Odjednom sam postao bijelac

Povezani članci

• Marion Kraske: “Umirivanje je opasan poduhvat – za region i za samu EU!”
• Koje zemlje rastu, koje se smanjuju – i šta to znači za svijet
• Revolucija u Belorisiji može se dogoditi
• Nenad Obradović: Samovoljno sam otpadnik jer ne pripadam nikome i ničemu
• Intervju Milorad Dodik: Nema zajedničke države ako je ljudi ne doživljavaju tako
• Nikola Vučić: Borbu za ljudska prava smatram svojom etičkom obavezom

Piše: Vesna Kesić, STav

Već nekoliko osnovnih biografskih podataka o Ocu Michaelu Lapsleyu dovoljno je za priču o jednom izvanrednom životu i vrlo neobičnoj svećeničkoj karijeri. Barem iz ovdašnje perspektive. Rođen je na Novom Zelandu 1949. godine, u relativno skromnoj, vrlo religioznoj obitelji, pa je već 11. godini odlučio postati svećenik. Školovao se na raznim sveučilištima južne polutke globusa: u Australiji, Indiji, Africi, ali i Evropi. A onda je, kao mladi svećenik, 1973. godine stigao u Durban, u Južnoj Africi, tada jednu od najgorih zemalja svijeta, čiji je bijeli režim branio institucionalizirani rasizam svim mogućim sredstvima. Neograničeno nasilje nad crnačkim stanovništvom uključivalo je i mučenje i ubojstva djece. Tada se je, kako naglašava – u njegovom životu sve promijenilo: “Odjednom sam umjesto ljudskog bića postao bijelac “.

To je jedna od najpreciznijih rečenica koju sam ikad čula kao opis transformativnog životnog iskustva. Ona opisuje suštinu dehumanizirajućeg poretka kakav je bio aparthejd, a istodobno nosi univerzalnu osudu svih režima koji neku akcidentalnu identitetsku karakteristiku poput boje kože, etničke, vjerske ili rodne pripadnosti pretvaraju u razlog za podjarmljivanje, eksploataciju i diskriminaciju. A neupitna je posljedica gubitak svake ljudskost, kako onih koji su tlačeni i diskriminiranih, tako i tlačitelja. A pitanje odgovornosti postavlja i pred one koji, makar kao suputnici ili tihi promatrači, pripadaju rodu tlačitelja. Svi smo odgovorni, za činjenje i za ne činjenje, jedna je od poruka koje se provlače i kroz životnu priču Oca Lapsleya.

Postavši odjednom bijelcem, Otac Lapsley osjetio je sve prokletstvo tog tereta i odlučio preuzeti odgovornost za svoju boju kože, svoj status i svoj odabrani poziv. Priključio se je južnoafričkim borcima za slobodu i socijalnu pravednost, čiji je politički cilj bio ukidanje aparthejda. Bio je jedan od bliskih suradnika i Nelsona Mandele, Desmonda Tutua i drugih velikana Afričkog Nacionalnog Kongresa (ANC) koji je osnovan još 1912, ali kao masovni pokret za slobodu počinje djelovati 50-tih godina prošlog stoljeća. 1976., režim je Oca Michaela, zbog njegovog političkog djelovanja prognao iz JA. Najprije se je sklonio u obližnji Lesoto, odakle su tih godina djelovali mnogi prognani i izbjegli aktivisti ANC-a, a 1986., nakon što su i tamo počeli progoni, morao je pobjeći još dalje, u Zimbabwe. 1990., dakle, u godini u kojoj su pregovori o tranziciji između La Botinog režima i ANC-a već bili u toku i nekoliko mjeseci nakon što je Mandela oslobođen, u Zimbabweu ga je dostiglo pismo bomba. Ni dans se točno ne zna tko ga je poslao, ali velika je vjerojatnost da su to bile tajne službe državne policije koje su takvim akcijama pokušavale spriječiti mirnu tranziciju i obnoviti krvavo ratovanje u kojem je crno stanovništvo uvijek više stradavalo. Bomba za Oca Lapsleya stigla je u paketiću, umotana u dva vjerska časopisa. Ostao je bez obje ruke i bez jednog oka, ali je preživio. 1992. vratio se je u JA i pokrenuo niz aktivnosti za ostvarivanje trajnog mira u Južnoj Africi. Osnovao je Društvo prijatelja Kube, Trauma centar za žrtve nasilja i mučenja koje je surađivalo s Komisijom za istinu i pomirenje, a danas vodi Institut za liječenje memorije. U institutu se, temeljem južnoafričkih iskustava, razvijene tehnike i koncepti za razumijevanje trauma nastalih tokom nasilja i sukoba među različitim skupinama društva, koje ostavljaju dugotrajno nasljeđe na pojedincima i zajednicama i perpetuiraju duboke podjele i nakon prestanka nasilja.

U autobiografskoj knjizi Redeeming the Past: My Journey from Freedom Fighter to Healer (2012) čiji je naslov u Sarajevu, u izdanju udruge Gariwo, rekla bih, nespretno prilagođen i glasi Od žrtve do pobjednika: Borac za slobodu i ljudske duše, Lapsley zapisuje: “Počeo sam shvaćati da ako me obuzme mržnja, ogorčenje i želja za osvetom, zauvijek ću ostati žrtva….Prvi korak je bila borba da ozdravim, vratim se životu, a onda da živim puno i sretno koliko god je to moguće. To bi bila moja pobjeda”

U tom smislu, Otac Lapsley je dosita “pobjednik”. Ono što u njegovim javnim nastupima i osobnoj komunikaciji ostavlja tako snažan dojam, je potpuni izostanak pravedničkog gnjeva, osvetničke mržnje, samosažaljenja žrtve, ali i arogancije pobjednika. Otac Lapsley nije jedini borac protiv aparthejda iz Južne Afrike, a upoznala sam ih u posljednjih dvadesetak godina mnogo, koji pokazuje tu nevjerojatno vrlinu. Pitanje se nameće, iako pomalo graniči s laičkim bavljenjem mentalitetima i etno-psihologijom, i utoliko je riskantno, jer može dovesti do opasnog stereotipiziranja: kako im to uspijeva? Ovdje, kod nas, na Balkanu, to je gotovo nepoznat diskurs?

Kod Michaela Lapsleya, odgovor bi mogao glasiti – ipak je riječ je o svećeniku koji govoreći o svom vlastitom i iskustvu svojih suboraca povremeno priziva i Boga koji je, kaže bio uz njega i u najtežim trenutcima, dok je visio između života i smrti. Ali obavezno dodaje da nije došao da bi nam govorio niti o religiji, niti o svojoj osobnoj vjeri. S druge strane na njegovom Facebook profilu, nalazimo “lajkane” stranice kao što su radikalno demokratski američki TV program Democracy Now, Homosexuality is not a Choice, but Homophobia is, sajtovi koji podupiru žensku ravnopravnost, feminističkih 16 dana aktivizma protiv nasilja i stranicu anarho-vjerskog pokreta Anglican Underground.

Michael Lapsleya nedavno je, u organizaciji sarajevske udruge Gariwo, posjetio i našu regiju i održao dva predavanja u Zagrebu. Jedno na Filozofskom fakultetu, kojem su uglavnom prisustvovali studenti i osoblje fakulteta. Drugi je događaj bila panel diskusija u HND-u, za tzv. generalnu publiku. I dok bi se prvi susret mogao nazvati uspješnim, ovaj drugi bio je još jedan dokaz koliko je naša sredina indiferentna, nezainteresirana i neinformirana kad je riječ o različitim vidovima suočavanja s prošlošću, pojmovima “pomirenja” i liječenja trauma nastalih u nasilnim sukobima.

Ali i nezainteresirana za svjetska zbivanja i iskustva koja nemaju karakter sukoba vaših i naših, iako bi mogla biti itekako poučna. Publike je bila uglavnom protokolarna, sastavljena od savjetnika predsjednika, ministara (osobno Freda Matića) i najbrojnijih predstavnika diplomatskog zbora. Da, bilo je to, unatoč zanimljivim izlaganjima, jedno iskustvo koje izaziva nelagodu.

Ovo nije bio moj prvi susret s Ocem Lapsleyem. Upoznala sam ga još 2002. godine kad je gostovao na New School for Social Research, u New Yorku. Počeli smo dogovarati intervju kojeg na kraju, iz nekog razloga, nismo obavili. Sada je i meni pružena druga prilika. Otac Lapsley jedna je od onih fascinantnih osobnosti čiji javni nastupi sadrže komponente aktivističkog performansa, miljama su daleko od dociranja, a još dalje od propovijedi, a mene uvijek nešto stegne u grlu. Gledati čovjeka koji s dvije željezne kuke umjesto ruku govori o nadi i vjeri u ljude, bez trunčice patosa ili resantimana – teško je ne nazvati bilo kako drugačije, nego – duhovnim iskustvom. A kako u mom Facebook profilu stoji da postajem pospana kad čujem za “duhovnost”, nužno mi nakon tog iskustva proradi crv skepse i pitanje: nisam li se malo neoprezno prepustila mističnoj mješavini tugovanja, Weltschmerza i zanosa koji prati osjećaj pripadanja nečem većem od sebe i svijeta oko sebe. Osjećaj je istodobno dubok “ljekovit”, ali i problematičan. Priča Oca Lapsleya, bilanca je osobnog iskustva dubokih društvenih nepravdi, političkog i strukturalnog nasilja i otpora zbog kojeg je platio skupu cijenu. Moj osobni odgovor na te pojave odavno je racionalno obrazloženi i organizirani gnjev, praćen željom za pobunom, možda i osvetom.

Michael Lapsley, međutim, govori o oprostu, pomirenju i ozdravljenju. Pojam healing u ovom kontekstu najpravilnije bi bilo prevesti kao – iscjeljivanje. Ali kako su mnogi od tih pojmova kod nas izgubili bilo koji smisao izvan konteksta isprazne religiozne ritualnosti, priklonila sam se nešto manje kompromitiranom ozdravljenje.

Nakon svega, odlučila sam da je Otac Lapsley prava osoba da nekom postavim pitanje koje me odavno proganja:

Oče Lapsley, ja sam ateistkinja. Nisam agnostik, niti areligiozna, ja jednostavno mislim da Bog ne postoji. Ali sve o čemu vi govorite za mene je vrlo dojmljivo. Zato, molim Vas, kad govorite o Bogu, o čemu Vi u stvari govorite?

Otac Lapsley pogledao me je s blagim osmijehom, kakav se valjda pristoji u ovakvim situacijama, ali pitanje je shvatio ozbiljno.

– Kad sam se aktivno uključio u borbu u Južnoj Africi bio sam potpuno svjestan važnosti sociološke i političke analize, organiziranja, rada na strategiji otpora i svega onoga bez čega nikada ne bismo ukinuli aparthejd. No sve mi je vrijeme bilo jasno, a što dalje to više sam toga svjestan, da razum i znanje nisu dovoljno za održavanje nade. Bez obzira jeste li vjernik ili ne, potrebno je shvatiti duhovnu dimenziju ljudskog bića da bi se moglo održavati nadu i shvatiti smisao. Ne vjerujem da u tom smislu postoje velike razlike između vjernika i ateista.

Mislim da su u krajnjoj liniji ljudi oni koji meni daju i vraćaju vjeru. Nešto od te nade ja nalazim i u kršćanskim skriptima, u duhovnoj i filozofskoj tradiciji. Ali crkva, pa i ljudi ponekad tu nadu projiciraju u neki drugi život. Ne! Za mene je to nada koju trebamo ovdje i sada. Mit Zapada o individualizmu i samodovoljnosti, njegovo cogito ergo sum nije se pokazao uspješnim u stvaranju boljeg svijeta. Mi Afrikanci vjerujemo u “osoba je osoba kroz druge osobe”. Ja jesam, jer ti jesi. To ne korespondira samo s ljudskim umom nego s cjelinom ljudskog bića i govori o dubokoj međusobnoj povezanosti i velikodušnosti ljudskog bića. Naravno da postoje krize vjere i nade. Mnoge generacije crnih Južnoafrikanaca nikada nisu doživjele da se njihova nada ostvari, da za njih stvari postanu bolje. Uvijek je postajalo samo još gore. Jesu li sumnjali? Jesu. I ja sam sumnjao, ne samo u Boga, nego i u ishod naše borbe. No, nešto je njima, a i meni ipak govorilo: jednog će dana biti bolje, mora biti bolje.

I onda i danas, kad mnogo putujem svijetom, srećem toliko predivnih ljudskih bića. Inspirirali su me mnogi veliki ljudi, Nelsoni Mandele ovoga svijeta poput Chrisa Hania, lidera komunističke partije u JA ubijen godinu dana prije nego je pušten Mandela, Gandija, Martina Luthera Kinga i bezbrojni drugi muškarci i žene me nadahnjuju.

U Južnu Afriku stigli ste kao mladi svećenik, pretpostavljam da širite mir, ljubav i vjeru. Što vas je, relativno brzo, uspjelo “preobratiti”, da prihvatite oružani otpor i nasilje kao legitiman odgovor?

– Da, došao sam u Južnu Afriku preplavljen mladenačkim idealizmom kako bih propovijedao ljubav i mir. A našao sam se zarobljen u odnosu mučitelja i mučenika. Moje se je kršćanstvo srušilo pod teretom ubijanja djece. Morao sam preispitati svoj odnos prema evanđelju i prema pacifizmu. Odgovor na tu duhovnu krizu pronašao sam u borbi za oslobođenje, protiv aparthejda. ANC je svjesno i promišljeno prihvatio strategiju oružanog otpora nakon 50 godina neuspjeha političkog otpora. Nenasilje i dalje smatram superiornim izborom, ali on postaje problematičan kad opresor ni na koji način ne priznaje ljudskost onih koje tlači ili uništava, kao što je bio slučaj sa Židovima u Drugom svjetskom ratu. Tada nasilje postaje opravdano. I ja sam došao da spoznaje da je u takvim uvjetima nasilje legitiman i moralno opravdan odgovor na sve vrste nasilja koje je prema crnom stanovništvu upotrebljavala država.
Osim toga i u filozofskoj tradiciji Crkve postoji tradicija pravednog rata koju je razvio Toma Akvinski, a u 20. stoljećuto je postala teorija pravedne revolucije. No, da bi se nasilni otpor mogao nazvati opravdanim i moralnim, potrebno je ispuniti mnoge uvjete, nasilje nikako ne može postati svrhom osvete, ili porobljavanja onih koji su nad tobom vršili nasilje.

Kako ste osobno prolazili kroz razdoblja sumnje? Kako vam je uspjelo prevladati gnjev, bijes, mržnju i želju za odmazdom prema onima koji su vam to napravili?

– Nakon eksplozije, bol i šok su bili neizdržljivi kao i strah za život bez ruku, sa samo jednim okom. Ali ljudi, suborci,prijatelji, obitelj, članovi moje vjerske zajednice, ljudi sa svih strana svijeta koji su mi slali poruke, oni su bili ti koji su mi vraćali nadu. Ja nikada neću prestati osjećati bol zbog gubitka svojih udova, kao ni zbog gubitka majke, ili bilo koje voljene osobe, ali tu bol i gubitak integrirao sam u svoj život, ona je postala dio mene i tek sam onda mogao nastaviti dalje. Na liječenju pamćenja, pa i za pravednost, mogu raditi samo ljudi koji su uspjeli integrirati i prevladati vlastitu patnju, i ogorčenja. Samo oni mogu stvarati bolji, nježniji, pravedniji, ljubazniji svijet.

Zar se nikada niste razočarali u ljude, ili u ishod zajedničkog projekta?

– Pretpostavljam da su postojali trenutci razočaranja kad sam shvatio da naši lideri ili moji idoli nisu savršeni ljudi, onakvi kakvih ih zamišljamo. Ali ljude ipak gledam u punoći njihove kompleksne ljudskosti, s njihovim vrlinama i slabostima. Ja sam vrlo mlad otišao u samostan i mislio sam da mi je zadaća postati savršen. To je bila i tradicija tog samostana – pridržavati se pravila i postati savršen. No, život je puno kompliciraniji da bi bilo što bilo savršeno.

U Institutu za liječenje sjećanja radite s grupama i pojedincima, vaše se spoznaje koriste u mnogim dijelovima svijeta. No, ostaje pitanje, kako liječiti institucije i cijelo društvo? Ne možemo održavati beskonačan broj radionica, niti očekivati da će svi kroz njih proći?

– Mislim da naše putovanje i suočavanje s prošlošću mora biti međugeneracijsko putovanje. To nije moguće postići u kratkom razdoblju, niti na način na koji Zapad obično očekuje. Zapadna tradicija je otprilike ono što vidimo u projektima pomoći – održat ćete toliko i toliko radionice, trenirati trenere, oni će trenirati dalje, projekt će trajati dvije godine. A onda ćemo to prestati financirati , jer do tada trebate postići te i te ciljeve. Come on, come on.

Nama je potreban široki konsenzus da bismo mogli govoriti o onome što nam se dogodilo, o svom bijesu, o svojoj boli. Potrebna nam je “dozvola” da na miru govorimo, potreban nam je prostor i vrijeme da ispričamo svoje priče i povratimo smisao. To nam je potrebno na svim razinama društva. Potrebni su nam i lideri koji će to omogućiti, moralna sidra, na svakoj razini društva. Ti ljudi ne moraju biti savršeni, ali moraju biti vrijedni našeg povjerenja. Oni nas trebaju voditi u tome da govorimo o bijesu, ljutnji gubitcima, našima i njihovima. I sami moraju proći taj put, liječiti vlastite rane, jer konfuzni i zgrčeni lideri stvaraju zbunjeno društvo. I obrnuto. Kod ljudi izazivaju ono najgore, a trebali bi ono najbolje. Nisu nam potrebni heroji, znate onaj Brechtov stih: “Nesretna je zemlja kojoj su potrebni heroji. U modernom društvu potrebno je imati hrabrosti samo za to da bi se bilo pristojno ljudsko biće. Lakše je ići u poricanje i potiskivanje, nego osjetiti i liječiti bol, sramotu i bijes zbog svega onoga čega smo bili dio.”

Sudjelovali ste i u radu južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje (TRC) kojoj je svrha bila uspostavljanje restorativne pravde, obnavljanje društva i društvenog povjerenja. Kod nas je cjelovit koncept restorativne pravde gotovo nepoznat. Prevladava stav: ne treba nam nikakav oprost i pomirenje, trebaju nam činjenice i istina, hoćemo, pravdu, kaznu i odštetu. Međutim, s vremenom se pokazalo da nema te pravde s kojom bi svi bili zadovoljni.

– Pravda postignuta kaznenom, retributivnom politikom nije dovoljna za obnovu društva. Naravno da i takvu pravdu očekujemo i zahtijevamo, ali potreban nam je prostor za duboko proživljavanje, za žalovanje za gubitcima, moć suočavanja i sagledavanja. U elementarnoj ljudskosti mi smo svi povezani i bliski. Trebaju nam i one priče gdje to dolazi na vidjelo. Beznadne priče nisu jedine koje postoje, ne smijemo izgubiti kapacitet viđenja ljudskosti u drugim ljudima, ne smijemo graditi stvari kao da nitko nije postupao iz humanih pobuda, kao da nitko nije bio sposoban za suosjećanje. Trebamo Mandele, ljude koji će ne samo shvaćati bol svojih ljudi, nego i strahove drugih. Ako ljude zoveš fašistima, nacionalistima, i promatraš ih samo kroz tu leću, onda ne vidiš humanost drugih. Trebamo priče ljudi koji su svjedočili hrabrosti i humanosti drugih, koji su zadržali ljudskost i brigu, poput onih u knjizi Svetlane Broz, Dobri ljudi u vremenu zla. A i njima treba naše priznanje i prepoznavanje tih djela. To su priče koje nadahnjuju nove generacije, koje liječe. Potrebni su nam umjetnici da osmisle i istaknu priče običnih ljudi.

I TRC i Ustav posebnu pažnju posvećuju rodnoj dimenziji nasilja i specifičnim oblicima diskriminacije i torture koju sutokom aparthejda i diktature trpjele žene. Zašto je to bilo važno?

– To ima fundamentalnu važnost, iz najmanje dva razloga. Prvi je herojska uloga koju su žene igrale tokom borbe za oslobođenje. Žene su bile veliki borci, aktivistkinje protiv aparthejda i istovremeno za vlastito oslobođenje, prava i jednakost. Žene su zajedno s muškarcima bile u vojnom krilu ANC-ja. Bile su mučene i ubijane. Ali žene su nosile i dodatni teret u društvu i obitelji. Ako bi partner bio ubijen, ili u zatvoru na 25 godina, žene su snosile teret održavanja, odgoja i školovanja ne samo djece, nego i ostalih nemoćnih ili ostarjelih članova obitelji. ANC nije ostvario mnogo od onoga što smo namjeravali i obećavali, ali mislim da je po pitanju rodna jednakost i ravnopravnost postignuto mnogo. Imamo jedan od najvećih postotaka žena u parlament i u vladi, izborne liste se sastoje od 50:50, imali smo prvi ustav na svijetu koji je zabranjivao i diskriminaciju temeljem spolne orijentacije..
Važno je reći, a mislim da su to ANC i Mandela shvatili od početaka – mi koji smo tako dugo bili diskriminirani temeljem rase, moramo biti protiv svake vrste diskriminacije i ugnjetavanja.

Ovdje u regiji, javni govor, govor medija, političara i javnih osoba još je uvijek pun mržnje, najčešće etničke. Sankcioniranje takvog govora vrlo je osjetljiv problem, jer je u koliziji s načelom slobode govora i medija. Kako je to riješeno u Južnoj Africi. Jesu li uopće zamislivi ispadi rasističkog govora?

– Rasizam i govor mržnje su zakonom zabranjeni. Naš Ustav koji je, kad je stupio na snagu bio jedan od najprogresivnijih na svijetu, sadrži neka ograničenja na temeljne slobode, ali te odredbe uvijek treba razmatrati zajedno i u međuodnosu. Dakle, postoji ograničenje slobode govora ako govor cilja na narušavanje dostojanstva osobe što je također upisano kao jedno od temeljnih prava u Ustavu. Imamo zakon koji zabranjuje govor mržnje, a Ustav zabranjuje diskriminaciju temeljem rase, spola i spolne orijentacije.

Ostaje pitanje dometa borbe za oslobođenje vođene ANC-jem i Mandelom. Ustav, zakoni, političko i građansko oslobođenje je postignuto, uspostavljena je normativna jednakost. Ali čak i dovde stiže nezadovoljstvo zbog ekonomske nejednakosti, distributivne nepravde. Mandeli se zamjera da je sam bio bogat, dok mu je narod ostao ekonomski obespravljen.

– U jednom smo trenutku shvatili, a bio je to i Mandelin stav, da se ne možemo boriti zauvijek, moramo pregovarati. Ako pregovaramo, morat ćemo pristati i na neke kompromise. Kao što je rat nastavak politike drugim sredstvima, tako ni pregovori i postignuti dogovori nisu kraj bitke za pravednu stvar. Postigli smo glavni cilj, dobili osnovnu bitku, ali naša se borba nastavlja. Borba za pravedno društvo je međugeneracijska bitka.

Što se samoga Mandele tiče, ne postoje dokazi, nikada nisu izneseni, da je Mandela bio korumpiran, iako je optužbi bilo sa svih strana. I to je dio borbe, nositi se s političkim objedama. Njegova je oporuka dana javnosti na uvid, ono što je imao, to je kikiriki. Imao je milijune, jer je upravljao različitim zakladama i većina tog novca išla je preko njega, ali nije imao milijarde, nije akumulirao nikakvo ogromno osobno bogatstvo. Oporukom je većina tih sredstava namijenjena daljnjem radu organizacija i ustanova, za djecu, onemoćale, oboljele od HIV-a. On je sve do svoje duboko starosti bio heroj u očima mnogih, među njima i najsiromašnijih, djece, mladih. Radio je u životu i kompromise, nije bio svetac, ali mislim da postoji jako mnogo razloga da nam i dalje ostane inspiracija.

Visoka nezaposlenost, siromaštvo, nejednakost u JA su ogromni, koeficijent nejednakosti najviši na svijetu. Globalna kriza, proizvedena na Zapadu taj je jaz još i produbila. U tom smislu i mi smo odraz onoga što se u svijetu događa. Ako nejednakost nastavi rasti, nećemo moći nastaviti živjeti u miru. Sva nastojanja oko zalječenja i rekoncilijacije završit će ni u čemu, ako se ne nastavimo suočavati s pohlepom i iracionalnošću postojećeg sustava. Po jednome se JA trendovi ipak razlikuju: U većini zapadnog svijeta, elita je sve uža, a ostale klase postaju siromašne. U JA srednja klasa raste i veliki dio ljudi izlazi iz potpune bijede. Ali distribucija bogatstva u čitavom svijetu ostaje vrlo ozbiljan problem. Profit je u logici kapitala, ali u nekim dijelovima svijeta više, a u nekima manje, postoje neke zaštitne mjere, ograničenja. Tek sada vidimo koliko su bila važna.

Kad uzmemo u obzir da je problem ekonomske distribucije postao najveći problem, jeste li se ikad pitali, u kojem trenutku će možda nasilje opet postati legitiman način borbe?

– Kad nasilje postane opcija to znači krah politike, to znači da je politika u potpunosti zakazala. Naša borba bila je prvenstveno usmjerena na prekid ogromnog nasilja koje su trpjeli obespravljeni i najsiromašniji. Kad pregovorima postignete određene rezultate i zaustavite to fizičko i političko nasilje, ali drugi oblici nasilja ne sustaju, onda je vrlo opasno početi populistički zagovarati nasilje. Populističke politike često pravilno analiziraju i dijagnosticiraju probleme, ali ostaje pitanje što je rješenje. Nasilje može u jednom trenutku izgledati privlačno kao dio rješenja, kao izazov. Mi konkretno, ne možemo postići mir i rekoncilijaciju a da ne riješimo i probleme redistribucije dobara. Ali kako to postići, to je ozbiljno pitanje. Tu vidim veliku ulogu vjerskih zajednica. Točno da na globalnoj razini velike religije nikada nisu ujedinjeno pozvali na mir, prekid ratovanja i pravedniju distribuciju. Ali u južnoafričkom kontekstu, vjerske su zajednice odigrale veliku ulogu u postizanju ove razine pravednosti, one su artikulirale nadu. Prvi predsjednik ANC-a, John Dube bio je također kršćanski svećenik, sin svećenika i osnivač jedne kršćanske škole. Posljednja istraživanja o povjerenju u institucije u JA pokazala su da ljudi imaju veliko povjerenje prvo u vjerske institucije, sljedeći je institut ombudsmana (pravobranitelja), treći je ustavni sud. Mnogo nižu razinu povjerenja pokazivali su u predsjedništvo i vladu. U našem kontekstu, a mi nismo sekularna Evropa, postoji veliki prostor za vjerske zajednice. Pripadati jednoj staroj vjerskoj tradiciji pomaže, daje ti vremensku perspektivu.

Foto: Tvrtko Maras