Intervju – Tanja Miletić Oručević: Svako dobro pozorište je društveno angažirano

Povezani članci

• Adnan Žetica: Na rubu pameti II
• SRAMOTNO: HDZ podržava sramotan tekst o turistima iz BiH
• Žene u Mostaru traže besplatno predškolsko obrazovanje za svu djecu
• Senad Pećanin: Zaustavite Srbiju i Hrvatsku, da ne bude novog rata u Bosni
• Glasnovićev streljački uvod
• Predavanje fra Drage Bojića u Banjaluci: Kamenovanje Svetog Stefana ili religija bez Boga

Razgovarao: Amer Bahtijar

Postoje oni koji govore da im nagrade ništa ne znače, ali obično su to riječi onih koji ih nikada nisu ni dobili. Međutim, mislim da je to stvaranje izgovora kada već znaš da nećeš dobiti neku nagradu.
Tanja, Vi ste dobili nagradu za najbolju predstavu u cjelini tokom protekle godine, na Festivalu bh. drame u Zenici. Kakav je osjećaj, kako je dobiti nagradu?

Moram te razočarati, ja sam također među ljudima koji smatraju da nagrade nisu najvažnije u onome što radimo. Ali, naravno, zbog ove nagrade sam vrlo zadovoljna. Drago mi je da je nagrađena i izdvojena baš predstava ‘Bio je lijep i sunčan dan’, koja je poprilično netipična po raznim osnovama, drago mi je da je riječ o SARTR-u u kojem smo radili i na neki način je to priznanje za rad koji je u  tom teatru u nekoj novoj fazi. Novom direktoru SARTR-a, Nihadu Kreševljakoviću, ovo je prvi projekat u njegovoj produkciji i jedna od prvih ideja koje je on htio unijeti i vrlo je bitna kao ideja dokumentarne predstave o opsadi za ono što SARTR i Kreševljaković žele raditi kao nekakav ukupni svoj programski cilj i orijentir tog teatra.

Ja mislim da je to vrlo značajno jer treba skrenuti pažnju na to, koliko ja u ovom trenutku znam, SARTR je jedino pozorište u BiH koje ima svoju programsku koncepciju, jasno postavljene estetske ciljeve. Dakle, Kreševljaković je pošao od logike jedne činjenice: da se teatar zove Sarajevski ratni teatar i da je nastao 17. maja 1992., prije svega kao izraz protesta i bunta jedne grupe umjetnika u to doba, gospodina Safeta Plakala i još nekoliko ljudi koji su se oko toga skupili. U podrumu tokom granatiranja su glumci, reditelji i pisci došli na jednu, rekla bih, apsurdnu ideju da osnuju novo pozorište i to je, naravno, postalo izraz duha opkoljenog Sarajeva i ljudske potrebe da se i u situaciji nekog najvećeg zla, ipak bori za ljudsko dostojanstvo – kulturom i umjetnošću. I to je nama svima vrlo značajna ideja i tu vrstu promišljanja i mišljenja SARTR želi održati. To što je ova predstava nagrađena za najbolju predstavu na Festivalu BH drame sigurno pokazuje da je to jedan dobar način razmšiljanja koji nailazi na razumijevanje publike, kritike i kolega koji su tu nagradu dodijelili.

Nagrade i jesu, i nisu bitne. Ali, meni je zaista u nekoj mjeri krivo što jedino nagrade u našoj javnosti izazivaju neku veliku medijsku pažnju. Mislim da to nije pravedno i nije u redu. Ipak, svakodnevno se bavimo nekim svojim poslom, nekom svojom kulturnom produkcijom. Ljudi prave predstave, imaju premijere i one uvijek nekako djeluju na javnost i mislim da ta pomama za nagradama malo potiče i od neke vrste lijenosti ljudi koji rade u medijima.

Vidjeli smo da je ova odluka žirija o nagradama za predstavu ‘Bio je lijep i sunčan dan’, naišla na odobravanje pubilike. Jako puno gledatelja mi je kasnije reklo da im je drago i da je to pravedna odluka žirija te da se oni s njom slažu. To mi je vrlo značajno. Jer nije to baš uvijek slučaj. Nažalost, živimo u vremenima kada oko tih nagrada ponekad ljudi imaju osjećaj manipulacije, namještanja itd. U ovom slučaju se to poklopilo.

Rat je velika tema, a Vi ste već nekoliko puta radili predstave o ratu i uspjeli izbjeći taj neki kič ili patetiku. Kako se nositi s velikim temama: Opsada Sarajeva, opsada Mostara…?

Sigurno da jeste jako teško i svi mi baveći se tim temama postavljamo sebi ta pitanja. Rad na ovoj predstavi je bio vrlo težak u tom smislu da smo stalno vagali, preispitivali mjere emocija.

Meni pomaže to što ne volim patetiku, takva sam osoba. Jednostavno, prezirem patetiku i ona kod mene kao gledatelja predstave ne može ništa proizvesti, osim što mi je to smiješno.

Valjda je to neki osnovni, prirodni mehanizam kojim se čovjek brani od manipulacije. Ja sam odrastala 80-ih godina, u društvu koje je bilo vrlo profilirano u kulturnom smislu, jedne vrlo zrele države i vrlo profilirane kulturne scene i ljudi su u tom periodu mog odrastanja i formiranja mojih ukusa, između ostalog gajili otpor prema patetici jer smo to doživljavali kao nešto što je lažno i nepotrebno. U to vrijeme, u najzvaničnijoj jugoslovenskoj kutluri, je prošlo bilo vrijeme velikih patetičnih gestova u odnosu na Narodnooslobodilačku borbu i partizane, mi nismo više vjerovali u te stvari. Tako da vjerovatno negdje i  otud to potiče.

Za ‘Bio je lijep i sunčan dan’ značajno je to, osim ta sama knjiga po kojoj smo radili – skup preko sedamdeset zapisa građana Sarajeva o svom doživljaju 2. maja 1992. isto pokazuje u velikoj mjeri da su doživljaji tih ljudi lišeni patetike. Ljudi su često pisali o tom danu sa nekim humorom, s nekom distancom ili s nekom vrstom filozofske refleksije koja u sebi, zaista, nema ništa patetično. Dakle, ti ljudi su sami tako postavili te stvari. Ja sam, naravno, razgovarala mnogo s ljudima koji su proveli rat u Sarajevu i koji se nisu izrazili u toj knjizi, i uglavnom sam nailazila na neke vrlo inteligentne stavove prema toj situaciji.

Čini mi se da smo u toj predstavi uspjeli nešto od toga da donesemo. Mi smo s predstavom gostovali i u Beogradu, i osnovna stvar koju su nam govorili gledatelji iz Beograda, koja je napisana i u kritikama, zbog koje sam ja zaista zadovoljna, jeste da su primijetili da ova predstava govori o opsadi Sarajeva na dokumentaran način, dakle, donoseći stvarne historijske činjenice – ali, bez imalo mržnje. Mi smo otišli u Beograd bez namjere da ikoga ružimo, kako je to simpatično izrazila glumica Maja Salkić.

Predstava naziva stvari pravim imenom, vrlo jasno govori šta je se dogodilo 2. maja 1992. u Sarajevu, ali zaista mislim da u njoj nema niti jednog trenutka koji budi, u bilo kojem gledatelju, bilo gdje pa eto i u Beogradu, nekakav osjećaj mržnje ili kod naših gledatelja neki poticaj na osvetu ili nešto slično, jer to bi bilo strašno. Događalo mi se da gledam predstave o ratu u Bosni i Hercegovini, koje su izazivale kod gledatelja takvu vrstu reakcije. Mislim da su takve situacije apsolutni poraz pozorišta i umjetnosti jer je to jednostavno u totalnom sukobu sa nekom humanističkom suštinom teatra.

Šta je danas cilj sa angažovanim teatrom? Oliver Frljić nedavno je izjavio da je jedini teatar koji je danas vrijedan i bitan jest taj angažovani teatar.

Ja mislim da je svako pozorište, ako je dobro, istovremeno i društveno angažovano. Dakle, to nije uopće tako jednostavno da postoje teme koje jesu društveno angažovane i o njima se prave neke predstave i postoje teme koje nisu društveno angažovane i o njima se prave neke druge predstave. I kada postoje predstave koje su, dakle, čini nam se apsolutno bez društvenog konteksta i koje su samo puka estetska činjenica ili samo zabava za ljude – i one su, na svoj način,  politička činjenica.

Činiti da ljudi ne razmišljaju je vrlo važan politički gest.  I u tom smislu je, zaista, svaki pozorišni čin društveni angažman. Neki koji se čini pozitivan ili pokretački, a neki je suprotan – ali, uostalom i Oliver Frljić radi vrlo različite predstave. Najglasnije su one koje su nekog dokumentarnog karaktera, vezane za faktografiju određenih činjenica, osoba ili sl. Ali, recimo što se tiče tog društvenog konteksta, meni je vrlo zanimljiv primjer bio njegova predstava Gospođe ministarke. To jeste u nekom smislu politički čin jer to da se u kazalištu Kerempuh, koje se prije zvalo Jazavac pa se promijenilo ime zato što to kao ne valja,  ‘Jazavac pred sudom’ – napisao ga Srbin, Petar Kočić igra klasična srpska komedija Branislava Nušića već ima izvjestan subverzivni potencijal.

Ta Ministarka  se igra  s titlovima prijevoda sa srpskog na hrvatski jezik. Smiješno je to nekih deset minuta. Poslije čovjek počinje gledati predstavu i ne prati više te titlove. To jeste neka politička situacija, konceptualno. Da ta publika uživa, naravno, prije svega da razumije igru s „razlikom“ između srpskog i hrvatskog. Publika razumije glumce, niko ne čita titlove – naravno, i time se pokazuje da s tim jezičkim politikama očito nešto nije u redu. Ali, kad se makne ta vrsta vanjskog konteksta: ‘Gospođa Ministarka’, u kojoj ljudi igraju dobro i jako je simpatično , vidi se kako svi ti glumci beskrajno uživaju u tome da govore ekavski i  „iju“ kao Lale,  u estetskom smislu je isti mainstream koji se vezuje za Nušića na našim scenama gotovo čitavo stoljeće.

Ta predstava se bitno ne razlikuje od postavke ’85. ili ’86.godine u Narodnom pozorištu Mostar u režiji rahmetli Ahmeta Obradovića, ali ja sam već  tada sa 15-ak godina mislila da mi je takva vrsta pozorišta dosadna . U estetskom smislu to je ultra-konzervativno.

Ja se jesam u raznim trenucima u karijeri bavila historijskim, dokumentarnim činjenicama, opsadom,  Srebrenicom,  hercegovačkim tajkunima i generalima – ratnim zločincima, i radila sam ‘Feral Tribune Cabaret’ koji je jedna vrsta publicističke satire i mislim da se svako time treba baviti. Meni je besmisleno da mi možemo živjeti u sredini u kojoj su se takve stvari događale i umjetnički se ne baviti njima. Ali, zaista mislim da je zanimljivije to gledati sa te strane da i onda kada ljudi prave predstave za koje se čini da ispunjavaju samo neke vrlo univerzalne i vrlo nepolitičke, ljudske potrebe, one zapravo politički djeluju – samo možda na gledaoce djeluju na onaj način na koji mi ne želimo da djeluju. Ne aktiviraju ih, ne bude ih, ne otkrivaju im istinu, nego naprotiv: Uljuljkuju ih u pogrešnom, a postojećem stanju.

Ozren Kebo mi je rekao da mu je jedna od najboljih izjava, koju je uopšte čuo, tvoja izjava na nekom skupu – gdje si izjavila da ti ne želiš govoriti svoj stav politički ili bilo koji drugi jer tvoj stav je u svakoj tvojoj predstavi vrlo jasan.

Ne sjećam se kojim sam povodom to rekla, ali mislim da je to nešto što je normalno i očigledno za svakog umjetnika koji je aktivan i koji se bavi javnom stvari kao što je umjetnost. U svakom slučaju, najbolji način na koji se ja znam izraziti jest kroz ono što umjetnički radim. Ja nisam u stanju artikulirati nekim političkim ili teorijskim, pravilnim jezikom sve svoje političke stavove. Na kraju krajeva, ja nisam dovoljno obrazovana za to.

Ali, ono što je vrsta političkog opredjeljenja koje je za mene stvarno i način na koji ga ja sigurno umijem artikulirati  je to što pravim predstave. To je stvarno nešto što je očigledno, pogotovo u predstavljačkim umjetnostima: pozorištu, filmu. To je u tom smislu politička djelatnost, a ne individualni čin. Da bih napravila neku predstavu, moram neku veću grupu ljudi nagovoriti u nekom smislu i da zastupaju moje političke stavove. I to je neki oblik političke djelatnosti. Pozorište, zaista, nema smisla ako ne uključuje ljude koji ga gledaju i ako njima ništa ne znači, ako im ne pobudi refleksiju o sebi. Naravno da ih može pobuditi na neko pravo razmišljanje ili na učestvovanje u teatru, ako ih se tiče i ako imaju ideju o tome da govori o njihovom životu, društvu u kojem žive te naravno politici koja to društvo oblikuje.

Radila si ‘Feral Tribune Cabaret’ sa Hasijom Borić. To je, prije svega, jedna od najznačajnijih predstava poslije rata u Bosni i Hercegovini. Ne znam hoćeš li se složiti, ali Feral je vjerojatno najznačajniji kulturološki fenomen u 90-im godinama. Način na koji su govorili Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović je nešto što je vrlo bitno da bi se ostavljalo po strani, kao nešto što je bilo. Kako je bilo suočiti se sa Feralom? Kako je bilo stotinama puta poslati tu jednu veliku i važnu poruku koju su Feralovci slali?

Sad već nakon nekog vremena otkako se predstava ne igra, zanimljivo je primjetiti jednu stvar: Život te predstave u Bosni i Hercegovini je bio praktično ilegalan. Ja mislim da ona nikada nije bila ni na jednom festivalu u Bosni i Hercegovini. Možda u Jajcu, nisam sigurna – ali, na ostalim festivalima nije. Nikad nijedno pozorište nije ponudilo da uvrsti u svoj repertoar predstavu koja je, ostanimo pro toj notornoj činjenici, sto puta bez problema napunila salu. Ona je postojala jednim  gerilskim načinom funkcioniranja koji je prije svega zavisio od rada i angažmana Hasije Borić i bukvalno se sve zasnivalo na tome da je ona zvala ljude telefonom i dogovarala predstavu. Interesantno je da taj neki zvanični pozorišni život i zvanični pozorišni milje nikada nije primjetio tu predstavu. Vladalo je neko opće mišljenje u teatarskoj javnosti Bosne i Hercegovine, da ta predstava nema estetske vrijednosti. To je kao neka zezancija, ali nije to za pravo pozorište.

Je li normalno i uobičajeno da se ta predstava ne primijeti u Sarajevu u kojoj je bio rado primijećen i vrlo rado viđen gost ratni zločinac Jadranko Prlić?  Da li je ipak bilo prirodno da tu koegzistiraju Ivančić, Lučić, Dežulović i Jadranko Prlić koji je bio omiljena ličnost za  dio sarajevske  kulturne scene?

To je vrlo zanimljivo pitanje i imaš jako dobar trag. U nekoj javnosti, u nekom kulturnom mainstreamu, očito da nisu upravo ti autori bili prihvatljivi, ta vrsta perspektive. Mi smo radili tu predstavu tako da pokušavamo uravnotežiti priču o svim zločinima i zločincima te da napadnemo sve konstitutivne narode jednako. Ali je bilo sasvim normalno iz pozicije Feral Tribunea da su oni najviše pisali kritički o hrvatskim zločinima, pogotovo o zločinima u Hercegovini, u Mostaru.

Pa je bilo normalno da to mene zanima jer sam ja odavde. Ipak ta perspektiva negdje malo prevagne, što je poprilično neprihvatljivo za taj sarajevski kulturni establishment, kako kažeš, u kojem je Jadranko Prlić bio važna ličnost. Drugi primjer u prilog toga koji mi pada na pamet : naše gostovanje na festivalu MESS, sa predstavom ‘Noć dugih svjetala’, koja nam je u Mostaru bila vrlo važna u smislu govora o ratu i onome što se na ovim prostorima ljudima dogodilo.

Dakle, jedna predstava koja je vrlo ozbiljno politički angažovana, kritična. Dobro napisan tekst. Pokojni, divni glumac Toni Pehar je u toj predstavi napravio veliku ulogu. Ta predstava je na tom MESS-u primljena, najblaže rečeno, hladno. Ljudi su izlazili iz Kamernog teatra, što je vrlo neugodno. Niko nije riječi o toj predstavi rekao. Dogodio se totalni nedostatak komunikacije sa publikom.

Vrlo ozbiljna stvar je neprihvatanje određene perspektive koja bi se mogla nazvati perspektivom nas iz Hercegovine, Dalmacije i, naravno, Feralovaca. Feral Tribune Cabaret je u Sarajevu mnogo puta igran, uvijek je  imao divnu publiku i bilo je jako mnogo ljudi koji su po deset ljudi gledali tu predstavu – s tim da to nisu bili ljudi iz pozorišta, nego građani, intelektualci, ljudi koji su u politici angažirani i, naravno, mnogo ljudi koji su bili ljubitelji Ferala. Ja sam to spomenula, ne da bih ja bila nezadovoljna i frustirana – predstava je imala svoj divan život i to što ona nije prihvaćena u smislu oficjelne kulture, nije ni važno.

Uostalom, možda je to i pravilno jer ta vrsta nečega karnevalskog što je proizvodio Feral i što je proizvodila ta predstava, zapravo, i nije visoka kultura. To jeste nešto donje, nešto što pripada pučkom svijetu. Tako da je to možda i pravilno da nije nikada ušla u te visoke kulturne krugove. Ali je Hasiji i meni bilo jako značajno to što je svuda gdje je dolazila, a osim svih regionalnih većih gradova igrala je i u Švedskoj, Americi, pa čak i u prostorijama haškog Tribunala,  Hasija uspijevala uspostaviti divnu komunikaciju sa publikom. Nama je, u suštini, najveća pohvala bila što su gledatelji imali utisak da to što Hasija igra, nije ispod nivoa onoga što su oni doživjeli čitajući Feral kao takav. Mislim da je to najbolje što smo mogli uraditi.

Da li je jedan od razloga tvojih predstava koje su često vrlo direktne, sukobljavanje sa svim, od ratnih zločina do novog populizma – razlog zbog kojeg te nije bilo često na bosanskohercegovačkom teatru. Tu su bili mnogi ljudi iz teatra iz Hrvatske, od Ivice Buljana pa nadalje su bili iznenađeni zašto te nema više u teatru. Stručna teatarska kritika u bivšoj Jugoslaviji veoma vole tvoje predstave i mnogi su bili iznenađeni zašto te nema toliko koliko bi te trebalo biti. Je li to cijena tvog angažmana u predstavama?

Vrlo moguće da jest. Da ne pretjerujem i da ne griješim dušu, ja se nikada nisam osjećala kao neki disident i nisam se osjećala tako da sam se konkretno s nekim grupama ili s nekim pojedincima sukobila u bilo kojem smislu. Mislim da se to nije dogodilo. Tačnije, dogodilo se jednom da mi nisu dopustili da dovršim jednu predstavu koju sam režirala u Kamernom teatru 55, ali ja mislim da su i u tom slučaju mnogo više bile u pitanju umjetničke sujete i neke vrste egoizama, nego što bi bilo neko pitanje mog opredjeljenja i angažmana. Ja zaista volim režirati predstave i to je moj osnovni posao, iako sam se bavila i drugim stvarima. Ali ja ni sama ne tražim da režiram kada nemam ideju šta da režiram i nisam nikada u životu postala profesionalni redatelj u tom smislu da idem raditi jednu produkciju za drugom te da mi je svejedno šta režiram. Mislim da nisam sposobna da napravim kvalitetnu predstavu iza koje ne stojim i koja me ne zanima kao problem, a repertoarske politike naših pozorišta su, nažalost, vrlo često takve da nisu baš naročito definirane i ljudi ne znaju tačno što bi tu trebalo biti ili ne biti.

Vi ste sada radili tekst Biljane Srbljanović u Subotici. Ona je jedna od svjetski priznatih dramskih pisaca, čiji se tekstovi igraju u čitavom svijetu. Je li zanimljiva činjenica da Biljana nije igrala u Bosni i Hercegovini? Neki idu toliko daleko da Sarajevo izbejagava Biljanu zbog njezine porodične veze sa Karadžićem, međutim, znajući da je Biljana vjerojatno od svih srbijanskih intelektualaca najglasnija protiv onoga što je predstavljao Karadžić i što predstavlja danas nacionalistička politika – Koliko je to, u najmanju ruku, čudno?

Naravno da je čudno da se Biljana Srbljanović ne igra u Sarajevu, Zenici, Tuzli ili Mostaru. Jednom se na teritoriju Bosne i Hercegovine, koliko znam, igrala predstava ‘Porodične priče’ u Banjoj Luci, prije dosta godina. To je bila dobra predstava. Iz puno razloga je to loše i šteta. Prvo, kao što si rekao, to je jedna vrlo poznata i priznata dramska spisateljica koja piše, ako ne smijemo reći na našem jeziku, onda na jeziku koji nam je jako dobro razumljiv.

Ona piše o stvarima i o stanju društva, posljedicama rata koje se ne odnose samo na Srbiju, nego koje se u velikoj mjeri kao mentalno stanje i stanje društva odnose i na Bosnu i Hercegovinu te bi zbog toga ti tekstovi bili zanimljivi za naša pozorišta i za našu publiku. Ona otkriva, dijagnosticira neke beskrajno važne stvari koje se tiču naših društava, o kojima malo ko uspijeva da piše za pozorište.

Ja sam jednom, prije više godina, režirala scensko čitanje u Institutu Andre Marlaux, u Sarajevu. Bio je jedan mali festival scenskih čitanja suvremenih autora s područja bivše Jugoslavije. U tom programu je bio jedan zanimljivi tekst Biljane Srbljanović ‘Pad’. On je silom prilika bio manje poznat jer je ona, još uvijek  za vrijeme vlasti Miloševića, napisala taj zanimljiv komad koji jedna vrsta varijacije na temu ‘Kralja Ibija’, ali koji se direktno odnosio na Slobodana Miloševića i njegovu suprugu Mirjanu Marković, i jednim vrlo snažnim i beskrajno kritičnim jezikom, grotesknim i ismijavačkim jezikom je govorio o tom vladalačkom paru, o njihovoj politici , idejama te uopšte o idejama velikosrpskog nacionalizma. Mi smo imali to scensko čitanje za malu grupu publike i jako su bile dobre reakcije. Iz nekog razloga, Biljana Srbljanović mimoilazi našu scenu. To što si spomenuo da joj je neki rod Radovan Karadžić ja zaista nisam znala, ali kada bi to bio razlog – to bi bilo krajnje apsurdno i glupo. Njezin politički angažman je sigurno nešto zbog čega bi je trebalo preporučiti u BiH. Ona je vrlo anti-nacionalistički raspoložena. Ona ne može biti politički nepodobna za našu kulturnu sredinu. Nisam upoznala Biljanu Srbljanović jer ona nije mogla doći na premijeru i nije vidjela predstavu, ali u svakom slučaju ono što sam u tom tekstu vidjela i ono čime sam imala priliku da se bavim – mislim da je to vrlo značajno i da bi to bilo našoj publici vrlo zanimljivo. Zanimljivo je da Biljana Srbljanović stvarno u tim zadnjim tekstovima, čini se, sve jednostavnije piše. Dijalog te drame je neknjiževan, životan i vrlo su obične te situacije. Ali je značajno da ljudi mogu da vide neku situaciju npr. kako se služba zdravlja ponaša prema ljudima, kako se potplaćuje doktora, kako se ostavljaju stariji ljudi u bolnici, a da ih niko ni ne pogleda, kako državni nacionalizam i klerikalizam zaluđuju ljude, pogotovo mlade, kakvo je mentalno stanje generacije četrdesetogodišnjaka na poslijeratnom Balkanu. Sve su to stvari koje se tiču gledatelja u Bosni i Hercegovini.

Mislim da je najteže i najmučnije razgovarati o Mostaru i kulturnoj situaciji ovdje. Želio bih da razgovaramo na dva načina: kao sa redateljicom i kao sa intelektualkom, da približimo čitateljima u bivšoj Jugoslaviji kakvo je stanje u Mostaru. Vi ste se vratili u Mostar nakon rata i napravili ste odsjek za glumu. Taj odsjek je dao neke vrlo dobr glumce, npr. Zorana Josića. Meni je bilo zanimljivo pratiti diplomske predstave koje ste radili, koje su bile na novou mnogo iznad predstava koje su se igrale u domaćim pozorištima, a čini se da je jedna predstava dobila nagradu za najbolju u Slovačkoj.

Zoran Josić, kojeg si spomenuo, dobio je nagradu za najboljeg glumca. Drago mi je da si gledao te predstave i da su ti se one sviđale. Mi smo imali jednu generalnu orijentaciju u toj školi koju smo mogli sprovesti, budući da smo krenuli od početka, a to je da smo dali priliku mladim ljudima da se bave suvremenim tekstovima. Naravno, kada oni studiraju glumu, postoje stvari koje oni moraju upoznati iz klasične baštine, i tehničke, kao i literature. To se, naravno, ne može preskočiti. Ali u nekim od tih njihovih ispitnim predstava za 2. ili 3. godinu, pogotovo za diplomski – mi biramo materijal i to je poprilično slobodno. Ideja je zaista od početka bila da mladi, budući glumci dolaze u kontakt sa suvremenom literaturom, ili čak literaturom koju kao dramski pisci pišu njihovi vršnjaci. Prva diplomska predstava na tom odsjeku je bio ‘Ler’ Maje Pelević koju je režirao Miloš Lazin. Maja Pelević je bila istih godina kao studenti i ona je učestvovala na procesu rada na toj predstavi, adaptirala je, radila kao dramaturg i mislim da je to za njih bilo vrlo značajno u smislu formiranja svojih estetskih nazora – da budu, prije svega, u toku s onim što je suvremeni teatar, što se danas piše i s onim što njihovi vršnjaci misle o svijetu. U našim školama, nažalost, ima mnogo konzervatizma i linije manjeg otpora; za mene je sporno to da se u onom prostoru gdje mi možemo izabrati i gdje se više ne moramo baviti najvećim klasičnim imenima, studentima kao materijal daju zastarjeli tekstovi vrlo slabe kvalitete , kako oni mogu na tome izgraditi svoje estetsko biće?  Ja mislim da ne mogu.

Čini mi se da je ono što smo mi s njima radili, napravilo od mnogih mladih ljudi glumce, ozbiljno profilirane u estetskom smislu. Ali s druge strane, nažalost, mnogim mladim ljudima je to napravilo problem u životu. Pošto oni imaju previsoke kriterije. Vrlo je tužno reći, ali vidjeli smo kod mnogih naših apsolvenata – dobrih studenata i pametnih, mladih ljudi, da su se završivši školu našli u takvom teatarskom okruženju da je sve što im se nudi daleko ispod njihovih estetskih očekivanja i potreba. Vidite kakvo je danas „tržište“ mladih glumaca. Igraju nekakve manekenke koje nemaju ni minute škole. Sve se nekako srozava i banalizira. Međutim, dobro je da se naši apsolventi moraju boriti za svoje ideje. Nedavno je naš apsolvent Ivo Krešić sam napisao i uz moju pomoć postavio taj autorski monodramski projekat Otirač, gdje otvoreno priča o svom položaju u današnjem Mostaru, i nailazi na veliku podršku publike.

Tako da je to bila naša ideja o tome kako napraviti glumačku školu. Ona je, čini mi se, bila dobra, ali nažalost nije trajala dugo. Nakon tih 8-9 godina, fakultet je odlučio da ukine odsjek jer im to ne treba i ja zaista sada moram reći da je to od početka bila jedna vrlo pionirska i donkihotovska borba s tim fakultetom, Univerzitetom – koji nikada, niti jednog trenutka nije zaozbiljno smatrao da je takav odsjek potreban i važan.

Zatvaranje te akademije sam doživio kao još jedan u nizu poraza za ovaj grad. Vi ste nakon toga otišli u Češku gdje ste doktorirali u Brnu i ponovno se vratili u Mostar. Meni je to poprilično „samoubilačka“ pozicija, vratiti se u grad koji umire. Pokušaj oživljavanja mrtvaca je mađioničarski posao, dakle, oživljavanje grada koji je davne 93. godine umro, ali mi se i dalje borimo.

Ako ti mene pitaš, zašto ja radim tu „samoubilačku“ misiju, onda ja tebe mogu pitati isto. Odgovora na takvo pitanje vjerojatno nema. Valjda smo takvi da volimo pokušavati neke teške stvari koje izgledaju već osuđene na neuspjeh.

Kada sam završila doktorat, došla sam tu, budući da ipak nešto trebam raditi – prihvatila sam mogućnost da se javim na konkurs i postanem direktorica J.U. Mostarski teatar mladih, što je sigurno „samoubilačka“ misija. Ta mala institucija sigurno je jedno od najproblematičnijih mjesta po više osnova i sada, a i u trenutku kada sam ja to prihvatila (prije godinu dana). Možda se jeste ponešto promijenilo nabolje, ali ništa značajno jer u tako kratkom vremenu to nije moguće. U svakom slučaju, to je nešto što je generalno jako tužna priča.

To je institucija koja u gradu postoji jako puno godina i jedna je od rijetkih koja ima neki realni kontinuitet i koja nije samo formalna institucija, nego ipak je postojao neki stvarni kontinuitet rada od preko trideset godina. Međutim, u trenutku kada sam ja preuzela tu direkciju tj. dobila taj konkurs, zaista je stanje u toj instituciji bilo neopisivo loše. Teatar je bio u takvom stanju, budući da je on na gradskom proračunu, da se razmišljalo treba li se zatvoriti i može li ta institucija uopće opstati. Ali ne iz nekih loših namjera ili bezobrazluka, pa čak ne iz nekih političkih motiva službenika ili političara, kao što se po medijima moglo čuti od strane nekih pojedinaca. Nije bila takva stvar da neko iz Grada ili bilo koji pojedinci iz političkih partija mrze J.U. MTM i žele da ga zatvore, nego je jednostavno financijsko stanje tako loše, postoje ogromni dugovi, ne postoje nikakva sredstva za rad, niti kapital ni mogućnosti. Dakle, ja tokom ove godine pokušavam da takvo mjesto koje ima ogromnih problema, prouzročenih prethodnom upravom, a nema nikakvih novaca – pokrenem. Već nekoliko godina, vrlo mala suma novca, koja je u budžetu predviđena od strane Grada Mostara za tzv. programska sredstva, putem naknadne odluke bude ukinuta i mi ih nikada ne dobijemo. Dakle, mi po onome što naš financijer određuje, nemamo niti jedne marke da bilo šta radimo i u toj instituciji i ja, naravno, pišem neke projekte i pokušavam pronaći načine alternativnog financiranja. Ono što je divno i čime se mogu pohvaliti jeste da smo obnovili osnovnu aktivnost J.U. Mostarskog teatra mladih – to je rad sa djecom i mladima.

Čini mi se da Mostar konstantno nazaduje. Činilo mi se da ima više šanse 90-ih godina, nego danas. Kada bih nekada došao u OKC Abrašević, kojeg je tvoj suprug obnovio, dao mu čitavu neku ideologiju, filozofiju – bili su koncerti na kojima je bilo jako malo ljudi. Uglavnom, činilo mi se da svi ti ljudi koji su tu, imaju jasan politički stav i njihov blizak politički stav jest da su riješeni nacionalističkih pobuda. Činilo mi se da postoji ta mogućnost da ljudi zasnuju neki zajednički, urbani, gradski identitet. Nemam ideju da Mostar bude kao nekada jer je nemoguće stvari vratiti, ali da bi se mogao ostvariti neki pristojan grad i neka pristojna populacija koja je odvojena kao odvojena od tih nacionalistički. Čini mi se da se zadnjih 5-6 godina stvorila nova generacija nacionalističkih mislilaca, koji potiču iz te grupacije ljudi i koji imaju opasniji, brutalniji nacionalizam za grad i ljude ovdje od onog nacionalizma iz 90-ih. Primarno, nacionalisti nisu oni koji slušaju Thompsona i Dinu Merlina, nego su to ljudi koji mogu slušati i imati istančan muzički ukus.

Ne mislim da je uopće toliko važno šta slušaju oni koji su danas nacionalisti. U svakom slučaju, mislim da su opasniji iz više razloga, a prije svega, pametniji su od onih redovnih nacionalista. U nacionalističkim partijama su ljudi priprosti, slabo obrazovani, neelokventni i oni samim time nemaju mogućnost za javni uticaj na određene grupe ljudi,  kad ne umiju ni rečenicu sastaviti. Ovi ljudi znaju sastaviti rečenicu. Ono što je vrlo interesantno jest to da oni potiču iz ubrane i progresivne sredine mladih ljudi i samim time vrlo dobro znaju šta ti ljudi očekuju, koju vrstu retorike, koju vrstu populizma, koju vrstu priče. U slučaju tih nekoliko, najistaknutijih ljudi na koje oboje mislimo – to je jedna vrlo obična i vrlo klasična priča koja se uvijek, u svakom društvu događala, da ljudi u jednom trenutku žele postati etablirani, žele imati neke solidne prihode i biti u centru pažnje. Nažalost, u današnjem društvu, očito jedini pravi način za to je pridružiti se retorici nacionalizma jer ona ima jaku infrastrukturu za lansiranje takvih ljudi. Upasti u tu mašinu, takve infrastrukture, nije veliki problem. U krajnjoj liniji, ja ne mislim da su neki od tih ljudi u svom mišljenju postali mnogo veći nacionalisti nego što su bili ranije. To je ipak najobičniji konformizam i karijerizam.

U Mostaru je situacija definitivno sve gora i gora. Ona je, prvenstveno, politički sve gora i gora. SDA i HDZ su se uhvatile u takav klinč da je to na svim nivoima vlasti i međunarodne zajednice postao problem za koji niko ne vidi način kako da se riješi. Čitav grad je talac njihove političke manipulacije i nesposobnosti. Već mjesecima nema redovnog financiranja za niz institucija u gradu. Pri tome, nikada građani nisu imali uticaja, pa čak ni znanja o tome zašto su baš neke strukture javnih institucija na gradskom, a neke na kantonalnom budžetu. Tako da, ako vam je „loš grah pao“ da budete u instituciji koju finansira grad, zbog tog političkog klinča do neizvjesnog daljnjeg nećete ništa raditi i nećete za to biti plaćeni.

Prošlo je već dovoljno godina u kojima mi imamo segregacijski sistem obrazovanja i to je, zaista, ključna činjenica. Djeca i omladina koja se obrazuju untutar tog sistema, ne susreću se s djecom druge nacionalnosti, ali i nastavni sadržaji koji se unutar tih segregacijskih programa serviraju su takvi da formiraju mlade kao osobe koje razmišljaju na nacionalistički način. To stvara ovo društvo. Ja vjerujem da je u ovom trenutku najvažnija stvar raditi s mladima i raditi s djecom. Što mlađom djecom, to bolje.

Živimo u gradu u kojem je svaki gradski derbi prilika za novi građanski rat. Kada će utkmice Veleža i Zrinskog bite samo fudbalski događaj za kojeg građane koje sport ne zanima neće ni znati?

Navijači u svim gradovima i u svim zemljama su jedna agresivna grupa i to je činjenica. Za koga god oni da navijaju i nema nikakve veze da li je to nogometni klub ili neki drugi, ali u situaciji Mostara – kada pogledate navijače Zrinjskog i navijače Veleža, njihova situacija je nevjerojatno drukčija od navijača Želje, Sarajeva, Čelika… Podudara se sa onim što im njihov segregacioni edukativni sistem postavlja kao vrijednosti i to je specifično. Dakle, njima se u školskim institucijama ultra-nacionalističke vrijednosti ne prikazuju kao eksces, nego su to najpoštovanije vrijednosti koje im sistem i njihove lokalne strukture nude. I zašto bi oni pomislili da to što oni rade nije u redu? Naravno, to su jako fini momci, dobri učenici i samo idu korak dalje u realizaciji onoga što su ih naučili. Ne znam hoće li se ikada  iko sjetiti, ali ja mislim da bi rješenje problema potencijalnih sukoba bilo to kada bi neko s tim mladim ljudima radio. Kada bi od silnih projekata za razvoj zajednica, koje razne organizacije rade i odbijaju novac od međunarodne zajednice, neko smislio neki projekat koji će biti usmjeren na klubove navijača. Vjerujem u takve stvari i to da bi bilo moguće posvetiti se mladim ljudima, raditi s njima, objasniti im neke stvari, pružiti im neke mogućnosti i jednostavno otvoriti njihov pogled na svijet.

Vi ste, uz to što se bavite režijom, vrlo plodonosan prevoditelj najznačajnijih europskih i svjetskih klasika. Ljudima koji dobro razumiju ovdašnje jezike ste donijeli autore poput Witolda Gombrowicza i ostale dragocjene autore. To je nedavno Miljenko Jergović primijetio i spomenuo u jednoj svojoj kolumni u Jutarnjem listu.

To se nekako dogodilo usput jer sam studirala u Poljskoj i imala priliku jako dobro naučiti taj jezik. Naravno, ja jako volim književnost i čitam. Poljska književnost je zasigurno jedna od najzanimljivijih književnosti, uopće. Prvo sam prevodila pojedinačno neke pjesme ili neke kratke priče za časopise i u nekom trenutku sam došla na ideju da prevedem ‘Bakakaj’ Witolda Gombrowicza. Očito je to poprilično dobro uspjelo zato što je ta knjiga imala dva izdanja,  jedno u ‘Danima’ u Sarajevu, a drugo u ‘Frakturi’ u Zagrebu, i niz vrlo pohvalnih recenzija prijevoda.  Zaista volim tog pisca i već dugo razmišljam da prevedem njegove Dnevnike koji su možda njegovo najveće djelo, što je malo teže izvesti jer se radi o jednoj ogromnoj knjizi, a danas su za izdavače jako teška vremena. Teško je odlučiti se izdati knjigu od 400 strana.

U Poljskoj će ovih dana na sajmu knjiga biti promovirana novopronađena knjiga „Kronos“ , dnevnik Witolda Gombrowicza. Njegovo poznati djelo Dnevnik nije njegov pravi dnevnik, nije njegov intimni dnevnik u smislu da je pisao što mu se događa. To je književno djelo, književna fikcija. U tom Dnevniku  Gombrowicz stvara sam sebe kao književni lik, frizira maksimalno svoju biografiju i laže svašta. Što je divno jer to je književno djelo, to mu je dopušteno. Zanimljivo je da sada izlazi knjiga sa dopuštenjem njegove supruge koja je još uvijek živa, „Kronos“ kao dnevnik  kojeg je on vodio bez te vrste književnih pretenzija  i vrlo se željno u Poljskoj iščekuje. Ja ću je, naravno, odmah nabaviti. Možda u tom smislu, budući da je u pitanju novitet i čak jedna vrsta književne senzacije – možda uspijemo nekoga zainteresirati da to prevedem.

Završit ćemo pričom koja je obilježila protekli mjesec Mostar i Bosnu i Hercegovinu, a to je hajka koju su digli bošnjački nacistički krugovi na Predraga Lucića, velikog pisca. Još ne mogu vjerovati da je nekome palo na pamet da proglasi Predraga Lucića ustašom. Vi ste napisali jedan predivan tekst o tome na našem portalu, koji je bio prvi tekst, prva reakcija na taj sramni progon Predraga Lucića. 

Ne trebaju nikakve književno-teorijske analize, nego je minimum zdravog razuma i poznavanja abecede dovoljno da se shvati namjera i satirički postupak Predraga Lucića kao i svih Feralovaca. Ali, u cijeloj toj apsurdnoj priči, strašno je svakako to što neki od aktera te priče koji su pokazali nevjerovatnu glupost imaju utjecaj u našem javnom životu. Strašno je pomisliti da takvi ljudi imaju utjecaj na bilo šta. Ako išta dobro može biti u toj cijeloj situaciji, ili barem relativno dobro, je to što je zanimljivo da pokazuje kako je Feral koji je ubijen tako mučkom smrću u zajednici nacionalista i turbokapitalista, tajkuna – još uvijek opasan. Ne bi bilo takve reakcije da se ne osjeća stvarna simbolička, idejna moć tih ljudi koji su bili novinari Ferala, koji su bili autori tog fantastičnog projekta. Bez obzira što je taj projekat srušen, ti ljudi nisu ušutkani. Dobra stvar je u tome da ipak ta situacija pokazuje koliko su još uvijek rad i djelovanje Predraga Lucića, Borisa Dežulovića i Viktora Ivančića subverzivni za nacionaliste. U tom smislu mislim je to dobro i pokazuje da čak ubistvo Ferala nije uspjelo te ljude ušutkati niti otupjeti  njihovu oštricu borbe protiv nacionalizma i debilizma.