Bombaši samoljubice

Izdvajamo

• U ovom globalnom reality showu se ne promišlja jedna veoma bitna strateška činjenica. Terorizam koji provodi IDIL nije samo gerilski. On je, pored toga, i ekspanzionistički i pseudo-državotvorni. Svjedoči tome činjenica da IDIL nije gerilska skupina nego, nažalost, vrlo organizirana i dobro opremljena vojska. Ali i činjenica da brojne terorističke skupine daju prisegu Bagdadiju. Terorizam se, dakle, ukrupnjava. A ovaj oblik terorizma nema namjeru da se zaustavi na bombaškim napadima na pijace i škole. Oni su više pomoćno sredstvo. Ubijeđeni u svoju odabranost i dobro podmazani petrodolarima s crnog tržišta ovi bombaši samoljubice nemaju namjeru da stanu. A svijet im u tome obilato pomaže posmatrajući ih kao industriju zabave umjesto industriju smrti.

Povezani članci

• Divljaštvo Dodikove vlasti: Uklonjena riječ ”genocid” sa spomenika na mezarju Stražište u Višegradu!
• Staro pakovanje
• Čedo Jovanović: Tadiću napusti besmislenu politiku prema Kosovu
• FTV I BHT1: IMA LI PREDSJEDNIKA U AVIONU?
• SELEKTIVNA HISTERIJA
• Dan Evrope i pobjede nad fašizmom

Foto: pbs.org

Sviđalo se to nekome ili ne, ozbiljne globalne borbe protiv najveće terorističke prijetnje u povijesti čovječanstva nema. Očito je da za tu borbu velike sile ne pokazuju ozbiljan interes. Umjesto toga, svijet koji sebe voli nazivati Zapadnim se naslađuje posmatrajući užase koje na Bliskom istoku provodi IDIL-ova zločinačka mašinerija. I to čine jednako samoljubivo kako se IDIL-ovi porno-džihadisti bore protiv svakoga ko ne poljubi prsten samoproklamovanog halife Bagdadja.

Bliski istok je ponovo u centru pažnje i to nakon što su bojovnici IDIL-a zauzeli drevni grad Palmiru i u njemu napravili ono što najbolje znaju: pokolj i razaranje kulturnih dobara. No čini se da suštinska borba protiv IDIL-a ne zanima više nikog, izuzev malih zajednica koje su direktno pogođene napredovanjem ovih zlikovaca. Ozbiljne borbe protiv IDIL-a nema. Sve je svedeno na prvorazredan spektakl.

Stvar dodatno obesmišljavaju mediji koji o ovoj armadi zla pišu kao o nekoj egzotičnoj pojavi pri čemu su top vijesti svedene na priče o orgijanjima IDIL-ovaca i njihovih vjernih ljuba ili pak nesretnica koje su kidnapovali kao ratni plijen. Sve u svemu priče o IDIL-u se u medijskom prostoru svode na priče o nekakvoj alkaida verziji playboy mansiona. A nerijetko javnost bude obaviještena kako u ovom sado-mazo diznilendu, u kojem se inače žene kojima proviri lice ispod burke kažnjavaju smrću, ima recimo nutele ili cornflakesa.

Još je jedan oblik prvorazredne medijske budalaštine kada se priča o Islamskoj državi (Iraka i Levanta). Naime, svi govore o ”ekstremistima Islamske države” pa se stiče dojam kako tom nesretnom pseudo-državom hara nekakva šačica ekstremista dočim tamo postoji i opozicija. Ljevičarska valjda. Kao da IDIL nije teroristički projekt par excellence i u punom kapacitetu. Drugim riječima kao da se ne radi o mega-terorističkom projektu koji teži održavotvorenju.

Zaboravlja se da postojanje tvorevine kakva je Islamska država Iraka i Levanta nije nikakav hir šačice manijaka kojima je dopizdilo američko vršljanje po regionu pa su jedan dan odložili igrice i odlučili osnovati halifat. Nastanak IDIL-a je rezultat dugoročnih procesa. U svemu se ističe činjenica da su muslimanska društva na Bliskom istoku u neprestanoj regresiji. Znanstvenoj, kulturološkoj i onoj koja se tiče ljudskih prava. Svemu tome kumovali su režimski klerici koji sebe vole nazivati ulemom (učenjacima). No, priznat ćemo da je čovjek koji u 21. stoljeću raspravlja o tome da li djevojčica smije ići u školu ili ne psihjatrijski slučaj prije nego li učenjak. I da, baš su takvi ”učenjaci” pripremili teren za ono što rade Boko Haram ili talibani u Afganistanu. A kad se na islamističkoj desnici zagužva, onda je najlakše reći kako to što se događa i nije baš pravi islam. Više, jelte, onako, krivi.

Osim toga, veoma dugo se kod (bliskoistočnih) muslimana svjesno razvijaju naracije o odabranosti žrtvovanja. To se posebno njegovalo u onome što se eufemistički naziva teologijom, a zapravo je zbir najprljavijih duhovnih i mentalnih malverzacija. Žrtvovanje koje je kofol zamišljeno tako da se njime slomi ljudski ego i sebičnost se pretvorilo u svoju suprotnost. Žrtvovanje je postalo najviši stepen samoljublja, i ličnog i institucionalnog. Odabranost žrtve je smijenila smislenost djelovanja. Zato će danas muslimane više pogoditi činjenica da neko crta poslanika Muhameda negdje na ”mrskom Zapadu”, nego što će ih pogoditi činjenica da je pod zastavom koju je nosio taj isti Poslanik stvoren lažni halifat i najveća pijaca seksualnog roblja na svijetu.

U pričama muslimanske wannabe uleme o ne-baš-pravom-islamu se kriju najmanje dvije zamke. Prva je činejnica da sva ta silna ulema nikada zapravo nije objasnila šta je to pravi islam. Druga je da sama sintagma pravi islam opasno zaudara na jednoumlje. A ono nikada nije bilo niti može biti spas od ekstremizma već njegova hrana. Krug se dakle zatvara.

Ni Zapad nije nevin u cijeloj priči. Zapravo, najispravnije bi bilo reći da je IDIL rezultat globalnog udruženog zločinačkog poduhvata velikih sila, kako Zapadnih tako i onih koje sebe vole nazivati muslimanskim. U takvoj vrsti scenarija su se decenijama gajile dvije tendencije, svaka odgovarajuća svome centru moći. Prva je potpuna egzotizacija muslimanskih zemalja, sve pod plaštom ”razumijevanja” koje pretpostavlja i nekakvog maloumnog subjektića koji treba velikoga brata da ga objasni. Druga je neprestana samoviktimizacija muslimanskih društava koja su sebi svijet objasnila na principu teorija zavjere i sjela da čekaju. Sudnji dan, valjda.

IDIL je, ako ćemo ići krajnjom crtom produkt i krajnji stadiji višestoljetnoga sublimiranja Bliskog istoka na Zapadnog potrčka i svega onoga što je stalo u šinjel postkolonijalnih studija i kritike tog imaginarija. Sa sve režimskim klericima i njihovim propovijedima u odnosu na koje je i srednjovjekovna inkvizicija liberalni pokret.

Sviđalo se to nekome ili ne, ozbiljne globalne borbe protiv najveće terorističke prijetnje u povijesti čovječanstva nema. Očito je da za tu borbu velike sile ne pokazuju ozbiljan interes. Umjesto toga, svijet koji sebe voli nazivati Zapadnim se naslađuje posmatrajući užase koje na Bliskom istoku provodi IDIL-ova zločinačka mašinerija. I to čine jednako samoljubivo kako se IDIL-ovi porno-džihadisti bore protiv svakoga ko ne poljubi prsten samoproklamovanog halife Bagdadja.

U ovom globalnom reality showu se ne promišlja jedna veoma bitna strateška činjenica. Terorizam koji provodi IDIL nije samo gerilski. On je, pored toga, i ekspanzionistički i pseudo-državotvorni. Svjedoči tome činjenica da IDIL nije gerilska skupina nego, nažalost, vrlo organizirana i dobro opremljena vojska. Ali i činjenica da brojne terorističke skupine daju prisegu Bagdadiju. Terorizam se, dakle, ukrupnjava. A ovaj oblik terorizma nema namjeru da se zaustavi na bombaškim napadima na pijace i škole. Oni su više pomoćno sredstvo. Ubijeđeni u svoju odabranost i dobro podmazani petrodolarima s crnog tržišta ovi bombaši samoljubice nemaju namjeru da stanu. A svijet im u tome obilato pomaže posmatrajući ih kao industriju zabave umjesto industriju smrti.