Dežulović: Propis stanovništva u Bosni i Tobagovini

Povezani članci

• Jakov Sedlar: Čas lobotomije
• 18.5. Međunarodni dan muzeja
• Ajnadžićeva donacija: Za borbu protiv COVID-19 nabavljene termalne kamere firme sa američke crne liste
• Salko Šarić: O Šantićevim večerima poezije ili o miješanju krušaka i jabuka
• Viktor Ivančić: Čista zemlja
• Isuse, Hrvatino!

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitala učiteljica u školi malog Ivicu kako se zovu stanovnici Trinidada i Tobaga. “Otkud to da znam?”, pobunio se Ivica. “Ima ih milion i sto hiljada!!”

Dobro to, rekoh, dobar je vic, ali kako se zaista zovu stanovnici Trinidada i Tobaga? “Kako se zovu? To je lako”, na to će Kožo. “Aaron Abalaka, Aidan Abalaka, Audrey Abalaka, Anthony Aban, Annamaria Aban, onda Adana Abasali, Aluna Abasali, Antonia Abasali, još jedna Antonia Abasali, Alan G. Abbott, Ann-Marie Abbott, Ailian Aigbokhan, Abdul Ahamad, Aisha Ahamad, Ansar Ahamad, Assad Ahamad, Azhem Ahamad, zatim Addam Acavero, Alecia Acavero, Anand Anamalay, Anya Ayoung, nju znaš, bila je Miss Trinidada i Tobaga 2008, onda Alicia Awai, Aman Awai, Baidwatee Awai….”

Ne, stvarno, prekinuh ga ja. Tko živi u Trinidadu i Tobagu? Kompleksno je to, naime, lingvističko pitanje. Trinidažani i Tobažani? Trinidadotobažani? Opet, ako neke živopisnije nazive imamo običaj prevoditi, pa smo tako, recimo, preveli Obalu Slonovače – uzgred, kako se zovu stanovnici Obale Slonovače? Dobro, osim Didiera Drogbe? – trebalo bi valjda prevesti i Trinidad i Tobago. Najzad, jednom su otoku europski kolonizatori dali zapadno, španjolsko ime – Trinidad, Sveto Trojstvo – dok je drugi otok njima dao naziv za neobičnu biljku “tabagua”, odnosno “tobago”, odnosno “tobacco”, odnosno duhan. Pošteno. Dakle, Sveto Trojstvo i Duhan. Svetotrojstvanci i Duhanjani? Svetotrojstvoduhandžije?

Pizdarije pričam, znam, ali ima i većih. Kako se, na primjer, zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?

Pitanje uopće nije glupo kako izgleda. Stanovnici Trinidada i Tobaga, recimo, izjašnjavaju se kao Trinidadotobažani, odnosno – kako su oni to skratili – Trinbago, dakle Trinbažani. Nisu Trinbažani izuzetak: i u ostalim zemljama gaje blesav običaj da se na popisu stanovništva građani nacionalno izjašnjavaju po državi čije državljanstvo imaju. Nije to neko čudo, u većini slučajeva riječ je o nacionalnim državama – država je dakle dobila ime po njima, a ne oni po državi – pa i kad nisu to u  devetnaestostoljetnom ustavnom smislu, jesu u kolokvijalnom.

Ne kažem, u svakoj od njih nađe se i onih što se drugačije nacionalno osjećaju – ima i u Trinidadu i Tobagu četiri hiljade Kineza – ali uvriježio se nekako taj običaj, pa nigdje nije novinska vijest kad se na popisu stanovništva Portugala, Moldavije ili, dobro, Trinidada i Tobaga, nađe i lijepi broj Portugalaca, Moldavaca ili Trinidadotobažana. Teško da bi popis u Australiji izazvao ustavni potres, senzacionalno pokazavši da se većina građana izjašnjava kao Australci. Teško da se popis stanovništva uopće i igdje iščekuje s nervozom i neizvjesnošću kakvom se iščekuju, recimo, parlamentarni izbori.

Osim, dakako, u Bosni i Hercegovini. Gdje je istinski senzacionalna novinska vijest bila nedavno otkriće da ima ljudi što se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci. Samo u Bosni i Hercegovini, naime, takva bi demografska anomalija – to dakle da u Australiji ima Australaca – mogla izazvati pravi pravcati ustavni potres.

U nekoliko bosanskohercegovačkih gradova i sela ovih je dana – čitali ste o tome – na uzorku od šezdeset popisnih krugova proveden probni popis stanovništva, generalna proba za pravi popis, zakazan za april sljedeće godine i iščekivan s golemom nervozom, jer sve ove godine nitko živ ne zna koliko Bosna i Hercegovina uopće ima stanovnika.

Mali Ivica, priča mi Kožo, dobio tako peticu iz geografije. Pitala ga učiteljica zna li itko koliko BiH ima stanovnika, gluhi muk bio u razredu, samo Ivica nestrpljivo mahao rukom, “znam ja, znam ja”. “Koliko?”, pita nastavnica. “Ne znam”, ozareno će Ivica. “Bravo”, oduševljeno mu učiteljica upisala peticu. “Odgovor je točan. Kako si znao?”

Ne zna se, eto, koliko BiH ima stanovnika, ne zna se koliko stanovnika imaju Sarajevo, Bijeljina ili Banja Luka, ne zna se koliko u Sarajevu ima Srba, u Bijeljini Bošnjaka, a u Banjoj Luci Hrvata. Jedino što se sve ove godine zna, jest da nema Bosanaca i Hercegovaca. Po propisu stanovništva u BiH ima Bošnjaka, ima Srba i Hrvata, ima i tajanstvenog hazarskog naroda Ostalih, samo nema Bosanaca i Hercegovaca. Bizarna mogućnost da se netko na popisu stanovništva Bosne i Hercegovine izjasni kao Bosanac ili Hercegovac dodana je tako u posljednji čas, valjda iz zajebancije, ne znam zašto bi drugo.

I onda, senzacija: više od trećine popisanih na probnom popisu izjasnili su se kao Bosanci, Hercegovci, ili Bosanci i Hercegovci! Sedam puta u komisiji zbrajali i provjeravali, i svaki put im ispalo isto: cijelih trideset pet posto ljudi izjasnili se kao Bosanci i/ili Hercegovci!

Velika se sad nervoza nadigla u etnocentričnim političkim strukturama, punih dvadeset godina uljuljanima u udobnom, toplom uvjerenju da je Bosna i Hercegovina ravna ploča što leži na leđima goleme kornjače koju drže tri slona u Predsjedništvu: Bošnjak, Srbin i Hrvat. To je u BiH sveto trojstvo – takav je ustav, takav je Dayton, takvi su i parlament i vlada, i škole i upravni odbori, cijeli je koncept države zasnovan na činjenici da u Bosni i Hercegovini žive – kako joj samo ime kaže – Hrvati, Srbi i Bošnjaci.

A sad odjednom ispalo da ima Bosanaca i Hercegovaca! Otkud oni, odakle su došli? – pitaju se etnocentrici iz svetog trojstva, pa sve traže na karti gdje je točno ta, kako se kaže, Bosna i Hercegovina, odakle im dolaze svi ti silni Bosanci i Hercegovci.

Što, naime, sad? Točnije, što u aprilu? Što ako i pravi popis stanovništva otkrije da, osim tri naroda iz svetog trojstva, u Bosni i Hercegovini ima i Bosanaca i Hercegovaca, ili – još gore – da ih ima i za Dom naroda i za Predsjedništvo? Jebemtisve, ispadne li stvarno da u Bosni i Hercegovini ima trideset pet posto – dakle najviše! – Bosanaca i Hercegovaca, morat će se mijenjati Ustav. Koliko god glupo izgledalo, morat će se država zvati Bosna i Hercegovina.

Ili možda – kako bi se izbjegli nesporazumi što bi mogli proizaći iz paradoksa da u Bosni i Hercegovini žive Bosanci i Hercegovci – da međunarodna zajednica jednostavno prevede naziv države. Da Bosna, recimo, dobije naziv po svome svetom trojstvu, a Hercegovina – samo se nameće – po duhanu.

Trinidad i Tobago.

Što bi na jeziku domorodaca značilo, slobodnije prevedeno, “popušilo sveto trojstvo”.

Oslobodjenje.ba