MUŠICA I PEDESETAK „HAJDUKA“

Roko Markovina
Autor 28.3.2014. u 10:29

MUŠICA I PEDESETAK „HAJDUKA“

Razmišljam, koliko samo simbolike u tom nadimku ima.
Mušica – uporna vinska ili možda ona ljetna koja se
skovitla u zraku i koja uvijek leti prema izvoru svjetlosti.
ušica – lagana, ali  istrajna u svom ometanju.
Mušica – koju se nije moglo ignorisati kada bi sletjela
na ukaljan obraz gradskih čelnika,
iako je prije samo par sedmica, izgledalo da je dovoljan
samo jedna lagani zamah ruke da ju se skloni sa lica Grada.
Sada se jasno pokazalo da je najteže ući u borbu sa
mušicama koje više nemaju šta da izgube“.

(iz pisma Enite Ostojić, Perth, Zapadna Australija)

Piše: Roko Markovina

„Mostarci su imali, u vremenu kojeg pamtim, jednu sjajnu osobinu-davati nadimke i skraćena imena, osobama do kojih im je bilo stalo. Radi lakšeg pamćenja i iskrenije komunikacije. I to su oduvijek radili  sa smislom, koji je uvijek označavao i karakterne osobine osobe koja je nadimak i dobila..  Tako su Muhareme skraćeno, zvali Muha, a mlađe Muhareme-Mušica. Tako je i Muharem Hindić postao Mušica, još od djetinjstva i malo je bilo onih, među kojima sam bio i ja,  kojima bi njegovo ime i prezime  bilo prepoznatljivo. A znam ga još iz rane mladosti. Pozdravljali smo se, nekad svratili na piće, ali, nismo se družili, jer sam ja, za njega ipak bio „starija raja“. Bio je uvijek „malo na svoju ruku“, malo „ters“, kako bi rekli Mostarci  za nekog tko nije mogao trpiti uvrede i nepravdu. U mladosti je znao „učas planuti“, a u nekim srednjim godinama, jednostavno, povukao se u sebe i sa svojim vjernim psom, kojemu je uvijek vezivao crveni šal oko vrata, živio život samotnjaka. Pogotovo u ratovima i poraću. Radio je, čini mi se, u “Hidrogradnji” i dosta vremena proveo na stranim gradilištima. Uvijek je bio uvjereni  ljevičar, zaštitnik onih pravedom uskraćenih i nemoćnih. Bio je onaj koji je, na početku ratova u Mostaru mogao otići bilo gdje, ali je ostao u Gradu da bi se borio za njegovu opstojnost. Sam sa svojim psom. I par prijatelja.

Sjećam se, na početku rata, kada sam imenovan za zapovjednika Civilne zaštite Mostara, dođe mi, jedno jutro u Civilnu zaštitu, i upita me:

- „ ‘Ko te čuva?“

- „Od koga?“- uzvratih.

- „Budalo jedna, postao si preomiljen i previše poštovan u Mostaru. A to, u ratu nije dobro. Ubiće te neka budala. Jal’ njihova-jal’ naša. Svejedno je koja, kad tebe više ne bude. Ne vole neki kad neko pošteno radi. Šta imaš od oružja?“- upita ponovo.

- „Šta imam? Imam riječ!“- odgovorih.

- „Poseri se na nju. Zar misliš da će je iko na ovom kijametu čuti, a pogotovo razumjeti. Nego, šta misliš da ja budem stalno uz tebe? Za svaki slučaj. Mora te neko čuvati. Sigurnije je. Jazuk bi bio da platiš glavom od jedne nepismene budale!“- nastavi Mušica.

- „Pa dobro. Ako misliš da to treba, budi sa mnom.“

Od tada je Mušica svako jutro dolazio po mene ispred zgrade gdje sam stanovao, boravio u predvorju ureda sa tajnicom Civilne zaštite i svako popodne, „špartao“ sa mnom po Mostaru,  kako bismo, „na licu mjesta“ provjeravali oštećenja od granata, smještaj izbjeglica, opće stanje u Gradu… ali i iz razloga  psihološkog djelovanja na preostale stanovnike u Gradu, (jer bi, nekako, ljudi bili sigurniji kad bi vidjeli da netko „od politike“ dijeli istu ratnu sudbinu s njima u Gradu, pa bi m se, ipak, činilo da nisu napušteni), gledajući stalno okolo ( kako to na filmovima rade profesionalni tjelohranitelji značajnih osoba i predsjednika država), ne bi li netko, sa zgrada, ili s prozora, ili s ceste zapucao ili me napao, a no je bio spreman sprijećiti ga. Bio sam siguran da bi Mušica bio spreman i život žrtvovati za mene. Lijep je to bio osjećaj i sigurnosti, ali i spoznaje da još ima i takvih ljudi. Preživjeli smo obojica oba mostarska rata.

Danas smo prijatelji. Kad god bih došao u Mostar, sreli bismo se, onako usput, za vrijeme i moje i njegove šetnje Gradom, pa se upitali za „junačko zdravlje“, sjeli  ispred nekog „kafića“ i pijući po „jednu pravu“ vratili se u ona „olovna“ vremena sjećajući se svih detalja. Mušica i njegov vjerni pas, sa crvenom maramom oko vrata. Tek da se zna.

Mušica je prema svakome i svačemu, a najviše prema samom sebi, bio kritičan. I kao iskrenom socijaldemokrati teško mu pada sve ovo što se dogodilo. Pogotovo neviđena pljačka, uništena industrija i obespravljenost radništva i spreman je  učiniti sve da Grad i država krenu naprijed, da stvari profunkcioniraju, da ne bude više  „hilne i prevare“, da se „levati“ ne bogate na račun Raje  već na račun svoga rada, da…konačno tzv. život bude, zaista život dostojan čovjeka.

Pod kraj 2013. godine, kad je vlast u gradu prestala funkcionirati, kad je Grad ostao zatrpan smećem, a ljudi bez plaća, kad se „svatko o svom jadu zabavio“, kad je većini žitelja Grada „prekipilo“, jedini je Mušica imao „petlje“  izaći javno i  stajati  danima „točno u podne“ sa transparentima…tražeći promjene. Bio je i jedan od organizatora mitinga protiv fašizma. Jer, Mušica je Mostarac, pošten i pravedan. Hrabar i tradicionalno pun metafora, čak i kad se o porukama na transparentima radi. I nikad nije bio „hinje“.

A onda je došao onaj 06.02. 2014. kada se u Tuzli “dogodio Narod”, gladan, prevaren, pokraden. Tražio je Narod iz Tuzle, na ulicama svoja prava na život, rad i sreću, koju nije dobio ni ratom, niti Daytonskim “bezrazumom”. Ista stvar se, prema “zakonu spojenih posuda” dogodila u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Bihaću 07.02.2014.  Opet je Mušica, onakav kakvog ga poznajem, bio u prvim redovima protesta u Mostaru, tj. samo je nastavio već ranije započetu „misiju“, upozoravanja svakog dana na Španjolskom trgu da „stvari ovako više – ne idu”. Na žalost, u svim navedenim gradovima, narodni, mirni prosvjedi  izrodili su se u palež, hapšenje, tučnjavu s policijom i ranjavanje. Na sreću, bez smrtonosnih posljedica. “Potok je krenuo i ne može se vise zaustaviti”, „Pozdravljaju vas Mladi svijeta“, „Točak se okreće i neće stati“ i sl.- govorio bi Mušica okupljenima na Španjolskom trgu u Mostaru, moleći ih za dostojanstven i miran prosvjed. Počev od drugog dana, nakon paleža zgrade Federalne vlade, pa i svih narednih dana do danas. Mušica ne voli nasilje, s bilo koje strane ono dolazilo, jer on je istinski socijal-demokrata, koji voli svoj Grad i svoju zemlju, duboko svjestan da Narod u BiH zavrjeđuje bolji život. Na transparentu je napisao i  osam “narodnih zahtjeva”.

 Ništa se pravednije, niti poštenije nije moglo tražiti. A zašto sve to?

  

Jer, idejnih vođa, koje su zavele i zavadile Narod devedesetih godina prošlog stoljeća, danas nema među živima, a njihovi nasljednici krenuli su njihovim tragovima, logikom „u se, na se i poda se”. Jer su ostali na vjetrometini zaluđeni, prevareni, izdani, ozlojeđeni i pokradeni, poniženi, otrovani, posramljeni, izgubljeni, prognani, raseljeni i poginuli. I što je s njima? Žalosno je, kad već moram reći, da su najbolje prošli oni koji su prognani i raseljeni i oni koji su poginuli. Prognani i raseljeni, u civiliziranim zemljama, ili zarađuju svoj „kruh svagdašnji” ili primaju socijalnu pomoć ili su dočekali mirovinu – iako su je zaradili ovdje i mogu nekako preživjeti, pa čak i pomagati „svoje” u Gradu. Poginuli su, s druge strane, barem ostavili svojim nasljednicima posmrtna znamenja i boračke penzije (bilo šehidsku, bilo domovinsko-ratnu), od kojih oni, makar i bez zaposlenja mogu nekako „vezati kraj s krajem”. A preostali, sirotinja, „kopaju po kontejnerima”, gledajući nemoćno onih par stotina lopova i „mangupa iz vlastitih redova”, oboljelih od „omnipotentnog delirija”, koji se, upravo preko njihovih leđa, njihove muke i njihove smrti obogatiše i sada upravljaju njihovim životima, vodeći   ih, poput Domanovićevog „Vođe”, sve u provaliju. I svi su u Gradu toga bili svjesni,  neki su pokušavali ukazivati na tribinama i tekstovima na „portalima”, a većina je gledala i šutjela. Kao da se ništa loše ne događa. Kao da „teče med i mlijeko”. I nitko ništa nije bio spreman poduzeti, osim Mušice i njegovih pedesetak istomišljenika, ljudi kojima je „dogorjelo do nokata“, koji nemaju više što izgubiti osim vlastita obraza i obraza Grada u kojemu su ostavili život a, do čega im je stalo. Ljudi koje nije moglo zastrašiti ni premlaćivanje sindikalnog čelnika prof. Josipa Milića, ni nekoliko noći provedenih u „apsani“, ni ine prijetnje i ponižavanja zabranom hodanja vlastitim gradom. Ljudi koje je navela na proteste/prosvjede, pored pljačke društvene imovine, nepravde, beznađa, gladi, ne imanja posla i, već odavno, u Gradu od vlasti dopuštena i eskalacija fašizma,  iskazana pojavom postavljanja naziva ulica fašističkih zločinaca, pisanja i ne brisanja (i ne kažnjavanja pisaca) pro-fašističkih grafita i šovinističkih natpisa e  da bi sve to eskaliralo, spaljivanjem automobilskih guma i drvene građe na samom ulazu u Partizanski spomenik na spomendan oslobođenja Mostara od fašizma. I čežnja za istinom i pravdom“. (iz nedovršene knjige sjećanja „Ruševine“ (ili „od čeg vrijeme-od tog i vakat“)- Lica koja po dobru pamtim“).

Mušica i njegovih pedesetak ”hajduka”, koji se već  danima, mirno okupljaju svaki dan  u isto vrijeme na Španjolskom trgu, kako bi iskazali svoje neslaganje sa trenutnim stanjem i u Gradu i u BiH i  kako bi postavili određene zahtjeve u ime svih obespravljenih, koji su im to i potpisom peticije potvrdili, shvatili su problem budućnosti i Grada i BiH i „mladih svijeta”, shvatili su i problem bezizlaza ako se nešto značajno ne promijeni, shvatili su  i  postojanje onog  „zadnjeg vlaka” kojim bi se moglo nešto još spasiti, za razliku od onih koji primaju plaće da nešto promijene za dobrobit i bolji život naroda kojim upravljaju, a to ne čine.

I to je Mušicino jedino „zlodjelo”. I zato je Mušica 25.03. u svom gradu, u jednoj od ulica svoga djetinjstva, na očigled šesdesetak ljudi i „gledatelja sa balkona OHR-ove zgrade”, uhićen od strane policije i brutalno pretučen odležavši u pritvoru 24 sata. Bez hrane i vode. I nikome-ništa. Barem što se zna.

I sve se to dogodilo nedaleko od stoljetnog platana na kojemu su godine izrezbarile veliko Mostarsko srce. Srce u spomen ljubavi među ljudima koji su nekad živjeli u ovom Gradu.

 

Dok završavam ovaj tekst, javiše mi, a i pročitah na tačno.net-u da je večeras Mušici pozlilo i da je odveden u bolnicu. Glavobolja, vrtoglavica, unutarnje ozljede. Kolike i kakve?

Znam dobro Mušicu. Ostao je isti, onakav kakav je bio u vremenu ratnog druženja sa mnom. Uvijek uspravnog stava, pravedan i, pomalo „ters“, pogotovo na nepravdu. Izaći će on iz bolnice i neće stati dok se stvari ne promijene i ne „istjeraju na čistac“. Dok se „Sezam ne otvori“. Jer on, kao ni onih njegovih pedesetak „hajduka“, više nemaju što izgubiti osim obraza i prava na slobodan Grad – do čega im je stalo. I neće se predati, boreći se za dan kad će se „Sezam“, ipak, otvoriti. Slično se, jednom davno, događalo u Engleskoj. Bijaše tamo  Robin Hood, Veliki John i fratar Tak, koji su se sa svojom družinom skrivali u Sherwoodskoj šumi i borili za prava obespravljenih. Nakon puno godina, Engleska je postala zemlja u kojoj se „Mušicin slučaj“ ne može dogoditi. Usrdno se nadam da će, jednoga dana, takav postati i Mostar i BiH.

Jer, „najteže je ući u borbu s mušicama koje nemaju što izgubiti“- kako mi nedavno u pismu napisa jedna dična Mostarka, blistava kapljica „onih“ Mostarskih kiša, Enita Ostojić (rođ. Bošnjić), enologinja i uvažena poljoprivredna stručnjakinja iz Pertha (Zapadna Australija).

 

Roko Markovina
Autor 28.3.2014. u 10:29