Da negiranje genocida u Srebrenici postane kažnjivo djelo

  • Facebook
  • Twitter
  • Google Plus
  • Add to favorites
  • RSS

“Zatvorio sam se u sobu.  Nisam skoro uopće spavao ni jeo. Odlučio sam umrijeti. Svejedno mi je bilo, i nisam postojao.  Narednih godina sam sanajo o smrti, granatama, truplime, nepodnošljivoj buci. Mrtav sam. Ne mogu voljeti. Moj smijeh je vještičiji.  Trbuh mi je gnjio.  Tijelo otupjelo.  I živi mi smo ubijeni.  Izgubio sam tridest muških članova familije. Tako je svaki dan.  Ovdje se više nikada neće rađati bošnjačka djeca. Oni Srebreničani koji su se vratili došli su umrijeti na rodnoj grudi.  Tako kao što su umirali njihovi sinovi, braća, prijatelji. Srebrenica je bolno sjećanje. Ali samo za nas žrtve.”


Srebrenica je ubijena. Njenih osam hiljada muških glava je istrijebljeno. Zločin čovječanstva nikada nije uistinu kažnjen. Suprotno – u Daytonu je međunarodna zajednica koljače nagradila teritorijem i posljedično, osjećanjem da su pobijedili. Arhitekta genocida Radovan Karadžić je na Međunarodnom sudu za zločine počinjene u nekadašnjoj Jugoslaviji u Haagu postao pop zvijezda. Njegovom prvom podizvođaču radova, generalu Ratku Mladiću, krvniku hiljada ljudi, bilo je omogućeno da se uživi u ulogu žrtve.

“Nož, žica, Sre-bre-ni-ca!” je u prošlu subotu, skoro 17 godina nakon holokausta u Podrinju, odjekivalo sa tribina mariborske dvorane Tabor, gdje je gostovala rukometna ekipa iz bosanskog mjesta  Gradačac, za koju igra i Srebreničanin Rašid Osmanović. U genocidu je izgubio većinu muških članova obitelji. Ono što su prije tjedan dana uzvikivale mariborske tribine, 11. i 12. srpnja 1995. uzvikivali su koljači, koji su se sa planina spuštali prema Srebrenici, prema “zaštićenom teritoriju” pod nadzorom Ujedinjenih naroda.  Usklik je i dio teksta jedne od pjesama  opskurnog hiphop benda, čiji je pjevač  prije nekoliko godina oblikovao profil na Facebooku “Nož, žica, Srebrenica!” Dok ga administratori nisu zatvorili, ovaj profil je bio vrlo popularan,  namijenjen je bio svima onima, kao što je pisalo na web stranici, “koji su protiv islama, islamskog fundamentalizma, mudžahedina; svima koji poštuju djelo generala Mladića, te svima onima koji misle da je muslimane najbolje poslužiti pečene i umočene u sumpornu kiselinu”. Tako je mislio i Franc Kos, slovenački koljač iz Srebrenice, protiv kojeg je 14. prosinca prošle godine u Sarajevu započeo sudski proces.

Aleksandar Hemon, bosanski pisac koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, kaže da definiciju genocida nije teško razumjeti. “Osim u Republici šumskoj i u bradatim dijelovima Srbije i Crne Gore. Posljedice genocida su nepojmljive. Sve, što je život bio i što je mogao postati, nestane, uništeni su cijeli svjetovi”, razmišlja Hemon. Očito je teško razumjeti  i mnogo bliže i mnogo kasnije. Priličito bliže i priličito kasnije – povjesno sjećanje je u vrlo slaboj formi. Priličito bliže i priličito kasnije, kad je Huda jama bila obilježena kao “drugorazredna politička tema” i kad je u birokratskom etničkom čišćenju  sa popisa državljana pobrisano 23 747 ljudi. 

***

Srebrenica je žalostan i tih grad. Spomenik ljudskog zla. Na scenu najgoreg zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata vratilo se vrlo malo Bošnjaka. Jedna od njih je i gospođa Ćamila Osmanović. Vlastitim novcem je obnovila kuću u svom rodnom mjestu. 12. srpnja 1995. kad je klanje bilo na vrhuncu, prisustvovala je zloglasnom sastanku sa Ratkom Mladićem u bratunačkom hotelu ‘Fontana’. Ratko Mladić je okupljenim Muslimanima rekao  da će žene preživjeti samo ako se muškarci predaju. “Na trgu, u središtu grada, vidjela sam hiljade žena, djece, beba, starih ljudi. Htjeli smo se skloniti u bazu Ujedinjenih naroda u Potočarima. Mislili smo da ćemo tamo biti na sigurnom”. Kolonu su srpske snage napale odmah, čim je krenula iz grada”, prije izvjesnog vremena u Srebrenici se sjećala Ćamila.  Zajedno sa djecom se ukrcala na kamione koji su vozili u (ne) poznatom pravcu. “Srpski vojnik je rekao da ćemo sad vidjeti šta nas čeka u Bratuncu”. Skočila je sa kamiona i pobjegla prema plavim kacigama. Upozorenja o ubijanjima nisu pila vode. Tada, usred općeg ubijanja, Ćamila je izgubila nadu. Odlučila je ubiti se. Potražila je brata i zamolila ga da joj pomogne. “Bojala sam se zbog djece. Bili su u srpskim rukama”. Brat joj je pokazao konopac kojeg je bio pripremio za sebe.  Popela se na vrh police, zategnula konopac i skočila sa police. Za nekoliko dana se probudila u UNPROF-ovoj bolnici i uz pomoć Crvenog križa skupa sa ranjenicima stigla u Tuzlu. Muževljevo tijelo su našli u jednoj od masovnih grobnica. 11. srpnja 2004. su ga u zajedničkoj dženazi sahranili.

Srpske jedinice sastavljene od pripadnika Vojske Republike Srspke, ostataka JNA, paravojnih jedinica (Škorpioni, arkanovci, orlovi…) i skupina grčkih plaćenika, kolonu izbjeglica su podijelili na dva dijela. Muške starije od 16 godina natjerali su pješke prema Bratuncu i Tuzli. Žene, starce i djecu su, nakon što su ih premlatili, silovali  i pokrali, natrpali u autobuse i kamione. U ubijanju je nestalo 700 dječaka. Rijetki su pomislili da ih čeka samo još nekoliko sati života. Na kolonu od 12 000 ljudi se uskoro stuštilo sa svih strana. “Neko vrijeme smo se branili. Onda se više nije moglo…Gazio sam preko tijela. Tri godine su na nas padale granate. Bili smo iscrpljeni, gladni, napola mrtvi. Grad je  branilo deset puta manje ljudi nego ga je napadalo. Srbi su nas pritisli u kut. Skupa sa plavim kacigama su nam obećali da ćemo Srebrenicu moći napustiti bez opasnosti. Mi koji smo preživjeli smo se razbježali po šumama. Tamo su nas dočekali  dželati. I masovne grobnice. Nekako smo se prebacili do Tuzle”,  prije par godina mi je u zadimljenim prostorima tvornice, gdje su izvođena najgora mučenja, ispričao Abdulah Majstorović-Avdo, stručni savjetnik Fondacije Srebrenica, koja upravlja Memorijalnim centrom i grobljem,  koji su preko ceste. Šest mjeseci Avdo nije progovorio ni jedne riječi. U genocidu je izgubio oca i dva brata.  Svoj život je posvetio traženju njihovih tijela: “Zatvorio sam se u sobu.  Nisam skoro uopće spavao ni jeo. Odlučio sam umrijeti. Svejedno mi je bilo, i nisam postojao.  Narednih godina sam sanajo o smrti, granatama, truplime, nepodnošljivoj buci. Mrtav sam. Ne mogu voljeti. Moj smijeh je vještičiji.  Trbuh mi je gnjio.  Tijelo otupjelo.  I živi mi smo ubijeni.  Izgubio sam tridest muških članova familije. Tako je svaki dan.  Ovdje se više nikada neće rađati bošnjačka djeca. Oni Srebreničani koji su se vratili došli su umrijeti na rodnoj grudi.  Tako kao što su umirali njihovi sinovi, braća, prijatelji. Srebrenica je bolno sjećanje. Ali samo za nas žrtve.”

Francuski senat je prije dva mjeseca usvojio prijedlog zakona koji stipulira da je negiranje turskog genocida nad Armencima kažnjivo djelo. U Njemačkoj je negiranje holokausta nad židovskim stanovnišvom kažnjivo. Šta treba uraditi da negiranje genocida u Srebrenici postane kažnjivo djelo u Sloveniji?

 

Sa slovenačkog prevela  Nada Zdravič

 

 

O Kolumnistu bostjan-videmsek