Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.
Što da nam skupe nekretnine kupuju srpski i crnogorski narkomafijaši kad, šućur Allahu, imamo domaće, u bošnjačkom duhu, tradiciji i identitetu odnjegovane „poslovne ljude na bazi kokaina“
Pored blistavih eseja, polemika, analiza i satira Ivančić se ogleda i u „čistoj“ beletristici. Već naslovna sintagma njegova romana Vita activa, posuđena od njemu bliske Hannah Arendt, nekom je vrstom dijagnoze sindroma od kojeg pate ljudi tranzicijskih društava: aktivitet koji se tu pripisuje biću i postojanju jeste mimikrija, lažna maska svijeta koji, usprkos vanjskim promjenama, ostaje dubinski statičan i ukočen, a to znači podijeljen i omeđen u svojoj crno-bijeloj zadanosti. Tom svijetu spasa nema, jer staro manihejstvo ostaje na snazi čak i onda kada su uloge nanovo podijeljene, a iza maski u cijelom tom krabuljnome plesu ne nazire se ljudsko lice, već samo bijelo, sablasno lice smrti. Put iz tame socijalizma vodi ravno u mrak nacionalizma.
Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.
Ona učiteljica Smilja je stojala isprid ploče i rekla je: „Današćemo na satu niže matematike malo trenirat zbrajanje i oduzimanje! Za vježbu ćemo provat složit saborsku većinu! A saborska većina će onda, razumi se, sastavit vladu!“ Mi u razredu smo piljili u nju sa težim čudilom. Uča je rekla: „Znači, kako sad stoje stvari, najviše šansi za sastavit novu vladu imaju HDZ i Domovinski pokret ako se skompaju!
Malo negiranja genocida, izlizana nacionalistička retorika, šovinizam i homofobija, ništa novo i spektakularno od režimskog mitinga "Srpska te zove" nismo vidjeli. Od ovog skupa jedino su profitirali penzioneri koji su besplatno posjetili Banja Luku usput uživajući u besplatnom sendviču.
Hana i Darko Arapović most su što spaja ljude i događaje, pa od različitosti prave zajedničko bogatstvo. Tako je bilo kad su krenuli sa Slipčića i Mostara, nastavili u Tuzli i Zagrebu, igrali u Kini i Japanu, sastali se ovih aprilskih dana sa stonoteniserima i prijateljima na međunrodnom turniru u Podgorici, odakle će odlepršati ponovo do Sarajeva da ovjere vizu za Olimpijadu u Parizu. Nakon dugog i ljudskog razgovora s Arapovićima pomislih – kako je lijepo imati ih za prijatelje, jer na najsportskiji način ravnaju sve naše greške i zablude.
Bez obzira na ishod hrvatske poslijeizborne zavrzlame, Dragan Čović i hrvatski radikali u BiH mogu slaviti. Možemo! će i u sljedećem sazivu Sabora ostati jedina politička snaga koja ne dijeli konsenzus oko sadašnjeg odnosa Hrvatske prema BiH, ali snaga Možemo! u tom je kontekstu posve minorna: može se očekivati da će nova hrvatska vlada, kakva god bila, u najbolju ruku nastaviti dosadašnju politiku, a u lošijim raspletima možemo očekivati i dodatna zaoštravanja sa susjednom zemljom.
Admiral Robert Hranj je bio jasan u svom pismu: „Smatram da nikad nije dobro kada se vojska spominje u javnom prostoru u političkom kontekstu, a pogotovo u predizborno vrijeme. Stoga mislim da su izjave jednog umirovljenog generala, bivšeg načelnika, o podjelama u vojnom vrhu, koje se praktično nastavljaju na nedavne spekulacije nekih novinara o potencijalnom vojnom udaru, neprikladne, potencijalno opasne, a po osobnim spoznajama i netočne. Uvjeren sam da su OSRH i njezin vrh jedinstveni i da im je jedina preokupacija da što bolje i efikasnije izvršavaju Ustavom i zakonima propisane zadaće, prvenstveno da brane Domovinu“
Sergej dolazi u jedan prilično raspadnuti sistem, u kojem čelnici Fudbalskog saveza selektore troše kao muštikle i paravan su im za njihove neuspjehe. Tu nema bilo kakve odgovornosti jer se, realno, radi o opskurnim likovima, koji opet, ruku na srce, oslikavaju stanje u kojem se mi kao društvo nalazimo. Uz to, Barba ima historijat sukoba s njima, ali Džedaj, kako nas George Lucas uči, ne smije biti vođen osvetom, nego uspjehom nacionalnog tima.
A onda se na Titovu legendarnu poruku iz filma - Prozor mora pasti! - nadovezala ovih dana ona: Kuća cvijeća mora pasti!, budući da je privremeni gradonačelnik Beograda odlučio - ako dobije izbore - odmah izbaciti Broza iz njegova mauzoleja, jer da je Tito bio „veliki zlikovac srpske istorije“, da je nedopustivo da počiva na elitnom Dedinju, unatoč „svom zlu koje je naneo srpskom narodu, ubijajući ga u Prvom svjetskom ratu, a onda preko 35 godina zatirući mu seme na svaki mogući način, nacionalno, politički, sociološki, kulturološki“.
Službena Hrvatska odšutjela je obljetnicu gromoglasnim mukom: službena Hrvatska, dakle, ne sjeća se da je u Ahmićima počinjen ikakav zločin. Službena Hrvatska, čiji je simbolički univerzum satkan u velikoj mjeri od prisjećanja na svaku, pa i najmanju obljetnicu rata u Hrvatskoj, o hrvatskim zločinima u BiH šuti kao da se nikada nisu ni dogodili
