Basara: Mladi nacionalisti mi se gade isto kao i njihove starije kolege

Autor/ica 16.6.2012. u 09:38

Basara: Mladi nacionalisti mi se gade isto kao i njihove starije kolege

Kad sam pročitao tekst Vladimira Kecmanovića, vusro sam se od straha, što rekao moj pokojni tast. Kecmanović bi, izgleda, da polemiše, ali ja ne bih, jer imam preča posla i prosto ne znam šta bih to mogao reći voždu najmlađe generacije nacionalista, a što već nisam rekao voždovima starije i, da kažem, uticajnije generacije. Osim možda ovo: nekada je među nacionalistima (Mihiz, Brana, pa i Pekić i drugi) bilo velike gospode, a takvih među postojećim, nazovimo ih komercijalnim nacionalistima, nema. Moj pokojni tast je, recimo, u svojoj biblioteci imao sabrana dela Miroslava Krleže, a ja zakleti „krležijanac“ nisam pa sam, kad bi mi nešto Krležino zatrebalo, išao kod Brane da zajmim knjigu. Ej more, novokomponovani rodoljubi, bez Krleže nema ozbiljnog srpskog ili hrvatskog nacionalizma. Krleža je, da kažemo, i nadahnuće i kamen nacionalističkog spoticanja.

 

Ovo čime se Kecmanović & co bave nije nacionalizam, nego najobičniji provincijalizam i tribalizam. Izgleda da je to je čak znao i Veliki Gedža, inače ne bi Beli i Krleži pisao toplu posvetu na njegovim „Deobama“, sa pokličom da deoba ne bude: „Beli i Krleži, dragim prijateljima, ljubav i radost, bez deoba , Dobrica Ćosić“. Tako je pisao Ćosić. I to latinicom. Videćete to cenjeni publikume samo ako „Danasova“ tehnika nekako ugura, kako se ono kaže, faksimil.

Pitaju me neki poznanici zašto sam relativno blag prema Kecmanoviću, koji je, da tako kažemo, idealan za stavljanje u polemičku mašinu za mlevenje mesa. Nema Kecmanović polemički dar ni politički sluh, nije duhovit, tanki su mu nervi, željan je pobede (u disciplini u kojoj pobednika nema), a ja poznanicima ovako odgovaram: iz više razloga. Razlog prvi: Kecmanović je veoma nadaren pisac, što je prava retkost među bratijom u kojoj se našao. Iz tog razloga, recimo, nikada nisam opleo ni Miću Danojlića, koji me stalno bajagi prcka u njegovim staračkim smatranjima u Vučelinom Pečatu. Razlog drugi: između Kecmanovića i mene zjapi generacijska provalija. Moj „sukob s njima“ je, uostalom, i počeo pre mnogo godina, posle Ćosićevog svrgavanja sa trona predsednika SRJ, kada se Gedža obrušio na tadašnje „postmoderniste“, a ja mu u NIN-u otpisao da svoje probleme rešava sa svojim vršnjacima i pajtašima, političkim komesarima, nadrealistima, agitpropovcima i pročim. Tako je najbolje u ovoj zemlji gde je malo šta dobro.

Danas

Autor/ica 16.6.2012. u 09:38