Svijet se skupi svako četiri godine da u petnestak dana kroz sportska nadmetanja napravi opšti rezime ukupnog dosega, sportskog, ali i generalnog. Petnaest dana svakog četvrtog ljeta oči cijelog našeg svijeta uperene su u jedno mjesto. Ove godine London je mjesto okupljanja, a kraj jula i prva polovica augusta termin 30. Ljetnih Olimpijskih igara.
Olimpijske igre možete gledati na više načina, ali ne možete poreći da one imaju i posebnu nadsportsku dimenziju. Dođu na Olimpijadu i mali i veliki da pokažu koliko vrijede, da kroz sportski uspjeh dokažu društveni napredak i razvoj svoje zemlje. Nigdje se tako plastično i realno ne može izmjeriti razvoj neke zemlje kao što se to može utvrditi na Olimpijskim igrama. Broj učesnika, ukupni rezultati i osvojene medalje, a sve u zavisnosti od veličine zemlje, naprave rang listu kojoj je teško prigovoriti autentičnost. Nivo GDP-a, HDI-a ili nekog sličnog indeksa možda i možete fingirati, relativizirati, uljepšati, ali rezultate na Olimpijadi ne. Uz par izuzetaka koji potvrđuju pravilo, Olimpijada na kraju definira novu svjetsku rang listu zemalja. Nije ona službena, niti je praktična, ali nema slične, tačnije, niti vjerodostojnije liste.
Jednom je Miljenko Jergović napisao da je osvojena olimpijska medalja svojevrsno priznanje državnosti, simboličnije i uočljivije nego zastava na East Riveru. Države stvarno budu priznate tek onda kad im pred auditorijumom od par milijardi zasvira nacionalna himna. Himna zaslužena dosegom nekog čovjeka ili više njih, izborena u konkurenciji cijelog svijeta.
Trebalo mi je dva dana potrage na internetu i raspitivanja kod prijatelja da saznam neke konkretne informacije o reprezentaciji naše zemlje na predstojećim Olimpijskim igrama. Vjerovatno nema zemlje u kojoj se igre dočekuju sa manje zanimanja, ispisanih stranica, očekivanja. Mizernim brojem kvalifikovanih sportista koji definiše potpuno odsustvo kvalitete i ozbiljnosti u našem sportu, odsustvom bilo kakve ambicije, te nepostojanjem niti naznake nečemu što bi trebao biti sistem, Bosna i Hercegovina betonira vlastitu tragediju svog postojanja. Naš sport jednostavno ne postoji, a sport je metafora i laknus papir za sve ostalo.
Cijelih šest sportista imat će tu čast, sreću, a ko zna možda i sramotu, da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. Šest usamljenih Don Quijotea, ovaj put bez svojih vjernih Rocinanta i Sancho Panza, za koje nije bilo novca za putne troškove i smještaj, u Londonu će jurišati na vjetrenjače. Potpuno autistično, ne znajući da je ovo vrijeme zvijezdanih ratova, a ne naivnih vitezova. Troje je ispunilo A olimpijsku normu, a ostatak društva u London putuju preko posebnog poziva MOK-a.
Kukova Ostrva, mala otočka državica u južnom Pacifiku sa manje od 20 hiljada stanovnika i površinom otprilike kao Općina Stolac imat će u Londonu više predstavnika od Bosne i Hercegovine. U defileu učesnika na otvaranju igara iza zastave Kukovih Ostrva marširat će osam sportista. Više sportista od Bosne i Hercegovine imat će i giganti kao što su Djevičanska Ostrva, Guam, Kiribati i još neki. Komšije i susjedi u London šalju reprezentacijeu dvadesetak puta brojnije od nas. Ne treba ni napominjati da smo daleko na začelju od svih zemalja nastalih raspadom bivše države i da jedini još uvijek nemamo osvojenu olimpijsku medalju.
Sumornu atmosferu tekstova o odlasku naših najboljih sportista u London upotpunjuju popisi državnih i entitetskih institucija koje su ignorisale finansijske potrebe reprezentacije. Ima i nekih koje nisu imali srca da ih odbiju, odazvale su se pojedine kantonalne vlade. Neki su nešto dali, neki nisu, neki su obećali, pa iznevjerili i tako, kao da se priča o skupljanju para za neki malonogometni turnir ili apsolventsku eskurziju, a ne o odlasku državne reprezentacije na Olimpijske igre.
Rezime Olimpijskih igara za Bosnu i Hercegovinu je i prije početka više nego porazan. Čudo neviđeno u vidu osvojene medalje niko i ne spominje. Tek tad bi sve sportske knjige trebalo spaliti.
