Desetak dana prije Olimpijskih igara sam napisao tekst o igrama u Londonu i bh perspektivi na njima. Mjesec dana prije drugih na istom ovom mjestu sam pisao o tragičnom trenutku ove naše zemlje koja vegetira na karti svijeta s potpunim pomračenjem bilo kakvog organizovanog sistema u nekoj legalnoj djelatnosti. Sada kad su igre na kraju, a rezultat bh sportaša postao predmet sprdnje cijele javnosti skoro pa da mi je i žao što sam se bavio ovom temom. Čini se da nema on line putnika namjernika koji na nekoj društvenoj mreži, forumu ili web stranici neće pljucnuti na lik i sportski doseg šest bh sportaša u Londonu. Pljuvanje nam je uvijek išlo od ruke.
Skoro posljednja mjesta i ispadanja u prvim kolima najmanje su neuspjesi nekog Nedžada, Amela ili Ivane, koji su imali tu sreću ili nesreću da budu dio tima na kojem piše Bosna i Hercegovina. Sportske neuspjehe ovog profila nikad ne treba uzimati u mikro perspektivi, već ga isključivo gledati kao dio globalnog, makro problema bh društva. Meni čak nije ni poseban problem što je predsjednik našeg Olimpijskog odbora na igre poveo i vlastitu kćer. To je i onako kliše ponašanja svih naših rukovodioca, političara ili bilo koga ko odlučuje u ime većine. U Indiji je npr. zločin udariti kravu, tamo su to svete životinje. Kod nas to nije problem. Isto je i sa ovim. Možda je negdje u svijetu nepreporučljivo javnu poziciju iskorištavati u privatne svrhe, ali je to kod nas uobičajeni dio ponašanja, ustaljena poraksa, tradicija.
Možda bismo mogli i napisati koji red o tome kako su baš svi naši olimpijci rezultatski podbacili, bacajući kuglu metar manje nego što su bacali prije mjesec dva ili kako su plivali dvije tri sekunde lošije nego nekad proljetos, ali to je u našem kontekstu i onako sekundarno. Primarno je to da smo sportski mrtvi, a da niko to obično ne primjećuje, nikome to nije problem, niti bilo šta čini da istu situaciju promjeni. Ovako kad dođe neki globalni događaj, pa se nepripremljena javnost suoči sa surovom istinom na scenu isplivaju sve naše društvene manjkavosti i izopačenosti. Tad naš duh doseže vrhunac kreativnosti koji rezultira karikaturalnim javnim linčom onih koji su na svoju nesreću samo objekat u priči, posljedica problema i ništa više.
Problem percepcije koje ima naša država, a pogotovo cijelokupno društvo odnosi se i na tretiranje samih sportova i sportaša. Kod nas postoji samo fudbal i donekle možda košarka, ostalo nikad i nije doprlo do našeg čovjeka, a država to uspješno ignoriše kao i sve drugo. Nije slučajno da je najsvečaniji trenutak za naših šest olimpijca bio kad im je u posjetu došao Edin Džeko. Bar je tako izgledalo u našim medijima, koji su taj događaj predstavili kao kad Britanci izvještavaju da je neko od kraljevske porodice gledao mečeve u Wimbledonu ili kad Amerikanci pišu da im je predsjednik posjetio vojnike u Iraku.
Najgore od svega je što ljudi misle da je sve to samo sport, marginalna stvar i da se treba baviti važnijim problemima. Ne vide da je to samo dio slagalice, da riba smrdi od glave, te da između velike nezaposlenosti, kriminala, korupcije i lošeg rezultata u Londonu uopšte nema razlike. Problem je jedan, a samo su različite njegove manifestacije.
Da ne budemo previše strogi prema jednoj i jedinoj. Nije sve ni do države, nešto je kao i obično do naroda. Naš voljni momenat i sklonost ka radu dijametralno su suprotni od onog što je potrebno za uspješnu karijeru profesionalnog sportaša. Premalo je ljudi u našoj sredini koju su spremni žrtvovati cijelog sebe, cijeli život podrediti jednom univerzalnom sportskom cilju. Tu je odgovor na drugi dio problema. Ako već država nije uspostavila sistem koji će davati zadovoljavajuće sportske rezultate, gdje su privatne inicijative, sportski fanatici koji prkose zakonitostima vremena i okoline i sa velikih takmičenja donose medalje? Gdje je naš konobar iz očevog restorana koji ode na Igre i donese zlato? Našem konobaru se nije dalo trenirati poslije posla, uzimati kredit da se isfinansiraju pripreme, niti glavu razbijati kako kod sportskih nada spajati kraj s krajem. Naš je konobar odrastao u filozofiji da je bolje štruca u hladu, nego dvije na suncu, a Igre iz Londonu je pratio na teletextu.
Photo: inthesitymad
