Boris Pavelić: Hrvatska treba kazniti fašiste koji su dočekali Kordića

Izdvajamo

• Kordić se jučer suznih očiju žalio jer nije bio na maturalnoj proslavi svoje kćeri. Poštovatelji su žalili s njim. Ali nitko se nije sjetio reći da jedanaestoro djece ubijene u Ahmićima maturu nikada nije ni dočekalo. Danas, ta bi djeca imala oko 25 godina. Nema ih, ubijena su. Tih se žrtava nitko jučer na Plesu nije sjetio. Štoviše: praćeni skrbničkim pogledom sisačkoga biskupa Vlade Košića, skandirali su: »Za dom spremni!«

Povezani članci

• Big shit
• Mržnja kao strateški proizvod
• Treba otići
• Loši đaci
• Kako je Velež osvojio Atinu?
• Rat na mozgu

Vjerojatno nikada u Hrvatskoj nije iskazan tako jasan, upravo samoubilački hrabar građanski čin: iz središta svjetine okupljene na dočeku Darija Kordića, osuđenika na četvrt stoljeća zatvora zbog ratnih zločina nad muslimanima, jedan je građanin jučer glasno i nenasilno osporio tu konfuznu i fanatičnu emfazu poricanja zločina koje je hrvatska vojska počinila nad muslimanima susjedne zemlje.

Za društvo u kakvome živimo – kolektivističko, masovno, ponizno, klerikalističko, društvo poslušnosti, straha i nezamjeranja – to je, bez ikakve sumnje, povijesni događaj, isto onako kako je naizgled skromna gesta Rose Parks 1. prosinca 1955. začela dostojniju budućnost u Americi.

   »Nije istina! Sotono! Ubojico!«, viknuo je taj čovjek, prekinuvši Kordićev govor o vjeri, Kristu i hrvatskom narodu. Da nije bilo policajaca, pitanje je bi li danas bio živ. Bjesomučno su ga napali i stali tući.

Četvorica policajaca i jedna krhka policajka zasigurno su ga spasili – ako ne od ubojstva, a ono sigurno od ozljeda kakve bespomoćnom čovjeku može nanijeti desetak snažnih muškaraca. A taj čovjek nikoga nije napao. Nije se ni branio. Samo se usprotivio neistini.

  J e li Kordić sotona – to ne znamo, a zasigurno ne zna ni prosvjednik. Znamo i da osobno nije ubojica – i to sigurno zna i prosvjednik. Ali znamo i to da je Dario Kordić 1993. imao političku moć da zapovijedi napade na civile, i da je to učinio. Napad na Ahmiće, primjerice: na osnovu njegove zapovijedi, 16. travnja 1993. ondje je ubijeno 116 civila, među njima 35 žena i 11 djece.

   Kordić se jučer suznih očiju žalio jer nije bio na maturalnoj proslavi svoje kćeri. Poštovatelji su žalili s njim. Ali nitko se nije sjetio reći da jedanaestoro djece ubijene u Ahmićima maturu nikada nije ni dočekalo. Danas, ta bi djeca imala oko 25 godina. Nema ih, ubijena su. Tih se žrtava nitko jučer na Plesu nije sjetio. Štoviše: praćeni skrbničkim pogledom sisačkoga biskupa Vlade Košića, skandirali su: »Za dom spremni!«

   Ali, Rosu Parks nisu očekivali. Nisu ni pomišljali da će se netko drznuti svima u lice sasuti da sudjeluju u ružnoj laži i moralnoj niskosti poricanja zločina. Zato je gnjev eruptirao u nasilje. Da nije bilo policajaca, tko zna što bi se onome čovjeku dogodilo. Sada možemo očekivati da će ga proglasiti izdajicom. Valja tek vidjeti kakve će se sve maštovište kletve na tog čovjeka bacati, što li će sve čaršija smisliti da ga ocrni.

  R azumni se ljudi tome trebaju suprotstaviti. Čovjek koji se suprotstavio gomili na Kordićevu dočeku zaslužuje zaštitu i poštovanje. Riskirajući zdravlje, možda čak i život, branio je istinu, zastupao žrtve. Policija ga ne bi smjela progoniti.

Njegovo privođenje trebalo bi ostati zaštita, a ne početak institucionalnog mrcvarenja. Procesuiranje zaslužuju oni koji su ga mlatili, oni koji su vikali »Ubij ga!« i skandirali »Za dom spremni!« Ali jedno je najvažnije: krhki lik hrvatske Rose Parks ušetao je u samo srce hrvatskoga kolektivističkog poricanja. To je važan događaj, jedan od onih koji začinju budućnostu