ENG
Emil Vlajki othrvaćen 100%
Autor/ica
Povezani članci
Krajnje je vrijeme da se Emil Vlajki potpredsjednik Republike Srpske prestane smatrati potpredsjednikom RS-a iz reda hrvatskog naroda. Ne samo da Emil Vlajki nije uopće Hrvat, nego on svojim postupcima vrijeđa dostojanstvo Hrvata što nitko tko se smatra Hrvatom ne može prihvatiti zdravo za gotovo. Prije svega na njegove istupe moraju se oglasiti politički, vjerski i svi drugi autoriteti hrvatskog naroda u BiH, ali i iz Hrvatske jer stavovi Emila Vlajkia zadiru u najosjetljivije pore hrvatskog bića. Emil Vlajki dosipa sol na najveću ranu hrvatskog naroda.
S obzirom na činjenične okolnosti, nužno je reagirati i tom osvjedočenom antihrvatskom elementu dati do znanja da on, niti pod razno, ne može biti glas hrvatstva ma koliko se deklarirao kao netko tko predstavlja Hrvate u ulozi dopredsjednika Republike Srpske.
Zadnji i krajnje nemoralan čin koji je Vlajki upriličio javnosti je njegovo sudjelovanje na mitingu potpore osvjedočenom ratnom zločincu Ratku Mladiću u Banja Luci.
Službeno dokazivanje Mladićeve krivnje za ubojstva na desetine tisuća nevinih žrtava tek je na svom početku, ali o Mladiću i njegovim zločinima se već toliko zna da je bespredmetno govoriti je li on uopće zločinac unatoč tomu što mu presuda još nije izrečena. Poslije Hitlera Europa nije imala većeg zločinca od Mladića, naravno ne računajući komunističke likvidacije neistomišljenika u vremenu poraća. Ali ako u obzir uzmemo samo ratni zločin onda Mladić dakako nema sebi ravnog. Mladić je svojim zlodjelima načinio ljagu srpskom narodu da je danas teško izjasniti se kao Srbin bez da crven ne izbije na obraze.
Desetak tisuća pristalica koji su Mladiću dali potporu u Beogradu svakako je podatak da milijunski Beograd i nema toliko šljama koliko se možda činilo. Srpski narod je po svoj prilici popio gorku pilulu što odzivi na mitinzima potpore Mladiću nesumnjivo dokazuju. Svoja krv se voli, ali zločin je zločin i oko zločina ne treba puno dvojiti. Oni kojima u 21. stoljeću, u srcu Europe, kolijevke moderne civilizacije, svirepa ubojstva (samo 8.000 Srebreničana) ne predstavljaju gnusno djelo, današnje društvo ih mora smatrati bolesnim ljudima jer čovjek zdravog razuma ma koliko osviješten i pametan bio ne može shvatiti njihove postupke.
Možda nekako čovjek može prozrijeti (ali ne i opravdati) prosvjede potpore Mladiću u Republici Srpskoj jer Republika Srpska nije ništa drugo nego sam Mladić. Zločinačka tvorevina stvorena uzajamnim djelovanjem. Srpska za Mladića – Mladić za Srpsku. I Srpska i Mladić nose istu stigmu koja ih obilježava dok su živi. Mladić ne vjerujem da će dugo, a Srpska će trajati onoliko koliko srpski narod bude živio u vremenu Kraljevića Marka.
Međutim, kako da čovjek razumije potporu Ratku Mladiću sa pozicije žrtve. Da je kojim slučajem Emil Vlajki gradonačelnik Srebrenice on bi vjerojatno u Srebrenici organizirao miting potpore Mladiću. Bljutava je i sama pomisao na to. Rekao bih da u tome nema razlike kada je u pitanju njegova nazočnost (čitaj „prisutnost“, jer Vlajki nije nazočan on je prisutan) mitingu u Banja Luci.
Dopredsjednik Republike Srpske svakako je posuo so na ranu prije svega žrtvama iz reda hrvatskog naroda zato što Vlajki u Republici Srpskoj važi za prvog čovjeka Hrvata.
Bestidnost, ljigavost, licemjerstvo, a prije svega pljuvanje po hrvatskoj žrtvi su riječi i djelo koji govore tko je Emil Vlajki, dopredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda.
Ne samo da je njegova zadaća stati na stranu žrtve, na stranu naroda kojeg predstavlja već bi kao moralna vertikala, koja to očito nije, bio dužan stati na stranu onih koji osuđuju zločin, a ne poistovjetiti se s njime sudjelujući na mitingu potpore zločincu za kojim je cijeli svijet tragao više od 15 godina.
Da je samo Emil Vlajki đubre kakvo jeste vjerojatno o njega čovjek ne bi prljao ruke, ali ako on svojim djelom čini svojevrsno poistovjećivanje s udruženim zločinačkim pothvatom, onda se čovjek mora zapitati što radi stožerništvo hrvatskog digniteta u BiH. Jesu li neki Hrvati u BiH stožerni samo onda kada treba pokupiti glasove hrvatskih birača. Da li možda katkad treba te glasove i opravdati, a ne biti licemjeran pa i u konkretnom slučaju „Vlajki“ pokazati tko zapravo izdaje hrvatske interese i tko je taj koji hrvatski narod tjera u ambis.
Neshvatljivo je da čelnici političkih stranaka Hrvata, poglavito onih najvećih (i samozvanih velikih) javno ne osuđuju čin potpore zločincu Ratku Mladiću. Poglavito, ako je taj čin ni manje ni više nego od nekoga tko bi trebao biti izričito protiv Mladićeve ostavštine jer on (Emil Vlajki) predstavlja baš onu skupinu Hrvata iz BiH koja je na svojoj koži najviše osjetila strahote Mladićevog zločina.
Ne govori li ovo da Hrvati u BiH možda i nemaju zajedničku svehrvatsku politiku. Da su Hrvati možda podijeljeni na naše i njihove. Da imamo Hrvate žrtve Mladićevog vojevanja i one druge koji mu daju potporu. Oni treći koji šute nisu neutralni, da ne bi bilo zabune. Jer u narodu vrijedi poslovica da je šutnja znak odobravanja.
Zato onih 90 %, a svi znate o kojih 90 % je riječ (mada još uvijek tvrdim da ih je daleko ispod tog postotka), svojim ignoriranjem i nereagiranjem na neprimjeren čin dragog im Vlajkia sami sebe svrstavaju u grupu ljigavaca i šupaka, da ipak budem prost, jer oni bolje i ne zaslužuju da ih se drukčije naziva.
Za političare se ionako kaže da su licemjeri, šugavci i prevrtljivci zbog čega im „velikohrvat“ Vlajki leži, ali zar se ne bi trebalo čuditi preostalom hrvatskom javnom establišmentu, jer nisu samo političari ti čiji glas odzvanja u javnosti. Brojni su intelektualci i intelektualni krugovi koji na ovaj ili onaj način znaju kritizirati one koji govore da je hrvatska politika u zadnjih 20-tak godina u BiH Hrvatima donijela više lošeg nego dobrog. Možda pak hrvatska inteligencija nije čula za Vlajkievo hrvatovanje jer su vijest o Vlajkievoj izdaji prenijeli tek rijetki hrvatski mediji u BiH, za razliku od većine srpskih medija koji nisu obuhvaćeni cenzurom i koji se ne libe objaviti ono što „stožerni“ mediji ne smiju. Ili je cijenjena hrvatska inteligencija pametna samo onda kada drugovi daju zeleno svjetlo da trebaju biti pametni.
No, kritika mora biti upućena i na jednu adresu koja će se možda braniti riječima da s tim nemaju ništa. Možda je i bolje da nemaju, ali ipak imaju i te kako. Riječ je o Crkvi, koja se i te kako voli umiješati u političke igre bez obzira koliko one bile bliske Crkvi ili ne. Ako se Crkvi da tako nešto za pravo onda ista ta Crkva ima i obvezu reagirati na bestijalan čin visokorangiranog entitetskog funkcionara koji se svojim sudjelovanjem na mitingu potpore Mladiću poistovjetio s ratnim zločincem krivim za ubojstva i progon 200.000 katolika iz Republike Srpske. Emil Vlajki, samozvani Hrvat, koji uz to još lažno predstavlja Hrvate javno podupire progon 200.000 prognanih rimokatolika, a Crkva o tome šuti. Ne moje da popujem crkvenim velikodostojnicima, ali imam pravo reći da to što ne čine predstavlja grijeh propusta. Grijeh kojeg samo Bog može odriješiti jer Mladićeva zlodjela su čin samog Nečastivog, a Emil Vlajki nije daleko od njega.
Dakako ima još adresa na koje bi se mogle uputiti kritike što su slijepi kod očiju. Nabrojati ih sve zahtijevalo bi vremena i prostora. No, zar i ovi pobrojani nisu dovoljni da se priupitamo – kakvi smo mi to ljudi?
Autor/ica
