Goran Simić: Brišite me iz članstva Društva Pisaca..i to tri puta

Izdvajamo

• Vidljive ideološke i nacionalne podijele na “mi i oni”, fašističke podjele na “podobne i nepodobne” bez obzira na književne kvalitete, jesu elementi koji su doveli do erozije slobode govora članova Društva Pisaca i osipanja članstva

Povezani članci

• Na inicijativu Naše stranke usvojen nacrt zakona o kontroli imovine funkcionera
• Naša stranka podnosi krivičnu prijavu protiv ministra Fiše zbog blokade protesta protiv homofobije i nasilja
• UMRO JE KAO PISAC U SARAJEVU
• Tamna i svijetla prošlost. Refleksije o funkciji partizanskog mita u kulturnom pamćenju
• Dodik i Čović objavili rat Vašingtonu
• Edukacija o rodno-zasnovanom nasilju u školama bez adekvatnog sistemskog pristupa

Nakon ostavki na članstvo u Društvu Pisaca BiH mojih kolega Ivana Lovrenovića, Envera Kazaza i Atifa Kujundžića ne želim više biti članom Društva koje već godinama doživljava književnu, moralnu, estetsku eroziju pa vas molim da me brišete iz svoga članstva gdje se pisci već duže vremena dijele na podobne i nepodobne, pravovjerne i one druge. Ja sam onaj drugi. Ganula me je do suza izjava vašeg člana Abdulaha Sidrana kojem ste, sudeći prema pisanju dnevnika “Oslobodjenje”, dali počast da otvori vašu sesiju što je počelo tradicionalnim pljuvanjem mene a nastavilo se nečim što se zove ispovijest o paralelnoj istoriji zločina Udruženja Književnika.

Nisam jedini član-pisac koji postavlja pitanje ko je to odlučivao 1993. godine da li je smrt našeg kolege pjesnika Jakova Jurišića, manje vrijedna od slobode kolege pisca Zlatka Topčića, ili obratno, čime su se očito bavili isti oni pisci koji su kao uslov za slobodu govora i pisanja i pripadanja Bosni i Hercegovini samim piscima uskratili slobodu da pišu na vlastitim jezikom, kako god se on zvao. Već dugi niz godina koje se mjere sa dvije cifre, suočavamo se sa strašnim pitanjem lažnog ili nelažnog datuma nastajanja Društva Pisaca u ovome pravnom obliku u kojem neuvjerljivo postoji i danas. Svaki laik može provjeriti, makar po objavljenim i dostupnim saopštenjima u dnevnom listu “Oslobodjenje” iz 1992. godine, da je naša asocijacija postojala, zajedno sa kuhinjom za gladne i sa (uz inat) održanim “Sarajevskim Danima Poezije” u zgradi starog radija Sarjeva. Ovdje se suočavamo sa pitanjem ko je i gdje davao zeleno svjetlo nacionalno podobnim ili nepodobnim piscima i takozvanom novom Društvu Pisaca, kojem sam, eto to koji minut prije pripadao.

Vidljive ideološke i nacionalne podijele na “mi i oni”, fašističke podjele na “podobne i nepodobne” bez obzira na književne kvalitete, jesu elementi koji su doveli do erozije slobode govora članova Društva Pisaca i osipanja članstva. Naš kolega pisaca Dževad Karahasan koji se nedavno prihvatio funkcije Predsjednika UP, mada niko ne zna iz kojih motiva, moraće nam odgovoriti na neka pitanja koja se tiču funkcionisanja naše asocijacije u budućnosti ali i o prošlosti koja se tiče objavljene izjave A.Sidrana u “Oslobodjenju” o “kućnim dogovorima” iz 1992. godine, o čemu se Karahasan kao Predsjednik DP još nije izjasnio. Mada je morao. Ako ništa, ono zbog brojnih članova Društva Pisaca koji se plaše hoće li biti podobni ili nepodobni u vremenu koje nam dolazi. A ja takvom Društvu Pisaca ne želim da pripadam i molim vas da moje ime u članstvu ovakvog Društva Pisaca prekrižite tri puta.

Goran Simić, pisac