SREBRENICA JE URNA OD SREBRA ISKOVANA ZAUVIJEK

Atif Kujundžić
Autor 18.11.2012. u 16:47

SREBRENICA JE URNA OD SREBRA ISKOVANA ZAUVIJEK

U
DUBINU
U
OBILJE I U TMINU
ALEGORIJE
PO
SLIKU
ARGENTARIJE I BONAVIJE
1995.

* * *

MERSAD BERBER
SREBRENICA
ili
KENOTAF
SEKUNDARNIH i TERCIJARNIH
GROBNICA UMORENIH

* * *

MOŽDA
IZLIŠNA
NAPOMENA

* * *

        Niz Berberovih velikih alegorija o Srebrenici, kao i niz drugih slika, crteža, studija, uključenih fotografija, možemo gonetati kao jedinstvenu alegorezu – prikaz ili alegorično tumačenje nedjela srpske vojske u Srebrenici srpnja, 1995. godine. Tako će nam postati razvidno i učinjeno da bi ostalo skriveno, dublje od onoga što nam same slike, crteži, studije i alegorije vele jer, u tragediju epskih razmjera s karakteristikama antičke tragike mudri slikar Mersad Berber uvodi Dedala i Ikara, slavnog grčkog umjetnika i njegovoga sina ništa manje slavnog letača prema Suncu koji će pasti u more kod otoka Doliha.

        Riječ je o terminima antikne retorike koji je upočetku označavao i cijeli metaforični rečenični niz što je omogućavalo da o istom duboko progovore i sasvim različite pojedinosti, ali i umjetniku da strahotu, banalnost, brutalnost i grozotu tragedije uopće ne izgovori, da ne padne u kal i rugobu, a da progovori ljepotom o bolu, gubitku, patnji.

Nije moguće ne uočiti, kako je

MERSAD BERBER

veliki majstor likovne alegorije kao načina umjetničkog govora i alegoreze kao konačne slike koju iz stranice u stranicu iz prizora u prizor idejno i neposredno gradi kroz ovu jedinstvenu

KNJIGU
ostvario veličanstven umjetnički doseg
SREBRENICA JE URNA OD SREBRA ISKOVANA
ZAUVIJEK.

* * *

NASLOVNICA
i
SLIKARSKA
PALETA

* * *

        Osim karakterističnih likova u prvom planu, likova sa starih slika ili iz zaboravom prozuklog sjećanja u drugom smeđe i sive intonirane sjene iz koje izbijaju njihovi tužni i duboko začuđeni pogledi preko izbijeljele konjske lobanje, u donjem lijevom dijelu slike iznad naslova – SREBRENICA – realistička je slika Berberove slikarske palete.

        Snažno i nedvosmisleno slikarska paleta Mersada Berbera udara u svijest gledatelja kao u raskoljen ljudski mozak. Zbunjuje snagom oblika i boja i pitamo se, misli li slikar paletom do te mjere, pa mu mozgom, umom postaje?

Kasnije,
vidjet ćemo, kako se slika palete, kao lajtmotiv, osvježivač pamćenja ponavlja i vraća nas na polazište: slikar, dakako, misli paletom, govori crtežom i likom, lapidarnim smislom sjena i planova, crtežom, slikom, kompozicijom i slikarskim sredstvima, slikarskim jezikom.

Slikar je odavno dosegao nivo pa mu je svaka slika i svaki lik univerzalan progovor o čovjeku i njegovom tragičnom usudu.

Na drugoj strani knjige piše SREBRENICA, a na trećoj je samo slikarska PALETA prekrivena zemljasto smeđim i crvenim bojama koje na periferiji palet izlaze u mrkosmeđe i crno. I naziv  SRBRENICA i slikarska PALETA

su na crno toniranoj podlozi tako da se jedno s drugim nameću kao sinonimi.

        Na četvrtoj i petoj strani i opet na crno toniranoj podlozi su vojnička cokula i ljudski lik s naslovnice nagnut nad slikarsku paletu s nešto sjaja u desnom oku, možda sa suzom koja još nije potekla da ovlaži boju na paleti i da poteče krvavo blato u koje već tone u tminu podloge.

        Etc.

        Šesta i sedma strana, isti ljudski lik /pouzdano s rukama koje su vezane na leđima/, pogužvanom i markiranom odjećom po strani, parom rašniranih vojničkih cokula umazanih blatom, lijevom vojničkom cokulom u donjem dijelu prvoga plana, s polomljenom košću potkoljenice koja viri iz duboke cipele i listom graba koji se zalijepio na mokru površinu luba cokule i mokrim platnom naboranim na drvenu držalicu neke zemljoradničke alatke, netom prije.

Dalje,

isti ljudski lik prosijede brade i brkova, sa sjajem ili suzama u oba oka, bradom je naslonjen na srozano platno na drvenim oblicama, očito ispražnjen od života i smrti, od želja i strahova,

oko njegove čvrsto oblikovane glave i kultiviranog izraza lica je šuma, stabla, raspucale kore na stablima,

a
na jedanaestoj strani su stihovi

 ABDULAHA SIDRANA

Neka se
Uz Božju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše
I
Duše ove naše
Žalosne i mrtve

Sa živim dušama
Svih naših mrtvih

 * * *

        Iz tmine vremena izbija kolaž ljudskih lica i poprsja, nišana, lobanja i lešinara, središnji lik u rukama drži urnu brižljivo i majstorski iskovanu od srebra, likovi bistrih očiju, čistih i zategnutih lica, snažnih i inteligentnih izraza orijentirani su u nevidljivo centrište zajedno s blistavim očima Roma Beriše, očito, zatečeni istim usudom.

        Nesumnjivo motiviran tom snažnom slikom Abdulah Šarčević ispisuje Hermeneutiku patnje ili antropologijsku katastrofu koju kao svoj milenijski usud vuče Bosna, bez dvojbe otkrivajući Camusov lirski moralizam kao izraz one nesretne svijesti koja porađa dvojbu, riječi nade i strahovite nade ljudi osamljenih u svojoj sudbini.

        Bosna tako postoji i tako se otima svakoj filozofemi, opstajući u ekspresiji bez koje bi istina izgubila svoju vrijednost a Bosna istinu i sposobnost umnogustračavanja u životu naroda, kultura i konfesija.

* * *

Ono veliko i ljubav prema velikom ne treba veliku zemlju.
Zato je potrebno da izaberemo slobodu!
Da izaberemo Bosnu, da krenemo na žalobni put prema Srebrenici, u Argentariju, u Bonaviu.
Birajući Srebrenicu:
Biramo pravdu, jezik morala i ljepote.
Zapisat će,
Mersad Berber u svom atelieru, 26. 10. A. D. 2009.

 * * *

Slijedi slika:
VELIKA ALEGORIJA O SEBRNICI

        Bije minulo vrijeme iz raspucalih zidova, boja žbuke, kreča i kamena, postaje boja tjelesa odsječenih ruku, izvijenih tijela, istegnutih konjskih tijela i zvjerskim strahom izobličenih pogleda, starih obiteljskih fotografija, okeranih ženskih marama, naprslih stubova, sivila zemlje i neba.

 I
tek
poslije svega toga glavni naslov:
MERSAD BERBER
SREBRENICA

 TEMPO SECONDO
POŠTANSKE RAZGLEDNICE BOSNE
A. D. 1995. – 2008.

 VELIKA ALEGORIJA
O
SREBRENICI
A. D. 1998. – 2009.
NOCTURNO U ARGENTARIJI
A. D. 2009.
E&A
ZAGREB
MMX

 * * *

MALA ALEGORIJA I.
SREBRENICA, A. D. 2009.

        Uz poznate likove, poglede i izraze, konjske lobanje i platno vjetrom uzvitlane a razmotane čalme, uz posmrtnu masku i vertikale koje asociraju na monumentalne nišane, u sredini gornjeg dijela slike, kroz tri plana površine prorasta bosanski ljiljanlilium bosnum, i što je najinteresantnije na slici se vidi njegov rizom – podzemni korijen kojim se ova biljka nevidljivo širi i razmnožava ispod površine zemlje i zbog čega je ne mogu iskorijeniti ni kada to namjeravaju! Na desnoj strani, vertikalno je postavljena stara obiteljska fotografija sa nekog teferiča i svi likovi su duboko unijeti u neku mudru riječ, u sebe i svoje živote.

RIJEČ
je o nizu malih prizora na koje se u biti oslanja
VELIKA ALEGORIJA.

 * * *

PA
JOŠ
JEDNOM
kao sebi halaliti
ONIMA KOJI SU PRESELILI
HALALIMO.

 * * *

SREBRENICA
* IGOR ZIDIĆ: SREBRENICA OD SREBRA, SREBRENICA OD
MRAKA /Berberov zagrebački kenotaf za
umorene u Argentariji/
* ABDULAH SIDRAN: SREBERENICA, 11. 06. A. D. 2007.
* ĆAZIM SARAJLIĆ: ZAPISI SVETOG GRADA NA KRAJU SVIJETA
* WILLIAM HAGLUND, antropolog
* EDWARD LUCIE-SMITH: OSAM PJESAMA SREBRENICA
* MERSAD BERBER: ZAPISI IZ ATELIERA, A. D. 1996. – 2009. GODINE.

 * * *

MRTVI ROM BERIŠA
A. D. 1983. – 1984.
ŽIV SASVIM

         u banjskoj kupci, obilnoj pjeni i užetom preko ruke i noge, za masažu, s raskošnim brkovima, širokim osmijehom i bistrim očima, mišićavim gornjim dijelom tijela naspram crne keramike i krvavocrvenih fuga. Je li to san ili slutnja, alegorija? Jasna vizija? Snatrenje o apatridima koji nikad ne mogu zalutati?

Noć prije ili san poslije pokolja?

 * * *

IGOR ZIDIĆ

SREBRENICA OD SREBRA,
SREBRENICA OD MRAKA

Berberov zagrebački kenotaf
za
umorene
u
ARGENTARIJI

 * * *

        Zlato pripada Suncu, srebro Mjescu – ponovit će Igor Zidić riječi K. Pongrcza – I. Santera, iz Carstva snova i dalje: … u arapskim sanjarnicima zlato znači muškarca, a srebro ženu… /Isto./ Ali srebro donosi Noć, nakon što usnije Dan. Dakle, antropologijski shvaćeno ovdje se dogodilo zlato protiv srebra i srebro protiv zlata do uništenja koje od ranije znamo pod imenom genocid.

Srebrenica – Argentaria – Bosna – Srebrena
BONAVIA
DOBAR ŽIVOT

         Osim svih simboličkih značenja srebra kao mjesečeve rude, Argentaria je nataložila puno povijesnih i kulturalnih identiteta jednoga preko drugoga. Svako je donosio svoje i uzimao zatečeno, radi čega je mahom i dolazio i tako su postajali njezini i njezinim bitnim dijelom i sadržajem Iliri, Rimljani, Hrvati, posebno Franjevci, Sasi, Turci, Muslimani, Česi, Poljaci, Sefardi, Slaveni, Austrijanci i niko nije imao predstavu kako se dolazeći daje da bi se uzeo i da se uzimajući ostavlja zauvijek. A tako nedvosmisleno traju rudarska profesija, franjevačka sakralna arhitektura, ostaci fortifikacija, islamskih sakralnih objekata i drugih konfesionalanih tradicija i njihovih susretanja. I ljudi kao živi, vječno izloženi dokaz kulturnocivilizacijskog susretanja, suočavanja i prožimanja, sve krvaviji iz generacije u generaciju, iz vremena u vrijeme, sve obezljuđeniji i otuđeniji u svojim sjećanjima.

        Sva srebrenička sučeljavanja nisu uvijek razgovjetna, naprotiv. Češće su nejasna i protivrječna, međusobno se imenuju i odriču, ali u Berberovoj umjetničkoj memoriji to su bitni elementi srastanja do univerzalnog življenja ili zločina, Bogu hvala općeg i tako Jednog i Jedinstvenog umjetničkog tragičnog govora i iskaza. Zato njegove slike i ne moraju biti buldožeri koji izgrću i prenose kosture, njegove slike mogu biti refleksi npr. grčke, a tako i općeljudske tragedije danas kada je na jedinstven način za život organiziran svijet. Berberove slike i jesu izvrsne alegorije koje srastaju u alegorezu.

* * *

        Tamo gdje ljudi i ne znaju šta se događa sa njima, umjetnici upravo zato imaju svako i apsolutno pravo, makar reći svoje. Radosna, toponomastički razvidna – reći će Igor Zidić – gdjekad sumorna, no i vedra, povijesna, kulturalna, gospodarska, konfesionalna – živi na uvijek istim temeljima, od svojih početaka i ljudi traju saobraženo i sebi primjereno.

SREBRENICA – POSTMODERNA.
SadA.
Naučnim djelom Postmoderna i genocid u Bosni dokazali su Bartol i Slaven Letica, u knjizi koju je objavilo Hrvatsko sociološko društvo. Definicija genocida doživjela je bitnu promjenu.
SuvremenicI.
Trebao bi bi biti čovjek koji znA.
JESTE POSTHISTORIJA.
U
PRIMJERU
MERSADA BERBERA
jeste riječ o životu
IN
CONTINUO
o
relativizaciji životnog smisla i perspektive, dakle, možemo razumjeti
ZAŠTO NISMO RAZUMJELI LAPIDARNOST LIKOVNOG GOVORA:

* * *

Ušutimo na tren zbog žrtava sile i zle voljE.
PIĆE JE SASVIM JEDNAKO BEZUMLJU.
SUGLASIO SE IGOR ZIDIĆ ILI NE.
Pijani Đeneral i Opijena Vojska Republike Srpske o Petrovu dne,
anno Domini, 1995.          

        Slijedi berberovski nedužna istegnutost čistog i zdravog muškog tijela iz masovne grobnice pune pogužvane blatnjave odjeće i izlomljenih udova. Svakom žilicom potencijalne snage otkrivanja lica i pogleda koji kazuje: ovdje sam, nedužan i živ uništen zlom voljom onih koji su me znali, sada iz mene zrači smrt.

        Pa slijede Berberovi unezvijereni i slomljeni bosanski konji, njihova anatomija i prokasavanje kroz ništavilo postora i likovnog jezika jednog vremena koje ignorira život i ljudskost, životnu snagu i radost.

MERSAD BERBER ZA TO IMA SRCE I INVENCIJU I UMJETNIČKO ISKUSTVO
MADA NIJE SREBROLJUBAC NITI JE IKADA PRIPADAO
Ovidijevom shvatanju argentea proles i argentea aetas
- srebrenom naraštaju i srebrenom dobu, niti snu o srebru.
/Rom Beriša, Arhiv, VI/

* * *

        Najstrašniji je umorni i osamareni bosanski konj. Kako je Berber iscrpljenog konja našao u iznurenim čovjeku i likovno izgradio tu vrstu izjednačenja?! To je njegova inventivna tajna, sadržana dijelom, možda, i u iskrivljenom, obrezanom penisu Roma Beriše čovjeka čija je čerga u Srebrenicu Bog zna kada doputovala, muškarca koji stoji spreman za smrt i svaku eventualnost, kao i u anatomskom prikazu muskulature, tetiva i nerava konja koji odlazi u laganom kasu rasterećen za kožu i tovar.

/Rom Beriša, XII, Arhiv V/

        Berberova neodvojivost ljudskog usuda od sudbine njemu uvijek bliske životinje, konja – snažno dolazi do izražaja na slici Isus iz Lozice I, A. D., 1980. Iznad Isusovog pasijom usmrćenog tijela s rukama prebačenim preko poprečnog dijela križa i klonule glave na prsa, su iskeženi zubi konjske čeljusti i oči izbezumljene, pune straha i nevjerice ispred zbivanja i stradanja, a ljudski likovi svjesni patnje klonulih tijela i tvrdih pogleda gledaju iz slike, sada svjesni da je sve iscrpljeno u samoj patnji i da svijet ostaje izložen osjećanju za narednu muku, kao da nikada nije mučen i izlagan patnji.

* * *

     Slijedi slika: Uz sonet Skendera Kulenovića, A. D. 1983., sa još jednim raspelom i likovima izmučenim svojim brigama do mjere da im tuđa muka više ništa ne znači, pa ni studije otrgnutih udova i masovne grobnice na topografskoj karti. Svijet i ljudski rod su umorni od života i više ne čine svjetove iz kojih su došli u likovnu umjetnost, čine  svijet likovne umjetnosti Mersada Berbera, svijet koji im ne želi biti zamjenom, nego tek, pukim artefaktom.

 * * *

        Studija krika, A. D. 1988/89. je slika umnoženih planova i likova projiciranih u različitim odnosima konjskih glava i lobanja, odjevenih u amalgamirane odore, ali i neodjeveni likovi izranjaju iz berberovske tmice i različitim izrazima lica, očiju, usta i udova artikuliraju i odašilju svoje krikove – nesumnjivo, upravo u tmicu iz koje su izronili. Možda smo uistinu i došli samo kako bismo artikulirali krik u studiji Mersada Berbera, jer, upravo time se završava naš poralazak nemilosrđem ovoga svijeta.

* * *

        Rom Beriša pod nišanom, slika savršenog poznavanja i donošenja čovjekove anatomije u zahtjevnoj i rijetko ostvarivanoj ortogonalnoj projekciji slikarstva, s arapskim nišanom /čalma na vrhu/ i isti lik u trenutku prizivanja milosti ili smrti, očito više nemoćan da se od bilo čega osobno odbrani, očito bez želje da produži život i da podnosi zadatosti.

* * *

        Na Staroj fotografiji iz Sarajeva, Berber donosi niz likova /glava/ sarajevskih imama /onih koji predvode zajedničku molitvu džemata sa ahmedijama na glavama/ i mueezina /pod francuzicama ili povezanih maramama/.

        Izrazi lica su ispijeni, pogledi dolaze duboko iz njihove nutrine i iznose sjaj njihovih duša i života koji gasnu. Svi su dati u sivilu i neprozirnoj dubini vremena. Ispod glava arapskih nišana, sa satom koji pokazuje /5/ do /8/, tek prisustvo ptica pokazuje da je još jutro. Tek svijetli stranica sa kur’anskim ispisom, kao i bijela ahmedija i bijela brada imama koji se molitvi predaje, možda, posljednji put.

 * * *

        Velika alegorija o Srebrenici IV, u kojoj se pojavljuje improvizirano kentaur /pola čovjek, pola konj, homerski pripadnik divljeg naroda iz Tesalije/ koji donosi već viđenu od srebra umjetnički iskovanu urnu – pouzdano za tijela iz masovnih grobnica čija je naznaka u gornjem desnom uglu slike, ali i ljudsku figuru u porušenom zidu kuće. Ovu berberovsku kompoziciju otvaraju bjeline papira na lijevoj strani i knjigovodstvenog papira kao podloge na desnoj strani.

        Prozorske oči bosanskih kuća nazoče i konji spuštenih glava svhedoče. Tmica berberovskim kompozicijama daje konačnu mjeru. U sjedinama ljudskih vlasi i bljedilu čela i lica, ruku, oblikuje se svemoćna smrt.

 * * *

        Slijedi privatno pismo akademika Abdulaha Sidrana, te stihovi Melike Salihbeg Bosnevi i Abdulaha Sidrana, ali da se ne zna šta je čije autorstvo. No, kako je to dobio, to je Mersad Berber i donio u ovoj prelijepoj knjizi, naspram koje je monogo što, pa i nečije sutorstvo nevažno.

        Dijelom, Sidranovi stihovi su kao signatura dati na početku knjige. Drugo, uvjereni smo i nebitno je za ovu Berberovu GALAKTIČKU ZAMISAO. Zeleni bašluci i bijeli kameni među zemljanim humkama osvjetljavaju lica na mezarju.

* * *

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu
Srebrenicu – Srebrenici
Vratite!

Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronađite
Srebrenicu – Srebrenici
Vratite!

 * * *

        Slijedi slika nečitke signature /grafika?/, na njoj su žene kao sjene, imam i gologlav muškarac koji rukom otiskuje bijelim pokrivenu ženu. Ispred žena je stećak sljemenjak i mračan prostor organiziran vertikalno i horizontalno u kojem se nazire prisustvo arhitekture i vegetacije, ljudsko tumaranje kao u životu, tabut, nišani, učenje Fatihe s dignutim teškim i izrađenim rukama/šakama. Žene pod šamijom, krvava odjeća kao trag tragedije.  Lice, starog imama, mladih ljudi i žena različitih godina gledaju u vječnost, kao u svoju smrt, jedino pouzdano/izvjesno stanje koje će dosegnuti.

        Pa slijedi Bosanski apatrid u monologu spram nepravilnog, uspravljenog kamenog nadgrobnika kao jedinog svjedoka o njegovom životu i prolasku svijetom.

        Portret Sabire koja uči Fatihu prodire u promatrača suznim licem i izgubljenom dušom u očima, dušom kojoj je smrt uzela sve što je držala životom. Tu je i portret žene s iskrzanim listom kur’anskog ispisa kao još jedinim dokazom o osobnom identitetu – nominacija: Stari papiri! Serijal grafičkih listova Na mezarju i Pred Tevhid, produžava sanažan umjetnikov dojam ljudske patnje i izgubljenosti, ispražnjenosti živih nasilno prekinutim životima.

 * * *

        Tada se pojavljuje Zapis o Dedalu u patiniranoj tmini iza imamove ahmedije i skrušenih likova na mezarju, a prizor zaključuje slika s ispruženim šakama… koje su više upit Bogu zbog praznine kojom su ispunjene poslije odlaska svih dragih i živih. Ispražnjeni ljudi prazninom oblikuju svoje pamćenje i ispunjavaju život koji su sasvim drugačije zamišljali.

 * * *

        Prije privatnog pisma Meše Selimovića iz Beograda, 16. IV, 1979., i fragmenta  pjesničkog teksta Abdulaha Sidrana, niz grafičkih listova presijeca srebrenički pejzaž Gabrijela Jurkića Bosanski predio iz 1950. godine, u zelenom sumraku – sfumatu – zelena travnata prodolina s bijelim stadom i konturom čobanice, lijevo je zelena pošumljena uzvisina, a desno grupa stabala, u visini je uskovitlano nebo. Očito, brzo se spušta noć kako to u planinama biva, naročito prilikom promjene vremena.

 * * *

U našoj Bosni
Izgubi čovjek
u jednom danu
Domovinu
Grad
U gradu rod
U zemlji zavićaj

 Onome se
Ko imalo poživi

Kao što meni
Zadade Bog

 Dogodi da dom
Od doma prag

Zavičaj i domovinu
Izgubi i dva i tri puta
U jednom životu

I nije mu preteško
Sabirati
Gubitke

* * *

        Slijedi više nečitko signiranih listova, osamarenih bosanskih konja, ljudi u staroj bosanskoj nošnji, razgolićenih torza, pokrivenih žena, ljudi u razgovoru s odloženim štapovima, žena uznesenih u bolu, ljudi koji razmotavaju ćefine /odijelo za mrtvace/, umornih konja koje teret na leđima nabija u bosansku zemlju, bosanskih umnih glava ispod ahmedije i svijetle odjeće oslonjenih na štapove.

        Pijačni prizori i mimohodi. Bosansko hrvanje u kajiš. Vođenje konja nekog uglednika ili ranjenika. Konture bosanskih kuća. Silhuete ljudi i žena. Konj u predahu na livadi. Ljudi na teferiču. Dobošari i čuveni. Vojnici iz austrijskih regimenti na odsustvu. Bosanska kuća i slikarska paleta kao otvoren mozak svega što pojedinačno i skupno Bosna jeste, dok iz berberovske tmine izranja srebrena urna majstorski iskovana u plemenitom metalu, a konji uz njisak, podižu svoje udrhtale nozdrve i iskežene zube, svoje velike oči iznad ljudskih glava.

VELIKA ALEGORIJA
MERSADA BERBERA
O SREBRENICI
nastavlja se dolaskom
DEDALA I IKARA
i
njihovim
PADOM NAD BOSNOM
kao
DOLASKOM HEROJA U SREBRENICU
1996. – 2008.

 * * *

OD SUNCA ROĐENI, KA SUNCU SU KRATKO PUTOVALI.
BLISTAVI VAZDUH SU POTPISALI SVOJOM ČAŠĆU.

Reče Stephen Spender za oca i sina:
DEDALA i IKARA.

 * * *

Alegorije su u carstvu misli ono što su ruine u carstvu stvari.
– reći će
Benjamin Walter

 Naši antički heroji Dedal i Ikar, u bremenitom letu preko Bosne, prenijeli su na krilima ulomke istine, Osakaćeni torzo Bosne iz lapidarija Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Žalobna priča Melancholia Albrchta Direra, alegorija sjete i smrti, kod nas se zove Srebrenica.

Ikar će prizemljujući naći i fotografiju svoga vršnjaka
Rasim Buhića
crnobijelu i okrvavaljenu
na radnom mjestu Williama Haglunda,
antropologa, s poštovanjem,
koji je nastavio svoj rad na iskopu,
a Ikar se zadržava sa njim sleđen u užasu svoje mladosti.

* * *

Srebrenica je svođenje svega zemaljskog u polje ruševina.
- reći će Benjamin Walter,
a zapisati u svome atelieru
Mersad Berber, 12. XI, 2009.

 * * *

        Pa slijede slike nejasne signature, Ali je na jednom crtežu napisano, kako je riječ o tome da Dedal u Ateni ubija Talosa. Prilozi koji slijede iako nejasne signature, predstavljaju slikarski jasnije i krupnije planova grimasa lica i položaja tijela u nominiranom činu Kenotafa u Srebrenici.

                 Slijedi ukratko prepričan mit o ocu i sinu, o Dedalu i Ikaru i na trenutke oni se ni najmanje ne razlikuju od ubijenih u privremenoj mrtvačnici Kalesija, kao da se pretvaraju u grobare iz Stupnice, u nišane i urne od keramike.

 * * *

        Berber donosi portret Dedala sa krilima od slikarskih platana ili odjeće ubijenih u Srebrenici, mada je nominiran kao Dedalov portret na Kreti. Tu je i portret mladoga Ikara na Kreti spremnog da poleti prema Suncu s krilima od krvave odjeće žrtava. Riječ je o zavidnom nivou likovnoga govora Mersada Berbera. Dedal i Ikar će pasti u Bosnu, u kal zločina iz kojega su uzeli materijal za svoja krila. Na početku svega za njihova krila bila je potrebna mrtva ptica kako bi mogli uzeti i povezati, voskom ulijepiti perje.

        Tu je i geografska karta Balkana sa skicom preleta Dedala i Ikara prema Bosni i razglednice sa karakterističnim detaljima, uključivo i let iznad žitnog polja u Pilicama.

* * *

Dolaze Berberovi zapisi o Padu nad Bosnom i njegova bilješka o Pilici u istočnoj Bosni, u jesen 1996. godine.

* * *

Duboka preko šest metara i dugačka više od trideset metara, masovna grobnica na poljoprivrednom imanju Pilica, bila je najteža za iskopavanje. Stalno gledam njihova lica, ruke i noge, zgrčene i sklupčane jedne preko i oko drugih, to je najteže. Noću, kad sklopim oči, ja ih uvijek vidim.

– reći će
Fernando Moscoso, arheolog.

* * *

        Dedal je dugo letio nad žitnim poljima Pilice, zapažajući razbacane i pokidane stvari zatočenika i prognanika, osobna dokumenta, odjevni predmeti, mrtvilo smrti i straha, predaj očaju i besmislu koji sila izvršava. Dedal dolazi i u improviziranu mrtvačnicu u kalesiji i primjećuje kako su pobijeni likovi sa bosanskih stećaka. Na iskopu u Potočarima. Dedal nalazi u blatu leševa antropologa Williama Haglunda okamenjenih i utrnulih blatnjavih ruku, sleđenog lica ispod šešira i iza naočara. U susretu sa Dedalom u antropologu Haglundu se budi stamena snaga protivljenja nasilnoj smrti i njihovi likovi šire ozračje života koji se neće dati. Oni se rječito gledaju preko polja smrti išaranog crveno-bijelim piketima i rječito snažnim rukama/šakama i očima/pogledima govore o Zlu, Smrti i Životu. William Haglund desnom rukom drži piket a lijevom lobanju i u truleži smrti kroz svoje naočare gleda u dubinu Života iz kojega, eto, mogu izroniti i takve stvari kao što je smrt u Srebrenici i na žitnim poljima Pilica. Haglund definitivno razmotava topografsku kartu samrtničkog pohda ispružen u masovnoj grobnici Pilice, gleda nađene osobne isprave i kao da grli i miluje nedužne mrtve glave žrtava dok se smrt bokori svuda oko njega, a Mersad Berber pravi sliku

 * * *

U POČAST WILLIAMU HAGLUNDU, ANTROPOLOGU KOJI JE DOŠAO U PILICE i SREBRENICU.

        Tada se pojavljuje i Ikar na iskopima upravo na vrijeme da vidi kako ubijeni pružaju ruke prema Williamu Haglundu kao svjedoku i spasitelju života, uglednom antropologu u moru usirene i skorene krvi. Više čuđenja pokazuju izbezumljene konjske glave nego obamrla ljudska lica.

* * *

        Na mezarju, u gomili svijeta kreću se bijele spodobe smrti i mrve slikarsku paletu života koju Berber tako nesebično nudi. Ikar je zbunjen prizorom na iskopu i krila mu padaju bez snage, u blato u usirenu krv ubijenih. Dedal se u Velikoj Alegoriji Srebrenica sada pojavljuje i kao kentaur koji iz masovne grobnice iznosi ubijene, iz obilja mrti i samrtnih tragova i konačno se pretvara u forenzičara s piketom u rukama.

        Berberovi crteži prizora iz Privremene mrtvačnice iz Kalesije su ogoljena smrt. Svi neprirodni položaji tijela, izobličena lica i očne duplje, iskrenute ruke, potrgana i krvava odjeća, oznake stavljene prilikom iskopa, najrazličitiji uzrasti od sasvim mladih do starih tragovi krvi i povreda, mrtvi iz masovne grobnice Zaklopača, Grobar iz Stupnice, nađene fotografije sa malom djecom, nišani i nišani, kao da sve plovi u krvi, zemlja koja se već uvlači u očne duplje, Bosanski predio poslije Gabrijela Jurkića – kao niz lica uključujući i Berberovo, kao niz fotografija od djetinjstva do zrelosti, kao zemlja i kao lopata – za otkopavanje ubijenih i kopanje kabura za ukop i bosanski konj pod teškim teretom usuda zemlje po kojoj se zove i u koju svojim stamenim nogama tone.

        Na ovim slikama, sve je umorno od smrti, tek vitalitet bosanskog konja sve podnosi i udahnjuje život umrtvljenom prostoru i prostoru mrtvih koji je obrisao život krvlju i blatom masovnih grobnica.

 * * *

        Dedal se još pojavljuje začuđen, zapanjen i obamro na grobištima. Bosanskim konjima pridržava uzdu, gleda prizore na starim fotografijama i iščitava tekstove. Rom Beriša je rastrgan između grimasa konjske glave i osobnoga kraja, mrtvi apatridi – sasvim su kao i svi drugi mrtvi ljudi.

        Ikar na iskopima gubi razum jer nalazi svoje vršanjake u uzletu života i mladosti, životne želje i ljepote. No, njegov pad istražuje William Haglund uz dužno poštovanje. Ikar obrće lobanje, on sklapa oči pred smrću, on očajava pred prizorima masovnih grobnica – pa, sve to, nema nikakve veze s letom preme Suncu, jer sunce je palo na zemlju.

        Kalesija, Improvizirana mrtvačnica, jesen 1996. godine, opsesivno je mjesto za Mersada Berbera, bazirano na izjavi Williama Haglunda koju je dao Međunarodnom sudu u Hagu:

 * * *

        Želim malo da popravim ovaj naš veliki i nesavršeni svijet – rekao je Haglund objašnjavajući svoj angažman na Međunarodnom sudu u Hagu. Želim uraditi nešto važno. Jednu jedinu stvar koja ima nekog istinskog značenja, prije nego što umrem. /William Haglund, antropolog/.

        I, tako zatječemo Dedala kako dignutih šaka uči fatihu, dok se leševi u improviziranoj mrtvačnici i dalje raspadaju i odlaze u ništavilo kako ga poimamo. Umnožen i ljudski prelijep Dedal pita šta se to moglo dogoditi, šta se dogodilo za tako porazan prizor na koji nailazi na svakom koraku.

        U Kalesiji, Improviziranoj mrtvačnici, javlja se Dedal kao svjedok ispred dostojanstvenog držanja bosanskog konja, svjedoči o svome sinu Ikaru, zbog visokog uzleta prema Suncu. /kakav je majstor anatomije Mersad Berber to je priča za poseban tekst, koji, jedva da bih umio naznačiti/. Glave mrtvih apatrida, varirane u istom izgledu i liku, različite su i iste. Svako od nas u njima se može naći, u stvarnosti i u snu. U životu i smrti. Tu su mueezini, imami, sugovornici pružene ruke. Ikar i Dedal su sada sa imamima.

 * * *

        Sljedeća, takođe nečitko signirana slika /grafika?/ posvećena je ženama Srebrenice koje uče dovu svojim mrtvima. U središtu slike je nišan sa mjesecom i zvijezdom /mada su poznati i primjeri stećaka s istim oznakama/. Uplakane žene umirene saburom pod šamijama i bijelim mahramama, u dimijama i dugoj odori, tvore tragičku scenu ambijenta Srebrenice u kojem više nema produktivnog muškog življa.

        Slijedi slika /nejasno nominira/ na kojoj su šake žene raširene i u prvom planu. U drugom planu su likovi žena čiji su profili okrenuti u smjeru raširenjih prstiju ženskih šaka. Prizor odiše dramatikom događaja u bliskom vremenu.

 * * *

        Slika donosi Portret Sabire M. sa Komatina – osobe s prekriženim rukama na grudima, otvorenih očiju životnog sjaja – koja je, nema sumnje premna da preseli zbog svega što se dogodilo. Njezine prekrižene ruke /desna s tankim prstenom na srednjem prstu/ ne ostavljaju nikakvu šuhvu u pogledu njezinih osjećanja i eventualno budućeg života. Sva ta bjelina oko njezine glave i na grudima sugerira čistotu jednog života koji nije u sebi nosio ni trag nečega što bi se moglo i protumačiti kao zlo koje se dogodilo u Srebrenici.

 * * *

        Uspomena na SM., je i estetski izvrsna slika likova poređanih iza konja u trku koji pronosi svoj tovar, a ispred konja koji već okamenjen u sedimentu nosi tragove opreme i tereta. Riječ je dakle o nečemu što bismo mogli označiti kao međuvrijeme za ljude koji su opstajali držeći se jedni drugih. Po svemu, to je obitelj Sabire M. sa Komatina, koja je i na ovom grupnom portretu ista kao i na prethodnoj slici. / Ljudi, možda, prirodno nisu svjesni kako život juri mimo njih/.

 * * *

        Bosanski apatrid 5. – slika je ključna, slika je koja rješava pitanje Bosne i Bosanaca i dovodi ih u poziciju Roma, makar su u svojoj zemlji i uistinu nisu apatridi. Lijevo na slici je tek naznaka kako je riječ o nadgrobniku, desno je desna šaka u poziciji: ama, znam to!, i u sredini izborano lice i sijeda glava osobe koja je svjesna svoga položaja. Time je i definitivno Bošnjačka nacija svedena na apatride – ljude bez domovine kakavi jesu Romi.

        Sada možemo razmotriti je li to budućnost cijeloga svijeta?

        Je li planeta Zemlja postala premala za Sve apatride?!

 * * *

Sabira M.,III – s mahramom povezanom oko glave, ispred zida crvenog i crnog od skorjele krvi, krvavih šaka dignutih na molitvu…

 * * *

        Na mezarju, III., posebno je dirljiva slika, žene umorne od života i gubitaka, očito pritisnute tegobom i vrućinom, pokušavaju se osvježiti, dok iza njih stoji snažan muškarac pod tradicionalnom kapom… Boje su u lirski nježnim namazima nanijete na njihova lica i odjeću, tako su tople i nježne, taman kao i njihove oči, bluze od jeftinog platna /basme/, kao nježno patinom obojen pozelenio nišan od vlage, kao bijela marama sa kerama i mekikama, dok šake pljuskaju vodu na lice i voda pršti okolo…

 * * *

        Stari papiri, već stara i podvezana žena, s bradavicama na nosu, borama i licem u sjeni mahrame ali sa dobrohotnim izrazom lica i široko razmaknutih inteligentnih očiju, u krupnom i drednjem planu, s rukom na ruci drži list kur’anskog teksta i gleda u prostor. Proator u kojem su donedavno bili, možda, njezini najbliži i najdraži kojih više nema. Molitva ih ne vraća, ali događaj i život čini relativnim i u njezinoj optici.

 * * *

        Na Komatinu, IV, je portret žene čija je glava pokrivena maramom pastelnih boja i nježno izduženih šara koje su umnogome podudarne s oblikom njezinih očiju, brade, nosa, obraza… Umjetnik je znao kako je to važno i bitno za budućeg promatrača koji ni u kakvoj varijanti ne može imati sposobnost da zamisli takvu i toliku masu ubijenih ljudi.

 * * *

        Na mezarju V, riječ je o grupnom portretu čiji su likovi pocrnjeli od tuge i očaja. Tuga i očaj razlivaju se u boji njihove odjeće, očima i sjenama lica, otvorima usta, tuga i očaj su osjećanja koja se otimaju svakoj mjeri, svakoj kontroli razuma i nadzoru osjećaja.

 * * *

A. D. 1995.

        Facit Icarus – Majke na mezarju, VI. To su samo u bolu rasplinuta lica i isplakane oči koje su postale crne rupe u glavama tih žena. To je prizor koji je mogao donijeti samo nevjerojatan ljudski senzibilitet i umjetnički rafinman Mersada Berbera na način da i njihove ruke prinesene licu, ustima i očima – bivaju znaci bolnog klonuća zbog strašnih gubitaka.

* * *

        Na mezarju, VII, je slika strašnog klonuća od bola zbog gubitka, raspetost bolom i prazninom između dva nišana – nadgrobnika, između zemlje i neba smrti i života koji je postao nužda i stjecajem uvjeta nepoželjna neizbježnost.

* * *

        Pred Tevhid I i Pred Tevhid II. Ženska, usmjerena i orijentirana lica, mahrame na glavama, spuštanje na sedždu, tuga koja se spušta kao slap, kao i jasni muški profili Sa mezarja Jezero, koji halale nedužnim žrtvama genocida u Srebrenici. Ljudi su spremni na svaki vid sućuti, prije svega na molitvu za duše ubijenih i Božji rahmet njihovim dušama. Atmosfera je krajnja izoliranost pozicijom stradalih i bliskih srodnika, trajnim gubitkom najdražih i najbližih. A Iblis kruži i iščekuje pad ljuskosti u bilo kojoj opciji. Iblis je moćan i Dedal ga tesawufski/okultno i mistično kuži, jer preletio je ogroman prostor da dođe nad žitna polja Pilice, da stigne zajedno sa sinom u Srebrenicu. Ikar puno više samo gleda ispunjen čuđenjem, dok meleci smrti i azraili rafalno lepeću krilima automatskih pušaka i srpkinja iznad zemlje i ispod duša koje su se digle svome Stvoritelju.

 * * *

        Zapis o Dedalu, Bosna – ko nije slušao riječi iza sijede brade, ispod bijele ahmedije sa zelenim tjemenom? Mogao je uzletjeti visoko i pasti u Groblje I, na Livadu Gabrijela Jurkića, na morsku pučinu daleko od svih obala, u smrt. Ako je imao sreće, onda u stih, u pjesmu ili mit. Dedal ima zločinački poredak stvari u vidu i tuguje za Atikom, jer zna, tamo čeka neka Penelopa.

TEKIJA
U
SREBRENIKU
POSJET DEDALA I IKARA
DERVIŠIMA MURIDIMA
TEKIJE
SREBRENIK
Studenog, anno Domini, 2008.

* * *

Silna je žalost antičkih junaka zbog onoga što su vidjeli na iskopima
u
SREBRENIČKOM KRAJU,
A. D.
1996. – 2000.

* * *

        Zato, Bog je uzvišeni razum, a bitak mu je predvorje zemnog svijeta, prolazna tjelsnost koja se otaša u Božjoj supstanci na putu prema plavim visinama domovine /VITAN/. Preko dugoga puta od Sedam postaja Mekama Nefsova čovjek se priprema za duhovni uzlet prema Bogu, da bi oni najuporniji u sedmom mekamu u mističnom zanosu TESVUFA bili nagrađeni bogolikom porukom i sjedinjeni u krajnjoj instanci.

Visoki je stupanj morala i kontemplacije u ovom, kaderijskom tarikatu.

Tako je muhabetio Mersad Berber sa dervišima Muridima iako nije znao kako izraziti i razumjeti tajne izražene dovama kur’anskim, alegorijama i finesama putovanja prema Uzvišenom Allahu dž. š. 

Zapisi Mersada Berbera iz ateliera,
28. 11. 2008.  

 * * *

Pa slijedi portret šejha
MUSTAFE ČAJLAKOVIĆA
i
grupni portret derviša murida u tekiji,
svima sjaj u očima govori isto. Ikarova krila su okrvavljena. Bosanaki konj je jači od svakog tovara. Čajlaković se u kamen pretvara. Šejh je spram Iblisa svemoćan. Murid i Šejh su ista konstitucija.

Dedal na Zaklopaču donosi Cvijeće.
Istinu znaju samo Žrtve.
Dedal, Muridi i Šejh su isti Allahov Prostor, bez Iblisa.
Niko ući ne može bez Allahove Volje.
Umjetnik nalazi smiraj u crnom kamenu Šejhova prstena.
Čudesni slikovni kolaži nižu se oko Tekije.
Dedal dolazi među Muride da se pokaje zbog svoje naivnosti.
Derviši kazuju svoje spoznaje. Lica se boraju dok orlovi snatre kraj.
Vrijeme je da se oslušne mekam. Treba dati prostora avazu da ezani. A potom, vrijeme je i za zikr.
22. 10. 2008.

I likovi se stapaju u jedan lik i glas, ovo što je u Tekiji toliko je nas. Dedal im sasvim blizak i njihov po tragu kojim je hodio i zraku kojim je letio. Svi koji vjeruju su isti. Pouzdano dobri i čisti.

MURIDI.
IKAR je u ZIKRU ISTI.

 Na kraju niza prizora postavlja se pitanje:
IMA LI UOPĆE IŠTA SMISLA
OSIM
MOLITVA UZVIŠENOM?
I
ODGOVOR SE NAMEĆE JEDAN.
JEDAN JE UZVIŠENI.

 MOLITVA U TEKIJI.
IKAR U TEKIJI JE CRVENIM OKRUŽEN.
TAKVO JE NJEGOVO OSJEĆANJE SREBRENICE.
IKAROVA MLADOST I NEISKUSTVO SU ZASTRAŠUJUĆI ZA DERVŠE.
KRV JE SVUDA OKO NJIH.
LJUDSKA KRV I DUŠE NEDUŽNE.

 * * *

ŽALOBNI ISPRAĆAJ
DEDALA I IKARA
OD BOSANSKIH PRIJATELJA
Planina Bjelašnica, studenog, anno Domini, 2008. godine.

* * *

        Nošeni toplim južnim vjetrom Helade, Dedal i Ikar u Bosnu su došli sami. Pali su nad Bosnom na žitna polja Pilica u jesen 1996. godine.

        Poslije Srebrenice, obišli su Tekiju u Srebreniku, Novu Kasabu, Potočare, Sase i improviziranu mrtvačnicu u Kalesiji.

        Dana, 26. 11. 2008. godine, kod mjesta Umoljani, stare nekropole, prije prvih mokrih snjegova, oprostili su se žalobno od bosanskih prijatelja, pjesmom, harmonikom i zijafetima, kako dolikuje običajima u Bosni.

Grana od bora…
Pala kraj dvora…
Bosnu nikada nisu zaboravili…

 * * *

Mersad Berber, zapisi u atelieru, Sarajevo, 27. 11. 2008.

* * *

        Slijedi Leukada, počasti Dedalu, kolažirani prikaz sa lešinarima koji krvavi donose ruku /kao na Mišaru/, donose jetra, izlaze iz trupa ubijenog čovjeka. Na oproštaju priređenom na Bjelašnici, pojavljuju se svi i derviši Muridi, i Sir Edward Lucie Smith, lešinari. Ogroman lešinar poklopio je krov bosanske planinske kuće, Alegorija traje i Dedal je u žalosti, ispred slike planinske džamije s drvenim minaretom, Dedal stavlja na lice šake i plače. Odlazak Dedala i Ikara sa Bjelašnice diže na noge sve njihove bosanske prijatelje, lica su zamišljena, duše i oči pune su tuge.

 * * *

        Mersad Berber /Bosanski Petrovac, 01. siječnja, 1940./ jeste doslovan bosanski likovni fenomen ili bosanska likovna datost u kojoj je pohranjeno sve što se može likovno izraziti, a označiti Bosnu. Berberova vizualizacija bosanskih označitelja /njegovih slika/, izvire iz tmice vjekova bosanskog postojanja. Kako Mersad Berber u tom silnom vremenu razgrće bosansku tamu, odakle mu na svjetlost izlaze likovi i slike, vidimo kakao to može dolazti samo i iz njega samog. Mersad Berber je bosanska svjetlost istine. U svojoj tami i ne razaznajemo šta još nosi.

        Dakle, dominanta svega što Mersad Berber jeste – jeste bosanska tmica, onaj koloplet dobra i zla s centrištem vrtoglave vrtnje u zemlji Bosni. Kako je to rođeno u mladom čovjeku Mersadu Berberu u predvečerje mračne i duge noći koju povijesno označavamo Drugi svjetski rat, druga je priča i za gluho i ćoravo doba, jer je Mersadu Berberu to dato. On je radi toga rođen.

        Srećom, rođen je energičan i inventivan, radin čovjek koji ne zazire od posla, od onoga što misli, može i želi reći.

 * * *

MERSAD BERBER
BOSNA i TMINA

 * * *

Od prve se pokazalo da Mersad Berber misli dobro, zdravo i pouzdano, da nije riječ o i još jednom nasilju na kakva smo navikli, već je riječ o jasnoj slici u bosanskoj izmaglici koju i tvori obilje zastrašujućih slika, pa izmaglice dugo rose i odlažu slike u tešku rosu bosanskih livada i šuma, a Mersad Berber osobno osjetio je tu skoro, pa nevjerojatnu okolnost. Od rođenja, u sebi je nosio potrebnu mjeru za te – izvanumne stvari. Mersad Berber je povjerovao Stvoritelju i/u sebi i odlučio sve dati Srebrenici videći bez traga šuhve kako je i sam – sobom i svojim – tijelom Bosna i Srebrenica.

Kao istrgnuta strana iz Kur’ana, vjetrom i kišom nošena, u zavjetrini nađena, pa kao svetinja pridignuta da osnaži kozmičkim smislom i značenjem.

A
kako maestro Berber više radi na svojoj alegoriji,
svjetla je sve više slike su jasnije i zločin je
očigledniji.
Čovjek Čovjeku Čini.
ZLO.
UMJETNOST
nije samo vječnost na koju se slabi naslanjamo već istina uopće.
Umjetnost je Konačna Riječ o nama Slabima i Nevještima Životu.

 * * *

MERSAD BERBER I SLIKE
HRVANJE S PODLOŠĆU, TMINOM I SMRĆU

Fesovi, osamareni i osedlani konji,
žene u kojima raste praznina odlaska muških glava.
Sreberenica je  novost za Budale i zlobnike.
Nikako za Bosnu i njezine ljude

* * *

MERSAD BERBER
VELIKA ALEGORIJA
O
SREBRENICI

Ovdje je važno shvatiti, kako je alegorija u recepciji
Mersada Berbera
najstrašnija stvarnost u životu svijeta
sve više osvijetljena do pojave stranaca koji uopće ne razumiju
bezumlje dušmana
Iskopi i iskopi
antropolški porazni forenzični dokazi nečovječnosti
i
opet
konji

čovjek bez konja ne bi stigao nigdje
ali ni do zla

 

* * *

MERSAD BERBER
/ponovo bosanska tama/
POSJET DEDALA I IKARA
SILNA ŽALOST ANTIČKIH JUNAKA ZBOG ONOGA ŠTO SU VIDJELI NA ISKOPIMA U SREBRENIČKOM KRAJU
A. D. 1996. – 2000. GODINE.

Ponovo iz tmine, likovi koji govore.
Crveni odbačeni plaštovi.
Ponovo konji, ljepotice i junaci.

KOMUNIKACISKI NEODOLJIVO.
FATIHA.
KONJ NAUZNAK.
STRANI PORTRETI.

STRAŠNI PORTRETI NA KOJIMA SU SAMO UISTINU ŽIVE
OČI SREDOVJEČNIH I ZRELIH LJUDI.

… u Bosnu su došli Sami…
SVE JE VIŠE CRVENE i KRVI

* * *

PAD IKARA
OTOK
DOLIHA
* * *

DOLIHA
IKAR
TEKE CRTANJA BOSNE
Anno Domini, 1996.-– 2008.
Vlasništvo utopljenika Ikara.

Ikar je pao u Ikarsko more pored Ikarije kod otoka Doliha. Pored njegovog beživotnog tijela u izviješću Uprave otoka Doliha pronađene su tri bilježnice crteža Teke crtanja Bosne 1996. – 2008., nastale u Bosni, terra incognita – REFUGIUM HAERETICORUM – kao vlasništvo utopljenika.

 Zapisi Mersada Berbera u atelieru, 23. 09. 2008.

 SREBRENICA
NOCTURNO
23. 10. a. d. 2009.

VEČERA
U
SREBRENICI

NIKAD
POSLANO
PISMO
Zagreb, 26. X. A. d. 2009.
RANO U ZORU

 * * *

ĆAZIM
SARAJLIĆ

* * *

ZAPISI SVETOG GRADA
NA
KRAJU SVIJETA

* * *

SVI VITEZOVI LEGIJE ČASTI  SU APATRIDI
BRAĆA I SESTRE BERBEROVOG ROMA BERIŠE

* * *

Iza svih tih crtačkih, idejnih, likovnih, kolorističkih i drugih horizontalnih i vertikalnih vizualizacija, planova, artizama i egzibicija, nakon apatrida Roma Beriše, ispijenih likova bosanskih ljudi i konja, žena pod mahramama sa kerama i mekikakma, nakon Dedala i Ikara, derviša u tekijama, mueezina i imama, ruku dignutih na učenje Fatihe, nakon više put pokazane urne majstorski kovane od srebra iz Argentarijuma, Mersad Berber donosi i portret

Viteza Legije Časti Francuske Države
tuzlanskog građanina
ĆAZIMA SARAJLIĆA.

Iz okovratnika njegove bijele košulje isteže se vrat na kojem opstaje i balansira dobro poznato lice izvrsnog slikara i uglednog galeriste
Međunarodne galerije portreta Tuzla

visprenog čovjeka britke misli i oštre autoreferencijalno ironijske i sarkastične riječi, čovjeka koji misli igovori bez pardona bilo kome i bilo čemu a o svemu o čemu ima svijest.

* * *

Ćazim Sarajlić piše dobre i drage prijateljske riječi iz Pariza
L’ are de Triomphe et les illuminations, de Noel sur les Champs Elysees.
PIŠE
ZAPISE SVETOGA GRADA NA KRAJU SVIJETA
Istim tonom, na tragu našeg prolaska, s istim tamnim pogledom u perspektivi, nudi istu vedrinu koja će sama izgubiti smisao kad
DOĐE VAKAT.

 * * *

        Ćazimov ispijeni lik Viteza Legije Časti Francuske, na Berberovoj slici ima jednako istaknute jagodice lica i upale oči, duboke brazde od nosa i usta prema bradi /dokaz kako je sve je radio sa strašću u svom životu/, sjena ispod donje usne kazuje gorčinu koju je osjetio, njegov vrat su već grkljan tetive i vene, njegova ramena spuštena, a kosa prosijeda, sve kazuje svu tugu zbog ubijenih, zbog moralne katastrofe ovoga jadnog svijeta koji je to, mada s nevjericom, uživo gledao. Ispred njega i lika Sadika Salimovića autora nostalgičnih i knjiga o nekadašnjoj Srebrenici u prethodnom životu, cvjetaju bulke. Lijevo je berberovski blistav crtež/portret apatrida s motkom preko ramena i poputbinom na njoj, bez konja i oklopa, što bi rekao Mehmedalija, Mak Dizdar, ali i boja bulke preko skice srteža u slici Mersada Berbera. Sve je logično i jednostavno u crtežu i slici Mersada Berbera.

 * * *

STOJI TAKO
VITEZ LEGIJE ČASTI FRANCUSKE DRŽAVE
SLIKAR ĆAZIM SARAJLIĆ IZ TUZLE I BOSNE I HERCEGOVINE
u
MONOGRAFIJI – KENOTAFU – SREBRENICA 
MERSADA BERBERA
bezizlazom čovjekovim
i
svjedoči o tragediji svojim
ZAPISIMA SVETOGA GRADA NA KRAJU SVIJETA

* * *

        Uporno je padala tog petka u studenom, prijeteći kako svakog trena kišne kapi mogu snježne pahuljice, dok je Vitez Legije Časti Ćazim Sarajlić, brižljivo predvodio kolonu putom od Tuzle do Srebrenice. Mersad, Bekir, Ensar, prof, Edward Lucie Smith milili su od Tuzle do Zvornika, potom za Divac, Drinjaču, Bratunac i Potočare, do Šehidskog Mezarja.

        Svuda je mukla i nejasna tišina dok Mersad uči Fatihu a Bekir fotografira. I promukli komentari na raznim jezicima. Lične stvari i predmeti minulih ljudi, neukusni komentar holandskih vojnika kako OVI LJUDI ČUDNO MIRIŠU, pouzdano prvi put su osjetili miris straha, smrti, beznađa i osobnu neodgovornost u istom trenu kao kontrapunktu.

* * *

Poslije objeda u Omerovoj aščinici, na povratku kući ista uporna kiša i umovi ispunjeni čuđenjem spram dželata, pokolja i ravnodušnog svijeta. Kmene vertikale ustobočeno svjedoče o nevjerojatnom događaju 11. srpnja, anno Domini, 1995. u

ZAŠTIĆENOJ ZONI UJEDINJENIH NARODA.
U zeleni srebrenički pejzaž tihim mravljim korakom ulazi Život
i bokori se u njemu vraćen i upravo ponikao.

 * * *

Vitez Legije Časti

isprati goste iz sive Tuzle a Berber se javi nekoliko dana potom
ALEGORIJA MONOGRAFIJE I KENOTAFA
ZAUVIJEK JE
USJEČENA U PAMĆENJE.

        U polju bijelih nišana i licu koje se zauvijek gubi u bolu, u skicama Wiliama Haglunda i njegovih zamjenika, u faksimilima rukopisa i porteratima značajnih ljudi, U ovlaš skiciranim portretima živih Srebreničana iz nekih srugih vremena, u faksimilima njihovih pisama pisanih najdražima posljednji put, bez odredišta i adrese, u skicama kuća koje više ne postoje, u likovima koji se kao u snu, naspram neba gledaju posljednji put, tu su likovi vitorogih ovnova, dnevnički zapisi, vitorogi ovnovi, lijepe žene i rudari s lampama našljemovima, crvenim flomasterom ojačane prethodne skice crnim rapidografom, žene umotane u mahrame žalosti, skicirane ratne priče Sadika Salimovića, umotane žene koje se kreću kao sjene, sa zavežljajima i torbama i Glavom derviša koji ezani na kraju.

        Markantni Rom Beriša, s bijelom konjskom lobanjom izbijeljenom kišama, mrazovima, snijegom i sunčevom svjetlošću na rukama, niže svoje porterete i opet ostaje sam i u svijetu apatrida i u našim bliskim životima.

        Arijadna je tu da oplače Ikara ili da ga koristeći svoju mitološku nit izvede iz podzemnog svijeta potonulog u labirint zločina.

MERSAD BERBER
SMRT DEDALA
POVRATAK U ATENU

* * *

        Mnogo više nego li vješto i umjetnički, grčki mit o Dedalu i Ikaru Berber pretvara u sinonim bosanskog života i usuda. Berberov likovni jezik je snažan, univerzalno i moćan. Dedalu i Ikaru Berber daje sva svojstva bosanskih simbola i oznaka, zavezujući prividno stvari u čvor neshvatljivog govora o Bosni, bosanskom čovjeku i njegovom usudu o njegovoj bezrazložnoj i tako plemenitoj patnji.

        U biti, Berber traži mjeru ljudskog razuma, blisku i usudu sličnu. Zato kolažira poznato i nedohvatno između Bosanca Srebrenice i grčkih mitova o Dedalu – Ocu i Ikaru – sinu, o Arijadni i otoku Doliha, o Ikarijskom moru…

 * * *

        Zato se, dakle, u neshvatljivom zločinu pojavljuje i slika Arijadne kćeri kralja Minosa, kao sinonim mita o klupku konca koje će omogućitit Tezejov izlazak iz kritskog labirinta. Čudesno pronicljiv  Berber vidi spasonosnu Arijadninu nit i u labirintu zločina i otvara prostor svekolike nade za sve. Tu su čak Četiri lijepa lika Arijadne, / lijepa kao džamija, /a dalekla kao Bosna, /kad je pokriju mokri snjegovi u studenom… /Mersad Berber, zapisi iz ateliera, 24. listopada, 2008./

        Tu je i Fidija koji urezuje Dedalov lik jer, vremena se mijenjaju. U čudesnim fragmentima Fidijinog rada, vide se dijelovi ekshumiranih tijela, odjeće, kostiju, obuće i lica umrtvljena bolom i tragedijom Srebrenice. Bol i patnja isti su za sve u svim vremenima. Heraklo predaje Dedalu crteže Ikara

        Dakako, možemo se pitati zašto je Arijadna tako lijepa, zašto se okamenio Dedalov lik i izraz, Zašto je Ikar uzlijećući do sunca koje će istopiti vosak koji drži perje njegovih krila tražio Arijadnu, zar je uistinu bila toliko lijepa, sva u bjelini i u sjaju, kao da je sazdana kao urna iskovana od srebra iz Srebrenice u kojoj će naći svoje mjesto i Dedalov pepeo.

        /Berber zna, da su kipar Dedal i njegova hanuma Neukrata – majka Ikarova – robovi kralja Minosa na Kreti i da je Dedal pokazao čudesan dar za crtanje u Gymnasionu na Knososu. /Zato su Otac i sin iskoristili vrijeme kratkog boravka u Bosni za druženje sa pictorom Mersadom Berberom, koji ih je uputio u djela znanih i neznanih slikara, gravea i bosanskih kaligrafa./.

        /Ikar, teke crtanja Bosne, Brdski konji, Težaci iz Bosanske Krajine, Svetkovina Kurbana, Pazarni dan, Vedute Kasabe, Crteži, pazarni dan, Bosanska infanterija, Poštanske razglednice, Sarajevo čaršija, Sapeti bosanski konj, Krilati konj, Poštanska razglednica, Glava Krista, čovjek sa konjem, Sa iskopa, Brdski konji II, Brdski konji III, Arijadna u sivom, etc./

 

MERSAD BERBER
SREBRENICA
NOCTURNO

* * *

Lawrence Durrell

 SARAJEVO

Bosna. Novembar. Planinski putovi
Zemljom ograničeni ali savršeno pristajući ovim drugim
Istrasnim opštenjima sa sobom unatrag idu
Uravnoteženi na padinama zamke, tumaraju ili posrću
Preko traverzi oblaka: ovde se one kreću,
Zaprege mula kao insekti upregnuti u zvono
na listovoj ivici jednog zimskog neba,

I dole konačno u ovom krilu kamena
Između četiri katarakte stijene: grad
Naseljen pospanim orlovima, šapućući samo
O beznadežnom pothvatu preplanulog pastira:
Neplodna zemlja oživljena pločam stijene
Gdje ništa ne raste, ne čak ni u njegovom snu,

Gdje su se minareta izvila kao šećer
I rijeka    zagušena bjeloputim ledom ide dalje
Zvečeći između zaprega mula i brđana
Pod mostovima i drvenim verandama
Koji pitome Vazduh i mir nam obećavaju
Bezopasan sa slavujima. Nijedan ne pjeva sada.

Nema mnogo historije? Možda. Jedino ova zloslutna
Tamna ljepota cvjetajući pod velovima
Uhvaćena u spektru jednog umirućeg stila:
Selo kao instinkt ostavljen dakržlja.
Uobličeno oko odjeka jednog revolverskog pucnja.

 * * *

Od Maura Orbina do Nade Klaić
sve historije Bosne su Tužne.

Alija Kučukalić, skulptor

 * * *

        Iza posjete mezarju u Potočarima, pokušam da razbijem šutnju za stolom u kafani. Raspričao sam se šta mi je sad lektira. Sve je u znaku mog tragičnog ili herojskog optimizma, vjerujem u ono što je vjerovao Albert Camus i moj vrli profesor Abdulah Šarčević.

* * *

Iza nas ostaju škrte laterne Srebrenice, bijela mezarja u Potočarima, Likari, Sase, Pećišta, Obadi, Đogazi, Kalesija…

Zapisi Mersada Berbera, 24. 10. 2009.

 * * *

        Pa slijedi lađa, Jedrenjak šejha Kaimije i nikad poslano pismo prijatelju i slikaru Ćazimu Sarajliću Ravnatelju Međunarodne galerije portreta Tuzla i prizori izlaska izbjeglica iz Zaštićene zone OUN Srebrenica – Putom smrti.

        Ikar je među njima. Bosanski konj na čijem se prekrivaču skorjela krv, krvavi zavoji, likovi koji tumaraju u mraku, klonuli i mrtvi, nosila sa ranjenicima spuštena na zemlju, klonuli ljudi koji sjedeći na zemlji vode razgovor, podvezane žene koje previjaju ranjene, opustošene, devastirane kuće, razglednica Srebrenice s kraja XIX stoljeća.

 

* * *

EDWARD
LUCIE – SMITH

SREBRENICA
pjesme

 LJUDI KOJI SMETAJU

Ovi ljudi smetaju
Preprečuju put
Ka višemu cilju

Zbog njih ne možemo biti
Što bismo mogli

 Njihovi praoci
Nas su izdali
Odabirom bogoslužja
Drugačije vrste
Pa nek sada plate

Više nas ne smiju vrijeđati
Postojanjem
Tu gdje smo i mi
Pod istim suncem
Na istome svijetu

To je očito i razložno
Slažete se, svakako?

 

GROBLJE

 Zlodjela se zbivaju
Na oblačnim mjestima

 Na jenoj strani ceste
Redovi i redovi
Mramornih spomenika

Na drugoj
Prazne zgrade
Što bazde strahom.

 Dok se to zbivalo
Trpćući Sateliti
Visoko na nebesima
Motrili su kamerama

Nitko ih nije programirao
Da zdvojno Jauknu

 * * *

        Tu su i pjesme UNPROFORAC, POTJERA, STARAC, TUZLANSKI LEŠEVI, NAJMLAĐI, USPOMENE / sve u prijevodu Vladimira Cvetkovića Severa/ Ali je najpotresnija okolnost sadržana u svjedočenju stihovima: … Dok se to zbivalo / Trepćući sateliti / Visoko na nebesima / Motrili su kamerama … Cijeli svijet je gledao kako zločinci ubijaju hiljade nedužnih ljudi.

Slijede nevjerojatni realistički prizori iz
Mrtvačnice u Kalesiji, portret Dedala i Edward Lucie Smitha koji putuje Bosnom. Portreti u bolu iznemoglih bosanskih žena, pa tekst: Edward Lucie Smith:

* * *

SREBRENICA

         Zanimljivo je i korektno gledanje Edwarda Lucie Smitha na sve aspekte masakra u Srebrenici, srpnja, 1995. godine. Riječ je o uglednom pjesniku, dakle čovjeku koji jedino istini drži stranu, mada je svjestan kako i ljudi koji znaju mnogo pojedinosti, u svijesti žele da potisnu nespornu katastrofu ljudskosti u primjeru ovoga maloga grada.

        Sada su to samo hiljade neidentificiranih leševa i beskonačano dugačak proces ekshumacije i identifikacije koji se sa svih strana nastoji politički zloupotrijebiti. A u biti, priča je nepodnošljivo tragična i istinita i krivci se znaju!

        Riječ je o tome, prema mišljenju Edwarda Luci Smitha, da se ne smije dopustiti, da priča o Srebrenici izblijedi i tako ostane bez adekvatnog sudskog i javnog epiloga.

         Prema mišljenju Edwarda Lucie Smitha, reagiranja slikara Mersada Berbera na događaje i tragediju u Srebrenici, nisu dokumentarna. Postoje tu fascinantni likovni aspekti suvremenosti te priče u nivou ekshumacija i potresnih sahrana posmrtnih ostataka, na čemu radi i čime se bavi dr Wiliam Haglund, Viši forenzički savjetnik Ujedinjenih naroda za Međunarodne kaznene tribunale za Ruandu i bivšu Jugoslaviju, te Viši liječnički konzultant za ljudska prava.

        /…/

         Poslije Edwardovog teksta, Slijede kolaži Berberovih likova koji čitatelja promatrača podsjećaju na sve što Berber jeste; Rom Beriša, čiste konjske lobanje, unezvijereni konji kao simboli zemaljske snage, lica u osmanskim odorama, lešinari, konji s ljudskim izrazima lica, studija krika sa stamenim konjem u propnju, glava mueezina s šakom pore usta, etc. Berberov likovni govor baš u finišu dolazi do punog izražaja.

* * *

EDVARD LUCIE SMITH
PUTUJE BOSNOM
SREBRENICA

 * * *

MASAKR U SREBRENICI

         Masakr u Srebrenici, srpnja, 1995. godine, jedan je od najkrvavijih događaja u novijoj europskoj povijesti, ubijeno je više od 8.000 nenaoružanih srebreničkih mladića i muškaraca. Dosad najmlađi pronađeni imao je 14. godina. No, događaj se zamagljuje i potiskuje iz javnog mišljenja i svijesti građana, tako dobija status legende. Masakr je trajao pet dana. Karadžić je na zatvorenoj sjednici srpskog rukovodstva nedugo po masakru izjavio: Znao sam za sve donesene odluke i podržavam ih. Američki odvjetnik je to kao činjenicu iznio na početku procesa Karadžiću.

        Cijelu sliku masakra i događaja u Srebrenici komplicira okolnost što oni koji o tome govore i pišu, čine to na način sukoba etniciteta i sam događaj predstavljaju kao etničko čišćenje. Na Balkanu nikad nije bilo jasnog razgraničenja u tom smislu i o tome svjedoči stvarnost na svakom koraku. Ali iskorijenjene su mnogobrojne i mnogočlane bošnjačke obitelji.

        Ako uistinu inteligentno razmotrimo stvar, vidjet ćemo Srebrenicu kao prvu kariku u niz/lancu zbivanja od New Yorka, odatle do Afganistana i Iraka, sve do takozvanog globalnog rata protiv terorizma. Edward Lucie Smith je odlično razumio teroristički nastup Srba i neofašistički karakter njihovoga prisustva. Dakako, Edward Lucie Smith razumije kako je riječ o upaljaču koji će aktivirati dugogodišnje ratove, kakve povijest već pamti.

* * *

DJELA
MERSADA BERBERA

        Berberovo reagiranje na srebrenički masakr nije dokumentarno, ako izuzmemo grozomorne prizore iskopavanja od kojih neizbježno nešto donosi sljedstveno radu američkog forenzičkog antropologa Williama Haglunda, Višeg forenzičkog savjetnika Ujedinjenih naroda za Međunarodne kaznene tribunale za Ruandu i bivšu Jugoslaviju, te višeg liječničkog konzultanta za ljudska prava.

        Organizirajući i realizirajući svoje kompozicije, Mersad je iskoristio obilje motiva koji su mu se asocijativno vrtjeli u glavi od grčke mitologije i mita o Dedalu i ikaru do otomanske historije, velikih turabana, njihovog neumjerenog luksuza, karakteristične odjeće, stvarnih likova, derviša i mueezina, žrtava na iskopima i u mrtvačnicama, Williama Haglunda antropologa i pjesnika Edwarda Lucie Smitha, pa i osobnoga lika.

        U Berberovim kompozicijama likovi i mitovi dobili su karakterističnu srebreničku mjeru događaja iz srpanjskih dana 1995. godine. Tako vidimo kako umjetnost nadilazi i najkatastrofalnije ljudske događaje i njihove odjeke.

 * * *

ECCE HOMO – ROM BERIŠA
/RANI RADOVI/

               Mersad Berber se vraća svojim likovima i u toj galeriji vidimo i nove uvedene iz srebreničke tragedije, to su derviši Muridi, Šjeh, izobličene grimase konja, krvave mrlje, naznake bogatstva otomanskog ruha, ali je Rom Beriša, poglavito Berberov glavni apatrid – nag kao i uvijek.

        Crteži napravljeni prema video-zapisu o strijeljanju bošnjačkih mladića u Trnovu, u Srednjoj Bosni izvode čitatelja na trag zločina počinjenog tako surovo i bezobzirno nad nedužnima. Nakon što s prekriženim rukama na prsima Berber ispraća bijeloga konja u propnju i neke likove daje u ovlašnim naznakama, umjetnik se vraća artikulaciji/studiji krika i rafinirano donijetom profilu derviša koji ezani, podigavši dlan desne ruke u visinu usta iz kojih pušta glas o Allahu koji je Jedan i u svemu najveći, o vjeri koja kazuje kako je sve u njegovoj moći.

* * *

Tuzla, listopada, anno Domini, 2012.          

        

 

 

 

 

 

Atif Kujundžić
Autor 18.11.2012. u 16:47