Red Army strana – bolja strana života

Povezani članci

• Što nam pokazuju haaški dokumenti o planskom uništenju spomenika?
• Manipulacije povijesnim činjenicama donose profit političkim i vjerskim elitama
• Platforma za progres Mostar: Faktura za nerad nadležnih ne smije biti ispostavljena građanima u formi policijske represije
• Netanyahu i koalicioni dogovor o šutnji
• Kad Asim “sredi”: Vlasnici stanova u zgradi Murai Komerca bez prava upisa vlasništva
• Prošlost i sadašnjost razaraju budućnost

To bratstvojedinstvujuće crvenilo Veleža bio je glavni razlog za pokušaj njegovog uništenja tokom posljednjeg rata. Velež je taj koji je Mostarce objedinjavao i kad uništavaš jedinstvo, moraš uništiti ono što ga stvara.

Piše: Amer Tikveša

Sedamdeset godina oslobođenja Mostara od fašista: petokrake, titovke, crvene zastave… Na to gledam kao na tragikomediju – navodni pobjednik slavi svoj poraz. Naime, u gradu u kojem pojedine ulice nose imena fašista, odakle je protjeran fudbalski klub koji je bio simbol antifašizma, odakle hoće da mrtve partizane protjeraju „istočnije“, kako kaže grafit na Partizanskom groblju, slaviti oslobođenje od fašizma je isto što u ISIL-u organizovati Gay Pride. Dobro, pretjerujem, u ISIL-u bi te odmah ubili, pred kamerama, na najsvirepiji „mogući nezamislivi“ način, a u Mostaru te institucionalno pamte dok se ne steknu uslovi da te ubiju.

Policija i Grad

To ti daju do znanja konstantnim zastrašivanjem koje emanira porukom: pratimo te – pamtimo te. Na 70-godišnjicu tu poruku poslala je nekolicina mladića, navijača Zrinjskog, koji su dizali ruku u fašistički pozdrav i „malo“ zasipali „crvenu povorku“ onim što im se našlo pri ruci. Policija je, očekivano, reagovala neblagovremeno, a poslije se vadila kako je u gradu puno dešavanja, između ostalog i Valentinovo, te kako je lijepo vrijeme izmamilo ogroman broj ljudi na ulice pa ne mogu sve kontrolisati kako bi trebalo. I to dosta govori o odnosu vlasti/policije prema antifašizmu u Mostaru. Ironija je karakteristika inteligentnih ljudi, ne baš policajaca iz vica, pa iako mostarski policajci djeluju katkad vickasti, ovim opravdanjem dokazuju da to nisu. Ironija se najbolje da iščitati iz poređenja godišnjice oslobođenja Mostara s Valentinovom. S jedne strane kaže nam se da iz njihove perspektive između ta dva praznika nema nikakve razlike. To što je neko njihov grad oslobodio od fašizma jednako je značajno kao i plišana srculenca koja će zaljubljeni poklanjati jedni drugima. Vremena su se promijenila, sviknite na svoju beznačajnost, kao da antifašistima poručuju reprenzentanti vlasti. Međutim, baš zato što su se vremena promijenila, antifašisti i očekuju na taj dan ažurniju reakciju policije. Jer, zaboga, kako se kao antifašist osjećati sigurnim u gradu u kojem ulice nose imena po fašistima? Policija, međutim, s aspekta visine rizika opet izjednačava antifašističku obljetnicu i Valentinovo. Jednako su opasni mogući napad ljubomornog tinejdžera zbog kite cvijeća koju neko drugi pokloni djevojci u koju je ljubomorko zaljubljen i opravdano očekivani napad fašista na antifašiste. I to je najveća ironija, policija se pravi blesava, ostavlja otvorena vrata za napad a onda reaguje sa zakašnjenjem, ko biva: ko bi se ovom mogao nadati? Iako su im ladice pune prijava na račun profašističkih ispada.

Grad Mostar nije ništa bolji. Na njihovoj stranici imamo najavu valentinovskog koncerta, ali nemamo ništa niti o jednom događaju organizovanom povodom oslobođenja Mostara. Da ne govorimo o osudi napada na antifašiste. Kako to drugačije tumačiti nego na početku teksta rečeni način? Nismo u ratu bili dovoljno temeljiti, ignorišemo vas do naredne prilike, uz povremena zastrašivanja.

SUBNOR, SDP i Velež

Ali hajde da vidimo koja je to formalna ili neformalna grupa obilježila ovaj datum? Logično, Savez antifašista i boraca NOR-a. Tu leže njihovi drugovi i, kao udruženje, oni i postoje da na neki način čuvaju uspomenu na njih. Tu su po službenoj dužnosti. Na Partizanskom groblju 14. februara pojavili su se i iz Gradskog odbora SDP-a. I to je logično, SDP kao politička organizacija otkako nosi svoje ime jaše na tekovinama antifašizma, iako su se nerijetko antifašisti u grobu okretali zbog SDP-ovih postupaka. Naravno, sigurno da pojedinci iz SDP-a osjećaju poštovanje prema borcima NOR-a, ali na institucionalnom nivou, radi se samo o marketingu. I oni su tu po službenoj dužnosti. Jedina organizovana skupina, kojoj posjetu Partizanskom groblju ne nalaže službena dužnost, jesu navijači Veleža. (Oni su organizovali i malonogometni turnir povodom godišnjice oslobođenja svog grada.) Njima tu posjetu nalaže savjest, ali i borba za pravo na vlastiti identitet. Velež je najviše puta i najžešće ubijani simbol Mostara, ali i antifašizma na našim prostorima. Devetorica fudbalera Veleža su proglašeni narodnim herojima, a ukupno njih 77 izgubilo je tokom Drugog svjetskog rata život, ili u logorima ili u partizanskim jedinicama. Doda li se tome 21 član uprave kluba, može se reći da sam Velež može napraviti svoje partizansko groblje. Groblje one vojske koja je Mostar oslobodila i omogućila mu progres kakav dotad nije imao. To bratstvojedinstvujuće crvenilo Veleža bio je glavni razlog za pokušaj njegovog uništenja tokom posljednjeg rata. Velež je taj koji je Mostarce objedinjavao i kad uništavaš jedinstvo, moraš uništiti ono što ga stvara.

Posljednji rat je, između ostalog, bio i anti-antifašistički. Svi su se svojski trudili da raskrste s antifašizmom. Više ili manje zakukuljeno. Znalo se, doduše, reći, baš kao i sada, da biti protiv komunizma nije isto što biti i protiv antifašizma. Dabome da nije, ali u Velikoj Britaniji, naprimjer. Jedini masovni, antifašistički otpor u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata organizovala je Komunistička partija. Činjenica jest da je ta partija nakon rata uspostavila monopol nad antifašizmom ne dozvoljavajući politički pluralizam također na antifašističkim osnovama, ali to ne umanjuje njihovu ulogu jedine antifašističke sile na ovim prostorima. Zbog toga je trenutno jedini Mostarac nad kojim se ne može primijeniti aneks sedam Dejtonskog sporazuma Velež. Prognanik je u vlastitom gradu 20 godina nakon rata. I na tom planu, navodno sportskom, a u suštini političko-ideološkom, ratovalo se, itekako. Uporedo s revitalizacijom i rehabilitacijom ustaštva revitaliziran je i Hrvatski nogometni klub Zrinjski kojem se dodjeljuje Veležov stadion. Zamjena jedne ideologije drugom iziskivala je i zamjenu jednog kluba drugim.

Ideološke i političke vrijednosti, kao i uopšte vrijednosti društva manifestuju se i na subkulturnom nivou. Kad gledamo navijačku subkulturu Mostara, jasno je ko se zalaže za kakve vrijednosti. Navijači Veleža s petokrakama, navijači Zrinjskog s podignutom rukom u fašistički pozdrav. Tu dolazimo do jednog paradoksa. Bez obzira na kojoj strani bili Mostarci, skloni su žaliti za predratnim vremenima zbog boljeg standarda. Pri tome, nemaju u vidu da se standard rađa iz vrijednosti. Upravo one vrijednosti koje propagiraju navijači Veleža omogućile su taj standard za kojim žalujemo. Vrijednosti za koje se zalažu navijači Zrinjskog, izrodile su jad u kojem jesmo. Biti na strani Red Armyja, ukratko, znači biti na boljoj strani života. I, ma koliko sada radikalno zazvučao, upravo zbog toga sam sretniji kad vidim omladinca koji se prvi put obmota šalom Veleža nego kada prvi put kroči na Stari most. (Svjesno aludiram na emisiju Perspektiva i medijski izmanipuliranog dječaka Antu). Korak na Stari most je važan, ali je, ipak, neuporedivo lakši i daleko manje obavezujući od onog koraka povratka ka simbolima koji su nam omogućili Periklovo doba, a koje smo tako krvnički, isilovski fanatično i fašistički pokušali ubiti. Navijači Veleža sigurno bi se u značajnijoj mjeri počeli vraćati svom klubu da se on vrati na stadion Pod Bijelim brijegom. Njegov povratak značio bi djelimično i povratak spomenutim vrijednostima iz kojih je moguće stvarati bolji život. Dotad, Velež je isključivo stvar subkulture. Samim tim i antifašizam je u Mostaru subkulturni fenomen jer su mu navijači Veleža najznačajniji i najvidljiviji reprenzentanti, ne po službenoj dužnosti, već identitarno, suštinski.

SDA, HDZ, fašizam i antifašizam

Međutim, mržnja prema komunizmu, pogotovo sa HDZ-ove strane, jeste i marketinška strategija za održanje na vlasti. Jugoslavija je za njih bila tamnica hrvatskog naroda, a Hercegovina i Hrvati u njoj bili su sistemski zapuštani zbog njihovih navodnih veza s ustaškim pokretom u Drugom svjetskom ratu. Pa dobro, majku mu, kako onda objasniti činjenicu da je više Hrvata iz Bosne i Hercegovine otišlo tokom poslijeratne vladavine HDZ-a u njoj nego tokom 45 godina vladavine Komunističke partije?

Priča o sistemskom uništavanju Hrvata samo je dodatno stvaranje mržnje prema komunizmu i prema vlastitim sjećanjima da se podoban Hrvat ne povede za vrijednostima koje su mu omogućavale dobar život. Otud i nesankcionisanje fašizma. Iako HDZ nije fašistička stranka, već nacionalno populistička, treba znati da je samo korak odatle do fašizma i da s fašizmom uvijek treba računati kao s bliskom opcijom. Fašiste treba uzgajati, tetošiti, da stvaraju ambijent nepovjerenja, a kad dođe vrijeme za to, ako dođe, upotrijebiti ih da dovrše započetu stvar – uništiti i pomisao na mogućnost zajedništva a pogotovu onu, najsvetogrdniju, da bi unutar hrvatskog naroda mogla vladati ijedna druga opcija osim HDZ-a.

Znači li to, onda, da je antifašizam i komunizam bošnjačka stvar kad je Mostar u pitanju? Ne znači. Manifestovati svoj antifašizam u komunističkoj maniri jest mnogo lakše na strani Mostara kojom gospodari SDA. To je, treba znati, puka ironija sudbe. Do rata između Armije BiH i HVO-a bošnjački politički predstavnici , s malim brojem izuzetaka, bez problema su pristajali na kroatizaciju muslimana, ali i na ustašizaciju javnog prostora. Kad je krenuo sukob, naravno, došlo je do odricanja od historijskog kontinuiteta kojeg baštini ratni neprijatelj. Kako sami u Drugom svjetskom ratu nisu imali dovoljno jakog pandana u nekoj fašističkoj formaciji, jer su i bošnjački fašisti pretežno bili u ustašama, onda nisu imali problem da u tom dijelu istorije kao „svoje“ predstave antifašiste. Nesumnjivo bi bilo politički glupo da u jeku islamofobičnih stremljena zapadnih društava koja su nastojali pridobiti kao prijatelje u ratu, ali i u poraću, insistiraju na Muslimanskoj miliciji ili Handžar diviziji kao na nekom svom vojno-ideološkom backgroundu. Nije da toga nema, ali ipak neka partizana, onako, na nivou folklora. Neka mašu zastavama, nose titovke, pjevaju partizanske pjesme, i neka ni o čemu ne odlučuju.

I na „lijevoj“ strani antifašiste je tragikomično gledati. Osmotri li ih se iz HDZ-ove političke perspektive, oni su potencijalno opasni, a opasnost im daje na važnosti. Osmotri li ih se iz SDA-ove perspektive, oni su blago retardirana braća, koje se stidimo, ali ih moramo trpiti. S druge strane, politička vođstva Bošnjaka i Hrvata nisu jedni drugima nikakav problem. Samo u slučaju izuzetne vojne i ekonomske premoći te pogodnih geopolitičkih okolnosti ustremili bi se da jedni druge skroz protjeraju. Dotad mogu živjeti svojim paralelnim životima, ne prelazeći mostove i ne dodirujući se uopšte. Tada bi i jedni i drugi vrlo rado sa svojim etničkim protjerali i one ideološke neprijatelje, prije svih i mrtve i žive s Partizanskog groblja.

Zato u slučajevima ovdje opisanih dešavanja ne treba nijednu stranu, nijedan narod ili političku opciju idealizovati. Suštinska podjela Mostara nije na lijevu i desnu stranu, istočnu i zapadnu, na Bošnjake i Hrvate, on se suštinski dijeli na fašiste antifašiste. Pri tome, taj antifašizam nije ni na jednoj strani, a fašizma ima na obje. Antifašizam je između, u Neretvu bačen nedoklan, i trudi se da ispliva.