Vrijeme prolazi, neupitno teče. To je vjerovatno jedina životna varijabila na koju čovjek ne može direktno uticati. Često pomislim da je baš vrijeme najveći saveznik ove zemlje. U moru nedobronamjernih, zlih i još gorih snaga na sceni, samo vrijeme i njegov proticaj čine blagonaklon uticaj na društvo. Vrijeme relativizira odnose, logično smanjuje tenzije i sporo, ali ipak primjetno, radi na rješenju problema. Mikroskopske promjene na bolje moguće je primjetiti jedino kad nema onih prvih, institucionalnih težnji da nam bude bolje.
Pomirenje je neophodan proces za uspostavljanje funkcionalnog bh društva. Teško je utvrditi u kojoj je trenutno fazi taj proces, da li je na početku ili na kraju, ali se neke stvari mogu jasno ustvrditi. Proces pomirenja u našoj zemlji još nije doveo do željenih rezultata, niti je značajno potican od strane vlasti. Naprotiv. Prvi i osnovni problem koji pomirenje treba da savlada je razdvojenost. Ljudi u Bosni i Hercegovini razdvojeni su vidljivim i nevidljivim granicama, udaljeni jedni od drugih mnogo više nego građani neke normalne i uobičajene zemlje.
Ovog mjeseca imao sam prilike obilaziti dvije na prvi pogled slične, a ipak tako različite adrese. Mostar ima dvije medicinske škole. Na dvije različite mostarske adrese susretali smo naizgled istu djecu, koja se školuju za isti poziv, a koja nemaju osim toga ništa zajedničko. Budući ljekari, medicinske sestre, medicinski tehničari koji se školuju u dvije mostarske medicinske škole mogu se susresti samo slučajno, ali tad se sigurno neće prepoznati.
Bh društvo odgaja podjeljene generacije između kojih ne stoji samo nazivnik podjele, već realna kilometraža udaljenosti koja je tako osmišljena da eliminira mogućnost zbližavanja, odnosno eventualnog pomirenja. Naša javnost s pravom je stigmatizirala famozne dvije škole pod jednim krovom, nepravedno zanemarivši odvojene nacionalne škole koje su veće zlo. Pod jednim nacionalnim krovom, jedna nacionalna škola radi na sigurnoj udaljenosti od druge nacionale škole.
Djeca odrastaju u jednonacionalnim sredinama, školuju se u istim takvim školama po nastavnim planovima i programima sačinjenim da bi potencirali podjele, a isti ti sutra bi trebali graditi neko funkcionalno „multi kulti“ društvo. Nemoguće.
U kojoj su korelaciji kod nas vrijeme i udaljenost možemo samo pretpostavljati. Ako u jednačinu ubacimo taj ranije navedeni pozitivni uticaj protoka vremena, onda bismo mogli pretpostaviti da će kroz vrijeme doći do približavanja. Istina malih, ali ipak primjetnih koraka u pravom smjeru. Sve to najviše vrijedi simbolike i saznanja da je pomirenje moguće.
