Goran Sarić: Končite u mantijama

Povezani članci

• Marinko Čulić: Carstvo bagre
• Potraga za suosjećanjem u carstvu bešćutnosti
• Emir Suljagić: Nije cilj da neko četiri godine ima vozača
• Polemika: Dokle će bosanski franjevci trpjeti ultimativne tonove “hercegbosanaca”?
• Dežulović: Udario Vitez na Viteza
• Posvađani blizanci

Foto: Flickr

Nedavno sam, naime, na fb postavio link na tekst režisera Gradimira Gojera u kojem se ovaj obrušava na ovakav stav crkvenih mudrosera o katastrofi koja je zadesila naše krajeve. Dobio sam samo jednu reakciju. A i ona, najblaže rečeno, nije bila vesela. Glasila je: “Jedi govna”.

Piše: Goran Sarić

Piše mi ovih dana prijatelj iz Zagreba:

Jarane vozdra iz suhog i sigurnog

Ovo ti moram reć

Koliko god ružno zvuči ne mogu se oteti dojmu da je ova pošast zakasnila dvadesetak godina, nešto mislim, da je ono kad smo svi bili popizdili, došla ova vodurina i potopila nas, možda bi se i ohladili i zabavili stvarnim belajima, a i jasno bi znali čija je sila najviša, oću reć ko je TITO u ovim krajevima, mislim na ovo malo nama poznatog svemira

   Dan-dva nakon ovog maila kolega s posla, Holanđanin, šalje mi link na članak u ovdje veoma popularnoj tračerskoj novini De Telegraaf:

Poplave na Balkanu koje su odnijele na desetine ljudskih života i desetine hiljada ljudi natjerale u bijeg su Božija kazna nakon što je Končita Vurst pobijedila na Eurosongu. Ovo tvrde patrijarh Irinej i ostali poglavari srpske ortodoksne crkve.

   Bog je, po njima, poslao poplave kao “Božiju kaznu za njihove grijehe” ukazujući na pojave lezbijstva, homoseksualizma, biseksualizma i travestije. (Pedofiliju je izostavio – zašto li, zašto li? – GS)

   Bog ispire srpske grijehe, ustvrdio je.

   Nekoliko dana ranije istu poruku su u svijet odaslale njegove kolege iz Crne Gore. Poplave “nisu slučajnost, nego upozorenje.” Padavine su znak da ljudi moraju odbaciti ‘isusolike spodobe’ ”(…)

Posebno su se, dakle, obrušili na njenu/njegovu bradu i haljetak, što mi je, moram priznati, malo čudno. Ne nose li, naime, i oni, kao službeni outfit, upravo – brade i haljetke?!

Ali ništa čudno. Od ljudi za koje su Karadžić i Mladić heroji, ne može se ni očekivati ništa drugo nego da i poplave, preko leđa nesretne Končitice, protumače kao urotu protiv pravoslavlja.

   A da im stado slijepo vjeruje, pokazuje još jedan svježi primjer. Nedavno sam, naime, na fb postavio link na tekst režisera Gradimira Gojera u kojem se ovaj obrušava na ovakav stav crkvenih mudrosera o katastrofi koja je zadesila naše krajeve.

    Dobio sam samo jednu reakciju. A i ona, najblaže rečeno, nije bila vesela. Glasila je: “Jedi govna”.

   U potpisu: znanac iz Brčkog

   Dakle, čovjek koji me je “počastio” ovakvim menijem, doista vjeruje da nas je Svevišnji kaznio (i) zbog pjevačice koja je promijenila pol.

   Pobogu, zar nam je to jedini grijeh? To jest – ako je uopšte grijeh?! Jer, kome je, ma koliko i meni samom izgledala čudna i rogobatna, išta zlo učinila Vurstova?

    O porijeklu zločina i kazne bliža mi je, naravno, teorija mog zagrebačkog prijatelja. Nakupilo se, doista, puno drugih, puno težih grijeha u tefteru Svevišnjega. A da i ja, mada crveni “sa dna kace”, vjerujem da bi se On, ako ga ima, ponekad trebao dohvatiti “oklagije” i njome nas žestoko opaučiti govori, evo, i ova davna pjesma. Pisana je iz perspektive mrzitelja, onih koji se gnušaju svega što je drugačije:

B a l k a n   b l u e s   i l i t i   t e ž a č k a   o s v e t a

Zapali ih, molim te, Gospode, nek izgore na vatri
grijeha nji’ovi’.
Sagori!

Umlati ih, Bogo predobri,
nebeske ti oklagije,
gromom sažeži zanavijek nade im silne, rušilačke.

Udri i’, Gospode, kumim te, čime i kako stigneš:
kugom il’ glađu,
povodnjom, blijeskom munje, il’ možda šamarom vjetra
(pjesmom ti lijepom, šamanskom),
trag im u tragu sori poganom,
da bidne k’o da i’ međ’ nami nigdar nije ni bilo.

I, daj, bolan, kol’ko te grlo nosi – drekni odozgo,
svrh gora balkanskih:
da im se gaće zatresu,
prkna da im se kmečadiji usmrde,
da čuju već jednom ko Gazda je u doli ovoj
dok na nas k’o bijesna šćenad nasrću,
dok kidišu,
dok grizu,
dok ruše,
dok taru,
dok rasturaju i ravnaju,
sa zemljom dok nas sastavljaju.
Dok gnječe i gaze,
dok pale
(dok žare i pale)
po Izgnanstvu Adamovom.

A kad se umoriš,
ne brini! Sjedni! Otpočini!
Mi,
Tvoji,
na Tvoju sliku i priliku što smo,
mi ćemo ih slasno dokrajčiti,
s Tvojom milošću,
Dragi,
sa zemljicom
crnom
stručno
sastaviti.