OBAVEZNA LEKTIRA Zamak, Franz Kafka: Priča o fantomima birokratije

Izdvajamo

• NEDODIRLJIVI Nedodirljivi ostaju nedodirljivi, a post-kafkina era je pokazala da i Evropa u koju smo tako rado vjerovali ne postaje ništa drugo do li - fantom

Povezani članci

• Olga Lalić-Krowicka: MI
• Koncertom Divanhane završena četvrta večer Slova Gorčina
• Žensko lice rata
• A, AKO ME NEMA
• Duško Trifunović: TAK NORMALJNO
• NOVA DVOJEZIČNA ZBIRKA OLGE LALIĆ- KROWICKE

Pisac koji je stvarao neobične svjetove, Milan Kundera bi rekao da ih je anticipirao, uspio je ono što je malo kome uspjelo. Kundera bi rekao da je Kafka uspio fikcionalizirati birokratiju koja je po svojoj suštini daleko od bilo kakve fikcionalizacije

Franz Kafka (1883. – 1924.)

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Kada se govori o povijesti evropskog romana, nemoguće je zaobići stvaralaštvo Franza Kafke. Pisac koji je stvarao neobične svjetove, Milan Kundera bi rekao da ih je anticipirao, uspio je ono što je malo kome uspjelo. Kundera bi rekao da je Kafka uspio fikcionalizirati birokratiju koja je po svojoj suštini daleko od bilo kakve fikcionalizacije. A, možda upravo to birokratiju dovodi do toga da postane konačna fikcija – the ulitmate fiction.

Sveprisutna odsutnost

U “Zamku”, nedovršenom romanu, Kafka ispituje taj imaginarni svijet na nevjerovatan način. K. zemljomjer, dolazi u selo kojim vlada grof Westwest koji je smješten u zamku (u kojem je i ogromna birokratija) i tamo nailazi na čudne okolnosti. Sve je tamo birokratizirano, pa čak su i u krčme uplivali fantomi birokratskoga. Fantomi, kao duhovi ideja, kao derridijansko prisustvo su otuda na svakom pedlju sela koje je smješteno podno zamka. Atmosfera koju nalazimo u romanu ima nešto feudalno u sebi. I otuda se sva ravnoteža romana boji odnosima seljani-birokratija (jer i K. pokušava vezom s Friedom postati jedan od seljana). A, grof Westwest se u strukturi teksta nameće kao fantom ili, rečeno derridijanskim jezikom, stalna prisutnost odsutnog. Zbog toga se ovaj roman može čitati i kao svojevrsna fenomenologija birokratije i vlasti. Oni su sveprisutna odsutnost. Ono što je istovremeno i prisutno i odsutno, ono što je istovremeno i propis i mogućnost greške.

Iako se može činiti kao sasvim običan roman o zemljomjeru koji dolazi u jedno selo, Kafkin “Zamak” je roman situiran na temeljnom paradoksu. U svijetu birokratskih propisa koji se smatraju savršenima, K. dolazi u selo zbog greške čiji je izvor, zapravo, nemoguće naći. Ruptura u preciznom svijetu birokratije postaje uvijet naracije. Otuda se birokratija koja je u svijetu zamišljena kao ono što doprinosi maksimalnoj transparentnosti, u romanu situira kao proces (ne pojam) koji zapravo zamagljuje svijet i jasne distinkcije između onih koji drže moć u rukama i onih koji ne drže. Ocjena da je Kafka sa Zamkom anticipirao modernu Evropu se može posmatrati dvostruko. S jedne strane, zbilja je riječ o anticipaciji europske birokratije. S druge, riječ je i o anticipiranju paradoksa Evrope. Ponad pripovijedanja o birokratskim propisima koji su zamišljeni da budu savršeni, nalazi se pripovijedanje o greški u proceduri koja je dovela K., zemljomjera u selo. Birokratska greška (u kojoj se neprestano sugerira intencija) je odredila K.-ov put, savršeni birokratski principi su se nametnuli kasnije i pokazali se krajnje neprovidnima. Drugim riječima, i na ovaj je način pokazano kako to birokratija postoji da sakrije moćnike. Birokratija je veo između moćnika i seljana. Zato i pomoćnici koje K. dobija, Jermais i Artur, u romanu imaju funkciju svojevrsnog tampona između K.-a i vlasti.

Figura gosta

Samo ime romana svjedoči o njegovoj dominantnoj prostornoj određenosti. Prostorna pomjeranja su temeljni princip konstrukcije priče, a prvo pomjeranje koje je uzrok svega jeste dolazak K. u selo. Možemo se poslužiti i Derridinim teorijskim ishodištima, odnosno načinom na koji je on u svojim esejima problematizirao Kantovu figuru gosta kao onoga koji potvrđuje suverenost mjesta u koje je došao. Već samim dolaskom i nužnošću da K. dobije dozvolu iz Zamka da noći u krčmi se nameće princip gosta koji potvrđuje suverenost. K. koji se trudi opirati birokratiji na kraju, gradirano u naraciji, svakim svojim činom potvrđuje njenu premoć. Prostori u kojima se radnja odvija su prostori dvije krčme (“Kod mosta” i “Gospodski konak” koji ima cijeli jedan odvojeni dio za službenike iz Zamka). Osim toga, radnja se odvija u školi koja je prostor suštinskog discpliniranja svijeta i u kojem K. odlazi da živi s Friedom, budući da mu opštinske vlasti daju posao školskog poslužitelja jer ne znaju šta će s njim. Škola je, sjetimo li se scene s učiteljicom koja mačkinom šapom grebe K.-ovu ruku mjesto pravog nasilja i to je jedna od moćnijih metafora u tekstu. Osim toga, prostori sobe u krčmi “Kod mosta” i u kući sestara Olge i Amalije svakako predstavljaju topose potvrđivanja sveprisustva moći koja je istovremeno i fantomska i ima moć da uređuje živote ljudi. Hiperbola besmisla posla koji obavljaju službenici je iznimno data u liku Barnabasa koji radi kao glasnik za Klamma koji, zbog toga što je Friedu koristio kao svoju ljubavnicu, postaje najvažniji lik u K. ovom životu. Osim toga, K. pokušava njemu dostaviti svoje pismo kojim bi riješio svoj položaj i riješio Friedu Klammovog prisustva. Barnabas zapravo ni ne zna kako izgleda Klamm niti je li čovjek s kojim se on susreće Klamm. Klamm je fantom, kao što je i Barnabasova služba fantomska. Niko ne zna šta on zapravo treba, on neprestano nosa pisma okolo bez stvarnog ishodišta. Stoga sav sretan dotrči K.-u i kaže da je uspio.

Njegov “uspjeh” najbolje osvjetljava cijeli sistem na kom je roman sazdan:

“‘Gospodine zemljomjere, gospodine zemljomjere!’ vikao je neko ulicom. Bio je to Barnabas. Dođe kao da je bez daha, ali ipak ne zaboravi da se pokloni pred K. ‘Uspio sam’, reče on. ‘Šta si uspio?’ upita K. ‘Da moju molbu dostaviš Klammu?’ ‘To nije bilo moguće’, reče Barnabas. ‘Mnogo sam se trudio, ali nije bilo moguće, ja sam se progurao naprijed, stajao sam tam cijeli dan, mada niko to nije tražio, i to tako blizu dugačkog stola da me je jedan pisar, kome sam zaklonio svjetlo, gurnuo u stranu, javljao sam se dižući ruku uvis, što je zabranjeno, kad bi Klamm digao pogled sa stola, ostao sam najduže u kancelariji, bio sam tamo već sam sa drugim slugama, imao sam još jedno zadovoljstvo da vidim Klamma kako se vraća, ali ni to nije bilo zbog mene, htio je samo na brzinu još nešto da vidi u knjizi, pa je odmah opet otišao; najzad, kad se nikako nisam micao s mjesta, sluga me je gotovo izbacio metlom kroz vrata. Sve ti to priznajem da opet ne bi bio nezadovoljan onim što ja učinim.’ ‘Šta meni Barnabase, vrijedi sva ta tvoja vrijednost’, reče K. ‘kad nema uspjeha’. ‘Ali ima uspjeha’, reče Barnabas. ‘Kad sam izlazio iz moje kancelarije – ja je tako zovem moja kancelarija – primijetio sam kako iz dugačkog hodnika ide jedan gospodin.'”

Kunderino promišljanje

Uspio je, ne ugovoriti K.-u željeni sastanak s Klammov već s Erlangerom koji je jedan od najvažnijih Klammovih sekretara koji želi vidjeti K.-a, a to se u birokratiziranom svijetu zamka javlja kao veliki uspijeh. Nedodirljivi ostaju nedodirljivi, a post-kafkina era je pokazala da i Evropa u koju smo tako rado vjerovali ne postaje ništa drugo do li – fantom.

Otuda je ovaj tekst najbolje završiti Kunderinim promišljanjem Kafkinog stvaralaštva u koje se, možda najbolje, uklapa roman “Zamak”:

“Jer, društvo zvano demokratskim isto tako poznaje proces koji obezličuje i koji birokratizira, cijeli je planet postao pozornicom toga procesa. Kafkini romani su njegova onirička i imaginarna hiperbola; totalitarna Država je njegova prozaična i stvarna hiperbola.” Hiperbola koja, doduše, počiva na rupturi.