Djeca radnika Vazduhoplovne industrije „Soko“ Mostar svoje novogodišnje paketiće dobijali su koncem decembra u Domu mladih na Rondou. Večer je sigurno bila hladna, a sala prepuna djece i roditelja. Predstave koje su prethodile samom činu dodjele paketića se uopšte ne sjećam. Od uzbuđenja i isčekivanja samog paketića nisam obraćao pažnju na lutke i klovnove na pozornici. Djed je sjedio ili stajao u foajeu na vrhu stepeništva, a djeca su u nepravilnim redovima čekala svojih par sekundi sreće. Za dijete rođeno u sezoni 1980/81 veće uzbuđenje od primanja novogodišnjih paketića, bilo je isključivo odlazak na prvu prvenstvenu fudbalsku utakmicu, ali to je i onako neka druga priča.
Za razliku od filmova, Djedu se nije pisalo pismo, niti se kačila čarapa na kamin. Paketiće je nabavljao Sindikat, u zavisnosti od spola djeteta bili su upakovani u sjajni plavi ili ružičasti papir, a nekim nevidljivim kriterijima bili su podjeljeni u nekoliko kvalitetnih razreda. U narednoj godini radnici su se rangirali po tome čije je dijete u paketiću dobilo mali milicijski automobil, a čije veliki kamion. Samo najveća elita dobijala je u pekatiću nevjerovatnu prugu sa električnim vozom. Niko nikad nije pomislio da se paketići dodjeljuju slučajnim odabirom, jer u našim životima slučajno nikad nije bilo ništa važno, a novogodišnji paketići iz ruka Djeda Mraza su bili najvažniji.
Danas kad ni po kojem osnovu ne mogu isčekivati Djeda Mraza na stepenicama Doma mladih na Rondou (jer je maj, a ne decembar, jer se ta zgrada više tako ne zove, a ni Rondo više nije Rondo), razmišljam Djedu napisati kratko i sažeto pismo, onako od srca.
Dragi Djede,
Nadam se da si dobro i da izbjegličke godine u Laponiji provodiš mirno, u skladu sa svojim sijedim vlasima. Priča se da si uspio regulisati socijalu i da ti ne prijeti abšibung. Izvini što ti pišem ovako prekoredno i van sezone, ali kad se mora, mora se. Posljednjih trideset godina bio samo manje više poslušan i nisam radio prevelik nered, a zaradio sam dovoljno kredita jer od tebe do danas nisam baš ništa tražio.
Siguran sam da i gore na sjeveru pratiš našu štampu i gledaš Dnevnik Federalne televizije, kao i sav naš normalan svijet. Onda ti je sve jasno o čemu ti mogu pisati i šta mi može biti problematično i toliko važno, da ti već u maju dosađujem. Nadam se da ćeš bar na koji dan zaboraviti na ljutnju prema vlastima Bosne i Hercegovine koji su te prije desetak godina mučki prognali iz naših života, osudivši te na muhadžerski život po sjevernim bespućima. Kao što si mi one zime u Domu mladih poklonio prugu i električni voz, nadam se da ćeš mi ove godine pokloniti članstvo u NATO-u, a kasnije i ulazak u Evropsku Uniju.
Djede, ja znam da to možda nije dio tvojih ovlasti, te da tvoje nadležnosti možda i nisu vanjskopolitičke prirode, ali sam siguran da možeš povući neku vezu, ipak si ti važna čivija. Ja od tebe ovo ne bih ni tražio da vlast ove naše zemlje može na klasičan način to ostvariti, da možemo usvojiti potrebne zakone, te implementirati potrebne reforme. Naši izabrani političari već godinama samo traže prekoredni pristup, poklone i popuštanje od strogih i principijelinih stranaca. Novine su pune ispruženog dlana predstavnika naše vlasti koji kao da sadaku traže, a ja razmišljam da više fajde može imati ovo moje pismo tebi.
Za to dragi Djede, bar na tren zaboravi na ljutnju i povuci sve veze koje imaš. Nekad si nam donosio darove, a da ih nismo ni tražili, sad daruj jer nam baš treba. Bojim se da će se bez tebe prije NATO i EU ukinuti, nego što ćemo mi postati dio njih.
Unaprijed hvala!
