Ima tih nekih ljudi…
Poravnavaju svoje živote pažljivo kao plahte na ružičastim krevetima, pazeći da površina uvijek bude besprijekorno glatka. Ako treba, malo zategnu rubove, a krajičke što strše uguraju u procijepe između madraca i drvenarije.
Ti ljudi…ja im ponekad zavidim. Trepere kroz život kao prigušena svjetla, njihovi udisaji su precizni, i uvijek u skladu sa trenutkom.
Ljude oko sebe koje biraju za prijatelje slažu pažnjom kojom se slažu porculanske figurice po namještaju. Moraju se slagati po boji šeširića i sićušnih suncobrana. Nijedna figurica viška, niti jedna figurica manjka.
Njihove šutnje su uredne i neprobojne. Njihove riječi racionalne i odmjerene.
Oni vide samo ljepotu, čak i kada dotična ne postoji, niti u tragovima slučajne prašine na njihovim ormarićima, televizorima, i svim ostalim sjajnim površinama njihovog neuznemirenog, pitomog svijeta.
Zgražavaju se nad onim nad čime se zgraža i većina, a veselo topću nogicama kada topću i čitave kolone iza i ispred njih. Oni uvijek marširaju u općem ritmu. Nikada ne strše, i spremni su na guranje svakojakih stvari pod tepih. Ne što oni sami vole prljavštinu, nego da ne sablazne goste.Oni vide samo ljepotu.
Kada vide siromaha kako prosi stojeći pred sjajnim izlogom u centru grada, oni ne vide prosjaka, nego, ah, tako zgodno dotjeran izlog iza njegovih zgužvanih leđa. Kako je prosjak postao prosjak, o tome neće, i ne žele razmišljati.
Naravno da će mu sa empatijom tutnuti pare na smrznuti dlan, jer ljepota njihovih života podrazumijeva i apotekarski točno odvaganu dozu plemenitosti, koja je tu samo kao estetski dodatak. Kao cvijeće koje ukrašava groblja, buketići kojima se nitko ne raduje.
Oni trepću zbunjeno pred onima što talasaju, i skreću brzo poglede, tražeći ljepotu.Oni su suviše pristojni za neke spoznaje. Oni su jako, jako pristojni. Oni nikada neće uvrijediti čovjeka koji prosi na ulici. A pogotovo ne onoga koji ga je na ulicu gurnuo.
Oni vide samo ljepotu, a ljepota je krhka. Oni se, insistirajući na ljepoti, iznakaze do neprepoznavanja, do dehumaniziranja.
Ja trepćem zbunjeno pred njima, dok mi objašnjavaju kako neke stvari treba jednostavno prešutjeti, odšutjeti, a bijes anestezirati. Ne što oni imaju nešto protiv bijesa, nego da ne sablaznim …one koji su me bijesnom napravili.
Oni su uviđavni i prema zvijerima.
Kada zvijer na njihove oči raskomada bespomoćnu žrtvu, oni će, gledajući lokvu krvi, primjetiti kako se krv… tako zgodno prelijeva na suncu, skoro pa u duginim bojama.
Ne što oni ne suosjećaju sa žrtvom, nego da ne uvrijede…da ne sablazne…onu zvijer.
Uzrujava ih talasanje. Njihova mora su mirna, i bijela. Zar nije, uostalom, bijelo, uspavano more, savršenijih oblika od onog podivljalog, modrog?
To je svakome tko se imalo razumije u ljepotu, savršeno jasno
