U literaturi ljubav, u životu mržnja

dragan-jurak
Autor 26.3.2011. u 06:14

U literaturi ljubav, u životu mržnja

Knut Hamsun bio je duša Norveške, i istovremeno, osuđeni izdajnik. Poljska nije nikad dala kvislinga, Norveška je dala i Quislinga i Hamsuna. Njegovo ime samo slučajem nije postalo i sinonimom za nacističkoga kolaboracionista i za literarnog velikana; omiljenog koliko i prezrenog, genijalnog koliko i bezdušnog, velikog koliko i bijednog…

Knut Hamsun bio je siromašni dječak s krajnjeg sjevera Norveške, koji je u grad došao naoružan sa samo 252 dana škole i uvjerenošću da je upravo on najveći čovjek na svijetu. Isprva mu nitko nije vjerovao, osim žena koje su lako padale pod utjecaj egomanijakalnog skitnice koji kuca na vrata visokog društva.

Žudnja za priznanjem

Trideset godina kasnije, svi će postati vjernici. Nakon “Gladi”, “Pana” i “Plodova zemlje”, Hamsunu će u Stockholmu biti uručena Nobelova nagrada za književnost, a među njegovim obožavateljima naći će se i Henry Miller i Thomas Mann i Herman Hesse i gotovo svi njegovi dojučerašnji neprijatelji. To će ujedno biti i rijedak sretni trenutak njegova života, uglavnom obilježenog ogorčenošću i gnjevom.

U literaturi sve je bila ljubav, u životu arogancija i mržnja: mržnja prema gradu, prema Ibsenu čije je mjesto nacionalnog barda želio preuzeti, mržnja prema modernizaciji, demokraciji, radničkoj klasi, pacifizmu, ljevici, ženama… mržnja prema crncima, Americi, Britaniji… mržnja koja će ga na kraju odvesti prema nacizmu i ljubavi prema Hitleru.

Biografija Ingara Slettena Kolloena “Knut Hamsun: sanjar i otpadnik” u svom je podtekstu priča o odnosu književnika i pozicija moći. Pisci ne mogu biti izuzeti od odgovornosti zato jer im je književnost velika. Dapače, velika književnost traži velike ljude. Hamsun je tu potpuno podbacio. Cijeli život žudio je za priznanjem, utjecajem, novcem, kontrolom i moći. Kao čovjeka, to ga je posve progutalo: 26. lipnja 1943. otišao je pokloniti se Hitleru, koji se “uvijek obraćao njegovom srcu”.

Rasistički ispad

Starac od 84 godine imao je ideju tražiti od svog Vođe da iz Norveške povuče zloglasnog Reichskommisara Terbovena. No Hitler nije bio osoba spremna slušati; uostalom, baš kao ni sam Hamsun, kojem se nije dalo slušati Hitlerove monologe pa je zabezeknutog Führera u nekoliko navrata prekinuo, derući mu se u brk iz petnih žila zbog svoje nagluhosti. Sastanak u srcu tame naprasno je završen, a iznervirani Hitler gotovo ga je naglavačke izbacio iz Berghofa. Ipak, Hamsun će na vijest o Hitlerovoj smrti napisati: “Nisam dostojan slaviti Hitlera. Niti njegov život i nasljeđe traže sentimentalne izljeve. Bio je ratnik, ratnik za cijelo čovječanstvo i propovjednik evanđelja prava za sve nacije.”

Od svojih uvjerenja Hamsun neće odustati do smrti. Hitler je govorio njegovu srcu, ili možda bolje, nacizam se obraćao svim lošim stranama njegova teškoga karaktera. U Kolloenovoj biografiji gotovo da se osjeća sveprisutna netrpeljivost prema vlasniku tog karaktera, čijom su žrtvom isprva bile ljubavnice i Ibsen, supruge i djeca, a na kraju i čitava Norveška. Hamsunovo literarno nasljeđe ipak je spašeno, premda je i ono u nekim aspektima svoga konzervativizma svjedočilo kako je on bio nacist i prije nacizma i premda u njemu ima neoprostivih izljeva mržnje (u jednom od prvih tekstova crnce je nazvao “primitivnim ljudima iz tropa, s iznutricama umjesto mozga”).

Ono što je umrlo zajedno s Hamsunom jest ideja nacionalnog barda, koji na temelju svoje književnosti traži ekskluzivnu moć i mjesto vrhunaravnoga društvenog arbitra. U određenom smislu, to je možda i najbitnije nasljeđe koje je ostavio.

 Novossti

dragan-jurak
Autor 26.3.2011. u 06:14