Bosnu i Hercegovinu moguće je urediti kao konsocijaciju, tronacionalnu državu, ali ovaj put ustrojenu na uistinu teritorijalnom prinicipu, to jest na principu teritorijalne federalnosti. U teoriji se smatra da je to lakše jer su teritoriji etnički čisti. Pri tome je užasna činjenica da je takva pogodnost ostvarena etničkim čišćenjem. … Da budem sasvim jasan, ako postoji već jedan entitet i ako se BiH može računati kao država s dva entiteta, onda je zahtjev za trećim entitetom potpuno legitiman. Reakcije na taj zahtjev panične su jer kod nas još uvijek važi model nacije-države, odnosno iluzija da se može konstituirati BiH narod.
U samom sadržaju citiranog iskaza nema ničega što bi nas ovdje i sad moglo neugodno iznenaditi: riječ je o scenariju etnoteritorijalne podjele BiH koji je kobno odredio povijest postsocijalističke BiH, i koji i danas opstaje kao jedini pravi program najvećeg dijela bh. političke scene. No, ono što citirani iskaz čini važnim jest pozicija s koje je odaslan u javnost: njime je scenarij etničke segregacije, karakterističan za nacionalističke političare i nacionalnu inteligenciju, prvi put artikuliran s pozicije koja za sebe tvrdi da je građanska.
Iskaz smo preuzeli iz intervjua koji je 2005. godine za riječki Novi list dao Ugo Vlaisavljević, profesor ontologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prije nego je počeo zagovarati konsocijaciju utemeljenu na “pogodnostima ostvarenima etničkim čišćenjem”, Vlaisavljević je svoj image i simbolički kapital egzemplarnog građanskog mislioca i međunarodno priznatog sarajevskog filozofa stekao varirajući tezu da je BiH “jedina od južnoslavenskih država koja ima mogućnost građanske kulture; tačnije, osuđena je na tu mogućnost, jer sve ostalo je podjela”. Otud ne iznenađuje to da je citirani uvodni iskaz imao određeni traumatični učinak. Pritom ne mislimo samo na osupnutost pojedinih bh. teoretičara liberalne provinijencije koji su Vlaisavljevića prije tog intervjua smatrali za svog sumišljenika. Traumatični efekt citiranog iskaza vidljiv je već kod samog Vlaisavljevića. Naime, iako je u posljednje dvije godine, u nizu svojih tekstova, konsocijaciju iz mogućnosti uzdignuo u rješenje koje nema alternativu (“Meni se čini uopće smiješnim treba li prihvatiti konsocijaciju ili ne. Drugog izbora nema.”), Vlaisavljević je citirani iskaz nedavno cenzurirao: objavljujući u svojoj najnovijoj knjizi intervju iz Novog lista, Vlaisavljević je iz njega potpuno izbrisao citirani scenarij etnoteritorijalne podjele.
Vlaisavljević nije jedini sarajevski “građanski intelektualac” koji je svojim zagovaranjem konsocijacije nedavno izazvao pomutnju na “sarajevskoj intelektualnoj sceni”. Primjenu konsocijacijskog modela u BiH počeo je zagovarati cijeli jedan segment sarajevske inteligencije koja je 1990-ih godina osuđivala politiku podjele BiH. Čini se da je to zagovaranje nadahnuto tezama zagrebačke politologinje Mirjane Kasapović. Njezina knjiga Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, prozirna pseudo-znanstvena preporuka za uvođenje hrvatske autonomije u BiH, u rečenom je krugu inteligencije stekla status neupitne znanstvene istine. U eksplicitnom potiskivanju ideološke oštrice te “studije” najdalje je otišao eminence grise “sarajevske intelektualne scene” Ivan Lovrenović. Nakon što je u ratu i poraću a conto svojih unebovapijućih osuda podjele BiH stekao status najmoralnije i najvertikalnije moralne vertikale podno Trebevića, Lovrenović je u tezama Mirjane Kasapović odbio vidjeti ideologiju koju je donedavno kritizirao: nije najvažnija stvar u Kasapovićkinoj knjizi to, uostalom fakultativno, razmatranje mogućnosti reteritorijalizacije. Po izvanrednoj analizi bosanskohercegovačke situacije i njezine povijesno-političke geneze, te po znalačkom i podrobnom obavještavanju o primjerima i modusima konsocijacijskih rješenja, o njihovim slabostima također, ova knjiga je u našim okvirima izuzetno vrijedno, aktualno i provokativno znanstveno štivo, a više je nego indikativno da je u sarajevskoj znanstvenoj javnosti sve do sada sistematski prešućeno.
Znakovito, to zagovaranje konsocijacije na dijelu “sarajevske intelektualne scene” (ne zaboravimo ni Mostar i tamošnji časopis Status, čiji urednik Ivan Vukoja s Vlaisavljevićem i Lovrenovićem čini trolist najradišnijih zagovaratelja konsocijacije) izazvalo je nemalo oduševljenje u Beogradu. Notorni Nenad Kecmanović komplimentirao je Bosni i Hercegovini kao studiji teško oborive historiografske i politološke argumentacije, dok je za samog Lovrenovića ustvrdio da u Sarajevu s velikom erudicijom i elokvencijom dosta usamljeno (?) brani koncept konsocijacije. Naravno, razlozi Kecmanovićeva ushita onim što on vidi kao “okretanje ćurka hrvatske elite” s Miljacke, utemeljeni su u najprizemnijem srpskom ekspanzionizmu, tj. u simpatijama za iredentističke planove Milorada Dodika, aktualnog premijera Republike Srpske:
Uskoro ćemo vidjeti da li će se u novoj rundi pregovora o ustavnim promjenama oko koncepta trećeg entiteta konačno okupiti… svi Hrvati. Vlasti u Banjaluci bi to rasteretilo potencijalnih novih pritisaka iz Sarajeva, Brisela i Vašingtona na Republiku Srpsku, pa je premijer Dodik u intervjuu zagrebačkoj štampi ukazao na simetričnost srpsko-hrvatskih pozicija u BiH.
Ukratko, Kecmanovićev nas iskaz podsjeća da bi upravo uvođenje “konsocijacijske” granice između bošnjačkog i hrvatskog etnonacionalnog entiteta konačno cementiralo i naknadno opravdalo postojanje Republike Srpske. Odnosno, ako RS još uvijek funkcionira kao svojevrsni politički eksces koji izaziva stanovitu nelagodu, tada bi konsocijacijsko ustrojavanje druga dva etnički utemeljena entiteta retroaktivno pretvorilo taj eksces u normu.
O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O KONSOCIJACIJI
Da je zagovaranje konsocijacije u BiH ideološki nevino koliko i iskopavanje Doline piramida u Visokom, bilo je očigledno i mnogo prije Kecmanovićeva blagoslova. Ideološki karakter cijele stvari razotkrio se, između ostalog, i kroz dvije diskurzivne strategije pomoću kojih braća po konsocijaciji sam pojam konsocijacije prazne od značenja kojeg mu je dao Arend Lijphart, koji ga je i najpodrobnije razradio u političkoj teoriji.
Prvo, konsocijacija je proglašena za ključnu konstantu bh. povijesti, odnosno povijest BiH odjednom se pretvorila u povijest konsocijacije. Neponovljivom frazom sarajevskog historičara Dubravka Lovrenovića, upravo je “povijest a ne Mirjana Kasapović, ‘izmislila’ konsocijacijski model za BiH”. Prema Vlaisavljeviću, “nikad i nismo živjeli u nekom drukčijem uređenju: od imperijalnih mozaika, federalnih Jugoslavija do dejtonske Bosne koja sada svoju budućnost vidi u konsocijacijskoj EU”. A kako je po Ivanu Lovrenoviću već otomanski milet sistem “bio nekakva imperijalna forma ‘konsocijacije’”, tada nas ne treba začuditi da Vlaisavljević, recimo, čak i u ZAVNOBIH-u vidi “čistu… konsocijacijsku formulu”. “Konsocijacija” se na taj način iz politološkog termina za određeni model podjele državne vlasti u demokracijama, pretvorila u protejsku činjenicu koja ne haje za povijesne periode, društvene mijene, ideološke i političke režime i sisteme. Neodoljiva čarolija iznenadnog otkrića da su Bosanci i Hercegovci, eto, uvijek živjeli u konsocijaciji, leži isključivo u samoj želji promicatelja konsocijacije da u povijesti BiH “pronađu” upravo ono što žele naći. Tim retroaktivnim upisivanjem konsocijacije u povijest BiH dobili smo samo jedan mit o BiH više: narativ o konsocijacijskoj Bosni ne razlikuje se od narativa o Bosni kao zemlji mržnje (ili, suprotno, o dobroj Bosni), niti strukturalno, niti po svojim depolitizirajućim učincima.
Na tu strategiju nadovezuje se ona koja konsocijaciju od označitelja za “jednu vrstu dobrovoljnog aparthejda” (Lijphart) pretvara u označitelj za nešto posve suprotno. Prema Vlaisavljeviću, riječ “konsocijacija” ne samo da ne znači podjelu, nego, “kada bi se doslovno prevela s njenog latinskog izvornika znači zajedničko (con) udruživanje (sociare), čak spajanje u drugarstvu”. Kako je Lijphartova konsocijacijska demokracija “spajanje u drugarstvu” taman koliko je leopard mješanac lava i geparda, blef s “doslovnim prijevodom s latinskog” ostaje nevješt pokušaj da se prikrije to da je konsocijacija misnomer dostojan orwellovskog novozbora. No, sve da Vlaisavljević i vjeruje kako niko u njegovoj publici nema pojma o lingvistici, neoboriv dokaz protiv “doslovnog prijevoda” ostaju njegove vlastite tvrdnje da konsocijacijski model (1) “ustanovljuje i čak produbljuje postojeće podjele”, te (2) da te podjele “po uzoru na nacije-države… u stvari predstavljaju način da se izađe na kraj s nacionalnom mješovitošću”.
Jedna digresija na ovom mjestu neće biti suvišna. Naime, najodvažniji otklon od te neuvjerljive strategije nijekanja segregacionističkog karaktera konsocijacije dugujemo Ivanu Lovrenoviću. Prema njemu, ne samo da ne bismo trebali zazirati od konsocijacije, nego ne bismo trebali zazirati niti od same podjele BiH:
Što se tiče dijeljenja zemlje, i taj će bauk morati “na pregled.” Ono što je nekad bila stvarna opasnost od komadanja i političko-teritorijalnog nestanka države, sada se preokrenulo u sasvim drukčije, za budućnost sudbonosno pitanje, koje ima prividno isti jezični lik: umijemo li dijeliti zemlju! Jezik je đavolska mašina, i on zna ono što ideologijski jednosmjerni mozgovi neće da znaju. Dijeliti znači upravo: umjeti nešto s nekim imati zajedničko. Kao što u najsvakodnevnijemu izražavanju dijelimo mišljenje s nekim. Ili: dijelimo zajednički stan. Zašto ne i: zemlju, državu, vlast. I, eto nas u području prave i ozbiljne, istinske politike. Dosadašnji veliki patrioti, probosanci, zagovornici cjelovite etc., toj politici… bojat se, neće imati što da pridonesu, isto onako kao što joj ne bi imali što pridonijeti ni oni stari, opaki ratni djelitelji, čija je politika definitivno mrtva.
Nota bene, potpuno je nevjerovatno da Lovrenovićev tanani semantički živac nije proradio niti jedan jedini put onda dok je on sam pisao kao zagovornik cjelovite BiH – recimo, 1993. godine kada je a propos tada aktualnih mirovnih prijedloga međunarodne zajednice upozoravao da se BiH “raspada po principu ujedinjavanja (unija republika – ‘genijalni’ Owen–Stoltenbergov oksimoron!” No, to kvazi semantičko popovanje ne bi nas trebalo odvratiti od Lovrenovićeve najsumnjivije teze prema kojoj je mogućnost podjele BiH nestala s ratnim djeliteljima čija je politika “definitivno mrtva”. Kako je, na primjer, sam Lovrenović 2001. godine pisao da “trećesiječanjski” odlazak HDZ-a s vlasti u Hrvatskoj “ne samo da nije nužno značio i adekvatnu promjenu u Bosni i Hercegovini, nego se tuđmanizam u BiH na neki način post mortem još dublje ukopao”, semantičar Lovrenović ostaje nam dužan otkriti do kakvog je to obrata došlo u zadnjih pet-šest godina među bh. Strankama “s hrvatskim predznakom”, odnosno na osnovu čega bi se moglo reći to da je djeliteljska politika “definitivno mrtva” baš danas, kada u BiH postoje dva HDZ-a koji se nadmeću u svom hrvatstvu, i kada se ideološki raspon hrvatskih stranaka u BiH svodi na nekoliko nijansi desne političke game. (Kada je riječ o srpskim strankama u BiH, čija politika također ulazi u svaku jednadžbu o podjeli BiH, takvo je pitanje besmisleno, čak i kao retorička figura.)
No, ono što nas ovdje posebno zanima jest sljedeće: je li Vlaisavljević-Lovrenovićevu pohvalu konsocijacije zaista utemeljeno opisati kao primjer radikalnog i nenaslutivog prijeloma u njihovim diskursima, kako tvrde neki njihovi kritičari (a ne zaboravimo niti pristalice poput Kecmanovića)? Odnosno, ostavlja li njihov prokonsocijacijski nastup uistinu mjesta iznenađenim prigovorima da je riječ o “neodgovornim subjektima kritike” koji su donedavno govorili jedno, a potom naprosto okrenuli ploču? Naš odgovor je: Ne! Onaj ko je razočaran iznenadnim “zaokretom” svih naših ivana vlaisavljevića, samo plaća cijenu za odsustvo pažljivog čitanja njihovih tekstova iz vremena kada su oni zagovarali “pravu stvar”. Naime, kritika “prijeloma” fokusira se samo na jednu ravan njihovih diskursa (konkretno, na ravan njihove donedavne kritike nacionalizma), implicirajući da je upravo ta ravan ključna ili temeljna za njihov diskurs, te upravo na toj ravni detektira prijelom. No, ta kritika previđa polifonu prirodu diskursa. Plakanje zbog prijeloma na jednoj ravni diskursa prikriva činjenicu da na nekim drugim ravnima diskursa postoji kontinuitet; u pitanju su upravo one ravni koje kritika “prijeloma” zanemaruje ili posve previđa.
Zato ćemo u nastavku ponuditi nova čitanja tekstova Uge Vlaisavljevića i Ivana Lovrenovića, kao egzemplarnih sarajevskih “intelektualaca” s najvećim simboličkim kapitalom: čitajući tekstove iz njihove “good guys faze”, demonstrirat ćemoda su ispod antinacionalističke glazure njihovih pretkonsocijacijskih diskursa također bili uočljivi elementi na koje se njihovo današnje zagovaranje konsocijacije nastavlja bez ikakvog dramatičnog prijeloma. Na taj način želimo pokazati da se bh. prokonsocijacijski diskurs nije pojavio niotkud: on ima svoju prethodnicu u antiljevičarskim i revizionističkim diskursima lokalne inteligencije koji nisu pravodobno kritizirani.
IVAN LOVRENOVIĆ, NAJSUBLIMNIJI OD SVIH HRVATA
Najpregnantniji opis Ivana Lovrenovića nalazimo u superlativu kojim ga je počastio njegov sumišljenik i prijatelj Ivo Banac: Lovrenović je “najhrvatskiji bosanski pisac”. Kako je Banac poslovični ekspert za nacionalna pitanja, ne usuđujemo se sumnjati u njegovu ocjenu, s kojom se slažemo u mjeri u kojoj ona ukazuje da je Lovrenović, u konačnoj analizi, inteligent određen uvjerenjem da se nacionalna Stvar nalazi u supstanciji nacionalne kulture. Otud ne iznenađuje da je Lovrenović (upravo poput samog Banca ili Vlade Gotovca) svoju kritiku nacionalizma artikulirao kroz optužbu režima koji je nacionalnom Stvari pragmatično manipulirao, navodno ne prepoznajući njezinu autentičnost i jedinstvenost. Prema takvoj kritici nacionalizma, koja zapravo napada samo one koje prepoznaje kao nacionalne izrode, autentično hrvatska politika koju bi vodili istinski, “najhrvatskiji” Hrvati, ne bi niti mogla počiniti zlodjela poput Ahmića ili rušenja Starog mosta u Mostaru: zločine može počiniti samo njezina mračna dvojnica, kvazihrvatska politika koja ne zna ništa o sublimnosti istinske nacionalne Stvari. To što su takvu politiku kreirali i zločine činili ljudi koji u svoje hrvatstvo sumnjaju (možda) još i manje nego što Lovrenović sumnja u svoje, iz nacional-liberalnog kuta posve je sporedno: prava hrvatska nacionalna Stvar, supstancija hrvatske kulture, nalazi se onkraj konkretnih, “prizemnih” političkih i ideoloških poteza svih tih tuđmana & bobana. Liberalni nacionalisti otud za sebe zadržavaju status ekskluzivnih posjednika znanja o nacionalnoj Stvari, i sa te pozicije imaju nepogrešiv uvid u to ko se uistinu bori za autentičnu hrvatsku stvar a ko je lažihrvat. Hadezeovsko “Zna se!” nije ni blijeda sjena tog nacional-liberalnog sveznanja.
Prirodu odnosa hrvatske liberalne oporbe prema nacionalnoj Stvari nedavno je jezgrovito opisao pjesnik Mile Stojić komplimentirajući Ivi Bancu: “Banac je promicao vrijednosti građanskog svijeta na tvrdim klisurinama tuđmanizma, pokušavši državotvornom hrvatskom nacionalizmu dati ljudski lik.” Tačno tako. Liberalna se inteligencija s nacionalizmom nije obračunavala, nego mu je pokušavala dati ljudski lik, učiniti ga manje čudovišnim a više konvencionalnim i normalnim. Na ono čemu Stojić danas komplimentira na stranicama Feral Tribunea, ljevičarska kritika okupljena oko Arkzina i Bastarda upozoravala je još za Tuđmanova vakta: antituđmanovska liberalna opozicija, baš poput samog Tuđmana, također je igrala na kartu temeljnog nacionalističkog ideologema, sublimne nacionalne Stvari, prepoznate u hrvatskoj državotvornosti i kulturi.
Oni koji danas tvrde da je Lovrenović svojim zagovaranjem konsocijacije “okrenuo ćurak”, previđaju, dakle, da se Lovrenović uvijek ravnao prema nacionalnoj Stvari koja je kod njega nosila oznaku “kultura”. U svjetlu toga, promicanje konsocijacije može biti prepoznato kao logična posljedica Lovrenovićeva istrajavanja na poziciji nacional-kulturnog supstancijalizma: Kultura je po svojemu biću otvorena i priključujuća, a ideologija (svaka, a nacionalna osobito) zatvorena i isključujuća. Nacionalna ideologija trsi se oko čišćenja, njezin ideal je sama esencija nacije, čista od svake natruhe tuđega. Nacija kao kultura dinamična je struktura, sposobna da prima i da daje. Od tuđega ne zazire nego ga lako čini svojim; nad svojim ne strijepi nego ga voljko daje “u promet”. Ta sposobnost uključivanja, ta igra razmjene – a ne čišćenje i čistoća – zaloga je punoće identiteta i korespondencije s drugim.
Takvi patetični, anakroni mitovi o čistoj i blistavoj naciji kao kulturi nasuprot zloj i prljavoj nacionalnoj ideologiji, jedino i mogu funkcionirati u “kronikama” mrtvih bijelih muževa koji ne pokazuju niti najmanji interes za ono što je o toj temi rečeno i napisano izvan njihovog palanačkog groblja. Oni koji su a propos zapletenih odnosa kulture i ideologije čitali i nešto drugo osim lovrenovićevskih dumanja o “biću kulture”, lako su mogli doznati da se između kulture i ideologije ne može povući nikakva čvrsta granica, da kultura nije ni supstancija niti skup vrlina, i da nema razloga za njezino fetišiziranje, posebno u sprezi s depolitizacijom. A upravo depolitizaciju i fetiš kulture prepoznajemo kao ključne odlike Lovrenovićeva diskursa:
Kako, dakle, misliti i živjeti Bosnu danas, a da se približimo njezinu duhovnopovijesnom identitetu, jezikom i načinom koji mu je primjeren? Nemam gotova odgovora. Ali znam da je promašen i potrošen posao – činiti to na način ideologije (nacionalne jednako kao i bilo koje druge), kako se čini već stoljeće i pol do danas. Taj nas je način uostalom udaljio i od onoga na što se kao na svetinju poziva i u čije ime razvija svoje barjake: od istinskoga i punog življenja nacionalnoga identiteta. Vrijedilo bi, konačno, sistematski početi s drugim načinom – načinom kulture. Možda se jedino u njemu, u takvom načinu mišljenja i življenja, može harmonično i produktivno smiriti tenzija između našega bosanstva i našega nacionaliteta.
U svjetlu aksioma da nikakva nacionalna koncepcija kulture nije u stanju postati bilo šta drugo negonacionalistička kulturna praksa, Lovrenovićev se “način kulture” razotkriva kao ideološka smjernica koja svoje najpotpunije ispunjenje nalazi upravo u zagovaranju konsocijacije, uz odgovarajuću “kulturnu” argumentaciju: Tko je taj, tko će današnjemu, definitivno nacionalno osviještenom Bošnjaku, kao i Srbinu i Hrvatu, objasniti da on, zapravo, nema svoju samobitnu nacionalnu kulturu, nego da je to što on osjeća kao svoju kulturu samo fantomatski osjećaj, a da između njegove i drugih dviju kultura nema bitnih razlika?
Od cijelog niza suspektnih premisa na kojima se citirano pitanje temelji, čini nam se intrigantnija jedino Lovrenovićeva pretpostavka da bi neko mogao uvjeravati ljude da je njihov etnokonfesionalni identitet nešto fantomatsko i otud beskorisno ili besmisleno. Ako Lovrenović na taj način razumijeva antiesencijalističku kritiku identiteta, tada ipak treba biti pravedan i priznati mu da u tom poimanju nije sam. Nije li upravo Ugo Vlaisavljević, s kojim se Lovrenović danas “spaja u (konsocijacijskom) drugarstvu”, bio taj koji je, prije nego je počeo zagovarati modele pomoću kojih bismo trebali “izaći na kraj s nacionalnom mješovitošću”, u svojim opisima “sudbinske” liberalne budućnosti BiH, tvrdio da u Bosni “treba formirati takav javni prostor u kojem se odričete … izražavanja svog najdubljeg identiteta, pretvarajući ga u neutralne i apstraktne elemente”, i znalački upozoravao:
Ima li iko u javnom mnijenju da je u zadnje vrijeme rekao da je etnički identitet uvijek artificijelna konstrukcija, da identitet nikad nije jedan i da identitet nikad ne može biti kolektivan?! Smiješno je za nekog ko iole išta zna iz psihologije i psihoanalize da vidi te koncepcije identiteta koje se vrte u našem javnom mnijenju. Mada, znate, nije lako živjeti sa skraćivanjem svog ljudskog identiteta samo na etnički identitet, jer sve vrijeme znate da radite sabotažu, da nudite surogat.
Lovrenović i Vlaisavljević dijele zabludu da bi kritika nekog identiteta trebala ići u smjeru denunciranja njegove prividne objektivnosti: kako su karakteristike nekog identiteta zapravo lažne i artificijelne, otud je u pitanju bezvrijedna i apsurdna sablast koju bi trebalo prokazati kao takvu i naprosto je odbaciti. Ako tu Lovrenovićevu pretpostavku i možemo opravdati njegovom kecmanovićevskom “erudicijom”, za Vlaisavljevića takvog opravdanja nema. Štoviše, njega dodatno tereti upravo njegovo vlastito pozivanje na “psihoanalizu i psihologiju”: svako ko “iole išta zna o psihoanalizi”, znade barem to da su svi (nikako samo etnički!) identiteti takoreći strukturalno vještački. Stoga je Vlaisavljevićeva preporuka da “najdublji identitet” treba pretvoriti u nekakve “neutralne, apstraktne elemente”, s psihoanalitičkog stajališta posve besmislena, jer psihoanaliza niti ne poznaje kategorije “neutralnih” identitetarnih elemenata (za koje bi, uostalom, bilo vrlo zanimljivo utvrditi iz kojeg su smjera doplutali u Vlaisavljevićevu verziju “psihoanalize i psihologije” – iz “humanističke psihologije”, možda?).
Psihoanaliza nas ne podsjeća naprosto na to da su identiteti samo utvare i surogati; ona upozorava da naša sopstva jedino i možemo pojmiti kroz fantazmatska izobličenja, kroz “fantomatske” osjećaje: identitet nečijeg Ja ne može biti manje ili više izobličen, jer već samo Ja jest izobličenje. Otud je citirano Lovrenovićevo pitanje naprosto pogrešno: pravo pitanje jest ono koje ispituje na koji način, pomoću kojih institucionalnih i vaninstitucionalnih mehanizama, političkih, kulturnih i ekonomskih praksi, određena vrsta samodoživljaja dobija veću simboličku i političku vrijednost u odnosu na ostale samodoživljaje.
SPECTRES DE VLAISAVLJEVIĆ
Ako je lutak Lovrenovićeva antinacionalizma u sebi skrivao patuljka kulturalnog supstancijalizma, patuljak koji je pokretao aparaturu Vlaisavljevićeve donedavne kritike nacionalizma jest antikomunizam. Tačnije, etnonacionalizam je bio u fokusu Vlaisavljevićeve kritike samo u onoj mjeri u kojoj ga je ovaj prepoznavao kao homunkulusa stvorenog u jugosocijalističkoj retorti:
… stojim iza teze koja nije toliko prisutna u našoj javnosti, ali u svjetskoj akademskoj zajednici postala je već opće mjesto. Ta teza glasi: Etnonacionalizam u istočnoj Evropi proizvod je akademskih elita utemeljenih na univerzitetu poslije pada komunističke ideologije. Te elite, tzv. Humanistička inteligencija, proizvele su etnonacionalizam da bi zadržale isti model, iste vrijednosti i iste norme za koje jedino znaju, a to su marksističke ideologijske norme.
Nacionalizam poslije komunizma… je nacionalizam poslije komunizma. On u sebi ima sav komunizam. U njemu sav komunizam živi i on je nezamisliv bez tog komunizma. I moj politički ulog kao intelektualca koji to dekonstruira jeste da govorim o komunizmu u nacionalizmu.
U suglasju sa spomenutim općim mjestom Vlaisavljević je razradio tezu prema kojoj se jugoslavenski “komunizam” i postjugoslavenski nacionalizam, kao dvije glavne strategije borbe protiv modernosti, temelje na imperativu bezuvjetnog i potpunog uništenja neprijatelja. Prema toj tezi, današnji nacionalisti u svojim pozivima na uništenje pripadnika drugih etnonacionalnih skupina zapravo preuzimaju i ponavljaju partizansku/komunističku matricu u kojoj s “narodnim neprijateljima” nema priče:
Kad vi hoćete da denuncirate nacionalizam i kad u njemu vidite nešto beskrajno loše, onda vam je najbolja figura ili najlakši potez da odmah to povežete sa nacizmom i fašizmom. Time pravite skok u blisku prošlost, preuzimate nepokolebljivo uvjerenje prethodnog režima: nema dobrog nacionaliste, svi su oni zlikovci. Bez narodnooslobodilačke borbe i istorijskog iskustva sa kvislinzima i kolaboracionistima ne bi moglo biti takve jednačine. … Tu se nema šta razumjeti: treba se boriti i neprijatelja ubiti. Nije čudo onda da se kod nas dugo poslije rata u širokim masama ništa nije znalo o prirodi nacizma (i danas se kod “znalaca” brka sa fašizmom).
No, kao i sva opća mjesta, i to jedva da išta objašnjava. Na primjer, posegnemo li za Vlaisavljevićevom tezom da je SFRJ propala zato jer je bila previše uspješan politički projekt, postavlja se pitanje zašto je jugoslavenski socijalizam (koji, kako vidimo, “znalci” i dalje brkaju s komunizmom), morao napustiti ideološki oblik s kojim je postigao takav uspjeh?
Također, otkud i čemu Vlaisavljevićev pravocrtni jednosmjerni vektor komunizam(nacionalizam? Nacionalizma je bilo ne samo za vrijeme jugoslavenskog socijalizma nego i prije njega; otud ga ne možemo svesti na partizansku matricu. Pretpostavka da iz, recimo, današnjih srpskih nacionalista progovaraju Moša Pijade ili Josip Broz može izgledati vjerodostojna jedino onima koji potiskuju činjenicu da se suvremena srpska desnica oslanja na bogatu tradiciju srpskog nacionalizma koji je svoje najpotpunije, rasističko ozbiljenje dosegao “konačnim rješenjem” “jevrejskog pitanja” upravo u onom povijesnom trenutku u kojem Vlaisavljević čuje isključivo partizanski poziv na antifašističku borbu. Vlaisavljević na taj način zatomljuje ne samo fašizam jugoslavenskih kolaboracionista, nego i antifašistički karakter partizanske politike. Ako Vlaisavljevićevi socijalistički prethodnici navodno nisu znali mnogo o razlici između fašizma i nacizma, on je ukinuo i razliku između fašizma i antifašizma.
U najkraćem, teza da se “bit nacionalizma” krije u antifašističkoj borbi i partizanskoj politici, najobičnije je dosoljavanje mora revizionizma na postseferjotskom prostoru, gesta koju Rastko Močnik vidi kao simptomatičnu za nacionalne političke i intelektualne elite koje donose kapitalizam na postsocijalistički Istok. Ono što te elite ne mogu pojmiti jest upravo nekadašnja ideja i praksa antifašističke solidarnosti:
Antifašistička borba tjera u laž njihovu nacionalističku i šovinističku retoriku, svo njihovo slavljenje sebičnih vrijednosti kapitalizma. U tome je nesnosnost povijesti: time što je bio, time da je povijesna činjenica, antifašizam svagda i za svakoga dokazuje neistinu da su ljudi prije svega sebični pojedinci i sebične pojedinke, neistinu da se narodi moraju međusobno mrziti.
Vlaisavljevićev “politički ulog kao intelektualca” da govori o komunizmu u nacionalizmu stoga možemo pročitati i kao spektakularno odvraćanje pažnje od cenzure koju istodobno provodi a propos spoja nacionalizma i “kapitaloparlamentarizma” (Alain Badiou).
No, iako je ta tema na manifestnoj razini odsutna iz Vlaisavljevićevih tekstova, njezina traumatična dimenzija isplivala je upravo kroz jedan specifičan aspekt promicanja konsocijacije. U pitanju je ona sastavnica prokonsocijacijskog diskursa koju je Ivan Vukoja nazvao “jednom zdravom kritikom kritike nacionalizma”. Čini se da se vlaisavljevićevska osuda partizanske matrice koja u nacionalistima vidi narodne neprijatelje par excellence najpotpunije ostvaruje upravo kroz kritiku antinacionalizma na kakvu pozivaju i kakvu provode Vlaisavljević i Vukoja. Iako na prvi pogled izgleda da Vlaisavljević omalovažava kritiku nacionalizma općenito kao nekakvu monomansku rabotu –
Nije li svaka gesta kritike nacionalizma nadzemaljska, da ne kažemo božanska? Može li čovjek na ovom svijetu sebe više uzdići nego takvim poslom. Uistinu je veliko iskušenje, toliko veliko da se ne može nikako preuveličati, za svakog onog ko javno osporava samozaljubljenost nacionalista, da ne podlegne samohvali i samoveličanju. To otprilike izgleda ovakvo: “Pogledajte me gdje sam se popeo, dokle sam došao, čemu stremim! Vidim vas sve kao na dlanu! Kako ste zaostali i nisko pali! Treba mene da slijedite, inače zaslužujete samo prezir!”
– nastavak njegove argumentacije ne ostavlja mjesta sumnji da je njegova kritika kritike nacionalizma usmjerena prvenstveno na ono što Vlaisavljević prepoznaje kao preostatak komunističke/marksističke matrice:
Nije li tako govorio nadčovjek ili novi čovjek komunizma? Nemamo li veliku sklonost takvom govoru s obzirom na veliku tradiciju jednopartijske kritike nacionalističkog pluralizma?
… ima li još kakva camera obscura osim one kojom se služe nacionalističke ideologije. Nije li upravo marksistička kritika ideologije ovdje – u kontekstu kritike nacionalizma- važno uporište ideološkog previđanja ili zaslijepljenosti?
Najsažetije, na meti vlaisavljevićevske kritike antinacionalizma nalazi se marksistički informirana ljevičarska kritika, dakle upravo ona kritika nacionalizma koja je u postseferjotskim državama najrjeđa a u bh. javnosti i medijskom prostoru de facto nepostojeća, posve zatomljena kulturnacionalnom, lovrenovićevskom kritikom nacionalizma.
U svjetlu Vlaisavljevićeve priče o komunističkoj biti nacionalizma, njegova kritika antinacionalizma savršeno je smislena: baš kao što je u “komunizmu” vladajuća ideologija fingirala “društveno konstruktivnu kritiku” na svoj račun, tako je i “kritika nacionalizma” zapravo puka opsjena koju proizvodi sama nacionalistička ideologija. Na taj način, u vlaisavljevićevskom paradoksu, “posve opravdana kritika nacionalizma zna biti i sama nacionalistička”, odnosno:
Glavni motor kritike nacionalizma je još uvijek vlastiti nacionalizam. Pri tome, naročito imam u vidu nešto što bih nazvao sarajevskim sindromom, a to je da postoji jedan građanski nacionalizam koji je prilično opak. To znači da postoji jedno uparivanje građanskog i perfidno nacionalnog koje bi bilo važno raskrinkati (u Sarajevu – nap. aut.) Da bih bio dovoljno jasan, napomenut ću da se iza građanskog “mi” nikako ne smije pojaviti neko etničko “mi” koje ga hrani, nosi i jamči.
Ako je u Vlaisavljevićevoj basni “komunizam” prvo bio antinacionalistički nastrojen, pa je potom ipak “sav” prešao u nacionalizam, a zatim počeo napadati isti taj nacionalizam s antinacionalističkih pozicija, onda zaista nema nikakvog razloga da se all that jazz ne završi jednim ljubavnim happy endom: “uparivanjem” predmodernog komunizma-nacionalizma i modernog građanstva.
I upravo u toj tački, koja na prvi pogled izgleda kao posve proizvoljan klimaks jednog farsično prenapuhanog “općeg mjesta”, nailazimo na središnju rasjelinu Vlaisavljevićeva diskursa, pukotinu kroz koju izbija ono što je u Vlaisavljevićevoj teoriji bilo potisnuto u vrijeme “prvobitne akumulacije” njegovog simboličkog kapitala, prije nego je počeo zagovarati modele pomoću kojih se može “izaći na kraj s nacionalnom mješovitošću”. U pitanju je nerazmrsivo čvorište nacionalizma i cijelog niza pojmova koje je Vlaisavljević nekad elaborirao isključivo u opoziciji nacionalizmu (demokracija, liberalizam, civilno društvo itd.), nerijetko pod depolitizirajućim označiteljem “građanska kultura”.
Moglo bi se reći da je upravo građanstvo Vlaisavljevićeva najdraža sablast: on u njemu vidi privilegiranu poziciju koja mu omogućava da povuče granicu između predpolitičkog i političkog. To uspostavljanje binarnosti (dekonstrukcija a la Vlaisavljević?) nije prošlo bez mistifikacije: kao pomena vrijedan i “ubjedljiv” razlog za svoj odabir građansko-kulturne pozicije, Vlaisavljević navodi nekakvu “neprevodivost” pojma građanstvo, ma šta god to trebalo značiti. Već ta mistifikacija upućuje da je građanstvo istodobno i Vlaisavljevićeva najtraumatičnija sablast, a to dodatno potvrđuje i nastavak citiranog intervjua u kojemu, samo trenutak nakon što je eksplicitno zabranio opasno združivanje nacionalističkog i građanskog, Vlaisavljević tvrdi sljedeće:
Građanska opcija je jedan registar koji ne isključuje nacionalizam. Ona omogućava razumijevanje i pripitomljavanja nacionalizma. Vi možete da budete nacionalist a da u isto vrijeme gajite građanske vrijednosti. Usprkos našem lošem istorijskom iskustvu, nije to nešto po sebi beskrajno ili nepopravljivo loše. Možda je naš glavni problem upravo isključivanje nacionalizma, samorazumljivo preuzimanje titovske matrice. “Ne smije im se dati u politiku, oni su opasni ljudi, jer uđu li tamo, oni će sve uništiti.” Mi bi napokon morali uistinu po prvi put otvoriti politiku za one koji bi nam se mogli predstaviti kao smrtni neprijatelji. Ja sam ubijeđen da jedan dugotrajniji rad na civiliziranju nacionalizma, s razvojem civilnog društva umjesto militantnih državnih mjera predstavlja jedinu alternativu, a to je uvođenje miroljubive politike građanstva u pravom smislu riječi.
Nakon cijele decenije javnog fetišiziranja građanske kulture u opoziciji nacionalističkom ludilu, Vlaisavljević je tek u svom zastupanju konsocijacije priznao da “građanska opcija” ne isključuje nacionalizam, da demokracija ne isključuje nacionalizam, da ni civilno društvo (o kojemu Vlaisavljević tvrdi: “Moramo se navići na to da i nema drugog oblika društva nego civilno društvo”), dakle da čak niti ono nužno ne isključuje nacionalizam. Vlaisavljevićevo priznanje tih činjenica – nevoljko priznanje: ne zaboravimo ono njegovo nikako-ne-smije! – jedno je od rijetkih kolateralnih dobara u promicanju konsocijacije u BiH: u današnjem hegemonom liberalističkom značenju građanstvo se ni na koji način ne može promatrati kao panacea za etnonacionalizam.
Posebno je simptomatična Vlaisavljevićeva tvrdnja kako bismo “napokon morali uistinu prvi put otvoriti politiku za one koji bi nam se mogli predstaviti kao smrtni neprijatelji”. Da napokon! Pa skoro već dva desetljeća Bosnom i Hercegovinom vladaju koalicije onih stranaka koje se međusobno optužuju kao smrtni protivnici. U takvom političkom kontekstu, u kojem su upravo najljući neprijatelji istodobno i najpouzdaniji politički saveznici, i sam je rat bio tek nastavljanje koalicijske politike nacionalnih stranaka drugim sredstvima. U tom smislu, Vlaisavljević je u ogromnom zakašnjenju u odnosu na najprizemniju političku stvarnost u kojoj su, na primjer, Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik bili najbliži suradnici u Predsjedništvu BiH i nakon Srebrenice.
Kako onda pročitati Vlaisavljevićev poziv na otvaranje politike, civiliziranje nacionalizma itd.? Parafraziramo li lacanovski pojam “subjekta za kojeg se pretpostavlja da zna”, mogli bismo reći da Vlaisavljević u nacionalističkim političarima vidi subjekte za koje se pretpostavlja da ne znaju:
Kada se govori o našim političarima, često sam sklon da kažem “oprosti im, ne znaju šta rade”. To ne znači da bi ih trebalo iskupiti od odgovornosti, ali znači da treba i neko drugi osim političara da se veoma zauzme da radi na njihovom mjestu ili da pokušava da rješava probleme iz perspektive u kojoj se nalaze političke elite koje donose konkretne političke odluke.
Prema našem čitanju, glavni ulog u cijeloj stvari i nije neznanje političara nego pozicija onog “nekog drugog” na kojega Vlaisavljević referira. Ako postoje ikakve sumnje o tome koja bi to instanca trebala nadopuniti neznanje bh. političkih nacionalnih elita i zauzeti se da radi na njihovom mjestu, Ivan Vukoja ih neuvijeno obznanjuje: “Nova politička kultura treba najprije biti osmišljena, a zatim i primijenjena u govoru intelektualne elite. Tek tada možemo očekivati, i imamo pravo tražiti, da dođe do promjene političke kulture i političkih paradigmi, odnosno, do promjene u govoru i djelovanju političkih elita.”
Baš kao što se Münchhausen izvukao iz močvare povlačeći samog sebe za perčin, tako bi se i bh. “intelektualna elita” htjela iščupati iz ideološke kaljuge povlačeći samu sebe za svoje “znanje”. Inteligencija proglašava političare neznajšama samo zato da bi sebe mogla promovirati u onu instancu koja je određena znanjem koje je neupitno i neuprljano ideologijom: kao takva, ona bi trebala opismeniti i prosvijetliti sve te političare koji zijevaju po magarećim klupama. Naravno, ne moramo niti pokušati zamisliti kako, recimo, jedan Vlaisavljević podučava Milorada Dodika o Claudeu Lefortu ili Harisa Silajdžića o Chantal Mouffe: u pitanju je potpuno besmisleni scenarij, retorička dimna zavjesa koja tek prikriva činjenicu da intelektualna elita ne može političare naučiti ničemu što ovi već ne znaju. Promicanje konsocijacije u BiH zorno je demonstriralo tu stvar: jedino o čemu je intelektualna elita tom prilikom “uspjela naučiti” političare jeste to da se etnička segregacija i teritorijalna podjela mogu strpati pod jedan teorijski utemeljen, “akademski” pojam, i na taj način dobiti svoju “znanstvenu” potvrdu i opravdanje.
Jedini razlog zbog kojeg bi se pripadnik intelektualne elite trebao zauzeti da radi na mjestu političara, da sluša njegovim ušima i gleda njegovim očima, jeste taj da “intelektualac” na taj način može (pokušati) doznati šta je to što političar želi čuti i vidjeti, kako bi mu na kraju upravo to i ponudio. Cijena koju intelektualac plaća za svoj pokušaj da “radi na mjestu političara”, odnosno za identifikaciju s političarem, jest samo gubljenje statusa intelektualca, odnosno ono što je Borislav Mikulić nazvao intelektualčevom izdajom politike: “Politički grijeh intelektualca nije prelazak u politiku već način na koji želi ostati intelektualac u njoj i čist od nje.” Biti intelektualcem znači djelovati u registrima koji su drugačiji od registra političkog establishmenta, podsjećati da je politika, kako kaže fraza, previše važna da bi se prepustila političarima. Iz perspektive bh. intelektualne elite, Arhimed je umro iz najbesmislenijeg razloga: umjesto što je crtao svoje krugove, ne samo da se trebao odazvati Marcelovu pozivu, nego mu je trebao otrčati i ponuditi svoje usluge i prije nego je ovaj poslao po njega. Stoga Vlaisavljevićevi iskazi potvrđuju da problem nije samo u onima koji ne znaju šta rade, nego još i više u onima koji znaju što rade ali svejedno to rade, dakle ne u navodnom neznanju, nego u cinizmu.
RAŽANJ ZA TE(R)ORIJU
Upravo takav cinizam odlikuje nastupe samoproglašene bh. intelektualne elite. Kada je u pitanju odnos intelektualne elite prema političarima, za tim cinizmom moramo tragati kroz simptome, upravo zato jer intelektualna elita potiskuje činjenicu da je uzela političare za objekte svoje identifikacije. No, kada je u pitanju odnos intelektualne elite prema onim teoretičarima i kritičarima koji ne pristaju na njezina pravila igre, njezin govor postaje posve neuvijen. Dok bi političare neznalice intelektualna elita još nečemu i podučavala, jer ljudi ipak “ne znaju”, za teoretičare koji ne pristaju na ono za što intelektualna elite kaže da nema alternative, naprosto nema milosti: problem s njima je upravo taj da oni znaju i da je to što znaju nepomirljivo s elitnim metaideološkim stajalištima. Ilustrirat ćemo to iskazima kojima je Ivan Vukoja, urednik mostarskog Statusa i gorljivi promicatelj konsocijacije, osudio svako mišljenje koje ne haje za ono što on, čini se, smatra za intelektualno-elitne aršine. Zbog njihove rječitosti i raskošnosti, Vukojine iskaze prenosimo in extenso:
U Bosni i Hercegovini postoji veliki broj “teoretičara” koji temi ustavnih promjena prilaze kao strogo teorijskom, konceptualnom problemu čija objašnjenja i rješenja nalaze imanentno u sferi (suvremene) političke teorije, odnosno, u sferi različitih teorijskih (filozofskih, socioloških, politoloških) koncepata. Ne mislim pri tom na tumačenja izvjesnih društvenih fenomena u određenom teorijskom ili konceptualnom ključu. Takva tumačenja znaju biti itekako korisna za bolje razumijevanje konkretnih društvenih fenomena, te praktično (društveno, političko) djelovanje na osnovu takvih teorijskih uvida. Problem nastaje kada se “teorija,” odnosno “teoretičari” počinju baviti sami sobom, i kada se društvena i politička stvarnost ne opravdano i ne kritički zanemaruje. Društvena i politička praksa je, čini se, tu samo da bi ostvarila ono što je “teorija” već prije otkrila, definirala i propisala, a što su nam ti “teoretičari” sada spremni slavodobitno obznaniti: postojeće etnopolitičke koncepte u BiH trebamo odbaciti jer su (u naprednom svijetu i recentnoj teoriji) prevladani, političke protagoniste treba smijeniti i zamijeniti jer su nas oni do ovoga i doveli upravo zato što su pristalice starih, prevladanih političkih koncepata; na izborima i referendumima slobodno izraženu volju naroda treba ignorirati jer je to u prvom redu štetno za njih kao građane – budući nisu još svjesni toga da su u prvom redu građani, ne mogu biti niti svjesni da je to za njih štetno, stoga njihovu volju treba ignorirati i raditi na tome da što prije postanu građanski svjesni.
Ova čudna mješavina političkog infantilizma i paternalizma, može biti iskrena, ali i hinjena, kao kod jednog dijela “teoretičara” kojima suvremene političke fraze i liberalno-građanski koncepti služe samo kao sredstvo pomoću kojeg nastoje ostvariti praktične i pragmatične ciljeve svoje nacionalne ili interesne skupine. Oni “teroretičari” koji pak iskreno vjeruju u ispravnost i upotrebljivost gotovih “naprednih” opcija i koncepata koje zastupaju, liče na nekoga tko je pročitao gomilu kuharica iz raznih krajeva svijeta i na pamet naučio mnoge recepte ali još uvijek sam zna pripremiti samo tvrdo kuhana jaja. To, naravno, i ne bi bio neki problem, da pri tom ne pokušavaju u glavnom nacionalnom restoranu na jelovnik progurati neke recepte za koje u restoranu nemaju niti namirnica, niti ih kuhari znaju pripremiti a konobari poslužiti, niti ih itko od redovitih gostiju želi naručiti.
Bilo bi zanimljivo istražiti je li ikada u povijesti intelektualnog života u BiH poslužena tako slasna, masna i po receptima jedne ideološke cuisine zapaprena zabrana teorijsko-kritičarske djelatnosti: zaista, pravi anti-intelektualni ražanj. Povlačenje granice između teorije i “teorije”, teoretičara i “teroretičara” (omaška?), nacionalnih delicija i tvrdo kuhanih jaja, ne pokazuje samo to da je Vukoja zapravo tek mali od nacionalne kužine ili, u najboljem slučaju, tip koji više razmišlja stomakom nego glavom. Daleko je važnije to što takvi iskazi razotkrivaju onu tačku u kojoj je usidrena njegova samoskrivljena fantazija o sebi kao neupitnom pripadniku intelektualne elite: u pitanju je uvjerenost naših “intelektualaca” da su privilegirani nekakvim izravnim, ideološki neposredovanim kontaktom sa društveno-političkom stvarnošću. Ili, kako to kaže sam Vukoja:
Ako se mi predstavljamo dijelom intelektualne elite ovoga društva, onda se od nas očekuje jedna kritička refleksija društva zasnovana na analizama i objašnjenjima konkretnih društvenih fenomena i društvenih činjenica, a ne bavljenje temom na način da sebe javno promoviramo kao zagovornike ili protivnike određenih ideja, ili, da javno raspravljamo o knjigama koje smo pročitali. Ako nismo u stanju razgovarati o ovoj temi na način da se naša rasprava konstruktivno reflektira na društvenu stvarnost u kojoj živimo, onda sumnjam da je moguć bilo kakav kvalitativni pomak u bosanskohercegovačkom društvu. Uzmimo postojeću društveno-političku realnost kao referentni okvir ove rasprave, jer ovo nije seminarski razgovor među postdiplomcima nego razgovor o konkretnim društvenim prilikama i problemima.
Sposobnost spekulativnog mišljenja koje bi dovelo u pitanje samu prirodu “konkretne društveno-političke stvarnosti”, taj minimalni conditio sine qua non bilo kakve intelektualne djelatnosti, naprosto ne prolazi kod konstruktivnog post-postdiplomca Vukoje. Intelektualna se elita općenito, manje ili više eksplicitno, poziva na društveno-političku stvarnost kao na onaj factum brutum koji nas obavezuje ne samo da prihvatimo konsocijaciju kao nešto što nema alternativu, nego funkcionira i kao argument kojim se kritička razmišljanja o konsocijaciji diskvalificiraju ne naprosto kao kritika jednog teorijskog koncepta, nego kao sljepilo spram stvarnosti same i, konačno, kao “utopizam” pod kojim se podrazumijeva nekakva vrsta intelektualnog hendikepa. Tako se, prema Lovrenoviću, određenim bh. teoretičarima koji kritiziraju konsocijaciju mora pripisati svojevrsni utopizam i nedovoljno uvažavanje povijesne datosti strukture Bosne i Hercegovine s tri nacionaliteta, koja je – i to je ključni i presudni paradoks – upravo u najnovije vrijeme, kroz raspad staroga sistema, kroz djelovanje rata i deset poratnih godina, doživjela definitivno dovršenje i postala krucijalnom, ireverzibilnom političkom činjenicom, potpuno neovisno o tomu sviđa li nam se to ili ne, i kakav sustav i uređenje osobno preferiramo.
Upravo poigravanje mamcem “osobnih preferenci” posve razgolićuje ciničnost pozivanja na “neosporivu” društvenu stvarnost: Lovrenović kao da insinuira da niti on intimno nije baš oduševljen tom vražjom konsocijacijom, ali, eto, prilike su takve, nacionalisti vladaju tako dugo da je njihov odlazak s vlasti postao nezamisliv, svi glasaju za nacionalne stranke, nacije su sada “ireverzibilne” činjenice itd., i otud on ipak mora pjevati pjesmu koja mu se, intimno, možda baš i ne sviđa. Reagirati na te argumente pitanjima zašto bi nacionalna struktura BiH bila ireverzibilnijom političkom činjenicom danas nego što je to bila prije, recimo, pedeset godina ili u trenutku raspada SFRJ, značilo bi previdjeti to da ciničnost te tvrdnje dolazi iz pozicije iskazivanja, ne iz njezina sadržaja: ona je strukturirana posve identično poput pravdanja Brechtova Peachuma koji za sebe kaže da bi bio dobar samo da su okolnosti drugačije (“Wir waren gut – anstatt so roh, Doch die Verhaltnisse, sie sind nicht so”).
Eto zašto je u diskusiji o konsocijaciji koja se 2006. i 2007. godine vodila u nekim bh. medijima (a zalomio se i poneki stranački okrugli stol), sam pojam konsocijacije bio ponajmanje važan. Nažalost, kritika koja se suprotstavila zagovaranju konsocijacije fokusirala se na sam taj pojam i pojedine aspekte “konsocijacijskog modela”, potpuno previdjevši ideološki okvir u kojem se rasprava o konsocijaciji vodila (i nastavlja voditi). Ti teoretičari i teoretičarke kao da nisu primijetili da je pravi sadržaj rasprave o konsocijaciji zapravo već sam njezin formalni okvir, koji su bili posve odredili zagovornici konsocijacije. Naime, upravo su advokati konsocijacije, koristeći svoj simbolički medijski kapital, bili ti koji su orkestrirali javnu debatu u vlastitim medijima i pod vlastitim uvjetima. Upozoriti da urednici Dana i Statusa istodobno sudjeluju u javnoj diskusiji o konsocijaciji, a potom određuju šta će od toga biti objavljeno a šta ne, nulta je tačka kritike koja bi bila svjesna medijske prirode debate. Kritičari konsocijacije koje Lovrenović optužuje za vjerovanje u nekakvu utopijsku BiH, mogu biti optuženi jedino za vjerovanje u mit o nepristranim i objektivnim medijima, o ravnopravnom dijalogu koji bi bio pošteđen utjecaja ideoloških faktora. Tu se igru nije moglo dobiti: ništa bolje ne ilustrira taj odnos nejednakosti, koji je bio potisnut-i-razotkriven kroz javnu diskusiju, od bizarne razmjene na okruglom stolu magazina Dani – kada je Nerzuk Ćurak parafrazirao britanskog teoretičara Briana Barryja, Ugo Vlaisavljević mu je otpovrnuo: “Govorite kao Kardelj.”
Reći nešto o konsocijaciji ovdje i sada može se jedino ako se kritika pojma konsocijacije zamijeni analizom ideološkog stroja koji je konsocijaciju proizveo kao “temu”: dakle, ne konsocijacija – za ili protiv?, nego kako smo uopće došli do toga da raspravljamo o tom izboru?; kome je u interesu da ovu raspravu vodi baš sada?; pod čijim se pravilima ona uopće vodi?, itd. Taj stroj nije dovoljno rastaviti kao spravu za zagovaranje jednog teorijskog pojma; njega treba razmontirati kao ideološki aparat, tačnije kao antiljevičarski i revizionistički mehanizam. Otud, ako elitnim bh. inteligentima već ne možemo dati Kardelja o kojem fantaziraju, malo dijalektičkog materijalizma neće biti naodmet. Tek toliko da prestanu jurišati na sablasti.
