Heni Erceg: Kobni zagrljaj

Povezani članci

• Najveća Parada ponosa u srcu homofobnog Balkana
• Čekajući „Klinta Istvuda“
• Socijalistička protiv kapitalističke Evrope
• Antifašistička liga: Milanović je jasno izrekao svoj stav kakvu Hrvatsku želimo danas i u budućnosti
• Esad Bajtal: Zločinci se slave kao heroji, žrtve se tretiraju kao zločinci
• Vedrana Rudan: Kad smrt ima plave oči

Da je kojim slučajem živ i da stanuje u Hrvatskoj, Nikola Tesla sigurno bi, kao puki siromašak, kopao po kantama za smeće, jer čemu uopće znanost, imaginacija i slične trice u zemlji u kojoj su znanje, rad i radnici tek prezira vrijedne, luzerske kategorije, dok se samo jedan posao smatra unosnim i respektabilnim. To jest profesionalna ljubav prema domovini. Jest da su djelatnici u toj profesiji u pravilu neznalice, neobrazovani tupavci svih vrsta, ali njihova je prednost upravo snaga ljubavi kojom salijeću voljenu domovinu, evo, već dvadeset godina, kao neku Aladinovu pećinu, obilaze je, gurkaju se, oblizuju nad svim tim zlatnicima i srebreninom, da bi se na koncu ispostavilo kako je Hrvatskoj od siline njihovih zagrljaja naprosto pukla kičma. Svi ti snažni muževi, ti uličari preobraženi u tobožnju elitu, godinama svoju voljenu stežu jednom rukom oko vrata, a drugom joj prazne đepove, javno je obožavaju, a intimno preziru, kao izdašnu glupaču koja i ne zna koliko je prevarena.

Stoga nikoga posebno ne impresionira svježe hapšenja oveće grupe šefova Hrvatskih autocesta, sve dokazanih rodoljuba, koji su gradnju mreže autocesta iskoristili za besramnu pljačku, jer ta je afera ionako samo dio priče o adoraciji države koju ćemo krasti onoliko koliko nam prilike dopuštaju, a u slučaju cestogradnje one su bile naprosto sjajne za sve te direktore, državne tajnike… podužu mafijašku hobotnicu, na čijem je čelu bio nedodirljivi ministar u bivšoj desnoj vladi, a sada ugledni gradonačelnik Zadra. Od cifri pokradenog novca boli glava, upravo kao i od onih pet milijuna eura izvučenih iz Hrvatske gospodarske komore koja se financira prisilnom naplatom članarina od svih privatnih poduzetnika, a čiji čelni čovjek činjenicu da je upravo uhapšena šefica njegova kabineta, šeretski komentira kako muž zadnji saznaje da ga žena vara. Taj Nadan Vidošević želi naime kazati kako on pojma nije imao o krađi tolikog novca pred vlastitim očima, i prodaje, eto, tu maglu čovjek čije se bogatstvo mjeri u milijunima eura, sve stečeno protekla dva desetljeća, dok je, uvijek kao državni činovnik i miljenik tadašnjeg predsjednika Tuđmana, Hrvatsku zaljubljeno stezao oko vrata, s rukom duboko u njenim zalihama, birao funkcije unutar sistema ili partije, da bi se konačno ustoličio za doživotnog predsjednika Gospodarske komore. Okružio se s čak 400 poslušnih zaposlenika, upadao iz afere u aferu, i izlazio još moćniji, s osmjehom koji uvijek poručuje samo jedno: nitko mi ništa ne može!

I doista, i sada kada se hapse Vidoševićevi najbliži suradnici, njegova je drskost impresivna, on svoje enormno bogatstvo: vile, stanove, ogromnu kolekciju vrijednih slika… lakonski objašnjava svojim poslovnim sposobnostima, mada ni dana nije radio u privatnom sektoru, i dakako ne propušta naglasiti kako je sve činio samo za Hrvatsku.

Ako pak niste bili u prilici glamurozno promovirati svoj patriotizam i istodobno iz neke državne firme izvlačiti onoliko novca koliko vam treba, e, da biste se našli na Forbesovoj listi uspješnih Hrvata, postoje u ovoj blesavoj zemlji i legalni načini da se naplati isti taj kurentni nacionalni patos. Pa tako čak i oni koji su, povijesno i moralno gledano, u jednom davnom ratu bili na zločinačkoj strani, uživaju pristojne penzije, i to temeljem tek jednog papirića što ga izdaje Hrvatski državni arhiv, to jest potvrde da je taj i taj u nekom razdoblju od 1941. do 45. bio u ustaškoj, dakle, fašističkoj vojsci, te da je ratovao za voljenu Nezavisnu državu Hrvatsku. I eto nagrade, eto penzije u iznosu većem od onoga što ga na kraju puta dobiju oni koji su marljivo crnčili čitav život. Temeljem tih bizarnih potvrda, mirovine u Hrvatskoj uživa više od 13 tisuća pripadnika ustaških jedinica, te članova obitelji koji nakon njihove smrti imaju pravo na mirovinu. A šuplji državni proračun to godišnje košta čak 50 milijuna eura.

Ako se pak pripadnost fašističkoj vojsci ne može pronaći u dokumentaciji Državnog arhiva, problema ipak nema, dovoljno je priložiti fotografiju u ustaškoj uniformi, potpis dva svjedoka i uvjerenje koje – to je upravo najzanimljiviji dio priče – izdaju dvije udruge veterana i domobrana. Točnije, udruge građana!

Tako i ova, lijeva vlada, koja se inače pred svjetom rado zaklinje u antifašističke vrijednosti Hrvatske, i danas priznaje zakon, donesen još 1993., a kojim se nagrađuju pripadnici ustaške vojske, eufemistički nazvanom „domovinskom vojskom“. Čije i kakve domovine? One utemeljene na rasnim zakonima, progonima i logorima, čije se bolesne ideologije Hrvatska do danas nije rješila.

Jer upravo se takvim i sličnim zakonima ovdje godinama gradi lažni mit o patriotizmu, koji podrazumjeva da je u ime domovine svaki zločin, svaka svinjarija, ne samo dopuštena, nego će još biti i adekvatno nagrađena. I nije onda čudo da je Hrvatska, s jedne strane u strasnom zagrljaju pripadnika jedne davne fašističke vojske i one gomile „patriota“ iz rata devedesetih, s druge tolikih državnih stjenica, političkih kriminalaca i „uspješnih“ menadžera, zapravo invalidna država, potpuno polomljenih kostiju. Bez naznaka adekvatnog, skorog izlječenja.

Mladina