Kako progresivno zaglupljujemo pored sve tehnologije koja nam je pri ruci

Povezani članci

• Otvorena biračka mjesta: Mostarci nakon 12 godina biraju lokalnu vlast
• Drago Bojić: Baalove orgije u crkvi svetog Ilije
• “Boja Zemlje” – INTIMNO I POVIJESNO U PRIČI O OČEVOJ SMRTI
• Ademović: Secesija je u toku, napadnuti smo, a stranci guraju anticivilizacijski Izborni zakon
• Laži Željane Zovko: Hrvati u BiH u posljednjih 20 godina su izgubili sva prava
• Motivacija za učenje

Pitam se: da li smo propala generacija koja neće biti sposobna da imalo kritički razmišlja, generacija u kojoj niko neće ni da pokuša da nauči nešto više o sebi i svojoj okolini, koja ne želi da čita baš ništa i koja hoće da se provuče kroz život, što lakše može

Piše: Srđan Kravić

Pored svih tehnoloških izuma, kompjutera, tableta, iphona i dr. omladina postaje sve gluplja, u pravom smislu te riječi. Naime, ni sebe ne isključujem tu, i naravno da nisu svi takvi, ali današnja slika mladih ljudi, prosto jedan pregled po Facebook traci me razočarava i zaista se brinem za opstanak ove države, a i čitavog čovječanstva.

Koliko god je pojava društvenih mreža i globalne povezanosti izuzetno korisna ipak ona je danas potpuno izgubila prvobitnu namjeru i svoju stvarnu edukativnu funkciju.

Facebook je postao svima neka vrsta hrama da bi hranili svoj narcizam, što je danas epidemija širokih razmjera. Ali nije problem ni to, koliko vidim, mnogima je čitav spektar interesa samo Facebook, 9gag ili sličan fazon, gdje nije potreban raspon pažnje duži od 8 sekundi.

Prema studijama Centra za Biotehnološke Informacije u 2000. godini spomenuti raspon je bio 12 sekundi, a sada tek 8, i sve se to dešava radi razvoja tehnologije, moderne “kulture” i medija koji bombarduju javnost stvarima koje nemaju veću funkciju.

Ne kažem da svaka informacija ili slika, treba da ima svoju vrijednost, ali i kod sebe primijetim da su ove stvari (iako depresivna saznanja i činjenice) primjenjive i da moj um traži zanimaciju u svakom trenu koja će me držati, eto tih 8 sekundi. I tako 8 po 8 sekundi, dok ne prođe dan.

To je samo jedan dio problema.

Drugi, još gori, je taj što mladi ljudi  potpuno gube dodir sa stvarima oko sebe.
Feed na Instagramu postaje najbitnija stvar. Informacija o tome šta se dešava u tvojoj državi ili onoj pored nje, postaje nebitna. Neću ni da pričam o političkom i društvenom angažmanu, koga je danas tako malo. Mislim na nedostatak onih iskrenih ljude koji žele promjene. Ponovo se ograđujem i kažem da njih ima, ali ih je malo, I ONI NISU PRIMJER MLADIMA.

Oni su primjer samo maloj količini mladih ljudih za koju se nadam da će imati tendenciju rasta.

Drugačiji interesi, informisanost i bilo kakva priča koja ide van okvira u “normalnoj” grupi ljudi u današnjem društvu omladine, ne prolazi najbolje. Prosto je teško naći zajednički jezik.

Ne ukazujem ovdje samo da zaboravljamo šture podatke iz istorije nego i to da postajemo potpuno otuđeni od stvari koje se dešavaju oko nas. Od društevnog poretka do ekologije, pa sve do moralnih standarda. Ne marimo ni za šta drugo osim da, možda, skupimo što više lajkova, prođemo što veći tiket ili potrošimo što više novca izlaskom. U pravom progresivnom društvu svaki pojedinac bi trebao imati mišljenje koje je vrijedno čuti, dok živimo u modernom dobu gdje postoji toliko izvora iz kojih se nešto nauči i provjeri, zapravo sva ta tehnologija trenutno uopšte ne pomaže, samo nas više zaglupljuje i navikava da nam sve bude servirano.

I nije problem što bude servirano, problem je što pojedinci neće uopšte da traže da im se servira.

Možda je ovako uvijek bilo, a možda i nije. Tehnologiju neću da stavim kao glavnog krivca za sve ovo. Mnogo toga je u odgoju, ali još više u edukaciji, u školskom sistemu, koji ponovo hoće da mijenjaju i da ukinu 9. razred u FBiH….

Samo nije problem koliko godina ideš u školu, nego šta nas nastavnici i profesori ne nauče.

Pitam se: da li smo propala generacija koja neće biti sposobna da imalo kritički razmišlja, generacija u kojoj niko neće ni da pokuša da nauči nešto više o sebi i svojoj okolini, koja ne želi da čita baš ništa i koja hoće da se provuče kroz život, što lakše može.

Iskreno, zabrinut sam, a za rješenje ovoga, sam nisam sposoban. Ljudi se teško mijenjaju pa vjerujem da bi promjena u školskom sistemu najviše odgovarala. Veće investiranje u edukaciju i aktivnosti naše djece i omladine, pored toga promjene u školskom kurikulumu i čitavom načinu razmišljanja bi možda popravile stvari i napravila nas ljudima koji žive život punim plućima, voleći sve ljude, stvarajući umjetnost, radeći na sebi ispunjavajući tako pravu bit čovječanstva.