Jezik i nacionalizam: tri godine kasnije

tacno.net
Autor 10.3.2014. u 19:35

Jezik i nacionalizam: tri godine kasnije

Tri godine nakon izlaska studije “Jezik i nacionalizam” lingvistice Snježane Kordić, rasprave o ovoj knjizi ne jenjavaju u Hrvatskoj i regiji, kao ni šire. 

Piše: Aleksandar Hut Kono

To da se avangardnost znanstvenih postignuća može mjeriti količinom otpora na koji nailaze već je dobro poznat kliše. U sjećanje spremno naviru imena proganjanih, javno spaljivanih ili brižno marginaliziranih znanstvenika. Sve te priče imaju isti završetak – a taj je univerzalno prihvaćanje prethodno proganjanih ideja, no uvijek s nepotrebnim zakašnjenjem.

Slučaj Snježane Kordić, autorice knjige Jezik i nacionalizam, u isto vrijeme i je i nije jedna takva priča. Jer premda je riječ o znanstvenici čiji je rad u hrvatskim okvirima dovoljno revolucionaran da joj zaradi, u najmanju ruku, izgon iz domovine, ono što Kordić poručuje svojom knjigom nije nipošto revolucionarno otkriće kakvo su iznašli Darwin i Mendel, već jednostavno podsjećanje na prisilno zaboravljene istine o jeziku kojim govorimo.

U protekle tri godine otkako je objavljena knjiga Jezik i nacionalizam o njoj se neprestano debatira kako među znanstvenicima tako i laicima. Citati iz Jezika i nacionalizma redovito se ukazuju u obliku Facebook statusa; o Snježani Kordić se raspravlja na kavama, u prolazu, u javnom prijevozu, a pristajanje uz njene ideje ili protivljenje istima koristi se kao momentalni indikator nečije političke opredijeljenosti čak i među ljudima koji o samom autoričinom radu ne znaju gotovo ništa. Za jednog znanstvenika, usporediv odjek u javnosti predstavljao bi ultimativno zadovoljstvo. Međutim, kako to već biva kad nešto uđe u turbulentni opticaj naklapanja, mnogi koji barataju imenom Snježane Kordić posjeduju iskrivljenu sliku o njenom radu, a to je, treba naglasiti, logična posljedica ciljanog dezinformiranja javnosti o sadržaju knjige od strane samih jezikoslovaca u Hrvatskoj.

Prva notorno pogrešna misao koja se veže uz Jezik i nacionalizam jest ta da je Snježana Kordić u punom smislu riječi autor ideja objašnjenih u navedenoj knjizi. Naime, potrebno je shvatiti da autorica ondje ne iznosi gotovo ni jednu novu tezu o jeziku, već tek marljivo i pedantno citira relevantne domaće i strane jezičare kako bi konačno riješila pitanje jesu li hrvatski i srpski jedan ili dva jezika. Zbog toga je knjigu Jezik i nacionalizam najbolje promatrati kao pažljivo sastavljen vodič kroz lingvistiku kojemu je jedan od ciljeva postjugoslavenskom čitatelju objasniti zašto Srbi i Hrvati govore istim jezikom premda se od nedavno strahovito mrze.

Sljedeća redovito ponavljana neistina o Jeziku i nacionalizmu je da Kordić zahtijeva od običnih ljudi da jezik kojim govorimo nazivaju srpskohrvatski. To, jednostavno, nije točno jer autorica u knjizi opetovano naglašava da laici mogu zvati jezik kako god im drago. Osim toga, ime jezika uopće nije glavna tema ove knjige, nego je devedeset i osam posto sadržaja posvećeno drugim pitanjima. Isto tako, više od pola monografije autorica posvećuje pobijanju nacionalističkih ideja koje su kod nas već desetljećima prihvaćene zdravo za gotovo.

Koliko je Snježana Kordić dosljedna u ovom svom pristupu, vidi se između ostalog i na najrecentnijem skupu P.E.N.-a pod naslovom “Jezik koji nas spaja i razdvaja”, gdje Kordić ponovo stavlja naglasak na problem nacionalizma. Tom prilikom jezikoslovka opet upozorava na nespremnost ovdašnjih država da stvore građansko društvo u punom smislu te riječi, kao i na opasnost ulaganja u reakcionarnu ideju plemensko-etničkog kolektiva koji se danas uzgaja kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji.

Još jedna ideja koja se Snježani Kordić pogrešno predbacuje jest jezični unitarizam, odnosno jezično ujednačavanje sa Srbijom. I u jednom od novijih brojeva Vijenca Andrija Tunjić joj iznosi taj prigovor razgovarajući s akademikom Augustom Kovačecom. No tko god je knjigu Jezik i nacionalizam makar držao u rukama, odmah će znati da je Kordić udaljena od zagovaranja unitarizma jednako koliko i od obrane purizma. Dapače, u svom pisanju i javnim nastupima autorica dosljedno brani ideju policentrizma koji je anitpodan unitarizmu već zato što eksplicitno dozvoljava Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Podgorici da sa svojim jezikom rade što ih volja i bez da jedni druge prethodno konzultiraju. Tko god prati javna izlaganja Snježane Kordić, mogao je primijetiti da ih autorica započinje upravo naglašavajući važnost shvaćanja ideje policentrizma, kao i činjenice da je većina svjetskih jezika policentrična. Nekim nevjerojatnim čudom, njeno strasno zagovaranje autonomnosti hrvatske varijante u odnosu na srpsku, bosansku i crnogorsku, protivnici Snježane Kordić tumače suprotno. Tu je i neutemeljeni prigovor Anite Peti Stantić da se u knjizi zanemaruje sociolingvistka, a policentričnost, jezgrena tema knjige, upravo je jedna od poznatih sociolingvističkih teorija.

S obzirom da Kordić u knjizi kritizira kroatiste ne sustežući se navoditi i njihova imena, predvidljivo je što su neki knjigu dočekali šutnjom, a neki reagiraju s ogorčenjem. Priključili su im se i poznati srpski nacionalisti nelingvisti Dragoljub Zbiljić i Nenad Nikolić. Zbiljić prigovara da Kordić “jezik oslobađa obeleženosti srpskom tradicijom i svodi ga na simbolički neutralno sredstvo komunikacije”. Zbiljić kao da ne shvaća da posao lingvista nije povezivanje ili odvezivanje jezika od bilo kakve nacionalne tradicije. Nacionalnim centrizmom motivirane zamjerke izriče i Mate Kapović u svojoj knjizi Čiji je jezik kad ksenofobno tvrdi sljedeće: “Idealiziranje stranih znanstvenika je kod Kordićeve vidljivo i po tome što se gotovo cijela knjiga sastoji isključivo od citata uglavnom stranih znanstvenika, čak i za neke primjere gdje je doista malo čudno uzimati upravo strance kao mjerodavne”.

Nejasno je zašto Kapović navođenje stranih autora smatra idealiziranjem kad Kordić, baš kao što je znanstvenik i dužan, imenuje one jezičare i povjesničare koji su određene tvrdnje iznosili prije nje bez obzira radi li se o stranim ili domaćim stručnjacima. Dapače, bilo bi zgodno kad bi se Kapović u svojoj knjizi pridržavao općeprihvaćenog pravila da uz svaku tvrdnju navede tko ju je prije njega iznosio jer štošta je posudio iz Jezika i nacionalizma. A spomenimo još i to da Kordić u knjizi otvoreno kritizira i zablude nekih stranih jezikoslovaca. Štoviše, autoričina kritičnost baš prema inozemnim jezikoslovcima je do izražaja došla u čitavom nizu njenih radova na zapadnoevropskim jezicima koje je objavila prije Jezika i nacionalizma, u vrijeme dok je predavala u Njemačkoj.

Koliko je knjiga zapravo živa tri godina nakon objavljivanja, potvrđuje nedavna recenzija u njemačkom znanstvenom časopisu Zeitschrift fuer Balkanologie (br. 49/1), gdje poznati njemački lingvist Ulrich Obst oduševljeno komentira ovo djelo: “Čovjek bi jako poželio knjizi da naiđe na plodno tlo prvenstveno kod osoba koje su na prominentnim pozicijama u političkom i kulturnom životu dotičnih država i da tamo gdje je potrebno dovede do promjena u razmišljanju”, poručuje Obst.

U Poljskoj je o Jeziku i nacionalizmu objavljeno nekoliko izrazito pohvalnih recenzija, pa tako, na primjer, u časopisu Poljske akademije znanosti Socjolingwistyka br. 26 Henryk Jaroszewicz kaže: “Djelo Snježane Kordić može postati svojevrsna katarza kroatistike, izvrsno i pošteno razračunavanje s erom u kojoj je hrvatska lingvistika tako često tonula u znanstvenu stagnaciju, reducirana od strane hrvatskih elita samo na podređenu ulogu oružja korištenog u političkoj borbi za hrvatsku državotvornost”.

Knjiga je pozitivno recenzirana i u Italiji (Studi Slavistici br. 8), Češkoj (Opera Slavica – slavisticke rozhledy br. 22/4), Velikoj Britaniji (The Slavonic and East European Review br. 89/3) i tako dalje. Na osnovi recepcije njenog rada, danski slavist Per Jacobsen ističe da je “Snježana Kordić internacionalno sigurno najpoznatiji hrvatski lingvist”. Uzmemo li u obzir prihvaćanje na koje je knjiga naišla u inozemstvu, ne začuđuje nedavna vijest španjolskog izdavača Euphonia Ediciones da će Jezik i nacionalizam objaviti u španjolskom prijevodu.

Unatoč napadima (ili možda baš zahvaljujući njima) Jezik i nacionalizam doživio je izvanredan uspjeh u Hrvatskoj i u inozemstvu. Jedino glasan krik režimskih jezičara i određenih nacionalizmom zatrovanih novinara može kod neupućenih stvoriti dojam da je protivljenje idejama iznesenim u Jeziku i nacionalizmu raširenije nego što ustvari jest. Potražnja za knjigom ne jenjava, a sada se može i besplatno preuzeti s interneta jer se netko potrudio čitavu je skenirati. Radi se, izgleda, o čitatelju iz Sarajeva gdje je knjiga teže dostupna, a lokaciju skeniranja odaje pečat Sarajevske knjižnice vidljiv na jednoj od stranica.

Fascinantno svojstvo ove knjige je da uspijeva od deklariranih nacionalista napraviti glasne protivnike nacionalizma. Takav je primjer lingvistice i montenegristice Rajke Glušice, koja je u Crnoj Gori prilikom protivljenja srpskom nacionalizmu odlučila favorizirati crnogorski nacionalizam, da bi nakon što je napisala oduševljen prikaz Jezika i nacionalizma postala borac protiv svakog nacionalizma i zbog toga se izložila masovnim pritiscima najgore vrste.

A možda je najveća zasluga Jezika i nacionalizma to što zadnje tri godine velik broj najistaknutijih hrvatskih intelektualaca otvoreno u javnosti kaže da se radi o jednom jeziku. Među njima su Oliver Frljić, Ivana Simić Bodrožić, Predrag Lucić, Nikola Petković, Vuk Perišić, Predrag Matvejević, Dubravka Ugrešić, Miljenko Jergović, Viktor Ivančić, Igor Mandić, Slobodan Šnajder, Marinko Čulić, Boris Dežulović i mnogi, mnogi drugi.

Tekst je objavljen u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja “Zarez”,
a mi ga prenosimo uz dopuštenje autora.

tacno.net
Autor 10.3.2014. u 19:35