Nedavno je u Milanu, u književnom časopisu Smerilliana, kako tvrde, uglednom i u Italiji najčitanijem, objavljen izbor Božidara Stanišića iz moje poezije i s njegovim predgovorom, u prevodu Alice Parmeggiani Dri, onaj koji je takođe nedavno objavljen na on-line sajtu Sagarana, na koji smo vas uputii u postu od 11. 10. 2010. godine. Objavljivanje ovog izbora u časopisu Smerilliana doživio sam kao nešto vrlo značajno i razmišljao zbog čega.
Poezija je smisao koji otkopavamo, često mukotrpno otkrivamo po svojoj duši, iskustvu, po svojim mislima, osjećajima… izliven u riječi, u jezik. A kad se te riječi pretoče u drugu zvučnost, naročito kada je to zvučnost melodičnog, poetičnog Danteovog jezika, onda naša otkrića postaju bogatija i potraže odjek u nekoj drugoj i drukčijoj svijesti.
Odlazeći od nas, ona nalaze naše sagovornike u drugim prostorima. Jer, udes čovjekov je isti ma gdje se nalazio i njegov vječno neistraženi smisao zajednička je tema svih, naročito umjetničkih, preokupacija. Zbog toga sve ovako umnožene misli postaju snažnije, čini mi se, dublje, prostranije. Neka makar i samo neka pronađe sličnu misao negdje, to će biti priznanje onome koji osim poezije drugog izlaza nema. Jer, konstatovali smo jednom na ovim stranicama: misao je susret najveći.
Tako sam doživio objavljivanje ovog izbora iz moje poezije kao znak da čovjek u svojim istraživanjima i lutanjima beskrajnim prostorima duha nije sam.
