ENG
Anatomija jedne diskriminacije
Autor/ica
Povezani članci
Ovotjedni tekst će biti nešto drukčiji nego obično, jer ću ga posvetiti jednom kompleksnom problemu koji je istovremeno društveni i moj osobni.
Za početak ću čitateljima otkriti jednu relativno (ne)bitnu, a opet ponekad presudnu stvar o sebi: Bolujem od cerebralne paralize, što je složena dijagnoza koja ima različite pojavne oblike, ali se u mom slučaju svodi na to da nepravilno, ali samostalno hodam, i imam sitnih motoričkih poteškoća u stvarima koje traže tehničku preciznost (kao školarac sam bio loš u geometriji). To me u velikoj većini slučajeva ne sprečava u ničemu što volim i želim raditi, funkcioniram i živim isto kao i svi ostali, i ne patim od nekih posebnih kompleksa. Nemam potrebu negirati, niti skrivati tu dijagnozu, već ju ne smatram svojom najbitnijom osobinom.
Na to se osvrćem zato što mi se zbog toga u životu događaju pomalo bizarne i smiješne stvari za koje mislim da ih vrijedi javno izložiti i analizirati:
Anegdota 1: Prije 15ak dana sam u društvu prijateljice izlazio iz kina, komentirali smo film i gledali svoja posla. Prišao mi je čovjek i pitao trebam li pomoć. Rekao sam da ne trebam, i on se u prvi mah udaljio. Sve bi ostalo na tome, i priča ne bi bila vrijedna spomena da se nije vratio, prišao mojoj prijateljici, potapšao ju po ramenu i rekao “Svaka tebi čast!” i otišao. Mislim da je njegova pretpostavka bila da osoba poput nje nema što raditi samnom, osim ako mi pruža neku vrstu kršćanskog milosrđa, zbog čega zaslužuje nekakvo priznanje i divljenje.
Anegdota 2: Priča je slična prvoj, ali još bizarnija. Prije 2 godine sam u društvu tadašnje djevojke šetao ulicama Slavonskog Broda. Zaustavila nas je djevojka, ne starija od 15 godina, pogledala me ispod oka, pomalo prestrašeno, zatim se okrenula mojoj djevojci i rekla nešto poput “Baš lijepo od tebe što mu pomažeš, znaš li koja je procedura za volontiranje u školi za retardiranu djecu?”. Oboje smo ostali šokirani, ja se inače dobro snalazim u takvim situacijama, ali tad nisam znao što da kažem. Moja djevojka je samo promucala da ne zna proceduru za volontiranje, a kad smo se sabrali smo se smijali zamišljajući reakciju te cure da smo joj kojim slučajem rekli da smo par.
Anegdota 3: Prije 5-6 godina sam kao student s grupom prijatelja išao u Zagreb na jedno retoričko natjecanje. Imali smo organiziran ručak u menzi zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike. Prethodnu noć je bio neki tulum, pa smo svi izgledali pomalo umorno i mamurno. Pošto je menza self service ja sam sjeo i zamolio nekog iz društva da mi donese ručak. Dok sam ih čekao, prišla mi je djevojka, pitala me jesam li dobro. Na moj potvrdan odgovor se udaljila, ali je ostavila salvetu koju sam uočio tek 20 min kasnije kad se netko u nju krenuo brisati, jer je iz salvete ispalo 100 kuna. Tu djevojku više nismo našli, pa smo novac zadržali i potrošili, iako je njoj vjerojatno trebao više nego ikom od nas.
Ovakve epizode mi nisu osobno uvredljive, i ne utječu mi na samopouzdanje, dapače, često se zapravo s prijateljima nasmijem takvim ljudima. Međutim, ipak imam potrebu za nekom vrstom reakcije, prvenstveno zato što protrnem kad pomislim kako bi takva reakcija okoline utjecala na osobu sa samo malo slabijim karakterom. Osim toga, nekad to instinktivno doživim kao invaziju na svoju privatnost, jer me ti ljudi svojim forsiranim milosrđem sprečavaju da normalno funkcioniram u normalnoj situaciji, puno više nego što me u tome sprečava sama bolest. A od mene se očekuje da reagiram s nekakvom zahvalnošću jer mi ljudi žele pomoći. Da ne bi bilo zabune, cijenim ljude koji mi pomognu u rijetkim situacijama kad mi to zbilja treba i u takvoj situaciji mi nije problem ni aktivno tražiti pomoć, ali to su zapravo vrlo rijetko slučajni prolaznici koji se nameću čak i nakon što im nekoliko puta ponovim da mi nikakav oblik pomoći ni milosrđa nije potreban. Za takve ljude mi ostaje dojam da mi pomažu više iz svoje vlastite potrebe da ispune kvotu dobrih djela za taj dan, ili da se na trenutak osjećaju superiorno u odnosu na nekog, pa im je zato u biti manje važno je li meni pomoć zaista potrebna. Također, svaki put ostanem zabezeknut kad vidim koliko je ljudima nevjerojatna pomisao da imam život, da se bavim stvarima koje nemaju veze s mojom bolešću, da imam karakterne osobine koje ne spadaju pod moju bolest i da imam ljude koji su mi bliski zato jer im pašem kao osoba, a ne zato što sam ovisan o njihovoj pomoći. Nekoliko puta sam ljudima pokušao ležerno i argumentirano objasniti da normalno živim, i da mi se život u biti ne sastoji od neke iznadprosječne patnje, ali sam na to dobio nevjericu tj. ljudima se činilo da ja samo imam potrebu sakriti nekakvu unutarnju bol koja me razdire.
Zaista mi je neobično kad vidim s koliko patetike i straha mi neki ljudi pristupaju, kao da ih moja bolest opterećuje više nego mene. Ponekad imam osjećaj da je ljudima potrebno da ja budem bespomoćni i izmučeni jadnik, da bi se oni osjećali bolje u odnosu na mene, pa zato ne prihvaćaju nikakav drugi pogled na mene kao osobu. Uvažavam i mogućnost da se to dijelom bazira na normalnom strahu od nepoznatog, i zato ne radim neki tabu od svoje bolesti, već normalno odgovaram na normalno postavljena pitanja o tome, vremenom sam postao i prilično vješt u rušenju tuđih predrasuda prema sebi. Rekao bih da sam se i uspješno integrirao u društvo, baš zato što oduvijek nastojim svijetu aktivno predstavljati sebe kao cjelovitu osobu, umjesto da u svim mogućim situacijama stavljam naglasak na svoju bolest. Međutim, očito postoje i kategorije ljudi na koje ne mogu utjecati.
To me dovodi do jednog drugog aspekta ove priče, a to su razne “Udruge oboljelih od….”. Nisam se nikad aktivirao ni u jednoj takvoj udruzi, prvenstveno zato što mi se čini da te udruge svoje djelovanje ne baziraju na integraciji u društvo, već na konstantnom naglašavanju bolesti kao takve, i aktivnom izazivanju javne samilosti. Nekoliko puta u životu sam pozivan da se aktiviram u jednoj od tih udruga, ali me je svaki put odbilo to što su mi se ljudi činili toliko fokusirani na svoju bolest, da uopće ne stignu afirmirati druge dijelove karaktera. Svaki put sam imao i dojam da se ti ljudi druže isključivo međusobno, i da ih straši sama pomisao na izlazak u svijet u kojem nije sve prilagođeno njihovoj bolesti. Kao čovjek koji je davno prevazišao tu vrstu strahova, ponekad pomislim da bih im mogao pomoći, ali mi se čini da su toliko naviknuti na to da ih okolina gleda sa sažaljenjem, da to na neki način i očekuju, pa se bojim da bi im moj pristup koji razbija tu šablonu bio zastrašujuć, a možda i uvrjedljiv.
Ne želim ovim tekstom potpuno obezvrijediti rad tih udruga, jer sam svjestan da pomažu onim ljudima koji zbog težine svoje bolesti niti nemaju mogućnost integracije u društvo, kao i da su korisne u predstavljanju ljudi s raznim dijagnozama pred političkim i drugim institucijama, ali neki drugi dijelovi njihovog angažmana mi djeluju kontradiktorno i kontraproduktivno. S jedne strane se u svakoj prilici žale da ih društvo ne razumije i diskriminira, a s druge sami sebe aktivno segregiraju od društva, i predstavljaju se društvu isključivo kroz medicinske parametre, umjesto da “razbijaju zidove” predstavljajući normalne ljudske osobine s kojima se i čovjek bez dijagnoze može poistovjetiti bez popratne patetike i sažaljenja. Na taj način su te udruge i same dijelom odgovorne za diskriminaciju s kojom se susreću, pa i za moja iskustva opisana na početku teksta. Zbog tako konfuznog odnosa prema interakciji s ostatkom društva, javnost percipira ljude s invaliditetom kao čudake koji po cijele dane razmišljaju samo o svojoj bolesti, i koji će se uvrijediti ako se s njima u svakom trenutku ne postupa s posebnim obzirom. Zbog toga sam u životu susreo i ljude koji inače nisu skloni nikakvim predrasudama, ali im je trebalo neko vrijeme da povjeruju da oko mene ne moraju hodati kao po jajima.
Nekoliko ljudi me je u životu pitalo i imam li ja neke predrasude prema ljudima s invaliditetom, obzirom da se ne želim učlaniti u nijednu udrugu. Nisam uvijek znao sročiti pravi odgovor, a on glasi da nemam predrasude, ali ni potrebu da se družim s ljudima s kojima me povezuje jedino bolest. Kad sretnem čovjeka s invaliditetom koji je sposoban predstaviti mi se na normalan način, i pričati o normalnim životnim temama, prema tom čovjeku se ponašam normalno. Sudeći po mom iskustvu, čini mi se da bi i ljudi iz tih udruga lakše živjeli, te se karakterno i socijalno razvijali kad bi ostatku svijeta pokazali druge dijelove osobnosti.
Mislim da na kraju mogu reći da se oko odnosa prema ljudima s invaliditetom nepotrebno radi velika filozofija, pa onda i mnoge predrasude izviru iz te činjenice. Stvar je zapravo jednostavna, jer postoji samo jedno pravilo: Kad vidite osobu s invaliditetom, sudite je po osobnosti, a ne po invaliditetu. Ako čovjek sam sebe svodi na invaliditet, to nije vaš nego njegov problem.
Autor/ica
