Puno je pojmova koji tek treba da budu na kvalitetan lingvistički način predstavljeni u našem jeziku. Svako malo na ovom mjestu laički ukažem na neke prazne i neobrađene parcele u polju našeg maternjeg jezika. Koja je naša riječ za pojam linča? Ili kako bi se nekom našom riječi zamjenila tuđica reket? Onaj reket o kojem Rafa Nadal i Novak Đoković ne znaju previše. Ima li potrebe tim plemenitim pojmovima tražiti domaću inačicu ili ih trebamo ostaviti u njihovim široko rasprostranjenim međunarodnim lingvističkim verzijama.
Linč i reket imaju više formi, ali za ovu priliku važna je ona u kojoj mediji odigravaju ključnu ulogu. Ta dva šarena pojma dio su naše svakodnevnice, svakog našeg ozbiljnijeg medija ili bar onog koji se želi tretirati kao ozbiljan. Rijetko će ih ko pomenuti, ali su stalno prisutna. Niko ih nikada nije definisao, ali svako o njima sve zna. Mediji su kod nas jaki onoliko kolika je snaga njihovog reketa ili linča, odnosno koliko koristi sebi ili nekome svome mogu priskrbiti mediji razvlačeći od nemila do nedraga nekog drugog, uništavajući neku javnu osobu.
Svaki naš ozbiljniji izdavač unaprijed godišnje rezerviše sredstva koja će morati platiti zbog izgubljenih parnica za klevetu i slične delikte. Unaprijed ukalkuliše i iznos novca koji će naplatiti od onih koje on tuži. Pod tim zakonima egzistira naša medijska scena i teško će se šta promjeniti u narednom periodu. Površno gledano država pod plaštom slobode medija dopušta potpunu medijsku anarhiju, odsustvo bilo kakve odgovornosti. Sankcije su simbolične. Mediji to koriste, odnosno koriste to oni koji u rukama drže medije. Država je u biti nemoćna jer je i ona žrtva istih krugova i jer su oni jednostavno jači i od nje.
Krhkost sistema najbolje oslikava trenutno svevlašće. Svevlašće kao sinonim za sistem bez jasne podjele na poziciju i opoziciju. Sistem u kom su sve ozbiljne stranke na vlasti, posebno ako vlast tretirate širom definicijom koja uključuje i medije i lobije. Mediji prepušteni stihiji preživljavaju kao životinje u prašumi, krvoločno, vođeni primarnim nagonima.
Ako ste javni radnik ili se bavite poslom koji je na meti krugova moći budite spremni da preživite medijski teror nezapamćenih razmjera. Postoji šansa da će doći i na vas red. Dobro pripremite sebe i sve svoje ili se samo odselite na neko pusto ostrvo. Tamo vas možda pojede neka divlja životinja, ali bar će to uraditi zbog svojih životnih potreba za hranom, a ne zbog toga što vas je vidjela u nekom kompromitirajućem tekstu ili prilogu.
Na kraju je bitno pitanje kako da se u svemu tome postavi običan čovjek? Da li da sve ignoriše, da u širokom luku zaobilazi sve političke programe i informiše se samo iz šturih agencijskih vijesti ili da krene u neki svoj rat protiv svega toga? Izbori su uvijek individualna stvar, tako je i sa ovim.
