zahtjeva za referendumom neke opskurne skupine o promjeni Ustava, tako da bi se  brakom smjelo nazivati isključivo zajednicu muškarca i žene. Tu opasnu, homofobnu peticiju, kojom se zahtjeva ozakonjenje  diskriminacije svake izvanbračne ili homoseksualne zajednice, potpisalo je, eto, čak 700 tisuća Hrvata. I gdje onda to ide ta država? Da, u Evropsku Uniju, ali s figom u džepu i imbecilnom željom da ostane ukopana u kanonima katoličkog inkvizitorstva. To samo potvrđuje da je HDZ bio i ostao retrogradna partija, koja opet koketira i zagovara najgore Tuđmanovo nasljeđe, ali s tim se, nažalost, dobar dio građana Hrvatske otvoreno identificira, drugi pak tiho podržava… I nije tu samo stvar u ekonomskoj obespravljenosti, iz koje se onda rađaju fašizmi, kako taj proces hoće simplificirati neki sociolozi i analitičari, nego se radi o duboko zapuštenom narodu, koji stalno negdje kolektivno srlja, jučer u ratove i zločine, danas pod oltar s kojega se širi vonj mržnje prema svakoj drukčijosti: nacionalnoj, vjerskoj, seksualnoj…  Ja se, eto, ni devedesetih takvoj vlasti nisam mogla prilagoditi, između ostaloga i zato što sam, kao reporterka Hrvatske televizije, direktno svjedočila događajima stvaranja države od samog početka. A stvarala se u zagušenim krčmama, krojili su je neki strašni ljudi, mahom bivši komunisti (kakav je uostalom bio i general Tuđman), koji su svoje jugoslavenstvo samo preko noći preokrenuli u hrvatstvo, ono koje s patriotizmom nije nikada imalo nikakve veze, ali je itekako imalo s oporim, zagušljivim nacionalizmom i naravno ogromnim ratnim profiterstvom. Sve je to odmah, od početka, vrlo planski bazirano na isključivosti i mržnji prema svim manjinskim skupinama, Srbima naročito. Na hrvatskim sam ratištama, jednako kao i vlastitoj redakciji, dobro upoznala svu pogubnost Tuđmanove politike, temeljene na fašističkom zadatku etničkog čišćenja srpskih građana iz Hrvatske i kasnije agresiji na Bosnu, s glupim, neostvarivim ciljem pripajanja djelova BiH Hrvatskoj. A otkaz na HTV–u dala sam kad su moji kolege, zajedno s hrvatskom vojskom, to jest „enbeded“, kao američki novinari u Iraku, krenuli u Bosnu i Hercegovinu, ne kako bi objektivno izvještavali, nego kako bi prozirnom propagandom „ratovali“ protiv Bošnjaka, baš kao što su ranije istim neprofesionalnim, strogo propagandnim sredstvima, ratovali protiv hrvatskih Srba. Bila je to nezamisliva atmosfera, a shvatila sam što se događa nakon što sam izašla iz okupiranog Dubrovnika, krajem 1991., kada se moji izvještaji iz toga grada nisu objavljivali, zato jer sam napominjala kako je Dubrovnik prepušten sam sebi, kako tamo nema hrvatske vojske, nego da grad brani šačica slabo naoružanih Dubrovčana, a Miloševićeve horde već su bile na domak centru grada. Bilo mi je jasno da se Franjo oko Dubrovnika nešto dogovara sa Slobom, baš kao što su se dogovarali i oko Vukovara, a rezultat tih njihovih dogovora bio je da je Dubrovnik odblokiran, crnogorske i srpske bande povukle su se, ali za račun Vukovara koji je prepušten na nemilost najgorim srpskim zločincima. U takvoj je politici Franje Tuđmana sudjelovala većina novinara Hrvatske televizije, ponosni što su, kako je govorio tadašnji šef hrvatske „Katedrale duha“, Antun Vrdoljak, „dobili medijski rat protiv Srbije“. Sve je to bilo previše depresivno, mučno, sva ta euforija, prikrivanje zločina, izvještaji pisani u Službi za informiranje Hrvatske vojske ili neke opskurne tajne službe, šutnja o otpuštanju kolega druge nacionalnosti… Uglavnom, nisam izdržala nego sam dala otkaz i otišla s normalnim ljudima praviti Feral. Nažalost svi ti takozvani novinari HTV–a i danas su na istim mjestima,  i dalje truju javnost, manipuliraju, uvijek na raspolaganju Tuđmanovim sljednicima, zato jer lijevoliberalna vlast ni u jednom svom mandatu nije našla snage da napravi barem simboličnu lustraciju u toj najvažnijoj medijskoj kući. Moje današnje mišljenje o HTV–u stoga je jednako loše kao i onda, to je kuća koju valja profesionalno deratizirati, jer predstavlja opasnost za zdrav razum građana, ali to su posve iluzorna očekivanja, budući da je na čelo te javne institucije nedavno, tako tipično, izabran  baš odgovarajući kadar, bivši rigidni komunist, nesposoban i nestručan, ali zato prilagodljiv centrima moći (u ovom slučaju to je predsjednik Republike) i sklon da na važno mjesto glavnog urednika imenuje svoga kuma, pri tome čovjeka koji je lažirao svoju ukupnu biografiju, no svakako upotrebljivog i danas, kao i prije dvadeset godina. I pravo je čudo da je taj ipak podnio ostavku, nakon što su se utvrdili falsifikati u njegovoj biografiji, makar je i ta „žrtva“ podnesena kako bi se olakšalo kumu Goranu Radmanu da zadrži svoju poziciju ravnatelja HTV– a, budući da je i sam u neviđenom sukobu interesa.

Kako komentirate presudu Haškog suda hercegovačkoj šestorci i jeste li svjesni koliko je Feral pridonio rasvjetljavanju činjenica o hrvatskoj agresiji na  Bosnu i Hercegovinu?

Da, nema tog zločina o kojemu Feral nije pisao na vrijeme, uglavnom netom su se dogodili, nikada naknadno, iz sigurnosti velikoga odmaka, tako je bilo i s Tuđmanovim napadom na Bosnu i Hercegovinu, logorima HVO–a za Bošnjake u Hercegovini,  rušenjem Starog mosta u Mostaru, zločinom u Ahmićima… Stoga ima pravde u haškoj presudi šestorici za udruženi zločinački pothvat, na čelu s Franjom Tuđmanom,  i prava je šteta da Tuđman nije živ, pa da i sam „uživa“ u toj presudi. Koju, međutim, hrvatska vlast, vidimo, skandalozno relativizira, a premijer Milanović ide dotle da kaže kako ona „ne odgovara istini i stvarnosti“, te da se on nada da će se u žalbenom postupku izmjeniti. Što je, poznavajući Haški sud, vrlo moguće. Ali za ovu naciju i za buduće generacije nije  prokleto samo to što su se takvi strašni zločini i posezanje za tuđom državom uopće dogodili, nego upravo današnje politikantsko lamentiranje, relativiziranje i pokušaji revizionizma tih strašnih događaja od strane takozvane lijevo-liberalne vlade. Ako premijer smatra da Prlić ili Praljak trebaju biti slobodni ljudi, a svi su mu dokumenti i dokazi o zločinima itekako poznati već dvadeset godina, onda država kojoj je on na čelu nema nikakve šanse postati normalnom državom, niti njeni građani imaju iakvu mogućnost ozdravljenja i distanciranja od zločina ondašnje, Tuđmanove Hrvatske. Nažalost, ovdje se u vezi te presude i inače ne čuju disonantni tonovi, društvene elite  opet trabunjaju o tome kako je Tuđman uništavajući Bosnu, zapravo spašavao tu državu od Miloševića, a tamošnji se logori ovdje umiljato nazivaju sabirnim centrima. Skoro pa karitativnim ustanovama. Tako da se u Hrvatskoj naprosto odbija racionalno prihvaćanje bilo koje kazne za zločine, pa tako i one pred Međunarodnim sudom u Haagu, uostalom hrvatsko se pravosuđe godinama uporno opire suđenjima za ratne zločine, čak i najgorim zločincima, poput već legendarnog Tomislava Merčepa. Stanje je, čini mi se, gore čak nego u Srbiji gdje su se jasno i glasno čuli toliki  ogorčeni glasovi važnih ljudi s njihove javne, pa i političke scene, zbog nedavne odluke Haškog suda o oslobađanju one dvojice najgorih Miloševićevih zločinaca. Mukla je stoga društvena atmosfera u Hrvatskoj, zagušena lažnim domoljubnim floskulama, upornom i opasnom revizijom bliske prošlosti, za što veliki dio odgovornosti svakako snosi i takozvana ljevica, kažem takozvana, jer doista ne znam koje bi to bile njene istinski lijevičarske karakteristike.

Šta mislite o Feralu i vremenu pisanja i uređivanja tog kultnog časopisa iz današnje perspektive? Bili ste izloženi  neprestanim napadima,   brutalno vas je napao jedan srpski nacionalista na sred ulice u Splitu, vašeg supruga, Viktora Ivančića, mobilizirali su… Da li ste se bojali, kako ste se nosili s tim?  

Ah, ne mogu sigurno biti posve objektivna kada je o Feralu riječ. Jer to nije bila novina u običnom smislu riječi, bila je mnogo više, posvećenost, ideja… Bilo je to, osim toga, petnaest godina užasno napornog rada, ali uvijek u dobroj atmosferi, što je onda čitavu tu priču umnogome olakšalo. Kako bismo drukčije izdržali sve smicalice vlasti, tajnih službi, „korektnih“ građana… sve prijetnje, mržnju u gradu u kojemu smo rođeni, i na koncu prisilnu mobilizaciju Viktora, s vrlo izvjesnim ostvarenjem zamisli ministra obrane, Gojka Šuška, da ga se na nekom ratištu riješi, tobože zalutalim metkom u glavu. Naravno, pretpostavka Ferala bio je naš potpuni izolacionizam, udaljavanje od javnosti, rječju nesudjelovanje i totalna distanca od svega izvan zidova vlastitoga stana i redakcije. A strah? Šta ja znam, to je kao i s ratištima, ako se bojite malo, onda je dobro, ako je strah preveliki, onda je bolje ostati doma, ne znam, mislim da se na ratištima nisam bojala puno, osim u Dubrovniku, jer tamo je bilo jasno da srpska vojska može ući u grad kad hoće, tamo se jako pucalo, s mora, kopna… Prijetnje u Feralu bile su nekako drukčije, činilo se lakše, možda i zato jer smo funkcionirali kao grupa, djelili strah, neugodu, prijetnje… Naravno, nepodnošljiv je bio strah za Viktorov život u tih mjesec dana,  dok ga  konačno nismo „oslobodili“, sve uz pomoć ogromne vlastite galame i međunarodnih institucija. Teško je naći odgovor na pitanje kako se čovjek nosi s brutalnošću vlastitih sugrađana ili institucija, jer dok to traje, pa tako 15 godina, uđeš nekako u žrvanj, to postaje svakodnevica… No Feral je uvijek izazivao najbolje i najgore emocije, ove potonje pokazale su se samo mjesec dana nakon Feralova gašenja, kada su nas kukavički šutali, kao mrski leš na podu, difamirali kao lopove i kriminalce, sve na bazi falsificiranih dokumenata iz radionica tajnih službi i jednog opskurnog mafijaškog tjednika koji je u međuvremenu i sam preminuo, ne ostavivši za sobom važnijeg traga, osim nasilne smrti svoga vlasnika u jednom uličnom obračunu. No sve je to bio tako mizerni udarac mediokriteta, bjedni pokušaj uvjeravanja javnosti kako smo „isti kao ostali“, to jest govna i lopovi, a što su rado  prihvatili srednjestrujaški mediji koji se sada, eto, i sami manje više urušavaju, utonuli u novinarsko beznađe i trivijalnost. Taj udarac, kao sprega tadašnje politike Ive Sanadera i njegovih medijskih poslušnika, moram priznati zatekao me je mnogo više od udarca onoga nacionalističkog kretena na splitskoj ulici, nekako nisam očekivala takvu količinu niskih  strasti, mediokritetske mržnje… Dabome, jednoga dana iznenada izbiju posljedice, ali o njima nije pristojno govoriti,  s obzirom na sve ono što su prošli i doživjeli toliki ljudi na ovim prostorima, vi to uostalom jako dobro znate.

Heni, Viktor i Štefica

Mnogi danas traže da se Feral ponovo pokrene. Tokom rata ljudi su iz Mostara išli u Metković da kupe Feral ili negdje najbliže u Hrvatsku. Naši prognani po cijelom svijetu čekali su nestrpljivo svaki broj Ferala da saznaju pravu istinu iz domovine.  Bili ste zaista jedino svijetlo u tom nevremenu.  Da li je moguć novi Feral?

Ne, mislim da nije moguć, to je stranica koju smo okrenuli, knjiga koju smo pročitali, jedan neponovljivi period života i rada. A i čemu, ova su društva, čini se posve sretna sa svojim medijima,  banalizacijom i neprofesionalnošću, internetskim portalima punima „pisama čitalaca“ koji ne razumiju ništa, ali imaju potrebu da iz sigurne anonimnosti produciraju psovku i mržnju. Doduše, nadam se da u nekim društvenim zakucima, na marginama, ipak postoje neki ljudi koji bi možda mogli proizvesti kulturnu i medijsku alternativu svim tim zagađivačima javnog prostora. Možda, a možda je umor i čemer u Hrvatskoj već učinio svoje i na tom planu.

Vaša knjiga Ispo(d)vijesti o ratu u Hrvatskoj, unatoč velikom interesu čitatelja, u medijima  nije baš popraćena. Zašto?

Možda zato jer je u toj knjižici napisana istina o nekim događajima u ratu u Hrvatskoj, a ona se svakako razlikuje od one službene. To je, eto, bilo dovoljno  takozvanim književnim kritičarima, a ima ih u Hrvatskoj ionako dva i pol, da se prave kao da knjige nema. Ali nije to nešto o čemu razmišljam, ukoričila sam te intimističke bilješke zbog sebe same, dva su izdanja prodana, stvar je stigla do čitaoca, a to je jedino važno.

Kako komentirate  napade nacionalističkih portala iz BiH na kolegu Predraga Lucića,  optužujući ga za  „ustaško ismijavanje bošnjačkih žrtava zločina u Ahmićima“,  da je svojom satiričnom pjesmom „Ići mići Ahmići“  ismijavao žrtve zločina u Ahmićima te da je drsko i bezobrazno uvrijedio ožalošćene porodice?

Znate, moj prijatelj Predrag Lucić doživio je upravo ono što se čini nemogućim, a rezultat je još jednog mita na ovim prostorima, to jest mitologije žrtve, prema kojoj je žrtva po definiciji uvijek u pravu. U njeno se ime onda javljaju razni branitelji, čak i onda kada je, kao u slučaju Predragove pjesme, pjesnik isključivo na strani upravo žrtve, a oštricu satire upire u zločinca. Ta vrsta ljudi, ti koji su upali u apsurdnu tvrdnju da bi Lucić mogao omalovažiti ubijene građane Ahmića, to su manipulatori žrtvama, opasno nacionalistički zadrti, ali s lažnom prednošću etničke vezanosti uz žrtve.  A kako takvima uopće objasniti satiru? Niti žele, niti mogu shvatiti da je upravo poetsko ili prozno pretjerivanje odličan način da se ukaže na samu bit nekog problema, događaja, nesreće, pa i klanja… Tužno je, naravno, ali vrlo moguće, da te popljuju oni u ime kojih si na vrat navukao tolike neprijatelje i tolike neugodnosti. Na koncu, nemojte misliti da i sama žrtva nije sklona manipulaciji, naročito kada je podijela tako stroga, to jest kada postoje naše i njihove žrtve, one prve naravno uvijek su veće, ako ne i jedino važne, s njima dakle nema šale, u njihovo ime smiju govoriti samo pripadnici istoga naroda, a ne tamo neki „tuđi“ pjesnici, pa još satiričari. I tu mi na pamet pada splitska poslovica: „Učini dobro, izij govno!“ Eto, Predrag je doživio upravo to od pripadnika naroda za čiju je dobrobit ispisao kilometre tekstova i u svojoj matičnoj državi doživio izljeve bijesa i mržnje.

Kad bi nam bio ponovo dan početak, da li biste izabrali isti put?

Dobro zvuči vaša ideja o novom početku… Ne, mislim da ne bih puno toga mijenjala, a opet nisam sigurna da je baš tako dugo i toliko angažirano trebalo sudjelovati u otvaranju očiju  kolektivu koji ni danas ne smatra da je barem dijelom suodgovoran za zlo i zločine koji su se dogodili u njegovo ime, zločine u kojima su neki sudjelovali, drugi šutjeli, treći profitirali… Ne znam, ali novi početak…to svakako ne bi bilo loše.

 

 

 

 

Stefica Galic
Autor 8.6.2013. u 12:11