Prije neki dan put me donese u Bileću. Lijepi, mali, hercegovački grad, na samoj granici sa Crnom Gorom. U Hercegovini nemaju dva slična mjesta, svaki je orginalan i stoji sam za sebe. Tako Bileća nije smještena u nekoj ravnici, kotlini, polju, iako takvih lokacija u njenoj okolini ima u izobilju. Bileća leži na svojevrsnoj kosi, padini, uz samo brdo, koje izgleda kao dio nekog većeg planinskog masiva. Ne treba mnogo da shvatite da je neobičan položaj mjesta ustvari pametno rješenje. Blizina brda i planine, te taj poluskriveni položaj na kosi, mjesto štiti od jakih vjetrova koji haraju tim krajem dobar dio godine.
Prije nego što sam primjetio neku od napuštenih tvornica koje su prije rata prehranjivale grad ili neki od zanimljivih sakralnih objekata, u oko mi upade interesantna marketinška kampanja. Na svakom koraku sa velikih jumbo plakata smješi se dobro poznati lik Vojislava Šešelja. Poruka na plakatu je još interesantnija, „Nećemo EU, hoćemo Šešelja“.
To mi je bilo dovoljno. Nije me posebno zanimalo u kom kontekstu su plakati postavljeni, ko stoji iza njih, da li je sve povezano sa predstojećim lokalnim izborima, da li je sve to vezano samo za ovu opštinu ili je dio nečega većeg. Ni jedno slično pitanje nisam postavio ni sebi ni nekom drugom. Mučila me je samo jedna, primarna, ljudska, više tegoba, nego nedoumica. Šta je skrivio neki grad, opština, entitet, država, regija, u osnovi neki obični i normalni ljudi, da ih se u proljeće 2012. godine plaši evropskim integracijama, a veže i uzdiže uz neki mračni lik iz najsvježije i najmračnije prošlosti. Dio kojeg eksperimenta smo svi mi, a posebno ti nesretni ljudi u Bileći, te kakav rezultat se priželjkuje na kraju njega?
Sjećam se da sam prije nekoliko godina na nekom tv programu gledao jednu naučnu emisiju u kojoj su porodicu hrčaka tretirali raznim muzičkim pravcima. Jedan dan bi im puštali ozbiljnu muziku, drugi dan techno, treći dan country, četvrti dan nešto četvrto. Grupa naučnika je posmatrala kako različita muzika djeluje na tu grupu hrčaka, na njihov apetit, seksualni nagon, agresivnost, raspoloženje.
Šta će postati za desetak godina od tih malih prvačića koji su baš tog petka došli na upis u prvi razred Osnovne škole „Petar Petrović Njegoš“ u Bileći?! Po čemu će se razlikovati ili još bolje, po čemu će nalikovati na svoje vršnjake koji su istog dana prolazili isti proces u mom naselju, u Osnovnoj školi „Mujaga Komadina“ u Mostaru?! Hoće li se ta djeca ikad igdje sresti, makar u Pragu ili Budimpašti na maturskom putovanju?!
Ne mislim da na nekim drugi merdijanima, hiljadama kilometara daleko od Bileće i Hercegovine nema eksperimenata nad ljudima, procesa sa društveno političkom pozadinom. Samo da su ovi naši bar malo ljepši, s manje krvi u prošlosti i više svijetla u budućnosti. Kad ljude uvjeravaju u nešto, što bar to nešto nije pozitivno, široko prihvaćeno, ambiciozno, normalno.
