Božica Jelušić: POZICIJA PISCA

Povezani članci

• Sova je u socijalizmu bolje zarađivao kao taksist u Pločama nego na radu u Njemačkoj
• Radivoje Krulj: Odgovor g. Salki Šariću na njegovu reakciju “O Šantićevim večerima poezije ili o miješanju krušaka i jabuka”
• Projekcija filmova s NAFF-a u Pavarotti centru
• HRVATSKA SE TREBA SUOČITI – DA, ALI SA ČIME?
• Igra asocijacija: od Tihomira Dujmovića preko Andrije Hebranga do Zdravka Mamića i Viktora Ivančića
• Promocija knjige „Dragica iz Berka – Pučka mirotvorka” u Beogradu

Carl Spitzweg, The poor poet

“Nisam li pjesnik, ja bar patnik jesam…”

Piše: Božica Jelušić

Pitaju me u nasrtljivom prikupljanju podataka na javnoj mreži “Kakva je bila Vaša pozicija kao pisca?”. To mi je zaista osvježilo dan. Tridesetak i više godina zastajkujem pred šalterima, nad papirima, formularima, prijavnicama i oklijevam upisati svoje zanimanje: “književnica”. Naime, to uopće nije zanimanje, stoga što sa sobom ne nosi poziciju. Ne podrazumijeva stol, stolicu, redovite prihode, službeničku hladovinu, platni razred, bodove, servilnost prema šefovima, tiho napredovanje i puzajući hod do mirovine. Nema određene spreme ni škole, koja bi jamčila da smiješ biti pisac. Nema objektivne provjere jesi li to doista, ili se samo praviš, utvaraš si po svojoj uobrazilji da nešto značajno “mrčiš hartiju”, što bi rekao Krleža.

Jedina pozicija koju pisac ima i zauzima jest “biti lebdjelac”. Hodaš po tankom užetu svojih sumnji, dvojbi, zdvajanja, nesanica, odustajanja i povremenih uzleta, i o tome pišeš, zapisuješ, kopaš u rudokopu riječi. Pišeš u hodu, na koljenu, na tramvajskoj karti, računu na stolu, omotnici pisma, potvrdi, poleđini fotografije. Otimaš vremenu i zaboravu, kradeš od vlastitog vremena, da ne zaboraviš, da opstaneš, da iz stanja lebdenja ne tresneš na tvrdo tlo zbilje, pa te uhite i stave u red pred blagajnom, javnom kuhinjom, zavodom za zapošljavanje ili odvjetničkom kancelarijom. To su uglavnom mjesta gdje se ljudima danas dijele “pozicije”: dužnik, siromah, nezaposlen, tužena stranka, ovršen, opljačkan, ponižen, pomnožen s nulom, zaboravljen.

Bivajući “piscem” već četiri desetljeća, upisujući u listine zanimanja poput “učitelj, kustos, novinar, animator kulture, pročelnik, načelnik, poduzetnik” (konvertirano u ženski rod), ja zapravo pomišljam na Thoreauovu konstataciju: “Mi pripadamo zajednici. Nije samo krojač taj, koji čini devetinu čovjeka; tu su još propovjednik, trgovac, ratar. Gdje se ti poslovi počinju dijeliti i čemu u konačnici služe? Besumnje, netko bi MOGAO i misliti umjesto mene, ali nije baš poželjno da to učini tako, da mene potpuno isključi iz razmišljanja”.

Možda bi bilo dobro zamoliti svoje bližnje da nam osim slobode razmišljanja svojom glavom ostave i slobodu izbora: da ostanemo samo pisci, sa svojim stilom, načinom preživljavanja i sudbinom, bez ikakve pozicije. Ili po Ujevićevoj: “Nisam li pjesnik, ja bar patnik jesam…”

20. 2. 2014.

B. J.