Semir Drljević Lovac: Nacionalizam nije rješenje

Povezani članci

• Doba kada su gorjele knjige
• Bez naslova
• NAŠ SRĐAN ALEKSIĆ
• Promocija knjige Milana Račića “Priče o dobrim ljudima” u Zenici
• Srami li se (ovdje) itko zbog ičega?
• Nedim Ademović: Legitimno predstavljanje ne postoji ni u Ustavu BiH niti u bilo kojoj državi svijeta

Semir Drljević Lovac, legendarni mostarski komadant, jedan od ratnih komandanata 41. motorizovane Viteške brigade, čovjek koji je je oslobađao područje Mostara i Hercegovine od agresora. Zajedno sa mostarskim suborcima ispisao je jednu od najvećih ratnih priča. Odbranjen je Mostar iako vojnim analitičarima nije ni danas jasno kako je to bilo moguće.

Liberal, roker, borac za LGBT zajednicu, Lovac koji nikada nije ubio nijednu životinju, mirovni aktivist  i fascinirani čitatelj Derviša Sušića. Za naš portal govori o ratu, miru, pozivajući na zaštitu ljudskih prava svih manjina, žestoko kritikujući nacionalizam, šovinizam.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Jedan ste od ljudi koji je napravio čudo, a to čudo zove se: Odbrana Mostara. Kako je uopće moguće da je Mostar odbranjen?

Mi koji smo u to vrijeme bili u Mostaru, nismo imali druge opcije – osim upravo te: odbraniti se. Puno je i vojnika i analitičara to analiziralo, pa neki imaju teoriju da nam je dragi Bog pomogao, a drugi kažu da su Hrvatska vojska i Hrvati napravili veliku grešku jer su nas zaokružili kompletno. Dakle, nisu uopšte ostavili prostor da se može izbjeći sve to. Vjerojatno bi narod to izbjegao, a za narodom ide i vojska. Ostalo bi vrlo malo ljudi. Ovdje bi vjerojatno bio masakar kao što je bio u Srebrenici da je prošao plan Hrvatske vojske. Ne HVO-a, nego Hrvatske vojske. HVO je manje bitan ovdje. Njima je direktno rukovođeno iz Zagreba.

Ovdje je bila čista agresija i čisti planovi neke Herceg-Bosne koja se još spominje od 50-ih i 70-ih godina na godišnjicama Nezavisne Države Hrvatske, pa neki profesori spominju hrvatski stolni grad, hrvatski grad Mostar. Nebitno je koliki je broj Hrvata bio u Armiji. Ideja koja je bila od početka Samostalnog mostarskog bataljona, koji je bio jedinica Armije RBiH – bila je borba za Republiku Bosnu i Hercegovinu. To je jedinica koja je ustvari i sačuvala multietničnost u ovom gradu. Sad da ne prebrajamo jer i danas ti ljudi žive sa nama. Zadnjih godina pitam ljude kako se izjašnjavaju, npr. Saleta, koji je Hrvat, pa Zoran Perić je također Hrvat. Međutim, mi to nismo tako gledali. Barem ja lično to nisam tako gledao. Imali smo jasnu ideju i jasan stav o tome kako se može živjeti u ovoj zemlji. Nacionalizam nije rješenje, iako je on još uvijek prisutan i još uvijek pokušavaju da privedu kraju te neke vojne i ideološke ciljeve. Mislim da je ovdje bio sukob više ideološki, barem u Mostaru. Šta se poslije desilo? Poslije je došla neka islamizacija vojske. Dolaskom Drekovića počelo se „selamati“ pa onda se spominju i nepodobni komandanti među kojima sam i ja bio. Nisam mogao slušati gluposti, niti ići protiv sebe. Tako da sam postao nepodoban.

Jednom ste izjavili  da ste komandovali jedinicom koja nije pravila nikakve ratne zločine.

Tako je. Nijedan vojnik koji je bio pod mojom komandom nije osumnjičen za ratne zločine. Ustvari, svi smo bili osumnjičeni – bio je spisak kompletnog bataljona koji je poslan u Haag i tu su bile optužbe da podrivamo ustavno-pravni poredak Herceg-Bosne. Naravno da sam ga podrivao. Bilo bi smiješno ne podrivati jednu takvu fašističku tvorevinu. Međutim, to je iz Haaga vraćeno jer smo zaista bili čisti. E sad, tko je našu zastavu i našu borbu isprljao, to je drugo pitanje – došli su kao da nam pomognu pa su pobili nevine ljude u Grabovici i napravili zločin. Ta se mrlja i nama stavlja, ali s kojom mi apsolutno veze nemamo.

Je li bilo zločina ’93. godine počinjenih od strane Armije BiH u Mostaru i ko ih je počinio? 

Ono što ja znam bilo je ljudi koji su za to odgovarali i da se pojedini nalaze u zatvoru. Opet, to su ljudi koji su prije svega ovoga bili u HVO-u, a bilo je nešto i iz osvete. Ali, službeno nije bilo, jer smo svaki pokušaj samovolje i banditizma kažnjavali. U tom vremenu ’93. godine, dovoljno je reći da su nama iz aviona kao ribicama bacali hranu, pakete s hranom. Došli bi i rekli kako imamo hrane samo za dva dana, a municije ni za dan. To su ekstremni uslovi za koje sad ljudi smatraju da je bilo kao u snu. Jednostavno, sada, dvadeset godina kasnije, čovjek ne može da vjeruje da je to moglo tako sve biti. Mi smo bili jedino područje gdje je bio policijski sat po danu da bismo smanjili civilne žrtve. Naredbom smo u podrumima otvarali školu kako bismo zabavili djecu, kako bi ljudi imali što raditi. Čim počnete o tome vremenu pričati, postajemo radikalni jer nam se vraćaju flash backovi od zločina i sl. Pravo je pitanje, zašto ljudi koji su bili u Mostaru šute? Tzv. intelektualci kojih nema u Mostaru jer ih ja evo u Mostaru ne vidim. Ili su zatjerani, ili protjerani, ili nisu intelektualci čim ne smiju govoriti. Koliko se samo zločina desilo u Mostaru u zapadnom dijelu grada i ’93., ali i iza ’93. Ja još nisam čuo nijednog hrvatskog intelektualca da je to spomenuo. Samo uopšteno spominju. Netko je ipak odvodio njihove komšije sa zapadne strane, netko ih je ubijao, ljudi su nalaženi u kontejnerima. Samo u procesu povratka je bilo ubijeno dvadeset i devet ljudi na zapadnoj strani. I nitko ništa. Još uvijek nema nitko osumnjičen. Ko upravlja pravosuđem, ko su tužioci?

Ovih dana ste u organizaciji formiranja Prve mostarske partije. Otkud energija da se pokrene jedan takav doista zahtjevan posao?

Ovo što ja sada radim, nitko mi ne bi mogao platiti, niti bih pristao ni za kakve pare. Opet dolazimo do onoga da sam jednostavno prisiljen da ovo radim. Shvatio sam da neću dočekati (sada mi je pedeset i prva godina) da nitko neće napraviti političku opciju koja bi mene predstavljala. Kod nas ima mnogo pametnih ljudi koji pričaju o problemima, ali to nema efekta. Govore o problemima običnih građana, ali nitko ništa ne radi po tom pitanju. Sve ove političke partije predlažu kroz novine nekakvo političko uređenje i ta su rješenja samo na principu: neka nisu kao u druge političke opcije. HDZ želi jedinstven grad, a zadnji im je slogan bio „Završimo započeto“. Šta su to započeli i šta to oni hoće da završe? Meni kao građaninu Mostara, a ne kao Bošnjaku želudac počne raditi na taj slogan – a mislim da je tako i svakome čovjeku koji je bio ovdje.

Nema javnog mnijenja. Najoštećeniji su građani onog starog, nekadašnjeg Mostara, koji su pretrpili od devastacije, ali i poslije devastacije. Ni danas većina ovih građana ne glasuje. U Prvu mostarsku partiju došli su velikim dijelom ljudi koji nisu nikada glasovali poslije rata. Krenuo sam od sebe i ljudi oko mene. Već par godina s ljudima s kojima se susrećem, uzimajući u obzir intelektualce, analitičare i mnoge ljude koje cijenim jer ne šute baš svi – jednostavno mislim da je rješenje u lokalnoj političkoj partiji. Zašto se zove Prva mostarska partija? Zato što u Mostaru nema nijedna registrovana politička partija. Meni je dosta starije braće – hajmo trčati u Sarajevo i plakati tamo; ovi trče u Zagreb, a ovi treći trče u Beograd ili Banjaluku. Zato je Prva mostarska partija, jer je upravo prva. Bavit će se lokalnom politikom. Nemam želju baviti se velikim ideologijama u koje je umiješan čitav dunjaluk, ali znam da mogu ovdje. Želim da vidim s kim živim, ko mi je komšija, ko ima iste probleme sa mnom. Moja djeca otkako su se rodila moram im nacrtati rutu kada idu u prodavnicu i sekirati se hoće li im past šta na glavu. Svaki odlazak u školu je potencijalna opasnost da mi dijete pogine na putu od kuće do škole. Nema ni prijevoza. Sada imamo probleme prijevoza. Naravno da je opasno slati dijete magistralom u školu.

Ko je kriv za stanje u kojem se nalazi Mostar? Istočni Mostar izgleda kao geto, još uvijek razrušeno. Koliko je kriva politika? SDA?

Mi imamo dva, tri istočna Mostara. Imamo područje staroga Mostara, onaj o kojem govorimo i koji je područje zla i destrukcije učinjene nad građanima. Drugi istočni Mostar – Drežnica, Bijelo Polje, Podveležje, Blagaj, ima drukčiju situaciju. Nije isto kao na području staroga Mostara.

Uglavnom, znam da mogu nešto uraditi i ne mogu da ne pokušam. Znam da će me to sve koštati. Imao sam problema i sa zakonom, alkoholom, problemom PTSP-a i drugih stvari koje su proizvod nevjerovatno teških iskustava. Ali, nisu me uspjeli isprljati kod ljudi koji me lično poznaju a ima ih dosta. Ovdje, kao što sam i rekao, nema javnog mnijenja. Postoji možda, ali to je ona priča po kafanama gdje se guraju svakojake gluposti i gdje ljudi rado lažu a ustvari  sve guraju profesionalni trovači. Zadnji primjer koji sam čuo bio je kako MO-Parking postavlja čovjeku sat ispred vrata, a ovi neki kažu: „to je Lovac naredio“. Mislim, tko je Lovac da bilo šta naredi? Stranku demokratske akcije kada stranci stisnu sve lagano prebace na mene, kao problem Lovac i njegovi, a Hrvati da bi prikrili svoje vojne neuspjehe mene su mistifikovali – kao da sam neki lovac na medvjede. Dvadeset godina od mene ovdje prave babarogu i o meni najviše pričaju ljudi koji o meni uopšte ništa ne znaju.

E sad će kroz ovu političku organizaciju vidjeti stvarno koji su to „ Moji.“

Na prve naznake formiranja nove stranke, počela je priča kako iza stranke stoji Safet Oručević. Ima li Safet Oručević ikakve veze s Prvom mostarskom partijom?

Ne. Safet Oručević s ovim nema nikakve veze. Krenulo je od mene. Mene su ubjeđivali kako treba pet hiljada potpisa da bi se oformila nova lokalna politička partija jer ljudi odmah u startu misle na neke velike partije, na kadrovska rješenja, ministarske pozicije i sl. Uopšte to ne radimo radi toga, nego zato što smatramo da je ovo zadnji voz da se ljudi probude i da pokušamo na lokalnom nivou nešto uraditi. Sve je krenulo iz jednog razgovora uz kafu s gospodinom Ramizom Tirom, koji je inače nezavisni vijećnik. Donio mi je zakon skinut s interneta gdje stoji da je potrebno skupiti pet stotina ljudi. Tu sam se prihvatio posla. Bio sam siguran da ima na samom početku toliko ljudi koji znaju tko sam i šta sam. Krenuo sam dva dana prije Nove godine, s biciklom, od čovjeka do čovjeka na ulici, razgovarao, a s nekima uopšte nisam htio razgovarati, nisam htio trošiti energiju. Tko je razumio, razumio je. Za nekih jedanaest dana iskupili smo oko sedam stotina i pedeset potpisa. Poslije kada sam otišao na Sud da provjerim sve to, rekli su da taj zakon uopće nije važeći i da to mora ići po starom važećem zakonu, što je mnogo lakše. Dovoljno je bilo pedeset ljudi da formiram novu lokalnu političku partiju. Pridružili su nam se neki stari penzionisani pravnici koji su nam mnogo pomogli oko statuta partije, pa je naišlo mnogo mladih i obrazovanih ljudi koji su nam pomogli oko programskih smjernica – među kojima je bila od pomoći i Aida Kurtagić, iako ona ne može da se bavi politikom zbog svog posla i ugovora, mada bih ja volio. Nismo ni počeli nešto formirati, a već je počelo neko pljuvanje po ovim kuluarima, kafanama stranačkim. Ali dobro, to je ta prva faza kroz koju se mora proći. Naš je cilj formirati se i ući u politički lokalni ring. Ne treba nama pamet iz Sarajeva. Ja kao budući predsjednik ove partije ne patim od toga da sam najpametniji i nije me sramota da pitam ljude za koje smatram da su pametniji i oboružani znanjem i hrabrošću da mi pomognu. Bit ćemo vrlo otvoreni i bavit ćemo se lokalnom politikom. Dvadeset godina netko ubija ovaj grad. Nitko se ne pita zašto je Neretva sve ove godine ovako prljava. Pitaju novinari skakače zašto je Neretva prljava. To je zaista smiješno. Oni samo skaču u Neretvu, a za onečišćenje Neretve treba pitati političare gdje su sve te pare od projekata. Neki dan na televiziji gledam dva đilkoša politička (Mušić i Martinović) koji govore kako će praviti zakon o turizmu. Nakon toga zvonem zamjenika direktora Turističke zajednice da li mogu da dobijem prijedlog Zakona, on kaže da nema pojma. Nakon toga taj zamjenik zove ministarstvo koje također nema pojma. Znači, dva đilkoša prave zakon o turizmu, a to direktno utječe na ove ljude ovdje.

Često se povlači pitanje da se Hrvatima ne dopušta ulazak u Stari grad da vrate svoje prostore, da rade?

Ne znam o kojim prostorima se radi? Čiji su to prostori? Ima dosta privatnih prostora, prostora vjerkih zajednica. Mislim da nema prostora Katoličke Crkve, ali Pravoslavne i Islamske zajednice sigurno ima. Ima, kao što sam rekao, jedan dio koji je privatni, a ima i onaj državni dio.

Mogu li se Hrvati vratiti u Stari grad?

Ima Hrvata u Starom gradu, ali to nisu oni Hrvati koji su podobni Čoviću. Zaboravio sam glavnu stvar. Zašto ja ovo radim? Ne mogu sudbinu prepustiti u ruke, da uređenje Mostara (od kojeg će uređenja zavisiti naša budućnost) se prepustiti jedinom čovjeku iz Mostara koji stvarno pregovara o uređenju Mostara, a to je Dragan Čović. Aner Žuljević i ovi drugi ljudi iz političkih partija ništa ne pregovaraju jer će ti pregovori završiti na pijaci u Sarajevu ili Briselu. Kao i svaki put. Tu će pregovarati lideri stranaka, a među njima će jedini trgovac iz Mostara biti drug Dragan Čović – koji je, by the way,  ’92. i ’93. godine nehrvate uzimao na komad. Ne znam kako ih je razduživao. Ja ne mogu dozvoliti da taj čovjek odlučuje o sudbini mene i moje djece. E sad, koliko ćemo tu uspjeti i koliko će se čuti naš glas, to ne mogu tvrditi. Ali mislim da ako pogrešna odluka o uređenju Mostara bude donesena, to će voditi Mostar u nešto što neće biti lijepo ni za koga tko živi ovdje.

Nadalje, trebamo voditi računa i o kulturi u gradu. Ovdje kultura može biti grana privrede i zamojac turizma – kao što je sada bila ova manifestacija Djeca pjesnici, pa niko ne „ferma“ Street Pop Art gdje postoji pristojna scena i ima raje koji su već u regiji prepoznatljivi pa Mostarsko ljeto, pa MTM, pa muzičari itd. Gdje se zagubila kandidatura da Mostar bude centar kulture jugoistočne Europe?

Je li moguće doći do nekog stvarnog, suštinskog ujedinjenja grada?

Priča nije nikad završena. Mislim da mi još uvijek imamo šansu da napravimo jednu turističku bajku. Ne govorim političku, nego turističku. Zašto bajku? Zato jer bajke obično imaju happy end.

Naučio sam da iz bezizlazne situacije ipak ima izlaza. Koliko je godina, novca i energije utrošeno na destrukciju i razdvajanje – vjerojatno će toliko godina trebati i za ponovno spajanje. No, vjerujem da se ovdje može desiti čudo. Ne mislim da ću ja to čudo napraviti, ali stvari treba gledati realno. Nažalost često sam bio dobar u procjenama (iako ljudi u tom momentu ne razumiju moju procjenu, ali dođu za dvije, tri godine i kažu kako sam bio u pravu), ali shvate tek kasno, onda kad se desi nešto što nije baš najbolje. U onom, nekadašnjem Mostaru, imali smo neku elitu. Socijalističku elitu. Ta elita je svakako i u svakom pogledu bila bolja od ove elite. Ako ništa, bili su pristojniji i obrazovaniji. Današnja elita se ne može nazvati elitom, nego bagrom.

Koji su problemi koji se žurno moraju riješiti, a želite ih riješiti novom partijom?

Mislim da uređenje Mostara minimalno trebaju biti dvije izborne jedinice. Zašto? Ne govorim o dvije opštine, iako bi i dvije opštine bile dobro rješenje. Ova situacija u kojoj se sada nalazimo je konstantno, permanentno podgrijavanje straha. Ljudi su dovedeni u zamku, pa i ja zajedno s njima, da ću morati ući u jedno stado ako bude važila ova opcija jedan čovjek – jedan glas. Mislim da tu shemu treba razbiti jer je ona takva da u njoj bilo koja politička partija osim HDZ-a i SDA-a neće imati šanse jer igraš u njihovoj shemi i po njihovim pravilima. Oni drže svu infrastrukturu, pare koje uzimaju od građana koriste između ostaloga i u predizborne kampanje. To svi znaju, a nitko ništa ne govori. Te politike više ništa ne mogu napraviti progresivno u ovome gradu. Ovdje se u hrvatskim političkim strankama dešava sljedeća stvar: koja god politička opcija, bilo da se radi o HSP-u ili drugima, ukoliko su protiv HDZ-a i one tuđmanovske politike, smatraju se izdajnicima. Takva je situacija i u bošnjačkom korpusu. Tko god izađe iz okvira SDA-a i Islamske zajednice, on je izdajnik.

Koje su ideje Prve mostarske partije u nekom praktičnom smislu, što ćete prvo zagovarati?

Primarni cilj je demokratizacija odnosa. Ljudi trebaju da se otvore. Čak mislim da je u ovom hrvatskom korpusu veći strah. Ne mislim od Bošnjaka, nego od samog HDZ-a. Jer svak tko progovori proglašen je izdajnikom. Svaki građanin ima pravo glasa. Moj i vaš glas vrijedi isto kao i Čovićev i Lagumdžijin. Ljudi ovdje jednostavno kao da su prestali vjerovati da se išta može uraditi, a ja mislim da može.

Otići ćemo malo izvan Mostara. U subotu se u Sarajevu desio napad na učesnike festivala Merlinka. Vi ste ratni komandant i štitili ste obične, nedužne građane koji nisu ništa krivi. Evo ponovno ljudi pod maskama napadaju druge samo zato jer su drugačiji.

Ti, pod maskama, koji su to uradili vjerojatno su dobili dobre pare za to što su uradili. Ako su protiv tih ljudi, zašto uopće idu tamo? Zašto ih zanima taj festival? Ja sam u životu naučio živjeti normalno. Imam prijatelja koji su gay orijentacije i nemamo nikakvih problema. Štaviše, to što rade ti ljudi pod maskama je zaista fašizam. Sutra se to isto može desiti na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Možda ću baš ja biti prvi čovjek koji će organizirati Gay pride u Mostaru. U Mostaru nema nijedan aktivista da ga ja znam, netko tko smije reći da je drugačije seksualne orijentacije. Ja sam bio jedan od organizatora Darke Rundeka & Cargo Orkestar i tu je bio jedan stariji gospodin, Francuz, koji se na koncertima oblači kao žena. Dobar je muzičar, priznat u svijetu. Nakon koncerta, ostali smo do ranih jutarnjih sati i družili se svi zajedno. Ujutro mene taj pita smije li me poljubiti, jer su se u tom momentu, ujutro, pojavile dvije duge nad gradom. Što je jako simbolično. Ovdje ljudi znaju da ima tih osoba, ali te osobe su prisiljene skrivati se i ulaziti u heteroseksualne brakove, i samim tim unesrećuju sebe sutra svoju djecu i porodice. Poštenije je ne lagati i sakrivati se. Živio sam u sredini (Kanada) gdje je to normalno, prihvaćeno i shvatio sam da to nije nikakav bauk, naprotiv. Iako sam i ja, dok sam bio mlad bio pun predrasuda.

Čini mi se da mlade generacije sve manje čitaju. Koliko je zapravo ta dehumanizacija i otklon od knjige zaslužno za stanje u kojem se nalazimo?

Meni se jednom prilikom desilo da spomenem nešto iz književnosti Derviša Sušića, a onda se netko našao i rekao mi kako je Derviš Sušić srpski pisac. Pitam se, kako je to on srpski pisac? Sada kao trebaju mladi čitati neke određene pisce. To je nešto po novom. Sada se dešava da bošnjački intelektualci ‘udaraju’ po Aleksi Šantiću i dr. Znači, po svim vrijednostima koje su stare decenijama, pa i stoljećima. I prije socijalizma. Sve se to kao sada treba izbaciti. Pa kako su se ljudi po tim planovima i programima obrazovali? Počnite odmah od Čovića, Murata Ćorića. Sve su to kadrovi socijalističke omladine, SK Jugoslavije – sada su oni najveći protivnici tih stvari. Jednostavno nekih pisaca nema nikako više, a trebali bi biti u programima obrazovanja mladih.

Koliko bošnjački nacionalizam uništava sve ono za što se borila Armija BiH?

Bošnjačkog nacionalizma ima i to u dobra doba. Ne mislim da on dolazi iz Bosne i Hercegovine. Svi ti nacionalizmi su uvezeni. Zato ja ne mogu da se bavim s tim pitanjima. Taj islamski radikalizam, i bošnjački nacionalizam po mom mišljenju dolazi odnekud, s istoka a možda i zapada ko će ga znati. On razara. Evo primjera, ovaj Bošnjački kongres – sve su uradili da ogade bošnjaštvo nemuslimanima, a Bošnjaci izvorno opšte nisu bili ni muslimani, ni kršćani. Ja se pozivam na to. To je istorijski tačno.

Dolazi nova generacija klinaca koji mrze više nego sami učesnici rata. To je nedvojbeno produkt nesuočavanja s ratom i ratnim zločinima, ali i samim veličanjem ratnih zločina. Šta mislite o tome da bošnjačka djeca imaju čas istorije u Grabovici, a da hrvatska djeca imaju čas istorije u Dretelju, Heliodromu?

Sad? Tko će to dopustiti? Apsolutno nema nikakve šanse da se to u ovakvim okolnostima uspije izvesti. Ali ima nešto drugo što se ne može uskratiti. U mom okruženju ima mnogo mlade raje koja su u ljubavnim vezama s djevojkama ili mladićima druge vjere, nacije i s drugih dijelova grada. Još uvijek se sklapaju mješoviti brakovi. Ali to se ovdje isto osuđuje, što je potpuno nenormalno. Osuđuju ljubav. To ne mogu shvatiti. Ovaj grad je grad uhoda gdje truju ljude i žderu vrijeme. Ova politička partija (Prva mostarska partija) nema neku veliku ideologiju i mi ćemo to potvrditi i sa svojim znakom – to je Neretva (most), kamen, sunce i nebo. To su stvari koje treba da povezuju ove ljude.