CIA im materina!

Povezani članci

• Za čovjeka se nema 90 maraka mjesečno
• Odredi za čistoću
• West Side Story (za one koji su je spremni slušati)
• Hloverka Novak “srdić”
• SRĐA PAVLOVIĆ: Opsada Dubrovnika – rat za mir
• Živiće ovi narod!

   – Šta kažeš ti, trafikant na ove objavljene izvatke iz deklasificiranih dokumenata CIA-e o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

   – Kažem kako bi bilo lijepo da sve tajne službe uslišaju želju Mate Granića da svi dokumenti o ratu u BiH budu objavljeni.

   – Zašto samo o ratu u BiH, a ne i o ratu u Hrvatskoj?

   – Pitaj Matu Granića. To je njegova želja.

   – A kad je to poželio? Je li kad je uhvatio zlatnu ribicu?

   – Ne, nego kad je Večernji list njega uhvatio za izjavu o ovih 300 dokumenata što će ih Bill Clinton svečano predstavit 1. listopada.

   – Pa šta kaže naš najdugovječniji ministar vanjskih poslova? Je li istina da su američki diplomati bili zaprepašteni kad im je Tuđman nakon Oluje otvoreno – i kako u dokumentima CIA-e piše: »besramno« – rekao da BiH treba podijelit između Hrvatske i Srbije?

   – Granić kaže da su to podaci iz njemačkih izvora, a da je samo politika na uspostavi mira u BiH koju je Tuđman vodio skupa s Amerima bila službena.

   – Je li to naš vrli Očenašek hoće reć da je Tuđman ipak htio podijelit BiH s Miloševićem, ali tek onako neslužbeno?

   – Ne podmeći Mati Graniću! On je, kako sam kaže, u svojstvu ministra vanjskih poslova uredno i »gotovo svakodnevno surađivao s SAD-om, odnosno američkim državnicima, na vojnoj, obavještajnoj i diplomatskoj razini«.

   – I nijednom im u tim svakodnevnim kontaktima nije prenio Tuđmanovu želju da se BiH podijeli, pa su američki diplomati pali na trepavice od zaprepaštenja kad su to čuli od samog Tuđmana?

   – A zašto bi im Granić prenosio Tuđmanove želje, kad vidiš da je to gospodin predsjednik bez ikakvoga krzmanja uradio sam?!

   – A je li Tuđman bio zaprepašten zaprepaštenjem američkih diplomata?

   – Zbog čega bi on bio zaprepašten?

   – Zbog njihovog neznanja. Ja bih se na njegovom mjestu ne samo zaprepastio, već i ozbiljno iznervirao. Rekao bih im: »Gospodo Amerikanci, kakav je to pristup poslu?! Šta radi ta vaša CIA?! Brifira li vas uopće prije nego što vas pošalje na teren? Pa kome ja već godinama govorim – CIA-i ili zidu – da tu Bosnu treba podijeliti?!«

   – Daj, molim te, nemoj mi tu konstruirat i izmišljat!

   – Ništa ja ne izmišljam, ja samo zamišljam Tuđmanov pravedni gnjev u trenutku kad shvati da Ameri pojma nemaju šta on zapravo radi i da svojom ignorancijom obezvrjeđuju čitav njegov dugogodišnji trud. Jebote, sve je na vrijeme rekao, čak i snimio i dao da se stenografira, a gospoda se nisu udostojala ni ovlaš prelistat ono što im je servirano!

   – O čemu ti, čovječe, govoriš?

   – O njihovom uvredljivom i ponižavajućem nemaru prema nagomilanom a nesavladanom gradivu. Zar je Tuđman još 1991. u vjetar govorio: »Razgraničenje u BiH ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj podjednako, a muslimanska komponenta zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje.«? Zar je CIA-i bilo teško instruirat američke diplomate da prigodom dolaska u Hrvatsku trebaju naizust znat onu Tuđmanovu maksimu izgovorenu iste te 1991. da »opstanak BiH kao samostalne i suverene, sve kada bi bio moguć, ide u svakom slučaju na štetu hrvatskog naroda, onemogućava normalno teritorijalno ostvarenje hrvatske države«? Zašto im netko nije nacrtao gdje je taj potez od Novog Travnika, preko Viteza i Busovače, pa do Mostara, na kojemu se – kazano Tuđmanovim riječima iz 1993. – rješavalo »pitanje budućih granica hrvatske države«, da se ne brukaju kad sa svojim zaprepaštenim facama stanu pred hrvatskog državnika?

   – Ali to je bilo davno, prije potpisivanja Washingtonskih sporazuma. Tuđman je poslije ipak govorio drugačije… Nije spominjao podjelu BiH.

   – Ma šta drugačije?! Nisi ti valjda američki diplomat pa da ne znaš da je i u lipnju 1994. diplio kako bi »najoptimalnija solucija bila da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna obuhvatila još ono što smo htjeli i što smo pod svaku cijenu branili – Lašvansku dolinu, pa da to priključimo Hrvatskoj«!

   – Ali ja znam i da se Tuđman tih dana hvalio kako je baš u Washingtonu postignuto čudo: da je »samostalnoj i suverenoj nezavisnoj Hrvatskoj dana na upravljanje polovica Bosne« i da je to »nešto najviše što smo mogli postići«. I znam da je 1995. u siječnju, dakle, mjesecima prije nego što su mu stigli ti zaprepašteni američki diplomati, uvjeravao grintavo hrvatsko izaslanstvo iz Federacije BiH kako su »taj nejedinstveni Zapad, nejedinstvena Europa, nejedinstvena Amerika, jedino bili suglasni i jedinstveni u tome da nama preporuče i da inzistiraju na toj Federaciji«, da su ti zapadnjaci najzad »čak jedinstveni u tome da treba postići razgraničenje između Federacije i srpskog dijela«, te da se »nitko od njih ne bavi idejom da bi se mogla zadržati cjelovita Bosna, osim nekih naših hrvatskih politikanata koji ništa ne razumiju«.

   – Onda su ti zaprepašteni američki diplomati još dobro i prošli. Ja bih ih na Tuđmanovom mjestu glatko otpravio: »Gospodo, niste vi nikakvi američki diplomati, nego najobičniji hrvatski politikanti, te stoga budite tako ljubazni pa se gonite u tri CIA-e materine koje su vas ovamo poslale!«