Peđa Kojović zanimljiv je sagovornik. Novinar i publicista, godinama je živio u Americi, a povratkom u domovinu politički se angažirao i na prošlim izborima ušao u Skupštinu Kantona Sarajevo. O svakoj temi ima stav, a nikad ga se nije bojao izreći. Rado se odazvao pozivu našeg portala da zajedno prodiskutujemo neke goruće teme.

 

Gospodine Kojoviću, interesantno ljeto je u toku. Pregršt dešavanja. Da smo neutralni posmatrači bilo bi zanimljivo pratiti. Ovako smo samo zabrinuti. Kako komentarišete trenutnu političku situaciju u zemlji dodatno pogoršanu potresima koje uzrokuju pokušaji promjene vlasti?

Da, da se ne događa nama bilo bi zanimljivo, kako sam napisao u jednom svom blogu na Radio Sarajevu. Međunarodne finansijske organizacije, jer mi čak i nemamo svoj adekvatan sistem ekonomskih indikatora, kažu da smo ponovo zaronili u recesiju, da je projektovani privredni rast od 1% za sljedeću godinu preoptimističan. Strane i domaće investicije su u drastičnom padu, vlast se eksterno i interno zadužuje da pokrije svoje tekuće troškove, odnos duga i nacionalnog bruto proizvoda liči na sinopsis za grčki scenario. Otplate već potrošenih kredita se počinju servisirati sljedeće godine i to će sasvim  sigurno značajno onemogućiti državna kapitalna ulaganja i drastično smanjiti fondove koji se sada koriste za kupovinu vremena i socijalnog, pa time, i političkog mira. „Humanitarna ekonomija“, zasnovana na eksploatisanju osjećaja krivnje međunarodne zajednice i donacijama, na koju smo bili priključeni od rata do danas, se gasi, jer se donatori, dijelom zbog globalne ekonomske krize, a dijelom zbog osjećaja da smo „korumpirana rupa bez dna“, okreću svojim problemima. To je trenutni ekonomski BiH pejsaž.

S druge strane, čini se da u vladajućoj većini ne postoji politička volja da se svemu ovome što sam naveo pogleda u oči i da se građanima jasno kaže gdje smo i šta nam je činiti da probamo izbjeći „perfektnu oluju“  prema kojoj potpuno nespremni, i čini mi se, relativno bezbrižno, plovimo u susret. Svi politički subjekti se u svojim analizama slažu sa dijagnozom da je BiH ovakva kakva je teško održiva, svi se manje više slažu da bi se terapija trebala sprovoditi ustavnim i ekonomskim reformama, ali kad dođu na vlast nemaju političke hrabrosti da krenu u te procese. Na taj način, zadržavajući status quo, oni svjesno, ili nesvjesno, rade direktno protiv BiH, jer postojanje državnog aparata koji nije u stanju da ispunjava osnovne funkcije građani s pravom dovode u pitanje.

Što se tiče rekonstrukcije vlasti, nama je od početka bilo jasno da ako je SDA u vlasti od reformi nema ništa. SDA je najvećim dijelom uzrok problema s kojima se danas suočavamo i apsurdno je bilo misliti da oni mogu i hoće učestvovati u njihovom rješavanju. Njihovo izbacivanje iz vlasti nakon 20 godina bi se moglo posmatrati kao pozitivan iskorak, ali je taj napredak, nažalost, anuliran povratkom HDZ-ova u vlast. Osim toga, izgleda da se SDP upustio u rekonstrukciju vlasti bez osnovne, pravne i matematičke analize. Prvi dio mandata su proveli izbacujući HDZ-ove iz vlasti i legitimirajuci izbor Komšića, a postoji realna mogućnost da ostatak mandata provedu vraćajući HDZ-ove i delegitimirajući Komšića. Ta avantura u koju su uvukli zemlju ima na sveukupnu socijalno ekonomsku situaciju ima isti efekat kao, recimo, gašenje požara kerozinom.

 

Kako vidite razvoj situacije oko vlasti u Federaciji?

Da Predsjednik Budimir ima imalo demokratske kulture i osjećaja odgovornosti ponudio bi svoj mandat na raspolaganje Domu naroda koji traži njegovu smjenu i napravio pošten, moralan, potez, kao što je to uradio recimo potpredsjednik Kebo. Ali, nažalost, očigledno je da Budimir to nema i da će se protiv onoga što je neizbježno boriti svim silama. S druge strane, autoritet svake, pa i naše entitetske, vlade proizlazi iz zakonitosti i moralnosti načina na koji je došla i u skladu s kojim vrši, sprovodi, vlast. Oni koji u nedostatku potrebne većine pribjegavaju pravnom nasilju ili kupovini parlamentarnih glasova neće kada preuzmu pozicije imati autoritet koji je neophodan za spovođenje teških, ali neizbježnih društvenih reformi koje od nas zahtijeva i naša ekonomska situacija i proces euroatlanskih integracija. Nekoliko slučajeva tog pravnog nasilja će se krajem ovog mjeseca naći pred Ustavnim sudom FBiH. To će biti prilika da vidimo ne samo kakvim je političkim pritiscima izložen naš sudski sistem, nego i da li može da ih izdrži. Politička kriza koju generira SDP-ovo koaliciono i ideološko lutanje i sebični interesi njegovih partnera maksimalno testira izdržljivost sistema i strpljenje građjana.

 

U cijelokupni haos „savršeno“ se uklopio odlazak Željka Komšića iz SDP-a?

Da, tako da sada imamo situaciju da dva od tri člana Predsjedništva BiH, nisu predstavnici vladajuće koalicije. Ja mislim da razumijem njegove razloge. Sporazum HDZ-SDP jeste, kako su rekli iz SDP-a „korak naprijed“, ali, po mom mišljenju, u potpuno pogrešnom pravcu. Etnička demokratija je i dovela ovu zemlju na rub ambisa i svaki daljni korak u tom pravcu može biti poguban. Mi smo za problem Sejdić – Finci ponudili dva rješenja, jedno u okviru postojećeg ustavnog okvira, gdje smo u Kantonu Sarajevo inicirali promjenu Ustava i Ostale izjednačili u pravima sa tzv. konstitutivnima ne praveći daljne međuetničke podjele i drugo, koje predstavlja novi ustavni okvir koji bi BiH uredio na način koji je proevropski, demokratski i razuman. Četiri federalne jedinice i dva distrikta, Sarajevo u predratnim granicama i Brčko. Predlažemo jednog, indirektno biranog, Predsjednika sa simboličnim ovlastima i parlament sa predstavničkim domom i vijećem federalnih jedinica.  Zaštitu vitalnog interesa, u našem prijedlogu ustavnih principa, usmjeravamo na Ustavni sud. Hoću da kažem da za problem Sejdić-Finci postoji više rješenja i zašto nas se tjera da pod prijetnjom probijanja arbitrarnog EU roka prihvatimo ono o kojem nismo imali priliku javno diskutovati i koje se ne čini dobro za zemlju u kojoj živimo. Etničko izjašnjavanje prilikom popisa, po sporazumu SDP-HDZ, postaje obavezno, etnije se stimulišu da se teritorijalno koncentrišu, a Ostali i dalje ostaju faktički neravnopravni. Meni je jasno da je najveći dio toga tražio HDZ, ali mi nije jasno da je SDP to prihvatio i sada ispašta jer brani moralno neodbranjivu politiku.

 

Komšića se povezivalo i sa Našom Strankom?

To su medijske špekulacije koje su, doduše, bazirane na činjenici da su razlozi njegovog odlaska vrlo slični programskim opredjeljenima Naše stranke. Ako će daljni politički angažman Komšića biti „građanizacija“ političkog života u BiH i demontiranje Izetbegovićevog koncepta iz 90-tih da će Bosnom vladati njeni narodi putem svojih etničkih stranaka onda ćemo mi tijesno sarađivati bez obzira da li će Komšić ući u našu ili neku drugu stranku ili će djelovati kao vanstranački lider građanskog bloka.

 

Je li osnivanje nove stranke rješenje ili već imamo dovoljno stranaka?

To su pitanja za gospodina Komšića. Ja vjerujem da on ovih dana i liježe i ustaje s tim pitanjem.

 

Naša Stranka zaokružuje jedan izborni ciklus, četiri su godine prošle od osnivanja. Je li trenutna pozicija zadovoljavajuća ili ste mišljenja da se moralo napraviti više?

U te četiri godine mi smo od, de facto, jedne ideološki neprofilisane NGO organizacije ili, ako hoćete pokreta revolta, postali politička stranka sa jasnom socijalno-liberalnom ideologijom i predstavnicima u svim zakonodavnim nivoima u FBiH. Gledano iz sadašnje perspektive sasvim je jasno da smo mnogo toga mogli uraditi bolje i brže, ali lakše je biti general poslije bitke. Ipak, mi smo zadovoljni činjenicama da smo postali finansijski stabilni i da smo ideološki i kadrovski mnogo jači nego prije 4 godine. Time smo, ja mislim, nakon dvodecenijske dominacije narodnjačkih i socijaldemokratskih partija stvorili uslove da jedna moderna, proevropska socijalno-liberalna stranka ima uticaj na sudbinu zemlje.

 

Postoji li u ovoj državi opozicija ili je SDP-ov ulazak u vlast nakon prošlih izbora potpuno urušio ili ugušio taj politički blok?

Opoziciju u zemlji, po mom mišljenju, nije urušio, kako kažete, SDP-ov ulazak u vlast nego nepostojanje politički nezavisnih i novinarski kvalitetnih medija, politička kontrola nad akademskom i kulturnom zajednicom i obrazovni sistem koji je napravljen s namjerom da proizvodi buduće glasače nacionalnih partija. Javnost je postala apatična, apolitična, jer je godinama zapljusnuta medijskim izvještajima o skandalima i političkom kriminalu čiji vinovnici ne samo da nisu sankcionisani nego su promovirani kao socijalni uzor. Mi smo i prije formalnog osnivanja stranke znali da će nas nacionalističke stranke i njihovi mediji odmah svrstati u svoje prirodne neprijatelje, ali nas je iznenadila blokada onih medija koji su se javno dičili drugačijom ideološkom orijentacijom. Medije spominjem jer su nezavisni i profesionalni mediji vitalni za postojanje i efikasnost zdrave opozicije.

 

Lokalni izbori su veliki izazov. Šta Vi i stranka kojoj pripadate očekujete od oktobarskih izbora?

Očekujemo da ponovimo rezultate iz 2008., a nadamo se prijatnom iznenađenju.

 

Osim što ste politički aktivni, mnogi su primjetili da politiku doživljavate mnogo modernije nego prosječan bh političar. Aktivni ste na forumima, društvenim mrežama. Koliko objektivno danas može intelektualac napraviti u ovakvom okruženju?

Ja pišem blog o svom radu u SKS i Domu naroda kako bi glasači znali ne samo kako je Naša stranka  glasala po pojedinim pitanjima nego i zašto smo tako glasali. Trudim se takođe da to radim na način koji će demistificirati pojam političara i posao parlamentarca i nadam se da demonstriram čitaocima da se ovim poslom možete baviti na principijelan i častan način. Vi tek kada se upustite u forumske i diskusije po socijalnim mrežama vidite koliki je nivo frustriranosti građana. S druge strane shvatite koliko mladih i pametnih ljudi, sa dobrim idejama, abstinira iz političkog procesa jer su izgubili nadu u sistem koji ih godinama jednostavno ignoriše. Cilj mog angažmana je da ih vratim u politički proces, da ih motivišem da izađu na izbore, skupe građansku hrabrost i zaokruže nove ljude koji mogu donijeti promjene.

Pokušavam da ih ubijedim da apolitičnost u situaciji u kojoj se naša zemlja nalazi ne postoji, da je nemoralna. Odgovornost i za sadašnje i za buduće stanje u našoj zemlji jednim velikim dijelom snose oni građani koji iz ovog ili onog razloga uopšte ne izlaze na glasanje.

 

Dramski ste pisac, kako ocjenjujete stanje u bh teatru i općenito kulturi? Kako napraviti kulturnu politiku  koja bi bila prosvetiteljska, a ne u službi ento nacionalnih elita?

Mislim da je to odlično formulisao moj prijatelj i suborac Danis Tanović kada je rekao da vlast namjerno guši umjetnost i kulturu u našoj zemlji jer slute njihov terapeutski učinak na društvo i njihovu državotvornu sposobnost. Vlast koja finansira „Čevljansku koridu“, a ne Ars Aevi, šalje jasnu poruku o svojoj vrijednosnoj opredjeljenosti. Ali uprkos trudu i novcu koji je vlast uložila da sistematski uništi umjetnost i kulturu mi danas imamo jednu od najtalentovanijih, najzanimljivijih, generacija mladih umjetnika, u rasponu od Dubioze kolektiva i Frenkija do Šejle Kamerić i recimo, Anura Hadžiomerspahića.

 

Bili ste i sami žrtva nasilja kada ste podržali Queer festival. Bio je to prvi i poslednji festival te vrstu u Sarajevu. Možemo li konstatovati da se nasilje uvijek isplati u ovoj zemlji?

Na spisku neetičkih djelatnosti koje se, kao što kažete, „uvijek isplate u ovoj zemlji“ nasilje je sigurno negdje pri vrhu rang liste. Pri tome ne mislim samo na ratno i političko nasilje nego i na stvarno nasilje, na ulici, kada ti kabadahija na sred ulice priđe i ponudi ciglu na prodaju. Nevjerovatno je, barem meni, da se ljudi koji su zajedno preživjeli rat tako surovo odnose jedni prema drugima u miru. Zato vjerujem da postoji veza između političkog i nasilja u životu. Veza je uzročno-posljedična, a odnos je, po mom mišljenju, direktno proporcionalan.

 

Ljudi koji su drugači u manjim sredinama, bilo da se radi o političkim neistomišljenicima, ljudima druge seksualne orijentacije podvrtgunti su brutalnoj torturi. Kako prisiliti državu da pomogne tim ljudima?

Država smo mi. Mi smo krivi što se to događalo i što se još događa. Vidite, u predržavnom stanju čovjek ima maksimalnu ličnu slobodu, ali je prisiljen da sam traži i sprovodi pravdu zbog povreda koje mu neko drugi nanese. U državnoj zajednici pojedinac se odriče nekih sloboda, a zauzvrat mu država pruža zaštitu. Država koja nije u stanju osigurati to pravo svim svojim subjektima gubi moralno uporište, jednostrano raskida socijalni ugovor na osnovu kojeg je nastala. Zaštiti jedne od drugih je jedna od glavnih klauzula u tom ugovoru.  Ali da se vratim na vaše pitanje, država se mora ponašati u skladu sa Ustavom, a u našem Ustavu piše da se to, brutalna tortura, ne smije raditi. Državom upravljaju stranke koje su na vlasti i ako građani smatraju da one iniciraju i dopuštaju nasilje mogu ih u oktobru skinuti  s vlasti.

 

U Hrvatskoj postoji tzv. druga Hrvatska koju obilježavaju intelektualci koji su se okupljali oko Feral Tribuna, u Srbiji postoji “druga Srbija” okupljena oko Biljane Srbljanović i ljudi sa Peščanika, postoji li ovdje “druga BiH” ili je ona toliko mala da nije vrijedna pomena?

Naravno da postoji. Po pravilu, sve što postoji u Srbiji i Hrvatskoj postoji i ovdje, ali sve što postoji ovdje ne postoji u Srbiji i Hrvatskoj. Naša specifičnost je što za razliku od regionalnog i evropskog okruženja naše javne ličnosti, ljudi iz akademske zajednice, stranački, i generalno, svaki politički, angažman svrstaju u nečasne rabote koje su nedostojne njihovog intelekta, talenta i vremena. Najveći dio naše intelektualne elite uzdiže apatiju, cinizam i abstinenciju na moralni pijedestal. Strankama na vlasti to odgovara pa takvo njihovo ponašanje nagrađuju. Ogadi građanima politiku pa vladaj je najuspješnija politička doktrina u posljednjih 20 i nešto godina. Naravno, bez kontrole nad medijima ta bi strategija bila neizvodljiva. Zato u tim medijima nećete vidjeti, čuti ili pročitati stavove onih koji napadaju sadašnji sistem. Naša „druga Bosna“ su, ja mislim, mladi. Oni sve kontaju. Jeste li gledali „Hyperamnesia“ Selme Spahić?

 

U Hrvatskoj su se uoči i nakon Split Pridea ljudi privođeni zbog komentara na facebooku, komentara koji su pozivali na nasilje, u BiH ljudi javno pozivaju na zločine, a reakcija države je šutnja. Kako sankcionisati govor mržnje u našem javnom prostoru?

Privremeno rješenje je zakonima, a dugoročno glasovima birača.

 

Imali ova država realnu šansu ili je šansa ostala iza nas?

Ja vjerujem da ima. Zapravo, mislim da bi bilo arogantno vjerovati da zemlja od hiljadu godina, sa tako burnom, bogatom istorijom i kulturom nestane zbog nekoliko infantilnih i kriminalnih političara. Pitanje je, po meni, samo sljedeće; kakvu BiH želimo? Nacionalne stranke su nam u prethodnih 20 godina u praksi demonstrirale kakvu one državu žele. To je država od koje koristi ima nekoliko političara i njihova stvarna i ideološka porodica, a iz koje većina građana, pogotovo mladih, želi da odseli. Mi se borimo da ono što ih privlači vani, a to je društvo jednakih šansi i lične slobode, napravimo ovdje da bi se i oni koji su već otišli vratili. Nećemo da budemo nacija koju povezuje Skype.