Žene koje su stvarale povijest: Ivana Orleanska

tacno.net
Autor 19.2.2013. u 18:38

Žene koje su stvarale povijest: Ivana Orleanska

Svetica koja je promijenila tijek Stogodišnjeg rata

Francuski vojskovođa i najveća francuska nacionalna junakinja Ivana Orelanska (fran. Jeanne d’Arc) rođena je 6. siječnja 1412. u skromnoj seljačkoj obitelji u mjestu Domremy. Bila je jedno od petero (dva brata i tri sestre) djece seoskog zemljoposjednika Jacquesa i domaćice Isabelle (rođ. Romée) d’Arc. Kako je bila dijete siromašnih roditelja nikada nije naučila čitati i pisati, a vrijeme je provodila u planini čuvajući stada i pjevušeći pjesme i nije se razlikovala od druge djece onog doba iz njezina staleža.

Ono što ju je činilo ponešto drukčijom jeste da je svakodnevno išla u crkvu ispovijedati se, a oni koji su je poznavali svjedočili su kako je bila iznimno pobožna i dobroćudna. Kada joj je bilo 13 godina doživjela je prva ukazanja, a prema njenim riječima ukazivali su joj se sveti Mihovil te svete djevice i mučenice Katarina i Margareta koje će joj objaviti kako je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja.


Rodna kuća Ivane Orleanske, kako je izgledala sredinom 19. stoljeća

Nakon jednog ukazanja 1428. godine, prema kojem je trebala pomoći mjesnom vojnog zapovjedniku francuskih snaga Robertu de Baudricourtu, u jednoj bici koja se vodila nekoliko kilometara od njezina sela, odjevena u jadnu pastirsku odjeću Ivana je utrčala u središte bitke spremna za borbu. Djevojčicu je opazio Robert de Baudricorut koji ju je potom izbavio iz bitke. No, situacija se za Francuze na bojnom polju nije kretala u najboljem pravcu. Naglo se pogoršala nakon 12. listopada 1429. kada su engleske snage stegle obruč oko Orléansa. Poslije toga Ivana posjećuje Roberta de Baudricourta i tvrdi kako je nju Bog poslao da pomogne Francuzima da otjeraju Engleze i da se dofen Karlo VII. okruni za francuskog kralja. U tom razgovoru uspijeva uvjeriti Baudricourta da joj  ugovori prijam kod Karla VII.


Slika Ivane Orleanske autora Julesa Bastiena-Lepagea

Nakon jedanaest dana jahanja, uz vojnu pratnju, dolazi u Chinon gdje je bio smješten Karlo VII. Budući kralj odlučuje Ivanu staviti na kušnju, preoblači se u građansku odjeću, a svog suradnika oblači u plemićko ruho te on biva Ivani predstavljen kao Karlo VII. Međutim, Ivana je prozrela ovaj plan i u okupljenima prepoznala Karla VII. te mu se poklonila. Kralj ju je primio u privatnu audijenciju, na kojoj mu je ona kazala tajnu poruku koju “samo Bog može znati”, i ta je tajna ostavila itekakav dojam na kralja, iako nitko nije čuo što je Ivana zapravo rekla kralju. Jedan dvorski sluga kasnije je tvrdio da se tajna poruka odnosila na molitvu koju je kralj Karlo VII. izrekao u privatnosti svojih odaja na blagdan Svih svetih te godine.

Međutim, kako bi dodatno preispitao vjerodostojnost Ivaninih tvrdnji Karlo VII. šalje Ivanu u Poitieres kako bi je ondje ispitali teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja crkveni oci izriču povoljan sud o njoj. Potom joj Karlo VII. povjerava misiju oslobođanja Orléansa od engleske vojske. Ponuđen joj je mač dofena, ali ga ona odbija i traži da joj se donese Božja slika pred kojom je molila molitvu upućenu Djevici Mariji.

Na čelu demoralizirane francuske vojske Ivana kreće put Orléansa. Njezinim dolaskom francuske snage napuštaju strategiju obrane koja je do tada karakterizirala francuske branitelje. Pod Ivaninim vodstvom francuske snage napadaju (4. svibnja) i zauzimaju isturenu utvrdu Saint Loup, a narednog dana i drugu isturenu utvrdu Saint Jean le Blanc. Drugog dana Ivana traži od ratnog vijeća da joj odobri još jedan napad, ali vijeće zapovijeda zatvaranje gradskih vrata kako bi se spriječila moguća bitka.


Orleans, kako je izgledao u vrijeme Ivane Orleanske

Ona nije poslušala zapovijed već je sa svojim pristašama prisilila gradonačelnika da otvori gradska vrata i krenula u napad. U tom će napadu osvojiti još jednu vanjsku utvrdu (sv. Augustina). Te večeri isključena je iz ratnog vijeća i zapovjeđeno joj da ne napada neprijatelja dok ne stignu pojačanja. Ivana se tome usprotivila i zatražila organizaciju napada na glavno uporište engleske vojske zvano Les Tourelles. Vijeće to nije odoborilo – ali što je Ivana zamislila to je i sprovela u djelo – krenula je u napad u kojem je ranjena tako što ju je strijela pogodila u vrat. Nakon saniranja rane vratila se u borbu kako bi prevodila završni napad i tako razbila opsadu Orléansa.

Novi ratni uspjesi i Ivanino zarobljeništvo

Iznenadna pobjeda podigla je moral francuskoj strani i počelo se s planiranjem novih vojnih akcija. Nakon te pobjede uspijeva uvjeriti Karla VII. da joj povjeri suzapovjedništvo nad vojskomkojom je zapovijedao vojvoda Jean II. od Alençona. Uz to, uvjerava dofena da joj da kraljevsko dopuštenje za njezin plan osvajanja mostova na rijeci Loire kao preduvjetu za oslobođenje Reimsa u kojem se kralj imao okruniti. To je bio hrabar plan jer Reims se nalazio duboko u neprijateljskom teritoriju i ranija dva pokušaja njegova oslobađanja završila su neuspjehom. Vojvoda Jean II od Alençona podržao je Ivanin plan tako joj se odužujući što mu je u bici kod Jergeaua spasila život jer ga je na vrijeme upozorila na iznenadni topnički napad.


Ilustracija oslobađanja Les Tourellesa

Na putu ka oslobođenju Reimsa svaki grad koji se našao na putu vojske koju je predvodila Ivana Orleanska predao se bez otpora. Tako je bilo i s Troyesom koji se predao bez borbe nakon četverodnevne opsade. To se pokazalo sretnim slučajem jer je francuskoj vojsci ponestalo zaliha hrane, pa se tako Ivanina vojska na vrijeme opskrbila. Reims je svoja vrata francuskoj vojsci otvorio 16. srpnja. Ceremonija krundibe održana je odmah narednog jutra. Tijekom ceremonije krunjenja Ivana je cijelo vrijeme bila uz kralja. Nakon što je Karlo VII. pomazan i okrunjen zamolila ga je da je otpusti iz vojne službe jer je njezina misija završena. Kralj nije pristao na to, dijelom i zbog protivljenja vitezova kojima je davala duhovnu snagu u borbama te ih tako vodila iz pobjede u pobjedu.

Iako su Ivana i vojvoda od Alençona potom zahtijevali hitan napad na Pariz, kralj to nije odobrio. Poslušavši dvorske savjetnike odlučio se pregovarati s Englezima. Mir nije trajao dugo jer je vojvoda Philip prekršio dogovor jačajući obranu Pariza dovodeći još snaga u sam grad. Francuska je vojska potom krenula u napad i pri tome osvojila nekoliko gradića u okolici Pariza. Napad francuske vojske na Pariz započeo je 8. rujna. U bitci je Ivana ranjena samostrelom u nogu, ali je nastavila zapovijedati vojskom do kraja dana. Naredno jutro Karlo VII. naredio je vojsci povlačenje.

Sukobi se nastavljaju tek u proljeće 1430. kada Ivana sa svojom vojskom kreće u pomoć mjestu Compiégne kojeg opsjeda burgundijska vojska. Do bitke dolazi 24. svibnja, a zapovjednik obrane grada (unatoč francuskim vojnicima koji su se povlačili prema gradskoj utvrdi) zapovijeda zatvaranje gradskih vrata. Ostavši među posljednjima na bojnom polju, smatravši da joj tako nalaže čast, pred zatvorenim vratima našla se i Ivana sa svojim vojnicima. Burgundijski vojnici obaraju se s konja i vezuju, a ostale vojnike ubijaju.


Slika autora Julesa Lenepveua

Prema ondašnjem običaju njenoj je obitelji ponuđeno da Ivana, kao ratni zarobljenik, bude oslobođena u zamjenu za određen novčani iznos. Kako njezina obitelj nije imala novčanih sredstava za otkup Ivanine slobode, a Karlo VII. nije pokazao interes da je spasi, ostala je u zarobljeništvu. Pokušala je nekoliko puta pobjeći, jednom prilikom skočivši s tornja visokog 21 metar – nekim čudom, nije slomila niti jednu kost, samo je izgubila svijest na neko kraće vrijeme. Nakon toga je premještena u burgundijski grad Arras. Kada su engleske vlasti zatražile njezino izručenje vojvoda Philip Burugndijski predao ju je engleskim vlastima primivši od Engleza kao novčanu naknadu sto tisuća zlatnih funti.

Nevjernica i vještica?

Iako je suđenje bilo politički motivirano, kao paravan engleske su vlasti organizirale i financijski potpomagale crkveno suđenje u sjedištu engleske okupacijske vlasti gradu Rouenu. Engleski vojvoda od Bedforda tvrdio je kako pravo na francuski tron ima njegov rođak Henrik VI. Kako je je Ivana omogućila da se Karlo VII. okruni za francuskog kralja prikazivanje Ivane kao nevjernice i vještice značilo je rušenje vjerodostojnosti okrunjenog kralja. Za glavnog suca u procesu izabran je biskup Pierre Cauchon od Beauvaisa. Na samom suđenju učinjen je niz povreda važećih propisa, a jedna od značajnih je bila ta što Ivani uskraćeno pravo na zakonskog zastupnika ili savjetnika. Uz to, crkveni bilježnik Nicolas Bailly, zadužen za prikupljanje svjedočanstva koji bi teretili Ivanu, nije uspio naći uvjerljive dokaze o njezinoj krivici za bilo što od onoga za što su je teretili.


Ilustracija sa suđenja

Na suđenju je optužena da je lažni prorok, čarobnica i heretik te da je naređivala počinjenje ratnih zločina nad engleskim vojnicima. Zapisi sa suđenja svjedoče o njezinu iznimnom intelektu te da nije se dala uplesti u razne retoričke i religijsko-filozofske zamke. Čak i sami članovi optužbenog tima, pa čak i inkviztior Jean LeMaitre, bili su pod pritiskom engleskih vlasti jer su primali prijetnje smrću ukoliko proces ne završi kako bi to odgovaralo Englezima. Koliko je engleskim vlastima stalo i do samog suda svjedoči i činjenica da je, prema sudskom nalogu, Ivana morala biti u tzv. svećeničkom pritvoru gdje su na nju trebale paziti časne sestre. Engleske su je pak vlasti držale u vojnom zatvoru gdje su na nju pazili engleski vojnici koji su je tijekom sudskog procesa u tamnici vjerojatno i silovali.

Pred porotu je prvi puta izašla 21. veljače 1431. kada je zatražila da se “predstavnici francuske strane” pozovu na suđenje, ali to je odbijeno. Tražila je i da se papi uputi zahtjev da se umiješa u suđenje, ali glavni sudac ni to nije dopustio. Sudsko ju je vijeće (29. svibnja 1431.) proglasilo krivom. Spaljena je narednog dana točno u podne na glavnom gradskom trgu. Obukli su je u odjeću koju su tada nosili heretici osuđeni na smrt, a na kojoj su bili ušiveni crveni vragovi. Vezana je za visoki stup i tada je zatražila da dva svećenika (Martin Ladvenu i Isambart de la Pierre) stoje ispred nje i drže raspelo, a prema vlastitoj želji na njezinim je prsima visio i mali drveni križ. Kada je spaljena engleske su vlasti raščistile zgarište i javno izložile njezino spaljeno tijelo kako nitko ne bi mogao tvrditi da je živa pobjegla. Posmrtni ostaci spaljeni su još dva puta kako bi se spriječilo ljude da skupljaju njezin pepeo i posmrtne ostatke relikvije. No, ni to nije zadovoljilo krvnike koji su i ono što je ostalo nakon ovakva zvjerskog pogubljena bacili u rijeku Seineu. Kada je spaljena bilo joj je svega 19 godina.

Suđenje je postuhmno ponovljeno (1456.), nakon čega ju je papa Kalikstus III. (7. srpnja 1456.) proglasio nedužnom po svim točkama optužnice. Papa Benedikt XV. službeno ju je proglasio sveticom 16. svibnja 1920. Njezina mladost i nasilna smrt učinili su je najvećom francuskom mučenicom i važnom osobom u povijesti i kulturi Europe. Od Napoleona pa sve do današnjih dana francuski političari svih političkih boja rado se referiraju na nju. Brojne ulice u Francuskoj nose njezino ime i trgove krase njezini spomenici. Mnogi poznati pisci i skladatelji načinili su radove kojima je ona tema ili inspiracija – Shakespeare, Voltaire, Schiller, Verdi, Čajkovski, Mark Twain, Bernard Shawa, Berthold Brecht i dr.. Njezin život i djelo inspiracija su i koriste se u mnogim filmovima i pjesmama pa čak i video igrama.

6 stvari koje možda niste znali o Ivani Orleanskoj

1. U moderna vremena neki doktori i znanstvenici Ivani su “dijagnosticirali” mnoge poremećaje – od epilepsije do šizofrenije.
Ivana je počela dobivati vizije i čuti glasove kada joj je bilo 12 ili 13 godina, što je ona protumačila kao znakove od Boga. Za vrijeme suđenja ona je svjedočila da su joj anđeli i sveci govorili kako mora redovito odlaziti u Crkvu i pobožno živjeti, a kasnije i Francusku spasiti od invazije Engleza. Ona je tvrdila da je njene vizije često pratila jarka svijetlost te da je glasove čula jasnije kada je bila u blizini zvonika. Na temelju ovih detalja neki stručnjaci nagađaju da je Ivana patila od mnogih neuroloških i psiholoških problema koji izazivaju halucinacije i priviđenja, uključujući i migrene, bipolarnost i lezije na mozgu. Jedna druga teorija smatra da se zarazila kravljom tuberkulozom (koja može uzrokovati napadaje i demenciju) pijući nepasterizirano mlijeko i brinući se za krave dok je bila mala djevojčica.

2. Dok je bila na čelu francuske vojske, Ivana Orleanska nije aktivno sudjelovala u bitkama.
Iako se je spominje kao neustrašivu ratnicu i smatra je se heroinom Stogodišnjeg rata između Francuske i Engleske, ona se nikada nije borila niti uzela nekome život. Umjesto toga, ona bi pratila vojnike kao neka vrsta inspirativne maskote, držeći u rukama svoju zastavu umjesto oružja. Ona je bila zadužena i za okvirno osmišljavanje vojne strategije, usmjeravajući trupe i predlažući diplomatska rješenja Englezima (koja su sva oni odbili). Unatoč tome što se držala podalje od “žiže” bitke, bila je ranjena najmanje dva puta – već smo spomenuli – strelicom u rame (neki povjesničari tvrde iznad dojke i ispod ramena, a drugi između vrata i ramena, ne zna se točno s koje strane) i samostrelom u bedro.

3. Ivana Orleanska imala je nadaleko poznat temperament.
Jednom kad je preuzela kontrolu nad francuskom vojskom, ova tinejdžerka nije se libila kritizirati i vikati na cijenjene vitezove radi prostačenja, lascivnog ponašanja, izostajanja s mise ili ignororanja njenih zapovijedi. Neke plemiće je čak optužila da su beskičmenjaci u komunikaciji s Englezima. Prema zapisima s njenog ponovnog suđenja, Ivana je jednom pokušala ošamariti škotskog vojnika (Škoti su bili na strani Francuza u Stogodišnjem ratu) koji je jeo ukradeno meso. Ona je, navodno, otjerala i sve ljubavnice i prostitutke koje su putovale s njom za vojskom, usput udarajući nekoliko njih. Osobni napadi na nju i na njenu čednost dok je bila zarobljena (pogrdna imena, proste ponude i pošalice da bi se trebala vratiti svojim kravama) dovodili su je do bijesnog ludila. Da je imala “kratki fitilj” dokazuju i prijepisi sa suđenja: kad ju je jedan od tužitelja s jako istaknutim seoskim naglaskom upitao koji jezik govore njezini glasovi, ona mu je bijesno odgovorila da govore francuski, i to puno bolje nego što on to čini.


Kip Ivani Orleanskoj u Notre Dame u Parizu

4. Suprotno popularnom vjerovanju, Ivana Orleanska nije spaljena jer je proglašena vješticom.
Nakon pada u neprijateljske ruke 1430. godine, Ivani Orleanskoj sudilo se na crkvenom sudu u engleskom uporištu u Rouenu. Protiv nje je podneseno 70 optužbi, od prakticiranja magije do krađe konja, no do svibnja 1431. godine one su se istopile na samo 12 optužnica – većina njih se odnosila na nošenje muške odjeće i tvrdnju da ju je Bog direktno kontaktirao. Kad joj je ponuđena kazna doživotnog zatvora u zamjenu za priznanje krivice, Ivana je potpisala dokument u kojem je priznala svoje navodne grijehe i obećala da će se promijeniti. Nekoliko dana kasnije, vjerojatno zbog prijetnji nasiljem ili silovanjem od njenih čuvara, Ivana je ponovo odjenula mušku odjeću i rekla svojim tužiteljima i sucima da su joj se glasovi ponovo javili. Ta dva čina osigurala su joj osudu “ponovljenog heretika” zbog čega je poslana na lomaču. Njene posljednje riječi bile su: “Isuse, Isuse, Isuse!”
A zbog čega je odbačena optužba da je čarobnica i vještica? Bila je djevica. Pod crkvenim zakonom, da bi bila smatrana vješticom neka žena mora imati pravi spolni odnos s vragom. Dakle, djevice nisu mogle biti vještice, a Ivanu su detaljno pregledali i utvrdili da zaista jest bila djevica.

5. Od 1434. do 1440 godine Ivanina braća su predstavljala dvojnice kao svoju sestru, tvrdeći da se spasila od lomače.
Jedna od nekoliko žena koje su se predstavljale kao Ivana Orleanska nakon njene smrti,  Claude des Armoises zaista je nalikovala Ivani i navodno je sudjelovala u vojnim kampanjama odjevena u mušku odjeću. Ona i Ivanina braća, Jean i Pierre, smislili su plan u kojem se Claude nakon navodne smrti predstavila ljudima u Orleansu, pretvarajući se da je pobjegla svojim neprijateljima i udala za viteza Roberta des Armoisesa. Trojac je uživao u veličanstvenim prijemima za “Djevicu Orleansku” diljem zemlje i inozemstva (postoje stotine dokumenata da se pojavljivala u Metzu, Arlonu u Belgiji, Koelnu u Njemačkoj i Orleansu nakon 1436.) sve dok Claude konačno nije priznala njihovu prijevaru kralju Karlu VII.. Unatoč upetljanosti u prijevaru (što su “muzli” sve do 1940. godine), Jean i Pierre odigrali su ključne uloge u nagovaranju pape Kalikstusa III. za ponovljenim suđenjem.

6. Ivana Orleanska bila je inspiracija za vječno popularnu frizuru bob, koja je nastala u Parizu 1909. godine.
Glasovi koji su tinejdžerki govorili da se obuče u mušku odjeću i otjera Engleze iz Francuske kazali su joj i da odsiječe svoju dugačku kosu. Ona je od onda nosila “paž” frizuru popularnu među francuskim vitezovima one ere, sve dok joj glavu nisu obrijali prije njezinog smaknuća. Godine 1909. frizer (podrijetlom Poljak) poznat kao Monsieur Antoine,  jedan od najtraženijih francuskih frizera, počeo je svojim klijenticama kratiti kosu u bob frizuru, navodeći Ivanu Orleansku kao inspiraciju. Frizura je već onda postala popularna, vrhunac je dosegla u 20-im godinama prošlog stoljeća.

tacno.net
Autor 19.2.2013. u 18:38

Pratite nas na Facebook-u