MAGARCI SA VELIKIM M

Autor/ica 👤Edin Husković 31.12.2014. u 21:38

Povezani članci

Foto: FB

Dok radim na intervjuu sa istraživačkim novinarom gosp. Domagojom Margetićem, on je upravo preživio drugi pokušaj ubistva. Maloprije je gospodin Margetić na jednoj od društvenih mreža objavio kako je sabotiran plinski sistem u njegovu stanu što je imalo za cilj izazivanje eksplozije ili gušenja uslijed plinova. Nedavno je doživio fizički napad ispred ulaza u zgradu u kojoj živi. Branio se zračnim pištoljem.

Trenutno ne znam ni za jednog novinara ili javnu ličnost koja je toliko involvirana u proces istraživanja beskrupuloznog državnog kriminala na prostoru država bivše Jugoslavije a da je više ostavljena na milost i nemilost lovcima na ucjene. Margetić se bavi narodnim parama. Narod mu je, naravno, okrenuo leđa i tako se ponaša u suprotnosti sa vlastitim interesima. Narod je budalast, pokvaren i zao. Nemojmo se zavaravati da je drugačije. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali su debelo platili cijenu razvaljivanja Jugoslavije. I plaćat će je još više. Grube procjene na osnovu dokumenata kojima se bavi gospodin Margetić govore da je za vrijeme i poslije jugoslovenskog rata sa ovih prostora ukradeno više od 150.000.000.000 USD. Interesantno je da su tu veliku pljačku, u vremenu kad su sve uradili da se jugoslovenski narodi zamrze i zarate, uradili upravo oni vođe nacionalističkih stranaka koji su za javnost bili u otvorenom sukobu. Naravno, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman bili su na vrhu te piramide. Familija Izetbegović svesrdno ruje po tkivu vlastitog naroda. Zna se kako je približno tristo familija oko njih baš zamastilo brke. I još se češkaju po jajcima jer se bezmalo kompletne narodne mase guraju u međusobnoj mržnji, ogoljele, osiromašene, uništene, obezglavljene, zatupljene i povampirene – tako štiteći imovinu stečenu kriminalom i pljačkom za vrijeme i poslije vještačkih, bratoubilačkih ratova.

Domagoj je svojim informativnim kanalima došao do dokumenata koji dokazuju pljačku i ukazuju na tajne tokove novca. Oko toga se vrti suština društveno-ekonomskih dešavanja na prostorima Zapadnog Balkana zadnjih dvadeset i pet godina ali i dulje.

Nas ne iznenađuje kako borci za istinu i pravdu ovdje nemaju i ne mogu imati podršku kod šire javnosti. Šira javnost nikad nije bila spremna da se suoči sa vlastitom duhovno-mentalnom žabokrečinom. Strašnije je to što Domagoj skoro da nema podršku niti kod intelektualne elite. Intelektualna elita ili je politički podobna ili politički neostrašćena. Čak i ako se radi o određenoj vrsti disidentstva, ona je, kao što Domagoj veli kroz naš razgovor, više salonska i pomodarska, bez sječiva istine koje će rezati bolno i nemilosrdno. Jer istina boli i nemilosrdna je. A ipak prijeko potrebna u društvu koje se guši u vlastitim govnima.

Domagoj Margetić je bio potplaćivan sa 10.000.000 EUR da ćuti. On nije uzeo taj novac i danas mu je život ugrožen. Sve zarad određene vrste ideala zbog kojeg živi, radi i djeluje.

Budimo iskreni pa se upitajmo da li bi mi u sličnoj situaciji primili taj novac i tako zakoračili u dobro plaćen svijet razbojnika i sjecikesa.

Ja lično bih, jer mislim da ovaj narod ne zavređuje da mu bude išta bolje nego što jeste. Ali na veliku sreću svih nas Domagoj nije bio potkupljiv i sada sam skoro pa siguran da će on dovršiti svoju borbu do kraja kao pobjednik. Samo malo podrške mu treba u tomu. Onoliko koliko je obično ne dobije. A ona će pokazati koliki smo mi magarci bez obzira kako se molili Bogu ili kako se opredjeljivali na popisu stanovništva.

Razgovor vodio: Edin Husković

tacno.net: Gdje je danas Domagoj Margetić u borbi protiv kriminalne hobotnice u odnosu na domaća i strana tužiteljstva i sudove? Da li se osjećaš usamljenim i izdanim? Čini li se da narodne mase, koje apriori čine najvažniji sloj društvene strukture, nemaju nikakav motiv ili volju da vlastitim djelovanjem rade na poštenijem i harmoničnom društvu?

Domagoj Margetić: Nastavljam svoj novinarski rad i istraživanja, i tu moju disidentsku borbu protiv balkanske kriminalne oligarhije, koju vodim zadnjih petnaestak godina. Zadnjih sam godina intenzivno istraživao međunarodnu bankarsku Aferu Hypo i sve njezine krakove na Balkanu, pa sam o toj aferi najintenzivnije surađivao s istražnim organima u Austriji, Njemačkoj, Srbiji, ali i Bosni i Hercegovini, te Hrvatskoj. Od aprila 2013. godine, pa preko januara 2014. i jula 2014. godine, održao sam tri prezentacije prvo za Europski parlament, a potom i dvije za Europsku komisiju vezano uz sumnjive tokove novca na Balkanu i sa Balkana u europske zemlje od 1990.-ih godina do danas, i vezano za to danas je u tijeku inicijativa u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, te u Bruxellesu da se pokrene proces međunarodne istrage tih tokova novca, da se utvrdi tko je i kako iznosio novac na tajne račune u inozemstvu. Djelomično smo u tome uspjeli, čeka nas nastavak aktivnosti na ostvarivanju ove inicijative, a među prvim sljedećim koracima je svakako potpisivanje peticije podrške ovoj našoj inicijativi, koje ćemo pokrenuti u svim državama bivše Jugoslavije, na koje se inicijativa i odnosi.

Znaš, davno sam odabrao ovaj moj disidentski put. Neki ga, eto, nazivaju kontroverznim. To moje disidentstvo, uglavnom je moja osobna pobuna ne samo protiv korumpiranog i manje više zločinačkog političkog sistema, temeljenog na diobi moći elita s jedne strane i na brutalnom neoliberalnom kapitalizmu kao modelu društvenog uređenja, koje elitama služi kao mehanizam održavanja pozicija moći. Disidentstvo je, dakle, neka vrsta izbjeglištva savjesti, koje nam ostaje kao jedini izbor pred većinskim opredjeljenjem lažima izmanipulirane većine. Imate tu jedan paradoks na kojem sistem temelji dobar dio samoodrživosti vlastite moći. Radi se o nesposobnosti većine da zdravorazumski odlučuje sama o sebi. To je to je, pogotovo na ovim našim prostorima, manje više izmanipulirana, šizofrena, histerična, posvema fobična masa, koja i nije u stanju biti ništa drugo nego igračka u rukama elite. Zato bi biti dio takve većine, koja je počesto i nacionalistička, šovinistička, ksenofobična, nekakva ultravjernička, bilo prvo ljudski neprihvatljivo, intelektualno neodgovorno, pa time i nemoguće za bilo koga tko još u ovoj histeriji može razmišljati vlastitom glavom. Zato, vidiš, vjerujem da je disidentstvo duboko, intimno, usamljenički put. Jer možda jedino tako i možeš ostati disident. Na neki način, po definiciji sam protiv svih i sam protiv svega. To znači u ovakvim društvima kakva su ova naša tranzicijska, biti izbjeglica savjesti. Osobno to smatram ultimativnim činom odgovornosti da nastojiš ostati čovjek. Ne hrabar, jer nimalo ne vjerujem u taj arogantni, bahati, samodopadni koncept hrabrosti. Nego human. Izabrati humanost suprotstavljenu svakoj hrabrosti, po meni je to nekakav vrhunac disidentske odgovornosti suprotstavljanja s jedne strane sistemu, s druge strane elitama kao centrima moći i s treće strane većini, koja je samo mašinerija održanja moći elita.

Disidentstvo jest osamljeništvo. Jer moraš prihvatiti sam sa sobom činjenicu da te više nitko ne prihvaća kao svog, moraš se pomiriti s time da ti i nisi ničiji, moraš prihvatiti ulogu dežurnog negativca, redikula, državnog neprijatelja i društvenog izopćenika. Moraš prihvatiti to da ne postojiš ni za koga, osim za one koji će manje ili više krišom čitati tvoje tekstove i komentare, slušati tvoje sve malobrojnije javne nastupe. Ali istovremeno moraš pristati na izazov izolacije. Potpune izolacije. Do statusa zabranjenog čovjeka. Čovjeka kojem se ne spominje ime. Osim u negativnom kontekstu. Čovjeka čiji se tekstovi i izjave ne citiraju. To je status živog mrtvaca. Za sve osim za sebe samoga. Jer dok te tako živoga sahranjuju, u te svoje grobove iskopane predrasudama, mržnjom, nerazumijevanjima, vrištiš, urlaš, ne pristaješ na šutnju šutnji usprkos. Ne pristaješ biti ušutkan i onda kada više ne postoji otvor tog tvog nezatvorenog zatvora u kojeg su te okovali. I tek tada shvatiš taj koncept apsolutne slobode kao otpora osobnog disidentstva protiv Njih! Svih njih! I protiv svega što predstavljaju!

To su moji intimni razlozi zbog kojih nikada ne obraćam pažnju kako na moj novinarski i javni rad reagiraju tzv. „narodne mase“. Jer dok su oni mase, mi smo na potpuno suprotnim stranama. Dok su oni masa, nikada me neće razumjeti okovani kolektivitetom kojem stereotipno pripadaju i u kojeg su se nehumano asimilirali zbog straha da ne budu izolirani ovako kako sam ja izoliran zbog onoga što radim i zbog toga kako javno djelujem. Mase nikada ne mogu donijeti nikakve stvarne promjene. One mogu donijeti promjene vrlo kozmetičke prirode, kao smjene vlasti i razno razna rušenja režima. Ali elite kao centri moći uvijek imaju spremne svoje scenarije i za takve situacije, imaju svoje „spavače na klupi“ upravo u toj masi, ali i u političkim i ekonomskim nomenklaturama i u biti umjesto promjena, masa svojim takvim rušenjima samo doprinosi modelu samoodržanja elita na pozicijama moći i osigurava nedodirljivost tih centara moći, bez čijeg rušenja nema niti stvarnih promjena. Tome smo barem svjedočili više puta na Balkanu od 1989. godine do danas u kontinuitetu. Većina, nekako, ne može biti ništa drugo nego većina, i na izvjestan način to je to njeno prokletstvo.

Ta masa, osuđena na to da bude većina, nije u stanju više ostvariti nikakve promjene. Oni su toliko zaluđeni da vjeruju samo u taj svoj kolektivitet, čija se snaga temelji na tom poremećenom konceptu hrabrosti, zato je u ovim našim društvima sve manje istinskih disidenata, a sve je više onih koji pod svaku cijenu žele podršku mase, žele podršku većine. A to sa disidentstvom, sa slobodom nema nikakve veze. To je taj društveni koncept podilaženja većinskoj gluposti kao općeprihvatljivoj društvenoj dogmi. Baš to. Kada glupost postane dogma na kojoj počiva funkcioniranje jednog društva, onda takva većina više ne može biti ništa osim masa glupana koji ma koliko se trudili više ništa u biti ne mogu razumjeti. Oni se fasciniraju autoritetima. I sanjaju o novim vođama. Jer nisu naučili biti slobodni. Oni naprosto ne znaju biti slobodni. I ne prihvaćaju slobodu. Sloboda im dođe kao neko strano tijelo. I još gore. U svojoj su gluposti izmislili taj koncept slobode kolektiviteta – slobode naroda, slobode nacije, slobode države. Shvaćate li vi koliko je ta većina glupa? S njima da računam? Od njih da očekujem podršku? Toliko se glup, nažalost, ne mogu niti praviti. Radije im pljunem u lice. Pa se oni skandaliziraju kako to smijem. Pa smijem budale jedne! Smijem jer je to sloboda! Smijem jer sam slobodan! I imam pravo svoju slobodu svakoga trenutka suprotstavljati njihovoj gluposti. I svakodnevno ih izazivam na taj dvoboj – sloboda protiv gluposti!

Hm … Pitate me i osjećam li se izdanim?! Kontradikcija sama u sebi je u tome kako se netko koga etiketiraju izdajnikom može osjećati izdanim? Može li izdajnik biti izdan?! I što je to izdaja? Izdati možete jedino sami sebe. Samo sam sebe mogu izdati. Jer jedino sebi dugujem apsolutnu lojalnost osobnoj slobodi. Zašto mi to robujemo tim društveno prihvatljivim lojalnostima? Zašto robujemo lojalnosti zajednici? Lojalnosti firmi? Lojalnosti zakonima? Lojalnosti narodu? Lojalnosti vjeri? Lojalnosti državi? Ma shvaćate li vi koliko je to poremećen koncept? A onda je i koncept onoga što je kome izdaja nešto u ovom društvu potpuno poremećeno. Njima je izdaja kada pljunete na njihove zastave, grbove, kada im se poserete po njihovim „svetinjama“, kada pljujete po njihovim oslobođenjima, po njihovim pobjedama, po njihovim ratovima. To je njima izdaja. A meni su njihove zastave izdaja! Meni su izdaja njihovi grbovi! Meni su izdaja njihove granice! Meni je njihov rat izdaja! Njihove pobjede i oslobođenja za mene su ultimativni čin izdaje ljudskosti za „više ciljeve“ njihovih poremećenih pripadnosti. Odbijam biti lojalan tom njihovom konceptu. Imam pravo na pobunu protiv toga! I ako baš hoćete, imam pravo biti izdajnik! Disident sam i izdajnik! Pobunjenik. Zašto? Zato što su za mene svi oni izdajnici. Svojom mržnjom izdajnici su ljubavi. Svojom su mržnjom izdajnici slobode. Svojom mržnjom izdali su najplemenitije s čime se rodimo – ljudskost. E zato sam ja izdao njih, i oni su izdali mene. Dvostruka izdaja. S time mogu preživjeti. Zapravo, jedino tako mogu živjeti među njima. Tako da sam za njih izdajnik i tako da su oni za mene izdajnici.

tacno.net: Domagoj, u cijeloj ovoj priči za jedan se faktor može reći da mi je potpuno nejasan, nedosljedan ili prevrtljiv, ako tako mogu reći. A to je faktor međunarodne zajednice, u najširem smislu, odnosno, njenih pravosudnih institucija, što je posebno interesantno za naš slučaj. Gdje su i šta zaista rade pravosudne institucije i tužiteljstva unutar institucija EU u odnosu na “balkansku” pljačku stoljeća što uporno istražuješ? Koliki je njihov interes da se ovakva istraživanja kriminalnih tokova novca uopšte preispituju i koliko su dosljedni tomu? Imaš li u tom pravcu potpunu i bezrezervnu podršku? Naravno, podrazumijeva se da domaća tužilaštva i istražni organi nisu na visini svoga zadatka.

Domagoj Margetić: Zapravo se ne bih složio. Ovo je pitanje puno kompleksnije od banalnog odgovora što danas Bruxelles podržava ili ne podržava na prostorima bivše Jugoslavije. Mislim da tzv. „međunarodna zajednica“, ma što taj pojam točno podrazumijevao, već tridesetak godina na ovim prostorima vrlo dosljedno, jasno i direktno igra svoju igru. Prvo im je jasan cilj bio razbijanje i rušenje Jugoslavije. I to baš onakve kakva je ona bila; socijalistička s primjesama anarhističkog društvenog uređenja, antikapitalistička, ali i zemlja čiji su temelji bile vrijednosti poput antifašizma, bratstva i jedinstva. Dakle, očekivati da će „međunarodna zajednica“ na Balkanu, na ruševinama Jugoslavije odigrati ikakvu pozitivnu ulogu malo je ipak iluzorno i naivno. Jer oni su suučesnici svega što se kod nas dogodilo zadnjih par desetljeća. I ne samo suučesnici, nego projektanti i sukreatori. Uvjeren sam da je Jugoslavija srušena jednim dijelom jer je mogla predstavljati kontratežu današnjoj Europskoj uniji, tada Europskoj ekonomskoj zajednici. Pogledajte kontekst trenutka pada Jugoslavije. Radi se o vremenu kada se bore dvije Europe. Prva, stara Europa, ona idealistična Europa ljudskih vrijednosti, čija je ideja bila podjednaka ideji Jugoslavije, a to je bratstvo i ujedinjenje. I ona druga, nova Europa, Europa interesa multinacionalnih korporacija, financijskih i bankarskih interesa, dakle kapitalistička Europa. U trenutku kada europski projekt postaje ne projekt europskog čovjeka nego projekt europskih multinacionalnih korporacija i s njima povezanih financijsko – ekonomskih interesa, Jugoslavija postaje opasna. Opasna kao primjer alternative kapitalističkoj Europi. To je i vrijeme intenzivnog širenja Europske unije, ali i intenzivnih pregovora oko budućeg uređenja Unije. Sjetite se samo pregovora oko Ugovora iz Maastrichta. Stjecajem okolnosti imao sam tada priliku o tom procesima razgovarati osobno s tadašnjim čelnicima Europske zajednice – Juacquesom Delorsom, nekadašnjim predsjednikom Europske komisije, te nekadašnjom predsjednicom Europskog parlamenta Simone Veil, i uvjeriti se u taj tadašnji sukob dva različita koncepta Europe. Dakle, interesima europskih multinacionalnih korporacija trebalo je rušenje Jugoslavije prvo kao rušenje alternativnog modela, koji bi mogao služiti kao primjer za izgradnju Europe kakva kapitalu i interesima krupnog kapitala nije odgovarala. Jugoslavije je, zato, po mojem mišljenju srušena prije svega kao alternativni model europskog ujedinjavanja. I Europa tada kreće intenzivno prema ovome što je danas kapitalistički administrativno interesni mastodont u službi interesa najmoćnijih multinacionalnih korporacija. S druge strane, i financijsko ekonomski interesi europskih korporacija i banaka poklopili su se s političkim interesima rušenja Jugoslavije. Trebalo je razbiti i ekonomski model radničkog samoupravljanja na kojem je temeljeno jugoslavensko gospodarstvo i ukupni ekonomski odnosi unutar tadašnje federacije, ali i federacije s inozemstvom. Priznali ili ne, Jugoslavija je bila ne samo politički nego i ekonomski faktor u Europi pogotovo do 1984. godine. Tu je bitno razumjeti i još nešto što danas mnogima, čini se i namjerno, promakne u njihovim „analizama“. A to je činjenica da je socijalistička Jugoslavija imala svojevrsno paraanarhističko društveno uređenje, najbliže onome što danas nazivamo direktnom demokracijom. Radi se o tadašnjem delegatskom sistemu, koji je bio glavna dijagonala u donošenju strateški važnih odluka. Dakle, ključ sistema socijalističke Jugoslavije bio je delegatski sistem, koji je ipak uvelike osiguravao da moć u državi neće preuzeti, barem ne do kraja, sumnjivi prikriveni financijski i ekonomski centri moći. Danas ti isti centri moći načinom na koji se Europska unija postavlja na Balkanu, zapravo, štite taj inicijalni kriminal i zločin kojeg su počinili projektom rušenja Jugoslavije. Dakle, oni i danas svojim ponašanjem i djelovanjem na Balkanu štite interese koji su bili stvarni razlog rušenja Jugoslavije. Dakle, oni od početka štite jedan te isti interes – interes krupnog kapitala europskih multinacionalnih korporacija na Balkanu. To je njihova jedina konstanta na ovim prostorima. Zato su njihove politike ovdje i njihova postupanja ovdje promjenjiva, jer se njihovim prilagođavanjem, zapravo, samo drže svojih prvotnih ciljeva. Nama to naivno s ove strane Europe može ponekad izgledati drugačije. Ali nije. Sve je to jedna velika igra u kojoj je ključna fraza – interesi kapitala! Sve drugo su priče za malu djecu. Za njih smo svi mi potrošna roba. I dok ne shvatimo da samo o nama ovisi naša budućnost, glupo je govoriti o tome tko će nas izvana spašavati? Nitko. Oni su nas uvalili u govna u kojima plivamo od 90.-ih. Njima nije interes da tako skoro iz njih i isplivamo. Samo, eto i našim elitama kad više nemaju koje rješenje za slagati kao neko spasonosno, dobro dođe rečenica – pomoći će Europa, pomoći će SAD. Nama, ovakvima kakvi jesmo, ni smak svijeta ne može pomoći, jer u kakvim smo govnima i smak svijeta bismo nadživjeli. Samo i nama psihološki odgovara to samozavaravanje da će nam kao pomoći baka Europa ili mama Amerika. Ili eto, doći će majka Rusija pa spasiti Balkan. To je taj neshvatljivi mentalni kretenizam ovih naših društava. I države i ljudi žive potpuno isto. Od kredita do kredita. Od otplate do otplate. I svi misle da tako može u krug, beskonačno. A ne može. I taj će model prije ili kasnije samourušiti Europsku uniju, onako kako je ona projektirano rušila Jugoslaviju. E sad, hoće li na ruševinama kapitalističke Europe nastati nešto bolje i pravednije?! O tom potom. Dopusti mi da ako ni zbog čega a ono zbog toga što sam Slaven i Balkanac jugoslavenskih korijena, imam pravo na pesimizam po tim pitanjima. Rješenja su u principu jednostavna. Samo, jebiga, političke i ekonomske dogme i potrošene doktrine onemogućavaju da se sadašnji sistem transformira. I u njegovu transformaciju ne vjerujem, niti je smijemo dopustiti. Iako je možda današnje elite najbolje usporediti s onim igračkama i likovima iz animiranih filmova – transformersima. U bilo kojem trenutku se mogu transformirati u bilo što novo, u bilo kakve nove organizacijske oblike koji će i u novim sistemima i u novim uvjetima preuzeti ključne i strateški bitne pozicije moći. Bojim se da je Bruxelles tu upravo zato – da osigura takav scenarij i kontinuitet sistema, ili barem elite ako već sistem možda i padne. Ono što često volim reći, kada me pitaju – pa zašto onda odlaziš u Bruxelles i iznosiš im podatke o korupciji i kriminalu i pljački stoljeća na Balkanu?, je sljedeće: govorim im o tome jer time što im iznosim stanje i dokaze o stanju i time što od njih tražim angažman na rješavanju takvog stanja, jasno određujem buduću crtu razgraničenja i legimitiram otpor. To je za mene legitimacija pobune! Da jednom ne kažu nismo znali! Jesmo li vas upozoravali? Jesmo. Jesmo li vam iznosili dokaze? Jesmo. Jeste li išta poduzeli? Niste. Između nas i njih čiju ste stranu izabrali? Njih. E pa onda je naša pobuna legitimni čin otpora. Smatram da svaki čin pobune mora proći kroz proces legitimiranja pobune i otpora. Da poslije bude svakome jasno zašto smo se pobunili, kada se to jednom dogodi. I da delegitimiramo njihove reakcije tipa – da smo znali, mi bismo nešto poduzeli. Ovako skidate maske europskoj administraciji, koja je i sama jedan glomazni, korumpirani birokratski aparat, potpuno disfunkcionalan, manje više beskoristan i u suštini antieuropski. Ali prije svega antiljudski! Pritom za mene nije pitanje rušenje Europe. Za mene je osnovno pitanje vraćanje Europe čovjeku. No, da ne odemo predaleko s ovim.
Dakle, zaključno da budem konkretniji u pogledu same suštine tvojeg pitanja. Ne vjerujem da će današnji Bruxelles odigrati pozitivnu ulogu u istraživanjima kriminalnih tokova balkanskog novca, jer su i sami u tome sudjelovali. Osim ako mi sa Balkana budemo u stanju izvršiti na njih pritisak da to naprave. Međutim, motivi moje komunikacije s njima su jasni. Ne želim im dati mogućnost da sutra kažu da nisu ništa znali. I želim da znaju da su izabrali stranu, što sam nedavno i rekao prilikom posjete Bruxellesu. Birate stranu! Hoćete li na stranu moćnika s prljavim kapitalom, ili na stranu građana Balkana koji žele riješiti ove probleme?! Svaki izbor je legitiman. Ali svaki od ta dva izbora ima jasne posljedice. Naravno da za ovo što radim ne mogu baš imati bezrezervnu podršku onih centara moći u čije sam interese također dirnuo. Mi govorimo o oko 150 milijardi eura, ali i puno većim i ozbiljnijim interesima, a oni to ne praštaju. I podržati mene značilo bi dirati u taj interes. A to nitko ne želi, iz više razloga, ali prije svega zato što se boje, i zato što su korumpirani. Žalosno je, ali je činjenica da Europska unija na Balkanu i dalje igra prljave igre, naravno s našim prljavim elitama, jer im upravo takvi ovi naši najviše i odgovaraju. Nema tu puno mudrosti. Sve je interes, a interesi se najlakše ostvaruju kada vam s druge strane sjede ucjenjivi i ucijenjeni korumpirani lokalni lideri, koje lako držite u šaci, ili kako to fino kažu naši ljudi – koje se dokazima o njihovim prljavim poslovima lako drži za muda. E to je jedina uloga koju Europa ovdje igra – u interesu svojih korumpiranih elita drži za jaja naše korumpirane elite. Možda je to i najbolja definicija uloge Bruxellesa na Balkanu.

tacno.net: Gospodine Margetić, po Vašim saznanjima i iskustvima iz prve ruke, ako se može tako reći, onda vi nemate podršku nigdje i nikakvu. Nemate podršku u domaćim pravnim institucijama; nemate podršku i razumijevanje unutar evropskih institucija prava; nemate podršku iz naroda, budući da su narodne mase indiferentne i zatrovane niskim emotivnim porivima nacionalizma i religijske isključivosti. Kako se onda Vi nosite sa tako velikim bremenom kao što je dokazivanje milionskih pljački od strane najvećih zaštitnika nacionalnih interesa i vjerskih sloboda? Po onome kako ja to vidim, Vi ste potpuno usamljeni.

Domagoj Margetić: Prvo, mislim da se mi novinari i ne bi trebali baviti i zamarati time imamo li ikakvu podršku i tko nam daje, a tko nam ne daje podršku. Ispričat ću vam jednu priču. Verica Barać, ugledni borac protiv korupcije i nekadašnja predsjednica Savjeta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije, od vremena Zorana Đinđića, bila je moja dobra prijateljica i suborac. Zajedno smo radili na brojnim istraživanjima velikih korupcijskih afera na Balkanu. Kako je Verica kasnije oboljela od karcinoma i što je bolest više napredovala, znali smo da se bliži vrijeme našeg rastanka. Iako smo se redovito čuli i dopisivali, nekih tjedan dana prije njezine smrti nisam znao što bih joj napisao. I tada sam primio njezinu posljednju sms poruku. “Znam, ne smeš da pitaš da li je vredelo. Vredelo je! Rekli smo im istinu!”. I danas čuvam tu Vericinu poruku kao opomenu i motivaciju u trenucima kada mi sve izgleda besmisleno i kada mi se čini da više nemam snage za nastaviti ovo što radim. Ali Vericina poruka je puno dublja. Bez obzira na društvo u kojem djelujemo i živimo, bez obzira na njihovu reakciju na ono što radimo, moralna je obveza – reći istinu. Često volim reći kako ljudi imaju pravo na istinu i onda kada je ne žele čuti, kada je ne žele vidjeti. Ili kada naprosto nisu u stanju shvatiti istinu, razumjeti je. Ili, pak, onda kada je ta istina neugodna, neprihvatljiva, bolna, odbojna, i tada imaju pravo na istinu. Nema ugodnih istina. A mi novinari i javni radnici trebali bismo biti ovdje da im u lice govorimo one najneugodnije istine, ono što im nitko drugi ne želi reći, na način na koji im to nitko drugi neće reći. Izravno. Bolno. Ljude naprosto treba prisiliti na suočavanje s istinom. Ili na bijeg od istine. Jer to je taj izbor kojeg oni nesporno imaju bez obzira na sve. Mi im moramo osigurati to pravo na istinu, a na njima je izbor – suočavanje ili bijeg. I zato, iako se ponekad čini da smo mi malobrojni novinari na Balkanu koji svoj posao radimo dovoljno ludo da govorimo i pišemo istinu, suočeni s apsolutnim besmislom onoga što radimo, to nije tako. Zato je ta Vericina poruka, praktički napisana na samrti, toliko teška, toliko ozbiljna, toliko važna, toliko duboka. Zamislite, žena umire, relativno mlada, sve bitke joj se čine izgubljene, u Srbiji su i dalje najmoćniji upravo oni ljudi protiv kojih se borila, ali ona ne sumnja niti na kraju, niti na odlasku u svoju borbu i kaže “Vredelo je! Rekli smo im istinu!”.

Činjenica je u onome što radim malobrojni imaju snage, razumijevanja, strpljenja i odvažnosti ostati uz mene do kraja. Prvo jer ne vide gdje je taj kraj i ima li ga uopće. Drugo jer je taj put pun neizvjesnosti, ne samo u smislu korisnosti ovoga što radim, nego egzistencijalne nesigurnosti, pa i te stalno prisutne životne opasnosti. Dakle, koju sigurnost netko može imati uz mene?! Baš dok sam odgovarao na ovo pitanje dogodila mi se provala u stan i nove prijetnje kojima su ovaj put bili izloženi i moji bliski prijatelji. Malo je onih koji su danas spremni podnositi visoku cijenu prijateljstva s disidentom kakav sam ja, podjednako nepodoban i podjednako nepoželjan svima na ovim prostorima. Uključujući i javnost za koju tobože radim, a kojoj se baš i ne sviđa istina koju im govorim i pišem. Danas je teško govoriti i pisati istinu. Teško je biti sam protiv svih, a to naprosto jesam zbog onoga što radim i kako to radim.

Na trenutke mi se čini da sam „bogat“ čovjek, i da ipak oko sebe imam jedan, doduše, uzak krug ljudi koji su tu kad god mi treba. I to je istina. Ali u biti, ipak je ovo jedno osamljeništvo s kojim morate naći načina kako se pomiriti i kako prihvatiti tu izolaciju. Izolirate vi društvo i društvo izolira vas.

Ponekad je stvarno teško. Jer i oni malobrojni koji ostanu uz mene, boje se ostati uz mene, boje se te moje opasne blizine zbog svega što ona nosi sa sobom. Čak i oni najluđi odustanu i odmaknu se na neku svoju sigurnu distancu od mene, da bi se ipak koliko toliko osigurali.

Samo ta izolacija je, ipak, situacija u kojoj se zamislite nad slobodom. Ne samo kao pojmom, nego nad slobodom kao izborom, svjesnim izborom – biti slobodan. S jedne strane imate strah, s druge strane slobodu. S jedne strane imate moć i silu, s druge strane imate odlučnost osobnog suprotstavljanja i moći i sili. S jedne strane imate izolaciju, kulturu šutnje, s druge strane ste suočeni s vlastitom determiniranosti da ne pristajete na taj malograđanski konformizam i na luksuz pristajanja na općedruštvene nagodbe, samo zato da biste lagodnije živjeli.

Dakle za mene se tu prije svega radi o izboru između straha i slobode. Nemojte me pritom, molim Vas, krivo razumjeti. Svatko ima pravo na strah. Mislim da bi pravo na strah trebalo biti jedno od univerzalnih ljudskih prava. Ali i pravo na istinu. I pravo na ljubav, recimo. Samo, kada izaberete strah, odričete se slobode. Jer, mislim da sloboda podrazumijeva svjesnost otpora strahu, suprotstavljanje strahu. Sloboda je, prije svega, naša sposobnost unutarnje borbe protiv strahova. Izbor da odluke koje donosimo na temelju naše slobodne volje, i to baš suprotno odlukama na koje bi nas prisilili naši strahovi. Bilo koji strahovi; egzistencijalni, emocionalni ili bilo kakvi drugi. Bojim se. Točno. Često. Koječega. Ali slobodan sam toliko koliko se uspijem oduprijeti mojim strahovima. Slobodan sam onoliko koliko sam u stanju odlučiti protiv mojih strahova, pa i kada postoji rizik da se strahovi obistine. Slobodan sam onoliko koliko sam sposoban ići protiv mojih strahova i onda kada se to ranije pokazalo možda i pogrešnim i kada su se strahovi možda pokazali i opravdanima. Slobodan sam onda kada se bojim, ali usprkos tome između straha i slobode izaberem slobodu. A nema snažnijeg od slobodnog čovjeka. I onda kada plače i onda kada se čini slabim. No, naravno, sloboda ima svoju cijenu. Sloboda je uvijek – na sve ili ništa! A biti slobodan znači upravo to – biti suprotno svemu što su svi. Ako me razumijete. To je otpor kojeg može pružiti samo slobodan čovjek. I onda kada plaća za to ultimativnu visoku cijenu samoće i usamljenosti. Otpadništva i izolacije. Na neki način to je moje osobno otcjepljenje od njih. Osobno samoodređenje protiv njihovog kolektivnog određenja i izbora. Ultimativna sloboda, kad možeš viknuti: JESAM! I kad možeš svima sve urlati, psovati, izvikati se, odrediti se prema svemu i prema svima, prema svakom. I baš te briga! To jest gubitništvo kao takvo. Izgubiš sve, jer ovo je svijet usranih kukavica, konformista, trulih malih nagodbenjaka, sitnih duša, i ovakvim izborom ne možeš nego izgubiti sve. Ali ostvariš slobodu! Bolan proces. I plačeš, i padaš, i odustaješ, i predaješ se, i bježiš. Ali se vraćaš. I oslobađaš. Treba naprosto živjeti ovu suludu avanturu od života po vlastitim pravilima. Ali morate znati jasnu granicu između straha i tih vlastitih pravila. Jer ako se vodite strahovima, to nije vaš slobodni izbor. Strahovima uništavate slobodu. Ljudi su često u zabludi da podilaženjem strahovima ostvaruju svoju slobodu. Zamislite koja ironija. A osnovne dvojbe u životu mogu se svesti baš na to – strah ili sloboda?! I priča, zapravo, jest točno toliko jednostavna.

tacno.net: Nakon svega, nakon što ste izgubili svoju privatnost, svoj ritam, svoje bitne životne detalje, kako vidite svoje buduće djelovanje? Šta Vam nakon svega može činiti odgovarajuću satisfakciju?

Domagoj Margetić: Disident sam. I to je nešto što, očito, ne mogu promijeniti. Bez obzira na visoku cijenu koju plaćam. Nisam izgubio samo privatnost i te neke bitne životne detalje. I sami ste vidjeli u mojim objavama zadnjih dana na društvenim mrežama da sam izgubio praktički – sve. Obitelj, prijatelje, bliske ljude, ljubav, sve. Nije da nisam imao izbora. Kada su mi, recimo, iz Hypo Grupe nudili tih desetak milijuna eura prije nekoliko godina da šutim, imao sam izbor postati milijune u eurima. Izabrao sam, ipak, ovaj put. Teži i skuplji. Put praktički bez suputnika, jer i oni malobrojni koji se usude koračati i biti uz mene, brzo shvate da je tempo za njih jednostavno – prenaporan, i možda – preopasan. Uplaše se. Ili pak prodaju prijateljstvo i poznanstvo, to oni najbolje znaju.

Znate, zamislite koju cijenu svega platite, kada volite nekoga toliko da joj tu ljubav napišete u preko tri stotine stranica i preko četrdeset tisuća riječi pjesama, i onda sve nestane u nekom trenutku, i ta vaša voljena osoba se uplaši jer joj je sve to oko vas naprosto – previše, i ode. Eto to je ta neizmjerljiva cijena svega ovoga što radim. Kada svime u životu, onime što je doista vrijedno, platite cijenu svog disidentstva. Ne kao mnogi salonski „disidenti“, koji ipak paze da ne prijeđu granicu dozvoljenog, pa su usprkos tom svom šminkerskom „disidentstvu“ alimentirani pozicijama na fakultetima, plaćama, kolumnama i mjestima po redakcijama, i društvenom prihvatljivosti. To nije disidentstvo, to je gluma neke društvene kvaziopozicije, koja je u stvari malo ljući začin sistema, ono što se nekad nazivalo – dopuštenom opozicijom. Stvarni disidenti plaćaju životnu cijenu disidentstva. To je ono o čemu sam vam manje – više govorio kroz cijeli ovaj naš razgovor. I, zapravo, sam Vam zahvalan da ste mi omogućili da prvi put progovorim javno o ovim nekim stvarima.

Mnogi mi zadnjih dana govore da se povučem, smirim i da se „sredim, ma što to značilo. I kako sam ostao ovako potpuno sam, izoliran, ostavljen, usamljen, odbačen, zabranjen, nije da se nekada i ne zamislim nad tim prijedlogom. Ali, ne mogu ja to. Nisam ja od onih koji mogu mirovati. Ne mogu šutjeti. I onda me pitaju pa zašto to radim, ako je ionako besmisleno?! No, je li stvarno besmisleno? Ili je taj njihov općeprihvatljiv društveni konformizam to što je uistinu besmisleno? Može li istina ikada biti besmislena? Pa i onda kada je ne žele čuti, niti prihvatiti. Pa nismo tu da bismo bili prihvaćeni. Tu smo da bismo bili ljudi. Ljudi! Razumijete?! Biti čovjek! Zar vam to ne zvuči nekako kao sve? Baš sve! A za mene biti čovjek znači biti pobunjenik. I zato nekako mislim da nemam pravo odustati od istine. Od traženja istine. I zapravo mi ništa drugo nije niti preostalo, nego tvrdoglavo ponavljati istine koje ovo društvo uporno ne prihvaća i ne želi čuti. Netko im mora govoriti ono što ne žele čuti. Netko mora biti i crna ovca, ako tako baš hoćete. Netko mora biti odbačeni, izdajnički otpadnik.

Pa, eto, kad to već jesam, zašto bih onda bio nešto drugo?!

Moj prijatelj i odvjetnik često mi kaže da niti ne znamo vjerojatno koliko su neki u životu naplatili prijateljstvo sa mnom, ili to što su bili u mojoj blizini, pa su nekima bili interesantni radi informacija o meni i mojem radu i djelovanju, o mojim istraživanjima. Ova 2014. godina za mene je bila posebno teška, osim pokušaja ubojstva zaredali su se i brojni osobni brodolomi, naravno povezani sa ovime što radim. No, kao što sam rekao, ima li stvarnije slobode od one da budemo to što jesmo, pa makar nas nitko oko nas ne razumije, ne prihvaća, makar zbog toga bili sami na svijetu.

Napisao sam ovih dana na jednoj društvenoj mreži: „Ako me ikada netko više bude pitao treba li ovako suludo ustrajati na istini, na nekim životnim principima, reći ću mu (ili njoj) vrlo jednostavno. Ako želiš ostati potpuno sam na svijetu, da. Ako želiš da te najbliži izdaju, prodaju, iznevjere, ostave, da. Ako želiš cijelog života zbog toga biti apsolutni otpadnik, da. Ako si spreman biti nitko i ništa, samo zato jer si govorio istinu, da. Ako si spreman na sve prljave etikete i laži, kojima će te blatiti, da. Ako možeš podnijeti da te zbog istine nazivaju lažljivcem, da. Ako možeš podnijeti da ostaneš bez svega i svakoga koga voliš, da. Ako si spreman biti sam protiv svih, da. I nikada, stvarno nikada više nikom neću reći da ustraje na istini i na tim nekim životnim principima koje sam živio i živim, a koji su me u životu koštali svega. Baš svega. Najljepše je biti salonski principijelan kao većina vas. Lijepiti po društvenim mrežama parole, izaći tu i tamo na neki prosvjed, i živjeti život parolama, a ne živjeti ono što su kao vaši životni principi. Jebiga. Tako je ipak lakše.“

Ali usprkos svemu, nemam namjeru odustati. Nastavljam s mojim istraživanjima tokova novca na Balkanu zadnjih tridesetak godina, kao i moj rad na istraživanjima cjelokupne pozadine Afere Hypo, o čemu sam dovršio i knjigu, nastavljam s aktivnostima u Antikorupcijskoj ligi Balkan, koja djeluje u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, i nastavljam s tom našom međunarodnom inicijativom za međunarodnu istragu tokova novca na Balkanu od 1990.-ih godina do danas.

Disident sam, novinar, pisac i pjesnik. Ne mogu biti nešto drugo.

Moja disidentska, novinarska borba koju vodim za mene je životni izbor, od kojeg, nakon svega, više niti mogu, niti imam pravo odustati. Za mene je to od početka borba – ili oni, ili ja! Moj osobni otpor, pobuna i revolucija protiv sistema koji nas sve gazi. Ne želim biti dio većina koja mu svojim konformizmom, šutnjom nagodbenjaštvom i licemjerstvom pomaže u tome. I ostati ću pobunjenik. Pa makar ostao ovako sam, izoliran, etiketiran, zabranjen.