POSIJALI SE JESMO – DA LI SMO NIKLI

  • Facebook
  • Twitter
  • Google Plus
  • Add to favorites
  • RSS

Gradimir Gojer:
EPITAF ZA ZVJEZDOZNANCA
Poezija. SVJETLOST. Sarajevo. 2010.

* * *

Korijen se sjeća,

Vrh je krenuo iz dubine…

 

* * *

        Tako će stihovima Veselka Koromana iz pjesme Drvo na gori krenuti u svoju knjigu Epitaf za zvjezdoznanca, Gradimir Gojer, čovjek čudesne pjesničke energije i poetske snage koji se prvi put pjesnički oglasio nedavno, prije tri godine knjigom pjesmama Večernje ispovijesti u izdanju Hrvatskog kulturnog centra Banja Luka. Od tada je Gradimir Gojer nanizao sedam lijepih pjesničkih knjiga objavljujući 2-3 pjesničke knjige godišnje, a ne posustajući u poslovima koje predano radi u teatru, kulturi, politici i sportu, profesionalno ili volonterski.

        Bez sumnje, kad se uzme u ozbiljnu recepciju Gojerova djelatnost općenito, a politička prije svega, može se uočiti kako je u tom čovjeku oslobađanjem političkog bića od unutarpartijskih obaveza i odnosa – rastao pjesnički naboj koji je na kraju otvorio brešu pjesmi i njezinom / njegovom dubokom humanističkom i literarnoestetskom ispoljavanju. 

        Gradimir Gojer neviđeno smjelo i otvoreno kazuje svoje metaforičko spoznavanje i viđenje svijeta u knjigama istinske koherencije i značajnih literarnoestetskih dosega. Pa se postavlja ili nameće zahtjevno pitanje: s obzirom da je nova a ljudski zrela pojava, kako čitati Gradimira Gojera kao pjesnika? Je li ovaj proslov namijenjen onome ko ga je napisao – akademiku Veselku Koromanu koji ga je napisao, Gradimiru Gojeru kao čudesnom obraćeniku iz političkog djelatnika u pjesnika koji je svoje Lijevo rekao, ili je to kredo za sve ljude i ljepotu kojoj teže tako sustavno cijelog životnog vijeka? 

        Imajući u vidu obrazovanje, životno i radno iskustvo kao stvarne reference Gradimira Gojera – on može misliti samo na sve ljude s ove strane onostranosti, samo na čovjeka uopće i tako najkonkretnijeg, koji rješava osobni problem. Jer, Gradimir Gojer je shvatio u kojoj meri smo isti upravo u razlikama koje zapažamo. Gojer je dokonao, u kojoj mjeri smo zapustili sebe i kako smo pohitali do zvjezdoznanca, do zvjezdočatca, do svoje isforsirane nesanice. Gradimir Gojer je pouzdana instanca kojoj se može povjerovati, a da se o tome i njemu, kasnije podrobno promisli kao o osobi koja se ogleda u drugom čovjeku: in miror.

        Mogli bismo to i drugačije gledati kao i svako čitanje poezije i umnožavati i razvijati smislove. Najjednostavnije i najistinitije je vidjeti ga kao, tek kao logičnu pojavu koja gleda i doživljava svijet razborito, ali se svima želi odužiti, i pametnim i ludim, svijetu kao takvom – za osobni život videći ga dijelom svega.

         U pjesništvo, Gradimir Gojer dolazi iz prostora najvećeg kulturalnog čuda: teatarske predstave! To je prostor kojim je izuzetno teško ovadati, a da je Gojer ovladao, barem o tome nema sumnje. Ne postoji na svijetu nešto kompliciranije što je moguće ponuditi ljudskom oku, duši i srcu kao gotovu stvar – od teatarske predstave, od prve probe, praizvedbe i premijere do posljednje reprize. Gojer to zna, a šuti i piše!

        Gradimara znamo kao čovjeka dobrog i širokog osmijeha koji nam prilazi i dobrdušan pruža ruku. Ne zazire. On prosto voli ljude i njihov sadržaj koji ih osmišljava a i njemu biva impulsom. Napisao je brojne knjige o društvu, politici, kulturi i posebno teatru. Sada piše i pjesničke. 

        Zvjezdoznanac je nekada bio čovjek koji je najviše znao o svemu, od imena zvijezda i njihovoga rasporeda iz kojega je mogao čitati sudbine, odrediti strane svijeta, najaviti kiše, suše i poplave, orijentirati gradnju velikih građevina, kazati gdje je oaza sa vodom u pustinji, etc, etc. Ako prethodno imamo u vidu – Gojerovo golemo znanje o teatru, režiji, glumi, književnosti, dramatizaciji, društvu i društvenim odnosima Gradimir Gojer je zvjezdoznanac koji ispisuje osobni epitaf sa snažnim i dubokim osjećajem uzaludnosti i bespomoćnosti ispred svega što je htio promijeniti i usprkos svima znanjima i vještinama kojima je radi toga ovladao, usprkos svim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju.

        Samo nazivlje Gojerovih pjesmotvora, reklo bi se rekonstruira vrijeme i ambijent grčke klasične starine. Ali, ne. To je odmjeren repertorij nazivlja upotrebnih vrijednosti koje najčešće simbolički komunicira sa životom i radom u teatru i vezi sa njim. Tako se dogodilo, da to nazivlje poprimi nas, ali i mi njega, da stanemo u isti krug koji zajedno tvorimo.  

        Pjesnik je duboko u tle / u sebe zagledan, da bi na kraju osjetio miris mladosti koju sada žive drugi i akceptirao prolaznost života općenito, koji širi nezajažljivu strast istosti dok se klanjamo manekenima liberalnog kapitalizma i umiremo pognuti! Čovjekova želja da potraje duže od svog fizičkog prisustva taman je kao i pahuljica koja se htjela nasloniti na torzo Skendera Kulenovića kojega nije pronašla. To je i kao ići tuđim stopama u snijegu da se ne skrene s puta, jer trag seže Kristu. Inače: širi se nečist našeg klecanja / posustajanja na putu Iskoni / pobjegli smo zapravo od sna – piše u pjesmi Noć Kavafisova, Gojer. Ili, u pjesmi Veliki Četvrtak, Gojer će reći: Odlaze Dobri u uru dobru, / U odsjaju stoljeća, prošlog, / Svi stopljeni mašu sa brodice, / Aherontu tako bliski.

        To je, po intonaciji, kazivanje grčkoj tragediji blisko, par exellance i jeste tragedija. To je ta Gojerova profesionalna snaga koja je pjesmu prinudila da propjeva kao glas istine na najtežem mjestu, u najtežem trenutku s Gojeru karakterističnim prkosom, jer pjesma je, u, jetnost jest – istinita. 

 Samo Dobri Bog zna kada je padala ta kiša, ali podižući pogled Gojer je vidio uništavanje duge nad Trojom i Zastave pobjednika, osunčan Ožujak na balkonu sa narančama, zaključanim; / na ozračja ožujka / stavio sam osjet /… Vrijedi navesti u cijelosti Gojerovu pjesmu Odlazak Odisejeva psa: Sumnjali smo u korake tanga, svejednako / Mjereći agave među nama i zvjezdoznančevu / Radost, što se prelijevala u silvestarske / Strofe, davno zaboravljene u trbuhozborčevu snu // On se, ostario, odmicao, nespreman za igre, / Što u svijetu nedoslijeđa, traju, stalno.  Autor doživljava skrušnje u utvrdi. Vidi, kako Duga se ništi; Bjelokost lutke na barjaku cijepa se / Gubimo vjere, treptaj po treptaj, ostavljamo /Trag nečasnosti pobjedničkih strvi. Jednako vrijedna navođenja je pjesma: Slagalica iz cezarije: Argonauti su čuvali  knjigu o postanju, / U Cezareju stupali nisu, a runo / Ostade djelićem skaske, što sva u / Slagalice jezika naših  trajućih, prijeđe. Iz pjesme Smokva našeg trajanja, navodimo: Svi smo sjajni, veliki i snažni, / Bili, smokvi ovoj, moć zahvaljujući. / Trajuća smokva snatri prolaze, naše 

        U ciklusu Kameno vino, Gojer je osjetio Čudo vatre i miris podzemne rijeke Aheront nad vulkanom, Rub brda shvatio je kao Svjetiljku za pobjednika, jer tu je i granica i vododjelnica i naša nesuvislost najveća koja ni dobrog vladaoca ne poštuje, progovorio je o bukeu Kamenog vina, o Zabludi ljubavi koja cijepa ledeni siječanj, o Čovjeku na drvetu, biciklistu nad rijekom, o Šamanovom kazivanju i Jecaju lire. 

        A onda nailazi na Pet čudakovih zapisa, o otkidanju komada neba i kažiprsta i nestajanju potom, o uzimanju Raskoljnikovljeve ruke krvi sklone,  o zakopavanju sjekire i zatomljavanju hropca pa tihom nestajanju, u vitraž ureži mali plam ostrašćenjaurvinom djetinjstva sklopi oči i nabrajaj grijehe otaca, i kruh i vinsku čašu ponesi za dan časni.

        Pronalazi drevne libre: Heraklov dossier, nalazi lovor već za jutro, tu je knjižničar Svetog Ciprijana, hiromantski vještak i svodnik, jedan pogled ga upućuje da se sutrašnjica jeftina valja u kaleidoskopu njegove jutarnje izvještačene šetnje. Pjesnik je krajnje ciničan ispisujući pijev iz zahoda – puno je velikih stvari koje malo vrijede. Gojer se poigrava najrazličitijim simbolima koje mnogi čitatelji neće ni moći razumjeti, ali svi će shvatiti da odlazi doba dobrih, da je Heraklo ipak sam samcit, te da je riječ o nizu blistavih slika koje je nanizao jedan iznimno intenzivan život i talentiran čovjek, etc.

        Dolazi do Poglavlja od strepnje u kojem očuđava osobni život, svoje spoznaje i otkrića, vidi maestrovu suzu, prisjeća se sfinge, drveni mu konj doluta u sjećanje, nailazi na dopisnicu za Aleksu, prozbori o Demokritovim toplim atomima, pogleda kazališni plakat Mihajla Arsovskog, fotografiju na kojoj je Kamov pored ljubičastog zida, pita se zašto je pjesnik napisao pjesmu sanjam da sam umro /Bakir Makarević/, da li radi posljednjih stihova: piši taj vers o umiranju / mnogi su ionako za života umrli… ili iz nekih drugih razloga, te zavirvši u brodski dnevnik Magelanov otkriva kako je tačka stabilnosti ne u egu već gomile logici skrita… Ostavljena Gospa nazoči kalu i prljavštini proljeća kojem ne pripada žudnja, a koje okončava ovaj sunovrat, naš! 

* * *

        Gradimir Gojer je pjesnik koji se ostvaruje u vrlo širokom rasponu osobnih znanja i iskustava kao i mogućnosti jezika i simbola, znanja o književnosti i filozofskim pozicijama koje je spoznao radeći u teatru, kulturi, umjetnosti i političkom životu, što bi rekao dr. Vladimir Premec: …od helenske mitopoetike, do slika iz osobnog života, njegovog i drugih, virtualnih i konkretnih… No, dobro je reći, kako Gradimir Gojer ispisuje Epitaf za zvjezdoznanca unutar jednog – osobnog koncepta koji je izvrsni pjesnik, dragi i dobri Ilija Ladin označio naslovom Račun svodeći. 

        Tenzija koju donosi zrelost podrazumijeva tu vrstu odnosa ma šta on značio. Čovjek se nužno pita čemu i kome se dao i kako je to rezultiralo. Pri tome, sve više uvažava pojedinosti i sve manje taktizira spram drugačijeg osjećanja podešenog radi nečije, pa i osobne ugode.

        Vrijeme bude i prođe za svašta i sve.

O Kolumnistu Atif Kujundžić

Atif Kujundžić