G. W. F. Hegel o Daytonu

Autor/ica 7.6.2012. u 17:40

Povezani članci

Ako je umnost pretpostavka Bosne, onda je Bosna pretpostavka Evrope. Zato se bojim za Evropu. Bosna bi mogla biti tek – kolateralna šteta.

§ 1

U Sarajevu postoje dva fakulteta, pravni i filozofski, od čijih se sposobnih i vještih (lat. facultas – sposobnost, vještina) ljudi očekivalo (a neki još očekuju) da progovore suštinski o Daytonskom sporazumu. Suštinski u ovom slučaju znači – sa stanovišta filozofije prava. Učeni ljudi, međutim, uglavnom šute. Možda je razlog njihove šutnje to što filozofi baš i nemaju interesa za realitet, jer ga smatraju banalnim, profanim i vulgarnim, dok pravnici misle da nema smisla baviti se filozofijom, zato što je apstraktna, nerazumljiva i – beskorisna.

Iz tog su se razloga, vjerovatno, Daytonskim sporazumom počele baviti široke narodne mase. To je, naravno, i razlog zašto im to ne treba zamjeriti. Međutim, to je i razlog što od tog populističkog bavljenja Daytonskim sporazumom, koje podrazumjeva FBovsko pozivanje na pravljenje novog ustava, apel za ukidanje troglavog Predsjedništva, europsko pozitivno pravno insistiranje na rješavanju slučaja Finci-Sejdić, itd., neće biti velike koristi.

Realitetom, zbiljom bi trebalo da se bave umni ljudi. Jer, “filozofija je, budući da je pronicanje umnoga, upravo zato shvaćanje prisutnoga i zbiljskoga, a ne postavljanje nečega onostranoga, koje bi bogzna gdje trebalo biti…” (G.W.F. Hegel, “Osnovne crte filozofije prava”, preveo Sulejman Bosto, “Veselin Masleša” – “Svjetlost”, biblioteka Logos, Sarajevo 1989, Predgovor, str. 16) Zato će Hegel, naravno ne samo zbog učenih ljudi sa sarajevskog i inih bosanskih univerziteta, uzviknuti:

Što je umno, to je zbiljsko;

a što je zbiljsko, to je umno

A zatim, i:

Hic Rhodus, hic saltus.

Ali, avaj! Da bi se učeni ljudi mogli baviti onim zbiljskim, onim ovdje i onim sada, oni sami moraju biti umni. Sarajevski učeni ljudi zaboravljaju da je i ono ovdje, Rhodus, dio univerzuma, a sadašnjost, baš ovaj trenutak, dio vječnosti.

§ 2

Daytonskim sporazumom se, dakle, i ne pitajući za dozvolu, pozabavila filozofija prava, davno prije nego je i sklepan. G.W.F. Hegel, naime, u ”Osnovnim crtama…” izriče svoj sud o ovom pravnom čudu. Ako ne vjerujete, pogledajte. Ako se odlučite da pogledate, učinite to samo ako imate smisla za suštinsko. A ako pogledate, a ne nađete, onda – šta se može – nemate smisla za suštinsko.

Dayton accords je, smatra Hegel, rezultat ‘okolnosti’. Ustav u njemu sadržan ima “svoje značenje i svrsishodnost u okolnostima…”. (Ibidem, § 3, str. 28) Koje su to okolnosti u kojima je nastao Daytonski sporazum, a koje su mu odredile značenje i svrhu, pitanje je sad.

Okolnosti u kojima je nastao Daytonski sporazum i koje su mu dale, itekakvo, značenje i svrhu, bile su, malkice, rat i, uglavnom, zločini, mali i veliki, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i, kao najveći, mada skrojen po ICC mini modi i sveden samo na slučaj Srebrenice – genocid.

Zato je Dayton accords paradigma pozitivnog prava, a Ustav, u njemu sadržan, je pozitivan zakon. Samo, šta je ’pozitivno pravo’?

§ 3

Prije nego odgovorimo na ovo pitanje, i da bismo na njega odgovorili, da se još malo pozabavimo ‘okolnostima’. Okolnosti u kojima je nastao Daytonski sporazum, i koje su mu davale i značenje i svrhu, ni rat ni zločini, više ne postoje. Ergo, Daytonski sporazum je eo ipso izgubio i svoju svrhu i svoje značenje. Zato ni Daytonski sporazum više ne treba da postoji. Ovakav kakav jest Daytonski sporazum je izgubio svoj raison d’être. Za razliku od sarajevskih pravnika i filozofa, to stanovište izrazava Hegel. On kaže da takvi, ‘pozitivni’ zakoni, koji svoje značenje i svrsishodnost nalaze u okolnostima, sasvim logično, “imaju samo historijsku vrijednost, stoga i jesu prolazne prirode”. (Ibidem, § 3, str. 28) Daytonski sporazum, dakle, treba da ode, uz sve počasti njegovim vrijednostima, u – historiju.

Međutim, upravo zbog toga ne treba reći da je Daytonski sporazum negativan. Populističko FBukovsko mišljenje ne shvata da nije lijepo govoriti ružno. Dayton je mrtav, a to znači da je Bosna umrtvljena, a o mrtvacima treba govoriti lijepo, i s poštovanjem, zbog živih, onih koji su pravili Dayton, Amerikanaca, a i nas koji smo umrtvljeni, ili uspavani, ili se samo pretvaramo da smo uspavani, kao što je slučaj s pravnicima i filozofima. Šutnja učenih ljudi nije slučajna ni bez razloga, a halabuka širokih narodnih FB masa neće ih probuditi, jer se ne mogu probuditi oni koji se pretvaraju da spavaju.

§ 4

Daytonski sporazum, iako su se izmakle njegove pretpostavke – okolnosti, međutim, čvrsto stoji, a čvrsto stoji zato što nije tačno da on odgovara samo onima koji su krivi za okolnosti – rat i zločine, nego odgovara i onima koji su bili na strani žrtve, pa čak i same žrtve tih okolnosti. O toj strani Daytonskog sporazuma Hegel kaže: “Jedno pravno odredjenje dade se na osnovu prilika i opstojećih pravnih institucija, pokazati kao savršeno obrazloženo i konzekventno, a po sebi i za sebe ipak može biti nepravedno i neumno, poput mnoštva određenja rimskog privatnog prava…” (Ibidem, § 3, str. 26) I nemojte reći da on odgovara samo političarima i tajkunima. Daytonski sporazum odgovara i profesorima, i pravnicima i filozofima, a o “ratnim profiterima” među profesorima da i ne govorimo. To je razlog što se pravnici ne žele baviti pravednošću prava, tj. etikom, dok se filozofi bave etikom samo dotle dok ona ne postavi pitanje pravednosti zakona.

§ 5

Okolnosti koje su proizvele Daytonski sporazum, i u njemu sadržan vrhovni pravni akt jedne države, više ne postoje ali se zato uspostavljaju i umnožavaju ‘prilike i opstojeće pravne institucije’ koje ne dopuštaju da se on ukine ili prevaziđe, svejedno. U stvari, te ‘prilike i opstojeće pravne institucije’ su umnožene Daytonskim sporazumom. Umnožene su Ustavom koji je definirao Bosnu kao tronacionalnu državu, podijelio je na dva entiteta na nacionalnoj osnovi, od kojih je jedan, manji, jednonacionalan, a drugi, veći, dvonacionalan. Ovakva (ras)podjela zemlje i države Bosne je nastala na ‘okolnostima’ (ratu i zločinu) kojih više nema. U dvonacionalnom entitetu, koji je trebalo da bude dokaz o mogućnosti višenacionalnog političkog rješenja, te ‘prilike’ se dodatno umnožavaju njegovom podjelom na deset jedno ili dvonacionalnih kantona. Mada savršeno ‘obrazloženo i konzekventno’, ovo ‘pravno određenje’ (Ustav BiH) je i ‘nepravedno’ i ‘neumno’, baš kao i ‘mnoštvo određenja rimskog privatnog prava’. Podsjećajući na rimsko pravo Hegel u stvari cilja na građansko društvo: ne može se praviti građansko društvo na pretpostavkama – rimskom pravu, koje su proizašle iz rimskih okolnosti. Rimsko pravo, naime, “ne zadovoljava ni vrlo male zahtjeve uma” (Ibidem, § 3, str. 29); problem Evrope, one iz Hegelova vremena i ove savremene je u tome što za građansko društvo treba pravo koje će biti umno, barem minimalno. Daytonski Ustav, mada napravljen u Americi, i mada suprotstavljen američkim okolnostima, a i pravnim principima, je usklađen s evropskim okolnostima; problem Bosne je u tome što njen Ustav počiva na najboljim tradicijama pozitivnih pravnih osnova Evrope. Kad su Amerikanci pravili Daytonski sporazum, i Ustav, onda su ga, umjesto u skladu sa svojim principima, pa i okolnostima, pravili u skladu s evropskim okolnostima, i zato je ovaj, umjesto da bude pravedan i uman, tek pozitivan. Daytonski sporazum dakle nije proizašao iz američkog uma, nego iz svijesti koja je sa svjetla došla u tamu evropske pećine. Da bi se Bosna uskladila s evropskom idejom prava, Evropa mora doći do pojma prava i ozbiljiti ga. Evropa, a ne Bosna, mora zadovoljiti ‘zahtjeve uma’, makar minimalne, da bi Bosna bila umna. A to je predmet “filozofijske pravne znanosti”. (Ibidem, § 1, str. 20) Međutim, to je već zadatak prevelik i za evropsku filozofiju prava, a kamoli sarajevsku.

§ 6

Rimsko pravo je bilo pozitivno pravo, jer je počivalo na ondašnjim okolnostima, dakle ropstvu. Današnje evropsko pravo također je pozitivno pravo jer počiva na današnjim okolnostima, dakle naciji. Najzad, Daytonski Ustav BiH je pozitivni pravni akt jer počiva na evropskim okolnostima.

Hegel pravi paralelu između rimskog prava i zakonika evropskih država. “Tako npr. u rimskom pravu ne bi bila moguća nikakva definicija o čovjeku, jer se rob ne bi mogao supsumirati pod nju; u njegovu je stanju onaj pojam, štaviše, povrijeđen…” (Ibidem, § 2, str. 22) Pa zaključuje: “Hvala Bogu, u našim se državama može definicija čovjek – kao pravno sposobnoga – staviti na čelo zakonika – a da se ne upadne u opasnost da će se naići na određenja o čovjekovu pravu i dužnostima čovjeka koja protivurječe pojmu čovjeka.” (Ibidem, § 2, str. 23-24) Može li se, koristeći isti komparativni metod, napraviti paralela između Evrope i Bosne? Pokušajmo.

Tako, u današnjem primjeru evropskog pozitivnog prava ne bi bila moguća nikakva definicija o građaninu, jer se Francuz, Nijemac ili Italijan, kao pripadnici nacije, a pogotovo pripadnik neke nacionalne manjine, pa makar se on zvao Finci ili Sejdić, ne bi mogao supsumirati pod nju, tj. pod definiciju građanina. U njegovom stanju, stanju Evropljanina, a bolje je reći, jer je upitno da li takvo nešto uopće postoji – u njihovom je stanju, tj. stanju nacionalno definiranih, i manjinskih i većinskih, onaj pojam, tj. pojam građanina, štaviše, povrijeđen.

U Bosni nisu politički povrijeđeni Ustavom samo građani Finci i Sejdić nego i svi Bošnjaci, Srbi i Hrvati; u Evropi nisu povrijedjeni samo ‘građani’ Bosne, nego i svi tobožnji građani svih nacionalnih država. U Evropi nacionalnih država, a uz to još i kršćanski definiranih, antisemitizam, islamofobija, mržnja prema Ciganima, čak anti-amerikanizam, jednom riječju – ksenofobija, je napadna okolnost zbog koje Evropa ne može dalje od pozitivnog prava, dalje od ideje prava, do pojma prava i njegovog ozbiljenja.

§ 7

EU hipokritski postavlja pitanje Fincija i Sejdića, dok istovremeno jedna njena punopravna država članica čak ne priznaje ni postojanje manjina u svome društvu. Ono što Evropa traži od Bosne je upravo ono što Evropi nedostaje. Na stranu to, da je to upravo ono što je upravo Bosna imala prije Daytonskog sporazuma, i prije autohtono bosanskih nacionalističkih zločina. Bosanci su naime bili građani a da pri tome nisu morali biti povrijeđeni srozavanjem na nivo Bošnjaka, Srba i Hrvata da bi uopće bili državljani. Odgovornost Evrope se ne sastoji u tome što danas, kroz Office of High Representative, nije u stanju da regenerira multietnički karakter bosanskog društva kroz pravo koje će biti umno, jer to nedostaje i njoj samoj; Evropa je odgovorna zato što je dopustila da se pred njenim očima, u njenom središtu, nacionalizmom degenerira jedno društvo u kome niko nije bio manjina, zato jer niko nije bio većina. Evropa je odgovorna zato što je dozvolila da nestane jedina evropska ‘no man’s land’, zato jer je bila jedina evropska zemlja svih ljudi. Evropa je odgovorna zato što je dozvolila da pred njenim očima nestane jedno građansko društvo koje je moglo i moralo biti njen vlastiti uzor. Pravo ljudi da budu građani je u Bosni bilo zbiljsko i prije nego su došli do ideje prava. Do pojma građanina Bosanci su došli iz svoje egzistencije, koja nije bila ni jednonacionalna ni monoreligijska. Ili, da budemo dosljedni Hegelovu vokabularu: tamo se do duše došlo iz tijela. (Ibidem, § 1, str. 21)

§ 8

Ako Bosanci, mislim na one koji hoće promjenu Ustava, dakle Bošnjaci, zaista hoće građansku Bosnu, onda ne treba da čekaju na Evropu niti zavise od Republike “s”. Ako bošnjačka politička elita zaista hoće građansko umjesto nacionalnog, onda neka s tim počne na svom pragu, u svojoj avliji. Niko im ne brani da odustanu od svog entiteta zasnovanog na također nacionalnim okolnostima. Ako je građanin stanovište onih koji hoće da ukinu Daytonski Ustav BiH, onda to umno, pravedno i stanovište prirodnog prava može biti ozbiljeno barem na nivou danas jedno i dvonacionalnih kantona. Hic Rodus, hic salta!

§ 9

Daytonski sporazum je najviši, i stoga najocigledniji, primjerak ”zakona prava”. (Ibidem, Predgovor, str. 10, Dodatak)

Pored zakona prava postoje i ”zakoni prirode”. (Ibidem) Daytonski sporazum nije zakon prirode ili prirodni zakon.

Zato je vrlo važno, i nužno, ustanoviti šta to znači da Daytonski sporazum jeste to što jeste, naime ’zakon prava’ ili, preciznije – zakon pozitivnog prava, s jedne strane, i šta to znači, s druge strane, da Daytonski sporazum nije to što bi htio da bude, naime da nije ’zakon prirode’, ili, preciznije – zakon prirodnog prava. Evo kako Hegel objašnjava razliku između zakonâ prirode i zakonâ prava. ”Zakoni prirode su opći i važe onakvi kakvi jesu…Mjerilo ovih zakona je izvan nas i naše spoznavanje im ništa ne pridodaje, ne podstiče ih: proširiti se može samo naše saznanje o njima.” (Ibidem) Nasuprot ovih zakona stoje zakoni prava. ”Zakoni prava su ono što je postavljeno, ono što potječe od čovjeka…jer mu njegov interes uvijek govori kako bi trebalo biti…u zakonu prava stvar ne važi zato što ona jest, nego svako zahtijeva da ona mora odgovarati njegovom vlastitom kriteriju.” (Ibidem) Interesi su, dakle, ono što zakonima ne dâ da budu napravljeni onako kako um govori kako bi trebalo da bude. Zato su ’zakoni prava’ ne samo u sukobu sa ’zakonima prirode’ nego i tlo sukoba unutar pozitivnog prava kao sukob između ”onoga što jest i onoga što bi trebalo da bude” (Ibidem). Zakoni prava su stoga različiti; štaviše, isti zakoni prava se različito posmatraju i već kao takvi, različito viđeni, jer se posmatraju sa stanovišta interesa, a ne uma, izvor su sukoba. Zato će Hegel reći da ”već različitost zakonâ upozorava na to da oni nisu apsolutni”. (Ibidem)

§ 10

Daytonski sporazum dakle nije apsolutan; sve što nije apsolutno može se mijenjati. Treba ga mijenjati ne zato što je loš, jer on nije loš, nego ga treba mijenjati zato što su različite percepcije tog sporazuma i Ustava u njemu sadržanog. Promjena Daytonskog sporazuma je nužna zato što on podstiče različitost interesa. Kao takav Daytonski sporazum postaje izvor sukoba. Zato je Daytonski sporazum veoma loš. Ono što je u datim okolnostima bilo dobro, možda i veoma dobro, jer je zaustavilo rat, i zločine, sada je postalo veoma loše, jer može voditi novom sukobu, novom ratu, novom zločinu. To je ono što danas malo ko shvata, baš kao što je bilo malo onih koji su shvatali da Daytonski sporazum neće biti dobar ni onda kada je pravljen i potpisivan a kada je bio dobar. A bilo ih je. Malo, ali ih je bilo. Zato što je i tada bilo onih koji su znali da se zakoni mogu praviti i sa stanovišta prirodnog prava, stanovišta “zakona prirode”, stanovišta uma. Daytonski sporazum dakle nije dobar zato što je, dok je pravljen, mogao biti bolji, umniji, pravedniji. Daytonski sporazum, današnja Bosna, je mina koju je napravila nužda i samovolja. I nedostatak saznanja o zakonima prirode, nedostatak uma.

§ 11

Upravo u tome, u činjenici koja ”samovolju čini pravom, leži potreba da se temeljito uči spoznavati ono pravedno”. (Ibidem, str. 11) Da bi se moglo spoznati ono pravedno čovjek mora biti uman. Tek umni ljudi mogu praviti zakone koji su u skladu s prirodom, dakle pravedne zakone. “Umnost prava” je u suprotnosti “sa pozitivnom pravnom znanošću”. (Ibidem) Umnost prava se dakle suprotstavlja Daytonskom sporazumu. “Svaki čovjek ima prste, može imati kist i boje, ali zato još nije slikar. Isto tako je sa mišljenjem.” (Ibidem) Svi oni koji su smislili Daytonski sporazum, a naročito oni koji su ga potpisali, imaju mozak. Ali, to ne znači da znaju misliti. Svi među onima koji hoće da mijenjaju Ustav BiH, uključujući i Savjet Evrope, imaju mozak, prste, kist i boje. Ali, hoće li znati naslikati Bosnu, barem onakvu kakva je bila?

Ako je umnost pretpostavka Bosne, onda je Bosna pretpostavka Evrope. Zato se bojim za Evropu. Bosna bi mogla biti tek – kolateralna šteta.