ENG
Dnevni centar
Autor/ica 👤Goran Pandža
Povezani članci
Photo by Lasha Ghughunishvili
Dugi zastoj, neprevidna kolona automobila na glavnoj sarajevskoj longitudinali i negdje u sredini zatočen, bez mogućnosti da napredujem ili vozim nazad, duboko uranjam u sjedište auta, spuštam kapke i hvatam polusan, kad me najedanput razbuđuje stisak za obraz. Nasmijani dječak raščupane kose je pružio ruku kroz otvoreni prozor auta sa dlanom okrenutim prema gore …
-What’s up? – reče mali dječak.
-E, ćao. – odgovorih zbunjeno.
Kaže da skuplja novac za povratak u Ameriku odakle je deportovan pa se prolaznicima obraća na engleskom da dokaže priču. Naslušao sam se raznih izmišljenih povoda za prosjačenje na ulici, ali mi je ovaj, da se iz naše nedođije želi pobjeći na neko bolje mjesto, zvučao dovoljno blisko i originalno da povjerujem. Čak i da je par jednostavnih fraza engleskog naučio uz američke filmove i da laže o životu s one strane bare, nisam ni sumnjao da bi stvarno želio tamo otići.
-Ako je za Ameriku, nema frke. – i iskopam sitnjež što pronađoh po džepovima.
-Thank you! – zahvali se i šeretski simpatičnim osmijehom ode prema idućem vozilu.
Obiđem krug, donesem mu još hranu i piće, ali iako smo se mnogo puta poslije sreli i ispričali, samo tada ostavih novac. Njemu i ostaloj djeci na raskrsnici u našem naselju bi od onog što skupe na ulici ostajalo jako malo, ili ništa, dok bi sve plodove “rada” ubirali stariji koji su ih na ovaj način iskorištavali.
Svako jutro bi veliki kombi dovezao grupicu maloljetnika na raskrsnicu, gdje su, bez obzira na vremenske uslove, do kasno navečer skupljali milostinju, kada bi ih isti vozač ponovo pokupio. Iskorištavanje djece za prosjačenje je tako postao unosan biznis. Statistike govore da je samo na području Sarajeva, proteklih godina, u lanac djece-prosjaka, uključeno više stotina maloljetnih osoba.
Policija bi reagovala na prijave građana i dešavalo se, barem u našem naselju, da uhapse organizatore, ali bi se, zbog nedostatka zakonske regulative i adekvatnog smještaja za uključene maloljetne osobe, stvari obično kružno vraćale na početak, a mališani na ulice. Građanima kojima to nije bilo pravo, preostalo je jedino da bojkotuju potpomaganje takvog vida kriminala, odnosno da pruže pomoć djeci u drugom, nefinansijskom obliku.
Tako je i bilo, sve do unazad nekoliko mjeseci kada je i posljednje dijete-prosjak nestalo sa ulice kvarta u kojem živim. Iskreno, ponadao sam se da je simpatičnom dječaku ostvaren san o bijegu daleko, ali smo se nedavno sreli opet …
-What’s up?! – preduhitrim jedva prepoznatljivog dječaka. Bio je počešljan, uredan, lijepo obučen i sa ruksakom na leđima.
-Zdravo druže, šta ima? – kaže, sa istim onim osmijehom kojim se ureže u sjećanje.
-How are you? Pomislio sam da si otišao u Ameriku kako te ne viđam.
-Je*eš to. – reče na prvu – Žurim u školu, vidimo se!
Ostao sam zatečen. I sretan. Neuglađeni dječak koji je prolaznicima redao izraze na engleskom da ih uvjeri u svrhu skupljanja novca, sada je školarac koji se ni po čemu ne razlikuje od vršnjaka. Drugi su mi rekli kako su on i ostala “djeca ulice” iz kvarta prošli kroz program rehabilitacije Dnevnog centra za djecu, jedine institucije u Sarajevu koja se neposredno bavi ovim problemom.
Zato sam razgovarao sa gospođom Kanitom Kulić, koordinatoricom ovog projekta.
Gospođo Kulić, izvještaji medija o Vašem projektu koji su dostupni na internetu, nagovještavaju mogućnost prekida projekta Dnevnog centra za djecu zbog nemogućnosti finansiranja. Da li je nastavak finansiranja i rada i dalje u pitanju?
Dnevni centar za djecu je nastao 2009. godine na inicijativu organizacije Save the children u saradnji sa kantonalnim Centrom za socijalni rad. Ovo je bila posljednja godina u kojoj je navedena organizacija trebala finansirati projekat i trebali smo naći nove donatore. Za sada mogu samo reći da smo još uvijek u pregovorima sa jednim potencijalnim donatorom i da nastavak projekta nije upitan.
Šta je ustvari Dnevni centar i kako funkcioniše?
Centar je predviđen za smještaj i socijalnu rehabilitaciju tzv. “djece ulice” koji su u najvećem broju slučajeva natjerani na prosjačenje. Radimo od ujutro do navečer, dakle to nije trajni smještaj već mjesto gdje djeca mogu boraviti tokom dana, dobiti potrebnu hranu, odjeću i higijenu i što je najbitnije, nekoga ko će saslušati i pokušati riješiti njihove probleme. Ukoliko nisu upisani u školu, nastojimo ih uključiti u obrazovni sistem, ako nemaju identifikaciona dokumenta, potrudimo se da ih dobiju. U svemu tome imamo jako dobru saradnju sa roditeljima koji su najčešće najodgovorniji što njihova djeca prose na ulici. Ma koliko to kontradiktorno zvučalo, i oni samo žele najbolje za svoju djecu.
Da li je centar namijenjen samo za “djecu ulice” iz Sarajeva?
Većina djece u centru jeste iz Sarajeva, ali obzirom da djeca koja su obuhvaćena ovim problemom često sa roditeljima migriraju unutar BiH, tako ni ovaj centar ne pruža zaštitu samo djeci Sarajeva, niti je problem samo sarajevski. Trebam također istaknuti da imamo jako dobru saradnju sa sličnim centrima u Mostaru, Zenici, Tuzli i Banjaluci.
Kako građani mogu pomoći?
Zbog transparentnosti u radu izbjegavamo finansijske donacije građana, ali pozivom na naš broj (033 208 071) građani mogu javiti ukoliko primjete djecu koja prose na ulici, a također i saznati o trenutnim potrebama centra i na koji način mogu pomoći zbrinutoj djeci.
Dakle, evo prilike da se, bez puno truda i suvišnog palamuđenja, učini nešto konkretno. Poziv na broj Dnevnog centra za djecu, donacija odjeće ili hrane, možda neće preokrenuti svijet, ali sigurno može život još nekog djeteta, te pomoći mu da, kao spomenuti čupavi mališan, prosjačenje zamijeni školskom klupom. I tako svijet učiniti makar malo boljim.
Autor/ica 👤Goran Pandža
