Protiv religija – za čovjeka

Povezani članci

• Škola niskosti
• Otvoren 9. Festival tolerancije posvećen Auschwitzu i Srebrenici
• Laže selo, lažu ljudi
• Mladost (ne) objašnjava privlačnost socijalizma
• Ivančić: Ako pasivno prihvaćaš ovo što se događa, zaslužuješ ono što će ti se desiti
• Profili (ne)legitimnosti

 Velike vjerske svečanosti (poput proglašenja dvojice papa svetim) i njihova medijska prezentacija, naprosto tjeraju čovjeka s malo mozga u glavi da se prekrsti.

Blizak sam određenju koje je dao Branko Horvat:

„Za mene je religija nešto irelevantno. Znanstveni radnik služi se dokazima – logičkim dokazima. Ako nešto ne možete dokazati, onda u to ili vjerujete (to je onda vjera ili ateizam) ili je to za vas nevažno, nekakv folklor, ili poezija. Znanstveniku je najbliži filozof Wittgenstein, koji je sve iskaze podijelio na one sa smislom i one bez smisla“. („Globus“, 26.1.2001.)

Nemam nikakvog poštovanja prema vjerama (od onih Abrahamskih do svih mogućih na kugli zemaljskoj), što ne znači da vjernicima uskraćujem pravo na njih i da ih ne poštujem kao ljude. Ako posjeduju imalo ljudskih atributa koji su za poštivanje. Biti vjernik ili ne-vjernik jedno je od osnovnih ljudskih prava i sloboština, ali – istina nema nikakve veze sa stupnjem razvoja ljudskih prava i sloboda. O razvoju ljudskog društva ovisi samo njena spoznaja, ne i ona sama. Prema podacima CIA-e (Centralne obavještajne agencije) – a ti uglavnom znaju o čemu govore – distribucija glavnih vjera među više od 7 milijardi stanovnika Globusa, izgleda ovako:

„Kršćani 33.39% (Rimokatolici 16.85%, Protestanti 6.15%, Ortodoksni 3.96%, Anglikanci 1.26%), Muslimani 22.74%, Hinduisti 13.8%, Budisti 6.77%, Sikhi 0.35%, Židovi 0.22%, Baha’i 0.11%, druge religije 10.95%, nereligiozni 9.66%, ateisti 2.01%“

Treba međutim reći da podaci obuhvaćaju i samo formalno religiozne osobe, jer se često nereligiozni – primjerice Hrvati, Srbi, Bošnjaci – u kojekavim anketama izjašnjavaju katolicima, pravoslavcima ili muslimanima, zavisno o tradiciji svoga kraja.

Pogled na ove podatke u kontekstu pompi koje se u državama s dominacijom jedne vjeroispovjesti posvećuju religioznim blagdanima ili hodočašćima (od onih u Fatimu, Meku il’ bog te pitaj kamo još), izaziva snebivanje. Primjerice, svega 16.85% (oko 1.18 milijardi) rimokatolika ponaša se – što mediji izrazito potenciraju – kao da su jedini stanovnici planete, dok su ostale vjere sasvim marginalno tretirane prilikom njihovih većih blagdana. Imaju li sreće da spadaju u grupu Abrahamskih vjeroispovjesti, jer inače bivaju totalno ignorirane. Nema nimalo sumnje da je tako i u zemljama sa drugim vjeroispovjestima, s naglascima na dominantnoj kao praktički jedino ispravnoj. Badava licemjerne floskule o toleranciji, kad u praksi nastaju problemi već kod podizanja bogomolji manjinskih vjeroispovjesti u većinskoj vjerskoj sredini! Najjadnije, ujedno i najsmješnije, je to što netrpeljivost proizlazi iz uglavnom sasvim formalnih razloga, iz načina na koji sve vjere časte ono jedino suštinsko za njih, bez ideje čega bi se sve do jedne sasule u prah – ideje boga! Oblici bogoslužja, kostimiranja i verbalnog izražavanja njihove odanosti bogu, pretežu u zazoru jednih na druge, prečesto sasvim dovoljno da od svakodnevnih podmetanja prerastu u pogrome. Pojednostavljeno rečeno, umjesto da složno slave jedinu zajedničku suštinu, oni se razdvajaju razlikom rituala i kostimiranih maskerada kojima se odaju. Kao kad bi između muškaraca i žena postojala nepomirljiva suprotnost uzrokovana uobičajenim načinom odijevanja spolova, nasuprot harmonije zbog zajedničke ljudskosti i s njom povezanih interesa.

Ideja postojanja tvorca (sa malim „t“) životinjskog i ljudskog svijeta, za obrazovanog čovjeka ne mora biti znanstveno svetogrđe. Ali, ideja neke supercivilizacije koja nas je „začela“, milijardama je svjetlosnih godina udaljena od boga kao nadnaravnog bića kojemu posvećujemo ritualna obožavanja van svake pameti. Što uopće vjernici mogu znati o bogu – entitetu nažalost prisutnijem među pukom od onih kojima barata zanost? Debele knjige govore o njegovim svojstvima, koja nemaju mogućnost nepristrane provjere, izuzev nadahnuća vjerskih adepata toliko duboko ukopanih u njihovu psihu da ni slučajno ne mogu izviriti na objektivno svjetlo dana. Nećemo se baviti paradoksima uzrokovanim razilaženjem teoloških svojstava boga (ljubav, svemoć, dobrota, sveprisutnost,…) sa običnom stvarnošću (mržnja, nemoć, nedjelovanje, ratovi,…), i sa „bogu plakati“ „objašnjenjima“ zašto svemoćni i dobri Bog dopušta patnje, boleštine i nasilne smrti – očito dokazujući, ako već ne svoje nepostojanje a ono krajnju nemoć hvatanja u koštac sa situacijom. Osnova cijele stvari je vrlo jednostavna. Logički je ideja boga jednaka ideji postojanja Yetija – snježnog čovjeka. Možda je Yeti smišljen da objasni neznane tragove u snijegu, a bog s namjerom objašnjenja postojanja svega – osim njega samoga! – no, upravo taj detalj pokazuje da se radi o „objašnjenju“ koje se sve više zapliće u djetinjarije. Umjesto da konstruktori tih ideja dokažu svoje pretpostavke („Yetijevci“ to čak i pokušavaju, organizirajući potrage za svojom fantazmom), oni zahtijevaju od „nevjernika“ da ih obore! Paradoks nad paradoksima, budalaština nad budalaštinama, pobjeda antilogike nad logikom u skoro 90% svjetskog stanovništva. Kad uvide da se na logičkom polju ne mogu takmičiti sa potkovanijima i obrazovanijima (neka istraživanja upućuju i na razlike u inteligenciji, što nećemo komentirati), ustvrde kako bog nije pitanje racija, razuma – daklem dokazivanja temeljem argumenata – već pitanje vjere. Religijske vjere, a ne znanstvenog uvjerenja baziranog na konzistentim činjenicama i pretpostavkama.

Kršćanska teologija vrvi od smiješnih „dokaza“ o postojanju boga, jer je i teolozima jasno da se bez dokaza koprcaju u zrakopraznom prostoru vlastitih fantazmi. Za koje se ne može tvrditi da nemaju psiholoških efekata na vjernike, ali to je već druga tema. Čak i više, ti navodni štovatelji svih vrlina kojima su snabdjeli boga ne libe se laganja, iskrivljujući shvaćanja autoriteta (razum i dokazi nisu im kriteriji istinitosti) koji s religijom ne moraju imati nikave veze. Paradigmatski primjer je Einstein kojega stručni autoritet krivotvoreno koriste u vlastite svrhe: on je kao vjerovao u boga. Za znalce njegova rada i poznavatelje biografije poznati su njegovi stavovi; evo što direktno piše u pismu židovskom filozofu Eric Gutkindu:

“Riječ ‘bog’ za mene nije ništa više od izraza i proizvoda ljudskih slabosti, a Biblija kolekcija časnih, no i dalje primitivnih legendi koje su prilično djetinjaste. Nikakva interpretacija, koliko god suptilna ona bila, ne može (me) uvjeriti u suprotno…”.

Odlomak je dovoljno rječit. No, laž ponavljana iz dana u dan tisuće puta – točnije, tisućljećima – preko većine medija kojima su oficijelni predstavnici izrabljivačkih klasa mentori – u devedeset posto stanovništva reflektira se kao istina. Odavno je to dokazao jedan od neprevaziđenih genijalaca propagande, tajni idol stručnjaka reklamnih agencija i suvremenih manipulatora ljudskom psihom. Ipak, svećenstvo ih je stoljećima preduhitrilo. U odgovoru na pitanje neke djevojčice, jeli moguće istovremeno „vjerovati“ u znanost i religiju, naučnik kaže:

“Pokušat ću odgovoriti što jednostavnije na tvoje pitanje. Evo mog odgovora: Znanstvenici vjeruju da se svaka pojava, uključujući i one koje su vezane uz ljudska bića, događa prema zakonima prirode. Iz tog razloga znanstvenik ne može biti naklonjen vjerovanju da na tijek događaja može utjecati molitva, odnosno, želja koja se manifestira nadnaravno. Ipak, moramo priznati da je naše znanje o tim silama nesavršeno, pa na kraju uvjerenost u postojanje vrhovnog duha počiva na nekoj vrsti vjere. Takvo vjerovanje još uvijek je prošireno, čak i unatoč posljednjim dostignućima u znanosti. Ali isto tako, svatko tko se ozbiljno bavi znanošću postaje uvjeren da se neka vrsta duha manifestira u zakonima svemira i da je ona daleko superiornija od čovjeka. Na taj način bavljenje znanošću vodi do religioznih pobuda posebne vrste, koje su sigurno prilično drukčije od religioznosti nekoga puno naivnijeg”.

Nauka i religija se dopunjuju, tvrde vjernici, ali teško mogu objasniti kako neznanje (religija) može dopuniti znanje (nauku). Ne prilagođuje se znanost vjeri, već upravo obrnuto. Iz klerikalnih vrhova curi sve više javnih izjava kojima se kaju nad svojim prošlim (ali ne i današnjim) djelovanjem, prihvaćaju znanstvene istine (prilagođene vlastitoj optici) i slično. Znanost ima metodologiju kojom se služi, i u njoj za vjeru nema mjesta. Naučnik u privatnom životu može vjerovati u što želi, ali kao profesionalac mora se držati standarda struke. Skepsa je, uz interes za pronicanjem u suštinu problema, osnovni atribut znanstvenika. Nijedno naučno otkriće ne zahvaljuje vjeri u boga, već isključivo dosljednom poštivanju znanstvene metodologije. Kao što prodavačica ili limar savršeno dobro obavljaju svoj posao, bez obzira na privatne seksualne preferencije ili zamislima o tipu državnog uređenja, jednako je i sa znanstvenicima. Stoga je bespredmetno pozivanje na religiozna uvjerenja ma kojeg pojedinačnog autoriteta, jer problem leži u ishodnom pogrešnom „aksiomu“ svih religija; on nije individualne, već opće – logičke prirode. Istraživanja među znanstvenicima i populacijom Sjedinjenih Država pokazuju veliku negativnu korelaciju između obrazovanosti i religijskih uvjerenja građana. Tek 51% naučnika vjeruje u neki oblik božanstva ili više sile, dok u to čini čak 95% američkih državljana (istraživanja na svjetskoj populaciji znanstvenika – a posebno među onim najistaknutijima – daju još poraznije rezultate po vjeru). Obrazovanje, a ne ateizam, je najveći neprijatelj svih religija. Ne otimlju ne-vjernici konfesijama njihovu pastvu, već to čini sve bolje obrazovanje svjetskog stanovništva.

Načini slave božje opstojnosti su jedna od stvari zbog koje se i racionalni ljudi počinju krstiti. Bogoslužja mnogih religija više sliče na uvlakaštvo (znate već kamo) negoli na slavljene božanstva. Nijedna moralnija, inteligenta ljudska osoba – a kamoli bog – ne bi si dozvolila da joj se javno uvlače već tisućljećima. Svemoćnik kome to čine mnogo više liči starozavjetnom, samoljubivom i osvetoljubivom stvoru, doli dobrotovoru opisanom teološkim bajkama. Zadržimo se na karakteristici nekih religija (posebno katoličke) koju one svim silama opovrgavaju unatoč činjeničnom stanju. To su idolopoklonstvo i kanibalizam. Oni koji su se suprotstavili obožavanju Zlatnog teleta, sami su izmislili vlastito – očovječenim prikazom svog božanstva kojeg dvije tisuće godina ama baš nitko nije vidio, a nekoć (sve njihove instruktivne bajke zbivale su se nekoć) su navodno hodali s njime. Sad, klanjate li se kipu teleta, čovjeka, boga, Franje, Slobe ili Alije, dođe ti ga na isto – samo još gore može biti guzolištvo živoj osobi. Pravoslavci, muslimani i židovi bijahu u tom pogledu inteligentniji od katolika, priznajući da ne mogu prikazivati lik kojega nikada nisu vidjeli (sem gorućeg grma i sličnih ćarolija), da izostavimo istočnjačke religije čiji se bog više približava filozofskom negoli religijskom određenju. Ipak, katolici bjehu dalekovidniji i veći psiholozi, znajući iz iskustva da mase više zaslijepljuju konkretnosti od pukih apstrakcija. Više smo očarani sa 250 KS pred kapijom, no samom idejom samohodnog vozila. I dok na stranačkom skupu ili vatrogasnoj zabavi puk čereči janjetinu zalijevajući je dobrom kapljicom, na vatikanskom trgu Svetog Petra bataljon svećenika u euharistijskom slavlju ubacuje masi od 800 hiljada vjernika u usta Kristovo tijelo (samo za sebe ostavljajući ispijanje njegove krvi!). Da ne bude zabune kako se ne radi o kanibalizmu (doduše, uvijek se mogu vaditi na jednu od komponenti Svetog Trojstva!), evo što kaže kompendij „Katekizam katoličke crkve“ (str 82):

„Pretvorba biti (transsubstancijacija) znači preobrazbu sve biti (supstancije) kruha u bit Kristova Tijela i sve biti vina u bit njegove Krvi. Ta se pretvorba ostvaruje u euharistijskoj molitvi, snagom Kristove riječi i djelovanjem Duha Svetoga. Ipak, osjetilna obilježja kruha i vine te „euharistijske prilike“ ostaju nepromijenjeni.

Sociolozi su primjetili da se na razvijenom Zapadu stanovništvo sve više – pod implicitnim utjecajem vegetarijanskih pokreta – skanjuje jesti meso u prvobitnom obliku, koji direktno nalikuje dijelovima ubijene životine (batku, prsima, krilima,…). To su uvidjeli i proizvođači, pa sve više na tržište ubacuju bezlično dizajnirane mesne proizvode (štapići, fileti, kockice,…) kako bi išli na ruku ukusu konzumenata i priljevu profita u svoje džepove. Pa, iako filet ima okus piletine, govedine ili ribe, ne asocira osjetljive gurmane na svoje porijeklo, dok ga metabolizam nepogrešivo preobrazuje u bit životinjskog tijela – hranjive proteine. Tako i neke kršćanske konfesije (katolici, pravoslavci, luterani) prepuštaju ljudožderstvo fiziološkim procesima svog organizma, umišljajući da jedu samo kruh i piju samo vino (paradokslano je da je upravo tako). Dok su se divlji njihovi preci u religijskim i gurmanskim ritualima naslađivali mesom neprijatelja, misleći da time upijaju njihovu snagu, hrabrost, vještinu, lukavstvo ili rasplodne moći, „civilizirani“ katolici u simboličkom vidu – iako im teologija tumači da to i nije samo simbolika – papaju Kristovo tijelo kako bi upili u sebe njegovu božansku bit. Kako li se to samo slaže s tim da je bog sveprisutan, te je i prije papice morao bivstvovati u njima, to samo oni znaju. Valjda.

Licemjerje vjernika je druga strana medalje, mada svakako nije isključivo rezervirano za njih, ali utoliko više vrišti zbog sraza prakse sa knjiškim vjerovanjima. Dakako da nisu svi psovači, lopovi, ubojice, ratni zločinci, preljubnici, kršitelji božjih zapovjedi,…, ali… Činjenica o 90% religioznog i 10% areligioznog stanovništva svijeta, jasno ukazuje na vjerojatnost da među stotinu izmeta ljudskog roda mora biti 90 vjernika! Jasno rečeno: učesnici svih ratova ljudske povijesti bili su u golemoj većini upravo vjernici. Nisu ateisti blagosiljali oružja u nedavnim ratovima, nisu oni držali obrede za svoju zaraćenu pastvu, posjećivali ratne zločince u zatvorima i zaobilazili desničarska stratišta nad nevinima (Jasenovac) za razliku od visokih izaslanstava u Bleiburgu. Nisu ateisti organizirali „štakorsku liniju“ za bijeg ratnih zločinaca u inostranstvo. Neke konfesije premnogo razglabaju o tendecioznom postavljenom pitanju: „Zašto su partizani ubijali svećenike?“, vrlo jednostavnog odgovora – posve drukčijeg od ponuđenog (jer su bili Hrvati, jer su bili vjernici, jer su bili ideološki protivnici,…). Činjenica da je među partizanima bilo svećenika katolika, pravoslavaca i muslimana, jasno svjedoči da oni nisu ubijali svećenike već suradnike okupatora, posebno one koji su mu oružjem u ruci služili – pa bili oni i svećenici, Hrvati ili vanzemaljci! Zar o licemjerju hrvatskog klera ne govori dovoljno da nikada ne služi mise, evocirajući sjećanja i odajući počast na 141 svećenika vlastite konfesije, učesnika NOB-e, da o pravoslavnim i muslimanskima, a posebno onim poginulima ni ne govorimo (1, 2, 3, 4, 5, 6)? Umjesto toga, revizionistički tumačeći smrt kolaboracionističkih kolega podižu im spomen ploče, dok danas beziznimno časte hrvatske branitelje koji vole sebe nazivati antifašistima (a srušili 3000 spomenika antifašistima Drugog svjetskog rata!). Odlazeći u zatvore ratnim zločincima nedavnih ratova, glorificirajući ih na misama, držeći godišnje mise za Pavelića, pravdaju se kako svaka osoba ima pravo na prisustvo i utjehu svećenika. Zaista, ima li?:

„U četvrtak 21 srpnja navršava se 50 godina od smrti monsignora Svetozara Rittiga, karizmatskog župnika ove župe, koji je – rekao sam joj – ovdje „stolovao“ 24 godine pa sam došao zamoliti da misu na dan 50 godišnjice Rittigove smrti održi Rittigu u spomen. Časna se nakratko zamislila. Je li to možda onaj partizan? Da, uz mnogo drugog i partizan, antifašist. Mi njega ne volimo, a ne vole ga ni naši župljani. Zbog tog partizana i mise za njega uopće ne trebate u ponedjeljak ovdje  tražiti   župnika.“

Toliko o licemjerju vezanom za antifašizam, svakako prisutnom i kod nekih inih konfesija, a nezaobilaznom i kod njihove pastve (nećemo o onom vezanom uz spolne odnose, umjetnu oplodnju, homoseksualnu populaciju, gay brakove, nacionalizam,…, te grijehove prošlosti tipa progona vještica, indeksa zabranjenih knjiga, odnosa spram velikana znanosti i slično). Ipak, ne možemo zaobići licemjerje tipa samopotvrđujućeg predviđanja, poput „trećeg fatimskog proročanstva“. Ukratko rečeno: 83 godine skrivano je od javnosti navodno proročanstvo neke časne sestre, da bi ga se nakon neuspjelog atentata na Ivana Pavla II i pada realkomunizma naprasno objavilo i retrogradno protumačilo kao ostvareno predviđanje dobijeno od same Majke Božje. Pred 83 godine! Sad, tko vjeruje, njemu stvarno nema pomoći, iako mu je nužno potrebna. Građani BiH inače imaju višedesetljetna prognostička iskustva proizašla iz ličnog općenja sa spomenutom. U četiri oka. Bez svjedoka, dakako. Lično ću vas obdariti proročanstvom o svjetskom nogometnom prvaku; dakako – nakon završetka prvenstva.

Dvojici neki dan beatificiranih papa (uskoro u društvu Alojzije Stepinca!), istraživanja od nekoliko desetljeća – prema „strogim“ teološkim kriterijima – potvrdiše jedno, odnosno dva „čudesna“ ozdravljenja, za koje vrli crkveni oci nisu našli prirodna objašnjenja. Čak ni ona povezana sa psihosomatskim odnosima, koji bi mogli utjecati na tjelesno ozdravljenje, da ne govorimo kako zaista još ne poznajemo sve tajne organizma. Izuzev vrlih teologa kojima je bog – na kojeg se uvijek prikladnije pozivati no na vlastito neznanje – univerzalno rješenje, pravi „Deus ex machina“. Daklem, dragi bog, na „zagovor“ dvojice novopostavljenih svetaca, „čudesno“ je ozdravio troje od sedam milijardi zemljinih stanovnika! Uspjeh bez presedana, pred kojim se mogu skriti medicinske veličine poput dr DeBakeya, Barnarda ili Isidor Pape (rođenog u Ljubuškom!)! Hvala dragom bogu – rekli bismo – da posjeduju mnogo manje moći od nebeskog Svemoćnika, pa vjerojatno istoga zajedno sa njegovom bulumentom svetaca negdje na onom svijetu liječe od boleština, jer je isti pokazao izuzetnu nesposobnost da se izvuče i od svojevremenog raspeća (što se tumači kao samožrtvovanje za spas čovječanstva). No, dobro, čuda se dešavaju – posebno onima koji vjeruju u njih.

Povijesno gledano, religije – posebno među sve obrazovanijom ali još uvijek manjinom stanovništva – izumiru. Krivo misle ljudi da su dinosauri ili druge vrste nestale prekonoć, dok si pucnuo prstom; tako je i sa religijama. Njihovo izumiranje je proces, koreliran sa sve većim spoznajama o svijetu i nivoom obrazovanosti cjelokupnog stanovništva. Vjera je duboko usađena u većinu kao psihološki relikt evolucije, čega ljudi nisu ni svijesni. Najbolje to dolazi do izražaja usporedbom njihova ponašanja u bogomoljama i kad iz njih izađu u svakodnevni život. Licemjerno kršenje sijaset božjih zapovjedi i religijskih dogmi svjedoči o nadmoći života nad sterilitetima kojima ih se hrani, a koje mnogi od njih nesvijesno (nekima je to samo upražnjavanje ustaljenih običaja) slijede. Nisu Dawkins, Hitchens ili Sam Harris, nikakvi „borbeni ili agresivni ateisti“ – kako ih se dezavuira u njihovom suprotstavljanju religiji kao obliku iskrivljene društvene svijesti. Tko je ustvari „borben“ – oni, ili religije koje svakodnevnim samonametanjem u medijima, politici i školama tretiraju stanovništvo fundamentalnom vodiljom spominjanog propagandiste, inače ratnog zločinca: „Dovoljno često ponovljena laž postaje istina!“? Ali definirate li tako borbu za prosvjećivanje, znanje i odustajanje od mitova koji u nama nagrizaju našu ljudskost, onda ih valjda takvima možete smatrati. Samo, dali đaci ili studenti – koje profesori ruše na ispitima zbog neznanja uvijek iznova (borbeno!) zahtijevajući više od nule – nazivaju iste borbenim antiškolarcima ili antistudentima? Smije se zahtijevati uzajamna tolerancija osoba (iako je taj zahtjev ograničen; u principu ne toleriramo ubojice, lažove, lopove ili ratne zločince), ali zahtijevanje toleriranja bapskih priča tako da im se ne smije suprotstaviti istinom, ipak je previše. Vjera se neobrazovanima i neupućenima „prodaje“ kao duhovnost. Upravo obrnuto – ona je sramota za stvarni duhovni razvoj slobodnog čovjeka.