KNJIŽEVNOST I POST-APOKALIPTIČNA STVARNOST

Autor/ica 19.11.2011. u 19:33

Povezani članci

Čovjekov dom je jezik. U svakodnevnom životu je to saznanje – ukoliko uopće postoji – obično potisnuto u dubine svijesti. Hans Georg Gadamer (Istina i metoda) piše da se svijet temelji na jeziku i da je u jeziku predstavljen: „Za čovjeka je svijet kao svijet prisutan , dok ni za jedno drugo živo biće na svijetu taj svijet nema postojanje. A to postojanje svijeta je jezički ustrojeno.“ Onako kako je ovdje uspostavljen odnos između Svijeta i Jezika, isto se tako može o tome govoriti na razini pojedinačnih jezika u odnosu na sve što se može podvesti pod sadržaj toga jezika. Hans Georg Gadamer, također, navodi Humboltov stav o tome da su jezici zapravo pogledi na svijet, i da svaki čovjek rođenjem urasta u jezik, a samim time biva uvođen u jedan određeni odnos i u jedno određeno držanje prema svijetu. Iz takvoga stava se mogu izvesti mnogi važni zaključci – navedeno nam kazuje da suštinski čovjekov dom ne može biti institucionaliziran kroz države ili neke druge društvene forme, budući da je jezik po svojoj prirodi uvijek prevazilazi granice uspostavljene političkim, religijskim, ekonomskim centrima moći. Urastajući u određeni jezik svaki čovjek urasta u mnogo širi i raznovrsniji kulturološki spektar od onog koji oblikuju centri moći u nekom društvu. Navedeno nam kazuje da je uobičajeno shvatanje domovine isto tako jezički oblikovano, na način da je taj jezički oblik prilagođen interesima centara moći, odnosno da su sve bitne kategorije, koje grade spomenutu koncepciju domovine, ideologizirane, tj. falsificirane. Proizvod toga je pogrešna identifikacija, odnosno pogrešno shvatanje identiteta. Jezik je po sebi prepun lomova i pukotina, pa tako svako ko urasta u jezik, svoj identitet zasniva na pukotinama odnosno granicama, dok ideološka predstava svega toga baš to negira, insistirajući na homogenosti ili cjelovitosti jednoga vida identiteta. Na osnovu svega ovoga se može zaključiti da je svaki jezik bogat u onolikoj mjeri u kolikoj posjeduje raznolikost jezički oformljenih pogleda na svijet. Ta raznolikost je uvjetovana i komunikacijom između jezika, odnosno prevođenjem. (Kako kaže A. S. Puškin – prevodioci su poštanski konji prosvjete). Ako smo svjesni u kolikoj mjeri su različiti jezici prožeti i u kolikoj mjeri posjeduju različite poglede na svijet, onda smo svjesni i toga da je identitet svakog čovjeka u svojoj biti zasnovan na jednakim principima. Stav da svaki pojedinac urasta u jezik u izvjesnom smislu korespondira sa onim što je ustvrdio filozof Gabriel Marcel (Čovjek u pitanju): “U mjeri u kojoj uči govoriti u pozitivnim uslovima, dijete učestvuje u nekoj vrsti ponovnog stvaranja svijeta.” Nema nikakve sumnje da roditelji odgajajući djecu u njima obnavljaju i vlastiti svijet. Međutim, ne može se kazati da se to učenje u doslovnom smislu ostvaruje na nasilan način – o tome je pisao i Noam Chomsky u knjizi Gramatika i um. Chomsky se bavio problematikom samoga procesa učenja jezika, na osnovu kojih je donosio zaključke koji se tiču prirode jezika. Noam Chomsky smatra da se jezik ne prenosi na nasilan način (ili, ako se može reći, vještački način), nego u prirodi novorođenog djeteta postoji urođena sposobnost za spomenuto urastanje u jezik. Samim time se učenje jezika realizira kao prirodno razvijanje jezičkih oblika, a ne kao mehaničko utjerivanje u jezik. Sve je to povezano i sa Gadamerovom tvdnjom da jezik ne posjeduje samostalno postojanje, kao što ni čovjek ne može u pravom smislu postojati izvan jezika (što je također Gadamerov stav). Gadamer u Istini i metodi piše: “Tako se u cjelini potvrđuje ono što što smo gore utvrdili: u jeziku se predstavlja sam svijet. Jezičko iskustvo svijeta je apsolutno. Ono prevazilazi sve relativitete postojanja bitka, zato što obuhvaća sav bitak, po sebi, u kakvim se god odnosima (relativitetima) svagda ovaj pokazivao. Jezičnost našeg iskustva svijeta prethodi svemu što se spozna kao bivstvujuće i što se kao takvo oslovi. Stoga osnovni odnos između jezika i svijeta ne znači da svijet postaje predmet jezika. Štaviše, svjetski horizont jezika uvijek obuhvata predmet spoznaje i iskaza. Jezičnost čovjekovog iskustva svijeta u sebe ne uključuje opredmećenje svijeta.” Šta bi onda bila zajednička osobina jezika, ljudskog iskustva i književnosti? Ta zajednička osobina je promjena oblika. Jezik se, kao i život ljudi, urušava i obnavlja. Ludwig Wittgenstein je jezik usporedio sa gradovima (u smislu da u gradovima stalno teče istovremeni proces propadanja i obnavljanja). Zanimljiv je i zapis o jeziku, sadržan u Karahasanovom romanu Šahrijarov prsten: “Prošlost je kao jezik, nepomična i sveobuhvatna, a sadašnjost i ova stvarnost su kao govor. Sadašnjost uzima, poput govora u odnosu prema jeziku, dijelove prošlosti koje spaja po svojoj volji i prema prirodi onoga što želi postići. U sadašnjosti je moguće samo ono što je već bilo u prošlosti, kao što je u govoru moguće samo ono što je u jeziku.” Ovo umjetničko poređenje nastalo je na razlici između jezika i govora, koju je uspostavio Ferdinand de Saussure. O toj je razlici pisao i Gadamer: “Tome, nasuprot, međutim, treba naglasiti da jezik tek u razgovoru, dakle, u sprovođenju sporazumijevanja, ima svoj pravi bitak.” (Gadamer isto tako smatra da jezik nipošto nije puko sredstvo za sporazumijevanje.) Sve nam to govori da je jezik u kojemu živimo organizam, te da su sva trenutna i specifična obilježja vremena i okolnosti u kojima živimo prisutna u jeziku. Samim time je jezik, prvi i glavni okvir, na razini kojeg se mnogo dublje mogu posmatrati brojna pitanja koja se tiču stvarnosti u kojoj živimo, a zatim i neka fundamentalna pitanja književnosti kao odraza te stvarnosti. Na kraju ovog poglavlja treba naglasiti da je jezik dom u kojem živimo, te da su i ljudsko iskustvo i književnost zasnovani na jeziku. Kada je riječ o odnosu života i književnosti nikada ne treba smetnuti s uma jezičku razinu toga odnosa. Sva ova pitanja, također, posjeduju svoju tamnu stranu, odnosno, ljudsko nas iskustvo katkad prisiljava na pesimizam kada je u pitanju društvena djelotvornost jezika i književnosti. O tome je na sličan način pisao Roland Barthes (Književnost, mitologija, semiologija): ˝Najzad, Malarme je krunisao ovu izgradnju Književnosti-Objekta posljednjim činom svih objektivizacija, ubistvom: poznato je da je sav Malarmeov napor bio usmjeren na uništenje jezika, pri čemu je Književnost bila shvaćena samo kao neka vrsta njegovog leša.˝

* * *

Bora Ćosić je u jednom intervjuu kazao kako je život u stvari najveća književna forma. Ako se o toj tvrdnji bolje razmisli, barem na dva opća načina se može utvditi njena istinitost: prvi bi bio odnos života prema književnosti, a drugi, odnos književnosti prema životu (ali ne treba smetnuti s uma da između tog dvoga postoji organsko jedinstvo). Književni oblici su oformljeni dijelovi nekog od načina na koji se čovjekov život ostvaruje. Ukoliko je navedeno tačno, onda se dolazi do zaključka da je čovjekov život najveća književna forma – samo na način da nikada nije moguće staviti znak jednakosti između života i književnosti. U povijesti književnosti postoje primjeri pokušaja romansiranja čitavog ljudskog života. To bi bilo postignuto okupljanjem sjećanja i njihovim konzerviranjem kroz književnost, čime bi bio omogućen prelazak onoga što je esencija života u svijesti drugih ljudi. Sve to ne govori da bi time bila postignuta jednakost između književnosti i života nego da je riječ o pokušaju zamjene, čime se književnost nameće kao nešto što je životnije od samoga života. Riječ je samo o jednom od mnogih načina na koje se ostvaruje spomenuta težnja književnosti u odnosu na život. O tome je pisao i Peter Brook (Otvorena vrata): „ U pozorište idemo da bismo u njemu našli život, ali ako između života u pozorištu i onoga izvan njega nema razlike, onda pozorište nema smisla.“ U svakom slučaju je barem neosporna činjenica da je književnost oformljeno ljudsko iskustvo. Međutim, to je nepotpuno objašnjenje, jer često se zaboravlja da bi to spomenuto uobličeno ljudsko iskustvo trebalo posjedovati jednu vrlo važnu osobinu. Platon smatra da se djeca trebaju obrazovati, tj. oblikovati pričama i muzikom. U našem vremenu je sržna svrha književnosti prenesena u veliki broj drugih medija, a čak se može kazati da su npr. animirani filmovi ili video igre sada neuporedivo moćniji mediji nego dječija književnost. To samo po sebi nije negativno, jer je esencija dječije književnosti prisutna u crtićima i video igrama. Međutim, negativne su pojačane zloupotrebe, ideološki i kapitalistički motivirane. (Max Horkheimer je u knjizi Pomračenje uma pisao o utjecaju kapitalizma na umjetnost: „Ono pretvara umjetnička djela u kulturne artikle, a njihovu potrošnju u niz slučajnih emocija koje su rastavljene od naših stvarnih namjera i htijenja. Umjetnost se odvojila od istine kao i politika i religija.“) Zbog tržišnih uvjeta je književnost gotovo potpuno izgubila onu svoju primarnu, iskonsku svrhu – tj. književnost se danas masovno plastificira. Dovoljno je samo otići na neki sajam knjige i preći pogledom preko šarenila plastificiranih korica i bombastičnih naslova. Vrijednu književnost je usisala plastika u umjetnosti. Spomenuto plastificiranje poništava bit književnosti čime nastaje ljuštura koja se jednostavno konzumira i ima svoju cijenu. Takva književnost ne može u suštinskom smislu korespondirati sa životom – a spomenuta korespodencija je zasnovana na sposobnisti književnosti da oblikuje duh. Prema tome, umjetnost je nešto što je imanentno samome životu, a ne nešto što je od njega odvojeno. Tako oblikovan život se jedino i može nazvati životom. Traumatično iskustvo – kao nešto što je neraskidivo povezano sa granicom – samo jedan dio odnosa između ljudskoga iskustva i književnosti.

* * *

Problematiziranje odnosa između književnosti i granice je, s jedne strane, u tolikoj mjeri bitno, a s druge strane je taj odnos toliko kompleksan i razgranat, da je raspravu o tome nužno postaviti na što konkretnije osnove. Najvažnije je ovdje pozabaviti se pitanjima odnosa književnosti prema imaginarnim granicama, to jest načinu na koji se u književnome tekstu vrši pozicioniranje prema bitnim kolektivno-društvenim kategorijama. Kao što postoji neraskidiva veza između književnosti i granice, tako se i traumatično iskustvo nameće kao logičan nastavak toga odnosa. Traumatično iskustvo je jedno od centralnih književnih tema, kao što je upravo traumatično iskustvo temelj za konstrukciju imaginarnih granica. Umjetnost oblikovanjem traumatičnog iskustva prevazilazi granice i naposlijetku razbija traumu, dok ideologije instumentaliziraju traumatično iskustvo, uspostavljaju fiksirano stanje kroz stalno obnavljanje traumatičnoga stanja. Samim time se postojanje ideologije zasniva na egzistenciji s ove ili one strane imaginarne granice, dok je književnost, kao i ljudski život, zasnovana na pukotini, a to je jedan od važnijih razloga radi kojeg su književnost i ideologija suprotstavljene. Suprotstavljene su i radi odnosa između kolektivnog i individualnog iskustva i to na način da je književnost jedina prava protuteža historiografiji, na osnovu koje se grade dominantne hijerarhije vrijednosti u društvu. Ako znamo da je temeljno historiografsko načelo u bosanskohercegovačkoj stvarnosti ništa drugo nego falsificiranje, tek tada postaje jasan potencijalni društveni značaj književnosti (one koja sada gotovo i ne postoji, jer biva sistemski gušena od strane vladajućih centara moći). Sve navedeno nam govori da književnost oblikujući traumatično iskustvo naposlijetku razbija traumu, time što je otvara, to jest time što omogućava da se pojedinačni glas čuje u prostoru koji bi ideološki zauvijek trebao da bude prostor Drugog.

* * *

Društveni je život svuda poput teatra, pa je tako svako društvo degenerisano u onolikoj mjeri u kolikoj iz društvenih maski progovara veća laž. U bosanskohercegovačkoj stvarnosti (šta god ta formulacija danas značila) društveni je sistem u tolikoj mjeri zasnovan na lažima, da je sasvim suvislo upitati se da li ta stvarnost uopće postoji. Samim time su ratom uspostavljene društvene maske osnova na kojoj se gradi ta paradoksalna stvarnost. Svako ko želi aktivno (tj. u sistemu) učestvovati u društvenom životu mora pristati na neku od maski, likova u galeriji, fabrikovanim u političkim, religijskim, medijskim centrima moći. Najkraće kazano, bosanskohercegovački javni prostor je ništa drugo nego jedan etnonacionalistički teatar. Društvena stvarnost je upitna zato što je temelj na kojoj se zasniva jedna velika fikcija, pa se time može reći da je pragmatička, ekonomska svrha postojanja društvenog sistema zamijenjena iluzijama ili izmišljenim pričama kao osnovnim društvenim uporištima. Spomenute društvene maske se grade na kolektivnim i povijesnim pričama. Svako društvo u zapadnom civilizacijskom krugu je utemeljeno na koletivnom i povijesnom, ali su neka društva u tolikoj mjeri ekonomski nemoćna da je svaki realan razlog za postojanje društvenog sistema zamijenjen imaginarnim razlozima. Bosanskohercegovačko društvo je upravo takvo društvo. Ovdje je, dakle, javni prostor organiziran kao sistem ogledala laži. Šta god da u taj sistem ogledala uđe reflektovanjem postaje laž. Ako neko govori istinu, on je istovremeno svjestan da govori laž, jer je svaki govor u javnome sistemu sam po sebi laž, odnosno, taj sistem od te priče pravi proizvod za vlastito održavanje ili tu priču potpuno odbacuje. Sve nam to kazuje da se naša stvarnost zasniva na nekoliko slojeva fikcije (bez da se ide u filozofske rasprave o imaginarnosti jezika i tome slično). Stvarnost koju živimo vrlo je slična slojevima stvarnosti u klasičnom filmu Kabinet doktora Kaligarija. U tome se filmu na razini prve priče preko nekoliko imaginarnih razina probijamo do istine, da bi se na kraju sve obrnulo, kao prvo, na način da su sve te imaginarne razine i istina na kraju proizvod shizofrenih misli, a kao drugo, na način da je sve to samo možda tako. To je naprecizniji način da se opiše mjesto istine u imaginarnim slojevima naše društvene stvarnosti. (Uzgred rečeno, prema stavovima Friedricha Nietzschea, pojam istine je upitan, jer je istina maska putem koje se ostvaruje zadovoljstvo: „Svi su nagoni povezani sa zadovoljstvom i nezadovoljstvom – ne može se imati nagon za istinom, to jest za istinom potpuno bez posledica, čistom, neafektnom, jer bi se tada izgubilo zadovoljstvo i nezadovoljstvo, a nema ni jednog nagona čije utovljavanje ne nosi sa sobom neko zadovoljstvo. Zadovoljstvo u mišljenju ne posvedočava nikakvu žudnju za istinom.“ U bosanskohercegovačkom javnom prostoru postoji mnogo viđenja istine i vječito su prisutne borbe i dokazivanja istinitosti vlastitoga stava. Međutim, tu je malo težnje za dokazivanjem istine, a mnogo više nastojanja da se u ime neke istine dosegne određeni oblik zadovoljstva (u politici je to zadovoljstvo najčešće zasnovano na materijalnoj dobiti). U književnoj kritici se već neko vrijeme ne govori o ratnoj književnosti (to jest onoj književnosti koja na prvom mjestu tematizira posljednji rat), nego je sada u pitanju tzv. tranzicijska književnost. O tome se na teorijskom planu može vrlo jednostavno govoriti, konstruirati teorijske okvire, ali takva književnost u Bosni i Hercegovini gotovo pa i ne postoji, tj. ne postoje sveobuhvatniji pokušaji literarizacije stvarnosti koju živimo. Društvo u kojemu gotovo i ne postoji umjetnost (ili je u finansijskom, institucionalnom smislu potpuno marginalizirana), društvo čija se književna tradicija zasniva na stvaralaštvu svega deset-ak vrijednih pisaca (koji su, opet, radi različitih razloga osporavani) jeste palanačko ili malograđansko društvo. Prema tome, ako je riječ o društvenoj poziciji književnosti, onda je tu centralni problem malograđanska svijest. A javni prostor u društvima u kojima dominira malograđanska svijest zasnovan je na principu Diogenove trube koja ne čuje ništa osim samu sebe (uzgred, Diogen je na taj način opisao kiničkog filozofa Antistena). U ovome je kontekstu vrlo podesna i Platonova alegorija o pećini, kojom se može opisati društvo zasnovano na fiksiranim pozicijama – o čemu će biti riječi u narednom poglavlju.

* * *

Platonovu alegoriju o pećini (zapisanu u sedmoj knjizi njegove Države) sada ne treba shvatati u metafizičkim kategorijama, na kojima je izvorno zasnovana, već je primijeniti na konkretnu realnost. U Platonovoj pećini ljudi čitav svoj život provode u okovima, na način da ne mogu vidjeti sunčevu svjetlost izvan pećine, već jedino sjenke koje nastaju od vatre u toj pećini – pa time ti zatvorenici ne gledaju realne stvari nego samo njihov odraz. To će reći da zatvorenici (koji u prenesenom smislu predstavljaju većinu ljudi) svoj život provode bez svijesti da se nalaze u tamnici. U zajednicama nastalim raspadom bivše Jugoslavije čak u doslovnome smislu vlada jedno takvo stanje. Glavno načelo na kojemu se zasniva društveni život jeste robovanje sjenkama, iluzijama ili izobličenim refleksijama realnih stvari. Uzgred kazano, na samome početku Kovačevog romana „Grad u zrcalu“ postoji jedna situacija koja slikovito govori o načinu na koji se uobičajeno oblikuje svijest ljudi na ovim prostorima. U pitanju je gaj (tj. šuma), koja je pripadala djedu glavnoga lika (taj gaj se treba tumačiti i kao simbolički topos). U tome Kovačevom romanu se pripovijeda da je svako od članova porodice imao čudnovata iskustva sa gajem (tamo se pojavljuju zle sile, vještice, demoni i sl.). Riječ je o tome da je spomenuti gaj jedan mikro-prostor, u kojega članovi porodice projektuju vlastite strahove, da bi se to na kraju preobrazilo u jedan oblik porodične mitologije. Najzanimljivije u svemu tome jeste to što je uveden običaj da se djeca „odgajaju“ tako što će biti “izloženi” gaju, to jest suočeni sa iluzijama projektovanim u jednu običnu šumu. Tako se u romanu pripovijeda o situaciji kada je glavni lik kao dijete bio izložen velikim strahovima (u romanu se navodi da je zadobio traume), radi tih naopakih porodičnih običaja. Navedeni topos (tj. gaj kao simbolički topos) zaslužuje mnogo više pažnje, u smislu analize, a čak bi se moglo ustvrditi da može predstavljati uopćeno način na koji se na ovim prostorima odgajaju djeca. A odgajaju se aktiviranjem strahova. Svi navedeni primjeri odražavaju malograđansku svijest, koja je prethodno definirana u citatu iz knjige Književnost, mitologija, semiologija, Rolanda Barthesa: ˝Malograđanin je čovek nemoćan da zamisli Drugog. Ako se drugi čovek pojavi pred njegovim očima, malograđanin odbija da ga vidi, prelazi preko njega i poriče ga, ili ga pak pretvara u samoga sebe.˝ Ako se razmisli o ustroju javnog prostora u odnosu na navedeni stav Rolanda Barthesa, doći će se do toga da je taj ustroj zasnovan na “odbijanju da se vidi Drugi”, na “prelaženju preko njega i poricanju” ili pak “pretvaranju u samoga sebe”. Slušanje ili težnja da se razumije pozicija drugog nije uobičajena. Prostor koji pripada drugome se ne upoznaje, već se koristi za projektovanje strahova – epski i romantičarski kodovi su temeljna karakteristika javnoga govora. Sasvim je jasno da svaki čovjek nalazi svoje priče. Narodne priče su oduvijek funkcionisale na sličnim principima, a preko takvih priča za narod se akumulira moć, odnosno kapital. Šta se događa kad ne postoje oblici mišljenja koji nadilaze priče u kojima je mračno i zlo sve što je s onu stranu imaginarne granice? Događa se život u iluzijama, izmišljenim pričama koje se nude kao zamjena za konkretne, materijalne nedostatke (tj. takvim se pričama pumpaju patrijarhalne, etnonacionalističke ili druge vrijednosti, odnosno tim pričama se opravdava ekonomsko jačanje jednog povlaštenog društvenog sloja).

* * *

Putovanje kao čitanje i čitanje kao putovanje su formulacije koje pripadaju francuskom piscu Mišel Bitoru. Ako je riječ o podijeljenim zemljama ili podijeljenim gradovima (to jest, onima koji u sebi posjeduju paralelne stvarnosti), onda je jedini način za upoznavanje putovanje, u širem smislu riječi. Ako su u nekom gradu fiksirane pozicije, omeđene imaginarnim granicama, onda je svoj identitet potrebno graditi putovanjem, s obje strane imaginarne granice. Ako su spomenute paralelne stvarnosti toliko suprotstavljene, onda je nomadski identitet način da se takvo stanje prevazilazi, jer, u suprotnom, ne bi bilo načina da se prevaziđu uske, etnonacionalističke vizure, zasnovane na instrumentalizaciji traumatičnog iskustva. U Bosni i Hercegovini je uvijek, prelaženjem iz jedne stvarnosti u drugu, potrebno mijenjati tačku gledišta – to je uspostavljeno društvenim maskama o kojima je već bilo govora. Prije nekog vremena je pažnju javnosti okupirao iznenadni dolazak holivudskog bračnog para Angeline Jolie i Brad Pitta. Taj događaj zaslučije nekoliko analitičkih zapažanja. Motiv dolaska slavnih glumaca jeste humanitarne prirode, posjeta izbjegličkom kampu u Istočnoj Bosni. Dakle, čitava je priča u tome kako se pravi posao od traumatičnog iskustva. Angelina Jolie i Brad Bitt su ispunili neki svoj interes, humanitarne organizacije, također, bosanski novinari koji su uspjeli snimiti glumački par su, također, učinili napredak u svojoj karijeri, a čak je i žena u izbjegličkom kampu, dakle, ratna žrtva, bila vrlo sretna, jer su joj u posjetu došli slavni glumci (dakle, nije bila sretna zbog pomoći, već baš zbog toga što su to slavni glumci, a njena funkcija žrtve je i nastala kao posljedica mehanizama na kojima se zasniva nečija slava). Društvene maske uspostavljene ratom nisu okamenjene, nego se one vremenom mijenjaju, prema logici na kojoj su nastale – ali one fundamentalne stvari uvijek ostaju iste. Ako za primjer podijeljenog grada uzmemo Mostar, onda se tu sasvim lijepo može objasniti na koji način pozicioniranje prema ratnim pričama gradi društveni život toga grada. Kada god neko nešto govori, manje treba voditi računa o tome šta govori, a više ko finansijski stoji iza toga. Ukoliko neko hoće da se bavi javnim poslovima, taj se može uključiti jedino kroz pozicioniranje prema onome što u temelju konstituira društveno stanje, pa time i može imati sredstava za život. U gradu Mostaru dominiraju etnonacionalističke strukture, one kojima je u interesu da betoniraju ratom uspostavljene granice – kao da su te stvarnosti i uspostavljene, pa život teže po poznatim tračnicama. Međunarodne organizacije koje nastoje raditi na uspostavljanju veza su, također, u paradoksalnoj poziciji. Iz kojega je razloga to tako? Budući da se preko određenih projekata ili donacija nude finansijska sredstva za ljude koji su otvoreni za dijalog, uspostavljanje veza i tome slično, onda se određen broj ljudi u skladu s tim društveno pozicionira. Paradoksalnost njihove društvene pozicije sastoji se u svijesti da je spomenuta kultura dijaloga u širem društvenom smislu nemoguća, da je nacionalizam skup priča sa kojima se identificira većina ljudi, a da su sve te priče zasnovane na tenziji, netrpeljivosti, a ne dijalogu. (U mjeri u kojoj su uvjeti života teži, sto toliko ljudi lakše prihvataju priče koje na direktan način kanališu tenzije i traume koje zbog takvoga života posjeduju. Terry Eagleton u knjizi Ideja kulture piše: „Postoji, napokon, još jedna veza između kulture i moći. Nijedna politička snaga ne može zadovoljavajuće preživjeti golom prisilom. Na taj bi način izgubila previše ideološke vjerodostojnosti i postala opasno krhkom u vremenima krize. Ali da bi osigurala pristajanje onih kojima vlada, mora ih poznavati na bliskiji način nego se to saznaje na osnovu dijagrama i statističkih tablica. Budući da istinski autoritet podrazumijeva unutarnje prihvaćanje zakona, on se nastoji potrvrditi na samoj ljudskoj subjektivnosti, na svekolikoj njezinoj prividnoj slobodi i privatnosti. Da bi vladala uspješno, ona mora stoga proniknuti tajne želje i odbojnosti muškaraca i žena, a ne samo saznati za koga glasuju ili kakve su im društvene težnje. Ako želi njima upravljati iznutra, mora ih moći i zamisliti iznutra.“ Putem ovoga Eagletovonog stava se može shvatiti u kolikoj je mjeri osnova entnonacionalizma duboko ukorijenjena u kolektivnu svijest ljudi, te zašto su moguće tako moćne političke manipulacije.) Prema tome, zagovaranjem kulture dijaloga, anti-nacionalizma u institucionalnom smislu ne postiže se ništa društveno značajno, osim što na osnovu pozicioniranja prema traumatičnom iskustvu dobijaju određeni finansijski prihodi – samim time, takvi ljudi su prinuđeni da preuzmu jednu paradoksalnu društvenu masku radi novca. To je zato što sistem po sebi, po prirodi ustroja, od takvog djelovanja pravi proizvod podesan sebi. Rečeno je naprijed da je rat ono na čemu su se formirale društvene maske. Potrebno je još jednom naglasiti da je uloga međunarodnih organizacija na početku imala i neku svrhu u tadašnjim okolnostima, ali da se vremenom ta pozicija istrošila do besmisla. Sve nam to govori da su imaginarne granice – kao osovine postapokaliptične stvarnosti – u tolikoj mjeri okamenile prevaziđene priče koje se tiču nacionalnih identiteta, da je iz društvenog života isisano organsko tkivo, da su onemogućeni dijalektički odnosi unutar zajednice i u odnosu na druge zajednice, čak toliko da je sve svedeno na neki oblik društvenog teatra apsurda, na egzistenciju formi radi njih samih, a ne radi njihove svrhe. Putovanje kao čitanje (ili unutrašnji doživljaj) postapokaliptične stvarnosti jeste jedan oblik otvaranja prema nomadskome obliku identiteta, uspostavljanje bezdomne tačke gledišta, a to je istovremeno jedini način konstituiranja identiteta s obje strane imaginarnih granica. Teoretičar kulture, Stuart Hall (u tekstu „Kome treba identitet?“) piše sljedeće: “Svaki identitet na svojim marginama ima suvišak, višak nečega. Jedinstvenost, unutarnja hegemonija, koju pojam identitet tretira kao temeljnu, nije prirodan, nego konstruirani oblik zatvaranja, koji svaki identitet naziva svojim neophodnim drugim, onim koji mu nedostaje, čak i ako je ušutkan i neiskazan.” Etnonacionalističko viđenje identiteta je zasnovano na potpuno pogrešnim temeljima, na nuđenju lažne homogenosti. Sve društvene pozicije u post-apokaliptičnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti robuju traumatičnom iskustvu, dok je nomadsko shvatanje stvarnosti, kojemu umjetnost po svojoj prirodi pripada, jedini način za zaobilaženje ideoloških tamnica. Umjetnost jeste jedan način prevazilaženja traumatičnog iskustva kroz otvaranje. Isto tako treba kazati, na osnovu celokupnoga iskustva, povijesti onoga što je društvena pozicija umjetnosti, da umjetnost teško može postići širi društveni značaj. Objašnjeno je u kolikoj je mjeri društveni život jedan teatar, igranje povijesnih uloga, ali i da je umjetnost refleksija svega toga, na način da su baš maske ono što je najbitnije obilježje umjetnosti. Ivo Andrić je o tome pisao u knjizi “Staze, lica, predeli”: “ – Vidite, umetnik to je sumnjivo lice, maskiran čovek u sumraku, putnik s lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku, u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još i tada ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv, i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko lice. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikada sastaviti ne daju. Kad sam živeo u Rimu, jedan moj drug, slikar, naklonjen mistici, rekao mi je jednom prilikom: Između umetnika i društva postoji, u malom, isti jaz koji postoji između Božanstva i sveta. Prvi antagonizam samo je simbol drugog.”

* * *

Čitanje je svojevrsno putovanje. Kada pročitamo knjigu nastaje osjećaj sličan onome kada izađemo iz voza. Također je nesumnjivo da se jedan bitan način upoznavanja ostvaruje kroz čitanje. U našoj postapokaliptičnoj stvarnosti ne samo da je otežano pisanje sebe, već centri moći onemogućavaju i čitanje, tj. upoznavanje tuđeg iskustva – dakle sistemski se blokira uspostavljanje kulturnih veza. Nema nikakve sumnje da je traumatično iskustvo različito kod pisaca koji su u postapokaliptičnu stvarnost urastali u Banja Luci, Mostaru ili Sarajevu, a jedan važni način upoznavanja toga iskustva jeste upravo čitanje kao putovanje. Već je bilo govora o krizi književnosti, to jest o tome da književnosti u punom smisli riječi gotovo i nema. To se ne tiče pisaca starije i srednje generacije, koji su svoj pogled na stvarnost gradili još u bivšem režimu, niti pisaca koji se predratnog vremena dobro sjećaju. Kriza književnosti se uspostavlja u najmlađoj generaciji pisaca, to jest onih pisaca koji su neposredno urastali u postapokaliptičnu stvarnost. To je generacija pisaca kojima rat više ne bi trebao biti centralna tema, već upravo postratna ili postapokaliprična stvarnost. Takva generacija pisaca još nije uspostavljena, a razlozi su vrlo jasni. Takvi mladi pisci imaju ograničenu mogućnost upoznavanja iskustava onih koji borave s onu stranu imaginarne granice. Već je obrazlagano zašto prava književnost mora biti uspostavljena na granicama, odnosno zašto u njoj moraju progovarati različiti pogledi na stvarnost, odnosno različita iskustva. Budući da u obrazovnim i drugim sistemima odgovornim za oblikovanje svijesti ne postoje mehanizmi za spomenuto upoznavanje (čak su takvi sistemi najodgovorniji za ideološku indoktrinaciju mladih ljudi), pisci najmlađe generacije su prinuđeni da sami probijaju puteve, da upoznaju druge i grade jednu novu i zajedničku realnost kroz takvo upoznavanje. Najzanimljivije u svim tim pokušajima jeste odsustvo hijerarhija književnih vrijednosti, pisanje s malo utemeljenja na književnu tradiciju, ali i brojnost mladih pisaca – u smislu da se mnogo mladih ljudi nastoji ostvariti u nekoj književnoj formi, s manjim ili većim kontinuitetom. To će reći da književna scena najmlađe generacije pisaca još nije uspostavljena. Također je važno naglasiti da svi ti književni pokušaju nastaju izvan vladajućih centara moći u kulturi. U tome je smislu najmlađoj generaciji pisaca nametnut težak balast, jer nemaju čak ni mogućnost da uspoređuju vrijeme. Nešto stariji pisci imaju mogućnost da uspoređuju predratno, ratno i postratno vrijeme, a samim time da svoje iskustvo, pa tako i književnost koju pišu, konstituraju na granicama, vremenskim rezovima, u ovom slučaju. Već je bilo govora o tome u kolikoj su mjeri obesmišljene ratom uspostavljene društvene maske. Također je bilo govora o tome kako su neke od tih društvenih maski u ratnom vremenu zasigurno imale stvaran razlog postojanja – da bi se vremenom degenerisale do besmisla. Samo one generacije koji su bili aktivni sudionici jugoslavenske apokalipse mogu se u odnosu na te događaje društveno pozicionirati. Ako se uzme u obzir da je od tada prošlo gotovo dva desetljeća, da sada žive punoljetni ljudi koji se čak i ne sjećaju rata, onda treba naglasiti sljedeće – ratne priče za čitavu novu generaciju mladih ljudi uopće ne trebaju biti društveno relevantne, odnosno, oni se u odnosu na te priče ne trebaju društveno pozicionirati.

* * *

Na kraju je još potrebno navesti glavne zaključke. Najprije sam pokušao ukazati na značaj jezika, kao nečeg u što svaki pojedinac urasta i što uvjetuje njegov pogled na stvarnost, u smislu da je baš to, sadržaj nekog jezika, ono što uspostavlja suštinsku pripadnost nečemu, nasuprot mnogih oblika ideološkog shvatanja domovine, te brojnih zloupotreba koje otuda proističu. Sasvim logičan nastavak takvog problematiziranja jezika može se pronaći u odnosu između ljudskoga iskustva, s jedne strane, a s druge, književnosti kao jednoj formi ljudskoga iskustva. Glavni zaključak koji se nameće iz toga odnosa sastoji se u tome da književnost nema smisla ukoliko egzistira kao stvarnost za sebe, ukoliko nema direktnog utjecaja na čovjekov život. U našem se vremenu književnost na mnogo načina zloupotrebljava (ideologijama i kapitalizmom, prije svega), a time ona ne može ispuniti svoju primarnu funkciju, jer se pretvara u proizvod. Sve navedeno je jedan uvod za problematiziranje odnosa književnosti i traumatičnog iskustva u postapokaliptičnoj stvarnosti, koju živimo. Traumatično iskustvo je jedno od temeljnih oblika ljudskog iskustva, čime je vrlo važno i za književnost i za društveni život. Glavna razlika u pristupu traumatičnom iskustvu između tog dvoga sastoji se u tome da ideologije traumatično iskustvo zloupotrebljavaju, time što uvijek obnavljaju traumatično stanje (na osnovu čega se događaju brojne manipulacije), dok književnost traumatično iskustvo otvara, izlaže Drugome, čime se trauma razbija. Također je važno ukazati na suprotstavljenost umjetničkih i ideoloških pristupa imaginarnim granicama. Imaginarne granice su za umjetnost neka vrsta fundamenta, mosta, dok je ta granica za ideologiju zid. Razmatran je i način na koji se uspostavljaju društvene maske zasnovane na lažima, likovi fabrikovani u političkim, religijskim i medijskim centrima moći – u našem društvu je to u formi grotesknog etnonacionalističkog teatra. Takve društvene maske su zasnovane na povijesnim i kolektivnim pričama, dok književnost ljudsko iskustvo oslobađa od lažnih slojeva. Kada je riječ o poziciji književnosti u bosanskohercegovačkom društvu, onda se nameće problematika malograđanstva, marginaliziranosti književnosti. Posljednja dva poglavlja nude izvjesna rješenja, to jest načine na koji se može prevazilaziti malograđanština, etnonacionalistički pogledi na stvarnost, robovanje traumatičnom iskustvu i tome slično. To prevazilaženje se može ostvarivati kroz putovanje kao čitanje i čitanje kao putovanje, čime je moguće razmišljati o građenju neke nove realnosti, koja bi nadilazila trenutne getoizirane stvarnosti. U tom smislu je bilo riječi o poziciji i odgovornosti umjetnika najmlađe generacije, koji stvaraju u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci i drugim gradovima, te o problemima koji onemogućavaju uspostavljanje novih umjetničkih formi, koje bi u punome smislu mogle zahvatiti našu tranzicijsku stvarnost.