Đenana Buturović, znanstvenica svjetskog glasa

Povezani članci

• S kruzera dočekujemo 1,2 milijuna gostiju i očekujemo 50 mil. eura zarade
• DOBRODOŠAO U HRVATSKU BUGATTI MATE
• Koalicija „Prvi mart“: Zabrana negiranja genocida i zločina protiv čovječnosti u Federaciji važna poruka prema onima koji veličaju zločine
• BiH: Non-paper je živući
• MASKE SU PALE
• Jovan Nikolaidis: ISUS OD PJENE, zavještanje

ĐENANA BUTUROVIĆ(29. VIII. 1934., Trebinje – 29. I. 2012., Sarajevo)

BUTUROVIĆ Đenana, prof, naučni savjetnik, književni historičar, etnolog, antropolog usmene tradicije, folklorist, direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Diplomirala na sarajevskom Filozofskom fakultetu – grupa hrvatski ili srpski jezik i jugoslavenska književnost, doktorat na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao kustosica u Odjeljenju etnologije Zemaljskog muzeja BiH (od 1958), viši kustosica, naučna saradnica, viša naučna saradnica i naučna savjetnica, načelnica Odjeljenja za etnologiju. Članica redakcije GZM – sveska E, članica redakcije WMBHL i dr. Objavila je blizu 200 bibliografskih jedinica iz historije književnosti, etnologije, usmene tradicije i dr. “Antologija bosnjacke usmene epike” (1997); “Morići” I, II, III diD (1996); “Gazi Husrev-beg u usmenoj tradiciji” i dr. Bila je članica je MAIRSK-a, Sekcije za folklor Međunarodnog slavističkog komiteta, PEN centra BiH Sarajevo i novoosnovane Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Dobitnica je odlikovanja i nagrada: Nagrada IP “Svjetlost” za najbolju knjigu iz oblasti nauke u 1976., Šestoaprilska nagrada Sarajeva, Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.

Podsjećajući na izuzetni istraživački angažman ove velike žene, donosim prikaz njezine čuvene knjige o braći Morićima, koji sam napisao i objavio 1984. godine.

Ibrahim Kajan:

MORIĆI U SVJETLU NOVOG ISTRAŽIVANJA

Još u XIV. stoljeću, u slavnoj prolegomeni Muqaddima, Ibn je Haldun zapisao da je “neistina prirodni suputnik historijskih infonnacija” i da postoji niz uzroka koji nužno dovode do toga”. Jedan od njih je, kaže Haldun, “privrženost ideologijama i doktrinama (kojima) predrasuda i pristranost otupljuju kritičko promatranje”.

Jednu od historijskih tajni naših prostora iz 18. stoljeća, zapretenu između stvarnosti i usmene predaje, a kojoj su u žiži opjevani Morići, braća Mehmed i Ibrahim – osvjetljava, iznovice, sarajevska autorica dr. Đenana Buturović. Njezina uvjerljiva rasprava pod naslovom Morići – od stvarnosti do usmene predaje, objavljuje se u cijenjenoj Biblioteci kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine sarajevske Svjetlosti (1983.). Morići su sastavljeni od četiri dijela – Morići, Braća Morići i usmena tradicija, Građa i Izvori i literatura. Autorica također prezentira izuzetno iscrpnu bibliografiju radova o predmetu svoga istraživanja, prilaže adekvatnu ilustrativnu gradu, a djelo zatvara jasno i čisto ispisanim sumrnaryjem (Morići -from Reality to Oral Tradition).

Vjerojatna ideja koja je pokrenula autoričin interes mogla je poniči iz jedne paradoksalne činjenice o braći Morić; raskorak među historičkom interpretacijom ovih povijesnih likova, s jedne strane, i narodnog pamćenja, s druge strane. Pregledom poznate i objelodanjene arhivske građe, uočavanjem nelogičnosti, te otkrivanjem niza novih dokumenata, Đenana Buturović je uspjela modulirati jednu sasvim drugu predstavu političke pozadine petog i šestog decenija 18. stoljeća u Bosni i Sarajevu – i funkcije braće Morića u samom središtu tih burnih vremena neprestane oporbe centralnoj vlasti Porte.

Od ranije je znana ruka historičara koja je zabilježila da su u sarajevskoj tvrđavi u ožujku 1757. pogubljeni Hadži Mehmed (Pašo) i Ibrahim Morić. Zastupnici centralne vlasti, podsjeća nas Buturovićeva, dosudili su im brzu smrt davljenjem, jer su se, kao najugledniji predstavnici sarajevskog esnafa i “domaće sile” (jedna vrsta “unutamjih” janjičcara) – suprotstvalili brojnim ekonomskim i drugim nametima rečena vremena, prilično mutna i neistražena. Najkraći atribut: riječ je o zlikovcima. Tu ocjenu turskih vlasti i turske historiografije proslijedit će cijeli niz autora – od suvremenika događaja, ljetopisca Mule Mustafe Bašeskije, preko naše građanske historiografije, pa sve do Hatidže Krnjević.

Ali, zanimljiv je kronogram, kao prvi glas narodnog komentara i mišljenja, isklesan iste godine koji se objavljuje, čini nam se, prvi put: “Poznatoj i omiljenoj braći Morićima / Hadži Mehmedu i Ibrahim-agi / nenadano je puhnuo smrtni vjetar / i obojicu ih začas uništio. / Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti / a gospodar (Bog) neka ih primi svojoj milosti. / Sa jednim uzdahom napisan im je ovaj kronogram: Neka im je vječni spomen kao mučenicima (šehitima) (Godine 1170./1757.)

Ovu očitu udaljenost zvaničnih procjena i stava raširena u narodu, autorica će propitati analizom široka vremenskog raspona, osvjetljavajući joj uzroke i nakane, izdašno se služeći novopronađenim pisanim tragovima koji dobrano stoje u komplementarnu odnosu s pučkim pamćenjem. Konzultirajući objavljenu građu i vršeći njezinu kritiku, ovdje je karakteristično navesti njezine zaključke o poznatom radu Kreševljakovića (O Morićima) s obiljem citata “nepotkrepljenim izvorima”, odnosno citirao ih je kao podatke koji su poznati “iz raznih izvora”, a koji su se pokazali pukom – predajom! Kreševljakovićev rad su koristili brojni istraživači, a njegove citate jednostavno nijedan povjesničar nije provjeravao! Novi podaci potječu iz niza pronađenih sidžila, deftera, originalna fermana “o naređenju bosanskom valiji” (Sarajevo, Zadar), s kojih autorica briše prašinu i podvrgava suvremenoj znanstvenoj metodologiji.

Sravnjivanjem dokumenata u sukladnosti s ekonomskim i socijalnim datostima vremena i obitelji Morića u njemu – procjenjuje se da je tragediji “posebno doprinio” Mehmed Morić, neosporno “najmarkantniji predstavnik” obitelji u povijesnom trenutku prevladavanja “svojih zanatlijsko-janjičarskih pozicija” da bi se ušlo u “krug nosilaca političkog života i vlasti.” Sve je počelo sporom oko mulka na vakufskom zemljištu koji Morići posjeduju od “pamtivjeka”, potvrđenom i carskim fermanom iz 1722. g. na ime njihova oca, tituliranog serdengečdije, a koji podupire nastojanje imenovanog da na starom mulku podigne novi objekt (mlin, sa devet zrvnjeva), te koji će, kao takav, “obesnažiti sve smetnje Morićevih protivnika”. Autorica kaže da je “ferman pun simpatija za Moriće i odbijaju se a priori svi prigovori protivnika”.

Međutim, hudžet iz godine 1757., isprava je koja govori o “sporu oko vraćanja zakupnine”, te ovaj akt postaje temeljan za izvlačenje negativnih predznaka braće Morić. Rečenim hudžetom se implicira da su vlasnik i sinovi koristili “vrijeme nasilja i pobune” da bi snizili najamninu. Tako će, smatra autorica, S. Kemura istim tonom komentirati i jednu običnu poslovnu transakciju Morića – i proglasiti ih “otimačima vakufske bašče”. Kreševljaković preuzima taj detalj, razrađuje ga i zaključuje da je to sve “što se o zulumčarima zna “. Ni jedan ni drugi autor ne navode izvore svojim podacima, pa je, piše autorica, “nejasno na koji su način mogli Morići ‘oteti’ imovinu vakufa”.

Dokumenti, na koje se sada autorica poziva, umnogome mijenjaju sliku i smisao uloge braće Morića u “nasilničkim vremenima”. Po značenju, posebno se podvlači, izdvaja se carski ferman o njihovom pomilovanju, a koji stiže iz Porte prekasno. Kasni punih petnaest dana. Također je čudno, kaže autorica, kako i zašto nitko nije primijetio da je i sam Mula Mustafa Bašeskija (autor prve negativne bilješke) – stubokom promijenio vlastiti stav godine 1773. Ranije citirani kronogram nesigurna autorstva (čuveni pjesnik Meili?) i danas se nalazi uklesan u ploču zida Vekilharčeve džamije. Pjesme o njihovoj kobi narodnog pjesnika također se pjevaju do danas. Knjiga bilježi 28 varijanti ove pjesme. Uz stihove, Buturovićeva donosi i niz proznih predaja, koje se prvi put objavljuju i komentiraju.

Otkud, dakle, taj dogmatski, negativan stav prema braći Morićima? Đenana Buturović zaključuje da on proizlazi iz “spoja osmanskih negativnih ocjena svega onog što predstavlja bilo kakvu opasnost za poredak i, kasnijih, građansko-romantičarskih pogleda u našoj nauci na janjičarsku organizaciju, pa i domaće janjičare.

Tako su se u stanovitoj negativnoj ocjeni Morića podudarala dva, u stvari, suprotna gledanja. Prvo, osmansko, osuđivalo ih je za ‘odmetnistvo’ zbog ugrožavanja, prije svega, osmanskog poretka, i drugo, romantičarsko-građansko, koje je doslovno prihvatilo karakteristike koje su im izrekli predstavnici centralne vlasti, kao nosioci zvaničkih osmanskih gledanja – da su zločinci.”

Objavljeno u:

OKO (Zagreb), 21. VI. – 5. VII. 1984., str. 22

BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI, knj. VI, Alef, sarajevo, 1998., str. 477-479

Ibrahim Kajan: GOSPODARI I SLUGE TINTE, Planjax, Tešanj, 2006., str. 67-70