DAMIR AVDIĆ GRAHA – GLASNOGOVORNIK PONIŽENIH

Povezani članci

• Zašto Jelena Trivić 75 godina poslije brani historijski revizionizam?
• Ko je stvarni pobjednik izbora?
• Markovina: Hrvatska se treba ispričati za zločine u “Oluji”
• Koliko vrijedi život migranta?
• Odnos prema “Privremenim vladama”
• Prošlo je 30 godina od XIV Zimskih olimpijskih igara: Lijepo je bilo u Sarajevu…

Snaga njegovih stihova i gitarskih rifova je tolika da nakon slušanja njegovih albuma možete samo osjećati tjeskobu i nemir zbog naše realnosti koja je razložena na atome, i iz kojih se ona teško može ponovo sastaviti. Avdićevi stihovi imaju moć bosanskih planinskih rijeka uz koje ne možete plivati, već se jedino možete pustiti riječnim strujama, da vas nose u jednom pravcu: taj pravac se zove ljudska sloboda.

Prvo sam upoznao njegovu muziku, zatim njega lično. On se zove Damir Avdić (1964.) i dolazi iz Tuzle. Poznat je još pod nadimkom Graha i pseudonimima Diplomatz i Bosanski psiho. Njegov prvi album od trnja i žaoka (2004.) objavio je, kao specijalni dodatak, zagrebački književni časopis Fantom slobode. Časopis sam čitao, ali CD Damira Avdića nisam odmah počeo slušati.

Prvi put sam ga čuo u zagrebačkoj redakciji magazina Feral tribune, a poslije u kafani knjižare Buybook. Taj prvi utisak slušanja je bio pomalo čudan, jer sam bio zasićen vlastitim pisanjem o ratu, bilo u poeziji, prozi, ili novinarskim tekstovima. Nekako mi se činilo da me tu više ništa ne može fascinirati, a i nije mi se iznova prolazilo kroz sve traume rata i postratnog života u BiH svaki put kad bih čuo pjesmu u kojoj je udarni refren bio: Abdulah ne zna razlomke, al’ zna da d’jeli lobanje na dva.

To je bio Avdićev ultimativni hit na kojeg smo se počeli navikavati uz ljutu lozu u Buybookovom kafiću. Samo što bi nakon nekoliko stihova i rifova svim slučajnim gostima Buybooka ova muzika bivala čudna i teška za slušanje, jer je sadržaj Avdićevih pjesama toliko neposredan i žestok da ga ljudi nisu htjeli slušati uz kafu i knjigu. Njegova muzika im je kvarila “dobre vibracije”. Pa smo ga morali skidati sa repertoara barem dok fini posjetioci Buybooka ne odu, i dok mi ne nastavimo slušati ono što smo i sami preživjeli, njegove pjesme upakovane u neobične rifove i Avdićev luciferski glas.

Poslije mi je njegova muzika postajala sve bliža i bliža, jer trebalo je vremena da se čovjek navikne na sirovu kombinaciju električne gitare i glasa, bez ikakve naknadne produkcijske kozmetike.

A onda je došla 2008. i Avdićev drugi album Mrtvi Su Mrtvi, kojeg sam dobio na poklon i slušao sam ga nekih pola godine neprekidno. Ovaj CD me je vratio do njegovog prvog albuma i počeo sam ih slušati zajedno. Moje najveće oduševljenje, pored originalne muzike i tekstova, bilo je u tome što sam shvatio da Avdić svira i pjeva ono što sam i godinama sâm pisao. Jednostavno rečeno: nisam bio usamljen u želji da se borim sa “nepopularnim” temama od kojih je većina pisaca bježala prilagođavajući se tržišnim trendovima, ili pišući nerazumljive knjige koje su same sebi svrha.

Po prvi put sam sreo čovjeka koji je muzički medij koristio kao svoju glasnogovorničku binu. Avdić je vikao i parao stihovima želeći da ga drugi ljudi čuju, iako mi je rekao da je u početku mislio da su njegove pjesme suviše intimne za neku veću publiku. Ali ako je stvar istinska ona će uvijek naći put do publike bez ikakve reklame, kao što je slučaj sa dobrom knjigom ili filmom.

Avdićeva muzika je već pronašla svoj put do drugih ljudi. Ispočetka ga ljudi u Sarajevu, kojima sam preporučivao njegovu muziku, nisu prihvatali, ali nikad nije kasno za priznanje, koje je definitivno došlo sa njegovim trećim albumom Život je raj (2010.) i sa stihom: bratstvo i jedinstvo je završilo u masovnim grobnicama. Četvrti album Mein Kapital (2012.) samo je potvrdio njegovu popularnost.

Nikad nije kasno za ovdašnju kulturnu elitu da završi sa nekim zabludama, sa jeftinom i ničim izazvanom jugonostalgijom. Ovdje ne mislim na jugonostalgiju u duhovnom, emocionalnom smislu, jer je ona razumljiva sama po sebi, pošto se ne možeš odreći dijela sebe. Nego mislim na onu političku misao koja kaže da je rat prošlost i da treba sada svi da se izljubimo kao da se nikad ništa nije desilo. I da svi tako zagrljeni od Triglava do Đevđelije zakoračimo u svijetlu budućnost. Sve je isto kao i prije rata samo da nema nekoliko stotina hiljada mrtvih, više stotina hiljada izbjeglica i uništenih gradova. A da i ne spominjem konclogore, ratne zločine i srebrenički genocid. Ne možemo se svi izljubiti dok god ratni zločinci slobodno šetaju globusom i u BiH. I dok se milion malih trauma konačno ne zaliječi. Jer će takvo novo “bratstvo i jedinstvo”, lažno i neiskreno, opet završiti u masovnim grobnicama.

Snaga njegovih stihova i gitarskih rifova je tolika da nakon slušanja njegovih albuma možete samo osjećati tjeskobu i nemir zbog naše realnosti koja je razložena na atome, i iz kojih se ona teško može ponovo sastaviti. Avdićevi stihovi imaju moć bosanskih planinskih rijeka uz koje ne možete plivati, već se jedino možete pustiti riječnim strujama, da vas nose u jednom pravcu: taj pravac se zove ljudska sloboda. To je ono posljednje i najjače uporište koje nikad ne može pasti ni pred kojom ideologijom. Damir Avdić ne nudi nikakvu utješnu priču, on pjeva i svira sa takvom iskrenošću i energijom, koja vam prolazi krvnim žilama i zabija se tačno u srce.

To su stihovi koji će ostati da sjaje kao fosfor kostiju, ubijenih Srebreničana, razbacanih po istočnobosanskim šumama. Stihove je nemoguće zaboraviti, jer su jednostavni, bijesni i potpuno mračni, a sve podržano britkim zvukom gitare u hardcore punk i blues maniru sa izrazitim minimalističkim stilom, ali, kako Avdić koristi samo gitaru i glas, to zvuči i izgleda kao nešto istinski novo, proročki snažno i krajnje politički i umjetnički nekorektno. Ovaj subverzivni prorok naših dana ne poznaje tabu teme, tako da će njegova poezija i muzika sigurno imati iscjeliteljsku i iskupiteljsku ulogu, kakvu prava poezija i treba da ima. Avdić zagovara anarhističku viziju života, ali samo ako se ona ostvaruje u pojedinačnom čovjeku, čime ljudska sloboda može biti potvrđena u najvećoj mogućoj mjeri, a to je najhumanija tačka do koje umjetnički izraz može da dobaci.

Tri romana Damira Avdića, Na krvi ćuprija (2003.), Enter džehenem (2009.) i Tiket za revoluciju (2012.) prirodni su nastavak njegove muzike. Zapravo se njegovi muzički tekstovi i njegove proze miksaju i prožimaju, pa ćete tako čitajući njegove romane odjednom nailaziti na stihove sa Avdićevih muzičkih albuma. Riječ je o jedinstvu muzike i teksta. Riječ je o pravom živućem umjetniku.

Maribor 2012/zivljenjenadotik