Za ludaru, spremni!

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 2.9.2015. u 16:26

Izdvajamo

Sociolog Matić točno primjećuje da ustaški pozdrav „za dom, spremni“ danas najčešće koriste upravo „oni koji se u vrijeme zadnje agresije na Hrvatsku nisu ni rodili, a u školi o ZDS nisu ništa učili. Oni vide da to živcira vlast pa ga koriste kao provokaciju bez svijesti o tome što to jest. 'Neznanje ne opravdava, ali za njega su zaslužne političke elite kojima nije bio cilj da se dobar dio dubioza iz naše povijesti raščisti, već ih se koristi za dnevno-političke i parcijalne ciljeve'“. Matić ne dvoji: mladi moraju znati zašto je pozdrav „za dom, spremni“ toliko jako kontaminiran u Drugom svjetskom ratu i zašto mu nema mjesta u suvremenom demokratskom društvu. Zbog njihove budućnosti, a ne zbog šake slučajno još živih ustaških prdonja i njihovih zadrtih, osvetoljubivih potomaka.

Povezani članci

Foto: sibenskiporta.hr

Posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković nadimkom Mladi Jastreb bacio je građanima Bijedne Naše novu kost oko koje su se polemički pograbili: predložio je da se ustaški pozdrav „za dom, spremni“ uvede kao službeni u Hrvatskoj vojsci. Luda neka zemlja s ambivalentnim podanicima i plamenim endehazijskim sentimentima, koje rigidna desnica marljivo i osvetnički upumpava u javni život. Na štetu budućnosti svih građana

Marijan Vogrinec

Kad je televizija N1Hrvatska, kao i drugi važniji mediji, ovih dana iscrpno objavila da je posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković nadimkom Mladi Jastreb predložio na svom Facebook profilu uvođenje ustaškog pozdrava „za dom, spremni“ u službenu uporabu u Hrvatskoj vojsci, profesionalno je pogriješila samo u jednom. Bez komentara je prenijela tvrdnju njemačkog Deutsche Wellea da je „ustaški pozdrav ‘za dom, spremni’ gotovo izašao iz ilegale u Hrvatskoj. Njegove pobornike ne brine teret koji nose te tri riječi, a sebe često smatraju pokretom otpora aktualnoj lijevoj vlasti“.

Pogrešno. Taj genocidan, zločinima protiv čovječnosti okrvavljen službeni ustaški poklič u nepriznatoj paradržavi tzv. NDH izašao je iz ilegale u Bijednoj Našoj već osvitom 1990. godine. Ne gotovo, nego potpuno. Znanjem i dopuštenjem Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana i Gojka Šuška, glavnog mu ratno-ideološko-huškačkog poslovođe i emigrantski licenciranog kanadskog stručnjaka za ustaše. Čim su njih dvojica zasjeli na vlast u RH, dopustili su – ne gotovo, nego potpuno i masovno – izaći iz ilegale ustašku tzv. NDH, sa svim njezinim bitnim insignijama i pozdravom „za dom, spremni“. Rečeni je dvojac prešutnim odobravanjem vraćao dug maloumnicima, čijim su novcem gurnuti na vlast u državi koja se, frizirana u duhu novog vremena, nije smjela razlikovati od četverogodišnje Endehazije.

Tzv. NDH je neizbrisivo sramotna, nečasna epizoda u burnoj/krvavoj hrvatskoj povijesti, smradna mrlja na nacionalnom obrazu. Endehazija i cijela svita teških ratnih zločinaca iz kvislinške ergele mračnjaka Ante Pavelića, isprdak od 10. travnja 1941. iz čmara nacističkog Trećeg Reicha i fašističke Italije, isključivo su volja Führera und Reichskanzlera Adolfa Hitlera i Ducea Benita Anilcarea Andree Mussolinija. Hrvatski su žitelji većinski iskazali svoju volju za državom i slobodom odlaskom 1941. i kasnije u partizane maršala Tita, priključenjem oslobodilačkom pokretu što su ga poveli komunisti. Jedinom pravom, dobro organiziranom otporu nacifašizmu u tada okupiranoj Europi. Koji je 1945. pobijedio i Hrvatsku i Hrvate dao upisati u zlatnu knjigu pobjednika nad najgorim zlom u povijesti.

Foto: Index.hr: članovi Hrvatske čiste stranke prava u Slunju 2011. na obilježavanju godišnjicu smrti ustaškog ratnog zločinca Jure Francetića.

Opor zadah smrti

Činjenice su to koje ne mogu promijeniti nikakvi revizionisti što od 1945. godine u emigraciji i od 1990. u RH nastoje svim silama, iz petnih žila, prepraviti tzv. NDH u državu na slavu i ponos sveg hrvatstva u povijesnom kontinuitetu „svojih na svome“, a ustaše u nacionalno osviještene domoljube i katolike koji su se borili za „pravu stvar“. Nema šanse. Od dreka se ne može napraviti zlato, pa ni krvav službeni ustaški poklič „za dom, spremni“ prodati pod „stari hrvatski pozdrav“, što samo domoljubno asocira na toplinu vlastitog ognjišta, svetost obitelji i spremnost na obranu tih vrijednosti. S pokliča „za dom, spremni“ još se cijedi krv nedužnih, koje su ustaše iščupali iz njihovih domova i obitelji te bezbožnički poklali samo zato što su bili Srbi, Židovi, Romi i nepoćudni im sunarodnjaci, Hrvati.

U tom su ratnom pokliču zauvijek ubijeni i toplina doma, i obitelj, i vjera, iz njega su istjerani i Čovjek i Bog, sve što je vrijedno, dobro i lijepo od starine… Ostao je opor zadah smrti, besmisla i – spremnosti na nova ubijanja. Pozdrav „Za dom, spremni“, revizionistički pakosno izvučen iz 45-godišnjeg memljivog naftalina, danas zvuči kao „za ludaru, spremni“. Da su pravodobno dopali ludare i stručne psihijatrijske pomoći oni o kojima dokumentarno svjedoči vrstan kolumnist i bivši diplomat Tomislav Jakić u knjizi „Nisam zavijao s vukovima“ (hodočašće Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990. godine hrvatskim emigrantima u Kanadi i SAD-u; endehaizacija RH…), danas bi bilo bespredmetno raspravljati o reinkarnaciji ustaštva i pokliču „za dom, spremni“.

Dobar dio vojnih postrojbi u HV-u i HVO-u otvoreno ga je, javno upražnjavao. Ne samo da se time sugerirao „prirodan priključak“ RH na ustašku tzv. NDH i delete 45 godina Titove federacije nego i nizom drugih pojavnosti. Naziv kuna za novac nikad u povijesti Hrvata, do ustaša, nije bio u uporabi. Državna zastava s grbom bijelog početnog polja, prenesena iz ustaške emigracije, zalepršala je već u osvit RH, vojna terminologija zasnovana je na ustaško-domobranskoj tzv. NDH, jezik je kretenski izobličen arhaizmima i novogovorom koji su u hipu učinili građane nepismenima, samo pukim slučajem nije se uspjelo oktroirati endehazijski tzv. korijenski pravopis i ozakoniti kažnjavanje svih koji se ne služe „čistim hrvatskim jezikom“… I onda neupućen (?) Deutsche Welle: ustaštvo u ilegali!? Smiješno.

Proustaškog prenemaganja na entu potenciju. Svaki dan u prošlih 25 godina, na svakom mjestu i u bilo koje doba dana i noći. Prepravljanje javnog života prema pobijeđenoj ideologiji zla i lude tlapnje o nacionalnoj supremaciji već se Hrvatskoj obijaju o glavu. Najvidljivije/najbolnije u nogometnom sportu, gdje nema milosti niti treba imati razumijevanja prema slijepim sukrivcima iz HNS-a ili doseljenom povijesnom neznalici Josipu (Joe) Šimuniću. Nogometaša netko obmanuo da se vratio u Endehaziju, a ne u zemlju, gdje je međunarodno dopušten državni ustroj isključivo na njezinom antinacifašističkom pedigreu.

A ono, ludnica otpočetka. Šovinističke budalaštine za višemilenijski izvoz, ali tu robu made in Croatia ne treba nitko pri čistoj svijesti. Srećom, ni u Bijednoj se Našoj većinski u puku nije prihvatilo da se roštilj „hrvatski“ nazove žaropekom, helikopter zrakomlatom/vrtoletom, radio brzoglasom, televizija dalekovidnicom, da brzoglasi s Banovine ne emitiraju pjesme uz „srpski instrument harmoniku“, a Hrvati ne jedu „srpske“ ćevapčiće i pljeskavice… Valjda zato iz „nerazumljivog“ anacionalnog inata, Hrvati danas luduju za „srpskim“ roštiljem kao što su ludovali u najboljim danima Titove Juge, uživaju u „srpskoj“ (!?) harmonici na Radiju Sisku, a s Thompsonovog koncerta jurišaju naglavačke slušati u rakovoselskom Lampašu birane srbijanske polugole cajke, Afroditina stasa i nikakva glasa.

Luda neka ta zemlja Hrvatska sa svojim ambivalentnim podanicima i plamenim endehazijskim sentimentima, koje rigidna desnica marljivo i osvetnički upumpava u javni život. Gotovo se na prste jedne ruke mogu nabrojiti braniteljske udruge, a više ih je od 1200, koje nemaju u svom amblemu hrvatskim pleterom stilizirano U oko šahovnice, nerijetko početnog bijelog polja. I sve legalno, i sve po zakonu!?

Rečenog Dinamovog braniča i „nacionalno osviještenog Hrvata“ Josipa (Joe) Šimunića, odgojenog u ustaškom iseljeničkom miljeu zemlje klokana, morao je primjerno kazniti tek nogometni svijet (Disciplinski odbor Fife) izgonom sa SP-a u Brazilu, 30.000 švicarskih franaka globe i prekidom reprezentativne karijere. Domaća nadležna tijela i pojedinci, kamoli pravosuđe, nisu našli ništa loše u tome što si je doseljenik bez temeljnih povijesnih spoznaja o tzv. NDH dao oduška nakon kvalifikacijske utakmice Hrvatska-Island. Sjevajući očima, bijesno je jurcao travnjakom, urlajući u dodani mu mikrofon „za dom“; publika, navodno 25.000 mahom mladih ljudi, odvraćala je „spremni“.

A ugledni Deutsche Welle: „’za dom, spremni’ gotovo je izašao iz ilegale“. Njemački novinar jamačno nije ni primirisao u RH, nego je pisao napamet ili se oslonio na izvore koji svjesno i s namjerom lakiraju hrvatsku društveno-političku zbilju. Baš zato, što „za dom, spremni“ već 25 godina nije u ilegali, što ima punu uporabnu slobodu i pravo građanstva, unatoč slovu zakona koji to zabranjuje, moguća je Borkovićeva nebuloza o službenom uvođenju ustaškog službenog pozdrava u Hrvatsku vojsku. I taj je malouman prijedlog naišao na gromoglasnu potporu rigidnih desičarskih utvrda povijesnog revizionizma. Istina, nema izgleda proći, ali već sama ta ideja i njezina recepcija znak su ozbiljne društvene bolesti zemlje koja je, eto, igrom međunarodne volje, članica antinacifašističkih UN-a, EU-a i NATO-a. Slučaj za psihijatriju? Itekako. Za ludaru, spremni!

Koliko je god ovo predizborno vrijeme složeno, ideološki nabrijano i osjetljivo na svaki prdež suprotstavljenih političkih tabora, a ZNA SE predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, dužnošću i vrhovna zapovjednica vojske, do grla i nemilosrdno u HDZ-ovoj kampanji, ipak je dala poručiti iz svog ureda da je prijedlog Mladog Jastreba neprimjeren vremenu i društveno-politički neprihvatljiv. Njezina stranka HDZ, koja itekako računa na skorim parlamentarnim izborima s glasovima „za dom spremnih“, kilavo se nešto izmotava, ni vrit ni mimo. Neka si građani misle kako bi se Karamarko sutra, pobijedi li, odnosio prema ustavnim odredbama po kojima je temelj RH u antinacifašizmu, sekularnosti i poštivanju manjinskih prava. Ne u tzv. NDH i ustaškim tradicijama.

Titova pobjednička Hrvatska

Karamarko bi imao o tome štošta korisnog i za RH naučiti od demokršćanske si šefice, njemačke kancelarke Angele Merkel koja nema u kolijevci nacističkog crnila nema trunke razumijevanja za neonacističke divljake pod vlastitim krovom.

Hrvatska je zahvaljujući maršalu Titu i partizanima završila Drugi svjetski rat na strani pobjedničke antinacifašističke koalicije, partizani su se borili rame uz rame s Rusima, Amerikancima, Britancima, Francuzima… protiv istog neprijatelja, kojem su ustaše lizali stražnjicu i činili neviđene zločine protiv vlastitih sugrađana – osobito Srba, Židova i Roma. Demokratski se svijet ljutito naježi kad vidi hrvatske kretene zamotane u nacionalnu zastavu, „vatreno“ ukockane crveno-bijelo, s pivom u ruci, koji viču „za dom, spremni“ i kod kuće i po bijelom svijetu. Koji svojim tijelima ispisuju svastike u Italiji ili kemikalijama obnoć na travnjaku na Poljudu. Hrvatska je potpisnica međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama, pripada demokratskom svijetu koji se gnuša nacifašizma..

Po ustašama i tzv. NDH, Hrvatska bi danas bila amputirani povijesni patrljak, bez Dalmacije s otocima, Istre, dijela Gorskog kotara i nekih sjeverozapadnih krajeva. Ustaške su četverogodišnje paradržavne „zasluge“ takve da je već 1945. ne bi bilo niti bi danas uopće bila moguća kao država. Kakva-takva, ali ipak država. Kad joj je međunarodna zajednica 1992. odlučila priznati „samostalnost, neovisnost i suverenost“, po strogo zadanim uvjetima kapitalističkog „slobodnog svijeta“, koji sada itekako žuljaju sve njezine građane, najprije je gledala na avnojske granice. Baš one što ih je iskolčila partizanska borba maršala Tita i još 1943. u Jajcu zacementirala ih za daleku budućnost. Hrvatstvo ustaškog tipa nema s tim nikakve veze i to nikakva „znanstvena“ revizija ne može promijeniti. Može samo potkrijepiti kako su ustaše krčmile hrvatsku djedovinu za Judine škude, a Tito ju je potom u krvi otimao tuđinu i vraćao matici zemlji.

Sve se to, je li, ne tiče skupine građana koji su odmah, oduševljeno, prihvatili ideju da Hrvatska vojska ubuduće službeno (opet) ustaški pozdravlja sa „za dom, spremni“. Navodno je 3200 tih građana – po dvojica akademika i biskupa, buljuk (ne)poznatih desničarskih intelektualaca i kojekakvog drugog svijeta – a pismom su se obratili predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović i šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku. Zašto baš njima? Pa, svoji svojima. Zasad ni predsjednica RH (iz HDZ-a) niti njezin stranački otac nemaju nikakvu moć ozakoniti Borkovićev prijedlog, ali, ako HDZ pobijedi na parlamentarnim izborima (što je, drže, „gotova stvar“), eee, to je onda sasvim drugi par rukava. Ako!

„Zato“, navodi se u pismu koje mediji, indikativno, nazivaju pismom akademika, „od vas štovana Predsjednice RH i štovani predsjedniče HDZ-a tražimo da usvojite sugestiju Mladog Jastreba i predložite izmjene zakona o hrvatskoj vojsci, tj. da se pozdrav ZA DOM – SPREMNI uvede u službenu vojnu uporabu.“ U tom se pismu izražava čuđenje što šibenska policija kani kazniti pjevača Thompsona zbog pozdrava „za dom, spremni“ na početku olujnog koncerta u Kninu te citira Branka Borkovića s njegova Facebook profila: „Koliko god se trudim proniknuti u problem starohrvatskog pozdrava ‘ZA DOM – SPREMNI’ ne mogu dokučiti što je u njemu neprimjereno i nedolično. Osobno smatram da bi ga relularno trebalo uvesti u službenu upotrebu u oružane snage. Otprilike bi se dogodilo isto što se dogodilo i s uvođenjem kune kao novca. Raznorazni anti ovi ili oni bi vrištali par mjeseci, a nakon toga bi našli nešto drugo što evocira na dane kada su njihovi pretci (a i oni) tamanili Hrvate. Braćo i sestre: ZA DOM – SPREMNI!“

Među poznatijim potpisnicima su akademici Josip Pečarić, Stanko Popović i Borislav Arapović (strani član Ruske akademije znanosti), notorni politikanti pod biskupskim mitrama Valentin Pozaić i Vlado Košić, „umirovljeni nogometaš Josip (Joe) Šimunić, zaboravljeni već „žrtvoslovac“ i predsjednik nekakvog Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (?) Zvonimir Šeparović, predsjednik vukovarskih stožeraša Tomislav Josić, odvjetnik Zvonimir Hodak, zabavljač javnosti u svećenićkoj haljini i intimus nekih razvijanih starleta don Anđelko Kaćunko, pa Velimir Bujanec, osuđeni diler kokaina, prijatelj „žene iz naroda“ i voditelj rigidnog desničarskog tv-agitpropa „Bujice“ na minornom kanalu, pa Mladen Pavković, bivši dopisnik dnevnih novina iz Podravine, svojedobno politički razvikana liječnica Ružica Ćavar…

Foto: novosti.rs

Crkva bi referendum!?

I tako to, „po lojtrici gor i dol“. Potpisničko društvo čija imena i djela govore sama za sebe. Nitko od njih, je li, ne vidi krv što se cijedi s ustaškog pozdrava, ustaški zločin i sramotu kojima žele oblatiti u buduće naraštaje građana svoje zemlje. Ne vidi to ni licencirana družina profesionalnih i izvrsno plaćenih božjih posrednika iz Hrvatske biskupske konferencije (HBK), kojoj predsjeda zadarski nadbiskup Želimir Puljić, poznat po milijunskim dubiozama što ih je ostavio u Dubrovačkoj biskupiji svom nasljedniku mons. Mati Uziniću. Zaboga, kako će biskupi iz HBK vidjeti nešto loše u pozdravu „za dom, spremni“ kad ih je većina nepopravljivo umočena u svaku zauzetost rgidne političke desnice!?

Predsjednik HBK i Katolička crkva u Hrvatskoj drže da je ustaški pozdrav „za dom, spremni“ dvoznačan i nejasan i da bi referendumom trebalo odlučiti treba li ga uvesti u HV kao službeni pozdrav. „Korisno je i svrsishodno o određenom predmetu, koji u danom trenutku zaokuplja javnost, prirediti prigodan skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge“, smatra nadbiskup Puljić i daje za pravo njemačkom Die Zeitu, koji ističe da „neki katolički dostojanstvenici otvoreno suosjećaju s ustašama“. Televizija N1 Hrvatska navodi: „Njemački Die Zeit naglašava kako je pozdrav ‘za dom, spremni’ zapravo ustaški pozdrav, a ustaše su bili saveznici Hitlerove Njemačke. ‘Za dom, spremni’ postao je službeni pozdrav kada je Hrvatska pristupila fašističkoj Italiji i nacionalsocijalističkoj Njemačkoj“. Kakav to Puljićev „skup ljudi od struke“ može promijeniti povijesnu istinu o kojoj ne dvoje ni njemački novinari vrhunskih glasila?

Što će riješiti „skup ljudi od struke“ na kojem će se s jedne strane stola naći Josip Jurčević, sisački biskup Vlado Košić i Tomislav Karamarko, a s druge Tihomir Jakovina ili Hrvoje Klasić, Slavko ili Ivo Goldstein i Zoran Milanović? Apsolutno ništa. Na jednoj je strani revizija povijesti, a na drugoj povijest sama. U prošlih je 70 godina toliko toga rečeno, posvjedočeno i napisano da se bit ne da promijeniti, a nijanse nisu važne. Buduće nraštaje valja odgajati na istini i povijesnim činjenicama, na znanosti i kritičkoj sumnji koja tjera naprijed, a ne na politikantskim lakirovkama, pranju nečiste savjesti, svjetonazorskom ognjištarstvu i praznovjerju tipa „istočni grijeh“ i „bezgrešno začeće“.

Mo’š mislit začeće bez klinča muško-ženskih alata i krivnju dojenčeta, jer su se neki praroditelji iz bajke otimali za zabranjenu rajsku jabuku! I zato su već 2015. godina kriva sva novorođenčad i još će milenijima biti griješna. Dok se ne ugasi ta blesava tlapnja po kojoj bi, analogijom, i sva buduća hrvatska novorođenčad bila griješna rođena i zato što su neki njihovi sunarodnjaci zvjerski pobili pod službenim pozdravom „za dom, spremni“ tolike stotine tisuća nedužnih ljudi: od kolijevke do staračkog štapa, žensko i muško, bez razlike i milosti. Čak uz crkveni blagoslov, a da Bog nije pomaknuo malim prstom. Ogavno.

Televizija N1 Hrvatska objavila je na svom portalu prilog „Za dom spremni – lažna povijest lažnih domoljuba“, primjrnu kompilaciju vrijednog analitičkog članka što ga je Deutsche Welle sročio na osnovi razgovora s dvojicom uglednih hrvatskih zanstvenika, povjesničarom Hrvojem Klasićem i sociologom Renatom Matićem. Argumentira se da ustaški pozdrav „za dom, spremni“ (akronim ZDS je već široko rasprostranjen društvenim mrežama) nema nikakva uporišta u povijesnoj starini niti postoji, kako tvrde njegovi pobornici, u libretu Zajcove opere „Nikola Šubić Zrinski“, napisane koncem 19. stoljeća. U tom libretu, druga prijevara, nema ni pokliča „u boj, u boj za narod svoj“, kojim neuki navijači deru grla na utakmicama i garniraju ga dopunskim „ubij, ubij, ubij Srbina“.

„Za dom, spremni“ su službeno uveli ustaše tek u tzv. NDH, kao ekvivalent za nacistički „Sieg Heil“. Dosad još nitko nije podastro uvjerljiv dokaz o starini ZDS-a niti će to ikad biti u stanju. Kao što neuko navijačko stado nema pojma da poklič „u boj, u boj za narod svoj“ ne bi postojao bez velikog srpskog pjesnika Jove Jovanovića Zmaja i njegove „Bojne pesme“. Jadnih li „domoljuba“ koji potkradaju srpski um i „otadžbinski patriotizam“ ne bi li srpskom invencijom bildali „hrvatsko domoljublje“. I onda sami sebi pljuju u lice onim „ubij, ubij, ubij Srbina“. Budale.

„Uzletu ZDS-a možda je najviše pridonio estradni ljubimac desnice, pjevač Marko Perković zvani Thompson, koji ga je ugradio u svoju pjesmu ‘Bojna Čavoglave’, jednu od najizvođenijih ratnih pjesama u Hrvatskoj“, navodi N1. „’ZDS je tada bio otpor onome što se događalo i iz čega je Hrvatska izlazila. On u sebi sumira jedan antikomunizam i antisrpstvo, ako hoćete i antijugoslavenstvo. Budući da se ustaše doživljavalo kao borce protiv komunizma, srpstva ili velikosrpskih ideja, ustaštvo je na mala vrata ušlo kao simbol otpora, posebno u trenutku kada je Hrvatska izlazila iz jedne komunističke i socijalističke zajednice, napadnuta od velikosrpske ideje Slobodana Miloševića.’ Tomu su, kaže Klasić, pridonijeli ustaška emigracija i njeni potomci koji su se početkom devedesetih počeli vraćati u Hrvatsku. Ustaštvo se, dodaje, počelo tolerirati jer se ljudi najlakše povezuju s radikalnim varijantama. ‘U Hrvatskoj je ’91. godine trebalo nešto vrlo radikalno da bi se oduprlo onom drugom radikalnom što nas je snašlo; Miloševiću, Šešelju, Arkanu, balvan revoluciji…’“

foto: novosti.rs

Relativizacija ustaštva

Profesor Klasić sjeća se svog studenta, povratnika iz Sydneya, koji se čudom čudio, pojma nije imao da BiH nije u sastavu Hrvatske. „Odrastao je uz kartu ‘Hrvatske do Drine’“, kaže taj povjesničar. „Kada sam ga upitao je li istina da su oni tamo svi za Pavelića, rekao mi je da je to laž i propaganda, jer su njegovi bili za Maksa Luburića (ustaškog ratnog zločinca, zapovjednika zloglasnog konc-logora u Jasnovcu u kojem je ubijeno više od 80.000 nedužnih civila; Luburića je 20. travnja 1969. u Madridu zatukao metalnom šipkom Udbin agent Ilija Stanić, op. M.V.). U ovom trenutku teško da lijevo-liberalna vlada može odaslati poruku koju zagovornici pozdrava ZDS žele čuti pa je odgovornost na opozicijskom HDZ-u, predsjednici Grabar-Kitarović, ali i Crkvi.“

Nikoga od prozvanih ne dira ustašijada bilo koje vrsti. Nazoče joj u raznim prigodama, suradnički je relativiziraju iz osobnih i sektaških interesa. Nanose zlo Hrvatskoj i što je najtragičnije, svjesni su svoje nečasne rabote. Kada su se Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko dignuli iz VIP loža kad je počelo na utakmicama urlanje „za dom, spremni“ i skandiranje „ubij, ubij, ubij Srbina“? Nikad. Slušali su gluhog reportera HTV-a Dragu Ćosića (Teslić u BiH, 20. rujna 1958.) kako nemušto oponaša legendarnog Mladena Delića i laže javnosti u stilu: „Na stadionu vlada veličanstvena atmosfera!“ A ono, ustašluk i priziv klanja.

Kada je „Crkva u Hrvata“, više zauzeta za političko ultradesničarenje nego za izvrsno plaćen pastirski zanat i Evanđelje, a s debelim endehazijskim putrom na glavi, otvoreno i jasno kazala da u RH-u nema mjesta NDH-u? Nikad. Ni neće, nego prijetvorno kuka da je „blaženi Alojzije bio mučenik komunističkog režima“, nije imao udjela u ustaškim zločinima i nije sudjelovao u nasilnom pokatoličenju Srba i Židova. Zato će papa Franjo malo povuću ručnu kočnicu glede i u svezi kanonizacije budućeg nedajbože sveca, koji je prvi dotrčao Poglavniku na noge i preporučio ga cjelokupnom svećenstvu i vjernicima kao nacionalnog izbavitelja.

Sociolog Matić točno primjećuje da ustaški pozdrav „za dom, spremni“ danas najčešće koriste upravo „oni koji se u vrijeme zadnje agresije na Hrvatsku nisu ni rodili, a u školi o ZDS nisu ništa učili. Oni vide da to živcira vlast pa ga koriste kao provokaciju bez svijesti o tome što to jest. ‘Neznanje ne opravdava, ali za njega su zaslužne političke elite kojima nije bio cilj da se dobar dio dubioza iz naše povijesti raščisti, već ih se koristi za dnevno-političke i parcijalne ciljeve’“. Matić ne dvoji: mladi moraju znati zašto je pozdrav „za dom, spremni“ toliko jako kontaminiran u Drugom svjetskom ratu i zašto mu nema mjesta u suvremenom demokratskom društvu. Zbog njihove budućnosti, a ne zbog šake slučajno još živih ustaških prdonja i njihovih zadrtih, osvetoljubivih potomaka.

„Naravno da se o grupama, pojedincima i partijama koje zastupaju fašističku kriminalnu ideologiju može govoriti“, kaže Renato Matić. „Ima ih, oni su povezani na širim razinama od EU, redovito se sastaju. Zanimljivo je kako se grupa mladih pronacista iz Hrvatske dobro slaže s mladim srbijanskim pronacistima. To je na toj simboličkoj razini nešto što govori o, uvjetno rečeno, otporu sistemu bez svijesti o tome što se promiče. Naravno, postoje tu ljudi koji su jako svjesni i sposobni su manipulirati, oni mlade ljude dodatno guraju na tamnu stranu.“ Najveći su problem, drži, ne simboličke manifestacije, koje se dadu zakonski sankcionirati i suzbiti, nego društveni uzrocii nacifašizma u ekonomiji i politici. Tzv. „pritajena fašizacija europskog društva koja je potaknuta izvana“, već jako vidljiva „manipulacija strahom od dolaska neeuropskih migranata“.

Hitler je svojim politikantskim harlekinstvom genocidnih namjera uspio uvjeriti 67 milijuna Nijemaca da im život ugrožava tek 500.000 ili 13,4 puta manje Židova te da Lenesraum (životni prostor) zamišljene Velike Njemačke uključuje kolonizaciju Istoka (Drang nach Osten), velike zemlje Rusije i zatiranje slavenske rase, kojom će pognojiti njemačke njive. Hrvatski ustaški kvislinzi tu su bolesnu ideju – „za dom, spremni“, je li – učinkovito kalemili u tzv. NDH izmišljenim strahom od Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata. Ekstremna politička desnica, uključujući velik dio klera Rimokatoličke crkve u RH, dan-danas otvoreno raspiruje taj izmišljeni strah od „životne ugroze“ što prijeti Hrvatima. Ponajprije i ponajviše od preostalih Srba u zemlji i Srbije kao „uvijek četničke i velikosrpske“ države, koja ne odustaje od granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, a onda i od svih (ne)mogućih manjina. Do male, tihe i uvijek miroljubive LGBTQI zajednice.

Koliku su ulogu u krvoženoj nacifašističkoj ideologiji odigrali prirodan ljudski strah izazvan manipulacijom, a koliko neukost, neznanje i notorna glupost, zapravo je nemoguće dokučiti. Bit će da se moraju steći baš eksplozivni ekonomski i politički uvjeti, kako tvrdi sociolog Renato Matić, da se širom otvore vrata nacifašizmu i najgorim porivima što ih je bog zločinački ugradio u ljudsku psihu. Upečatljivo je o tome govorio i pisao Dietrich Bonhoeffer, što ga je došlo glave već u agoniji Trećeg Reicha. Bonhoeffer je bio njemački protestantski pastor, teolog i jedan od osnivača Ispovjedne crkve, kršćanskog pokreta otpora nacizmu. Bio je ogorčen što Crkva ne reagira na nacističku ideju i praksu Adolfa Hitlera i na sve je načine pomagao spašavati njemačke Židove.

Uhićen je, navodno tragom novca za spas Židova, mučen i ponižavan te, ironijom sudbine i na savjest Svevišnjem, obješen u zoru 9. travnja 1945. u konc-logoru Flossenburgu. Samo mjesec dana prije nego će psihički poremećeni Adolf Hitler u svom bunkeru izvršiti kukavičko samoubojstvo, a Njemačka kapitulirati.

Opasni glupani

„Glupost je opasniji neprijatelj od zla“, prenio je portal Prometej.ba 12. studenoga 2011., pod naslovom „O gluposti“, Bonhoefferov pokušaj obješnjenja zašto su Nijemci bili masovno zaluđeni Hitlerovim nacizmom. „Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti: zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede, činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati.

U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pritom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana: to je besmisleno i opasno. (…) Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebni oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu glupošću drugih. (…)

To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban prepoznati zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.“

Dijagnoza za pet, ali dijagnoza nije lijek. Za ludaru, spremni!