Hrvati su još 1102. shvatili ono što će Njemci i Francuzi shvatiti tek u XX stoljeću

Povezani članci

• Povampireni fašizam na delu: MUP RS vraća u službu logorske čuvare iz rata!
• Hudovišne izmišljotine
• Goran Pandža: Vrijeme je za „Dayton 2“
• Odgovor Viktoru Ivančiću, ili bolje kaktus nego krumpir salata
• SREBRENICE, IMAL’ KRAJA?
• POLITIKA, INTELIGENCIJA, PROVINCIJA…

Foto: Anto Magzan/Pixsell

Problem s lažima nije u tome što je laganje nemoralno, nego što je nepraktično i u konačnici šteti lažljivcu jer mu otežava snalaženje u stvarnosti.

Piše: Vuk Perišić

Konačno. Europska unija ima novu državu-članicu. Granice Hrvatske sa Slovenijom i Mađarskom postat će mekše i slobodne za promet roba. Hrvatskoj vladajućoj eliti bit će umanjena moć i manevarski prostor ,tako da građani neće biti prepušteni na milost i nemilost njenoj samovolji. Hrvatska bi mogla postati privlačna privatnom investicijskom kapitalu, a drastične povrede ljudskih prava postat će nemoguće.

Ipak, nešto nedostaje. Ako se u modernoj Europi 2013. istine više ne izgovaraju pod vješalima, kako je Krleža zapisao 1935. u svojem eseju ‘Evropa danas’, i ako je Europa domovina racionalizma, sumnje i kritičkog mišljenja, možda bi bilo prigodno Hrvatsku – preciznije, interpretaciju Hrvatske koju nameću političke i medijske elite – podvrći toj, zasigurno najljepšoj osobini europske civilizacije.

Kontinuitet od 1990?

Trijumfalizam i slavlje bili su protokolarno neizbježni, ali poslužili su i za pokušaj pomirenja proturječja između onog nedemokratskog i antieuropskog projekta koji je započeo 1990. i opsjedao se uspostavom granica, s jedne, i pristupanja zajednici demokratskih država čiji smisao je u dokidanju granica, s druge strane. Proturječje se pokušava razriješiti mantrom kako je upravo ta Unija ‘ono što smo oduvijek htjeli’ i kako između nacionalističke implozije iz devedesetih godina i pristupanja Uniji postoji ni više ni manje nego kontinuitet. Paradoksalno je da u toj mantri ima – usprkos svemu – nečeg izvorno europskog, nečeg beckettovskog, nečeg na tragu najboljih tradicija teatra apsurda. Ta je laž toliko dirljiva u svojoj naivnoj drskosti da zapravo i nije iritantna koliko bi mogla biti.

Ali ipak je laž. Problem s lažima nije u tome što je laganje nemoralno, nego što je nepraktično i u konačnici šteti lažljivcu jer mu otežava snalaženje u stvarnosti. Drugim riječima, dvojbeno je hoće li građani Hrvatske ‘imati koristi’ od Unije ako će se hrvatsko članstvo preobraziti u propagandni povod za stvaranje novih zabluda i nesporazuma.

Primjerice, suverenost i nacionalni identitet. Sa takvim i sličnim pojmovima barata se kao s neupitnim aksiomima, a da nitko zapravo ne zna kakav je njihov stvarni sadržaj, imaju li ikakvu racionalnu i utilitarnu svrhu i jesu li uopće suvisli, ili, pak, zaslužuju temeljitu demistifikaciju. Rasističke teze o ‘Balkanu’ bolje je i ne spominjati.

Integracija kao sudbina malenih

Pristupanje Uniji bilo je i prigoda za duhovito podsjećanje na Krležinu kletvu o hrvatskoj politici u trajnoj potrazi za gospodarom. Krležu je, a to mu se znalo dogoditi, zanijela ljepota paradoksa pa je gorko i nepravedno promašio meritum. Nisu hrvatski političari koji su tragali za državnim okvirom u koga će integrirati Hrvatsku bili snishodljive sluge nego prisebni ljudi koju su uočili jednostavnu istinu da je politička, ekonomska i kulturna integracija jedini razumni izbor za ovu malu, slabo naseljenu provinciju s oskudnim resursima. Još 1102., 1527. i 1918. znali su ono što će Francuska i Njemačka shvatiti tek pedesetih godina prošlog stoljeća i to nakon što je njihova suverenost koštala Europu desetke milijuna života. Hrvatske zajednice s Ugarskom, Austrijom i Srbijom bile su anticipacija europskog ujedinjenja. Oni koji tvrde da se Hrvatska vraća sebi nemaju pojma koliko su u pravu jer je Hrvatska u Austro-Ugarskoj i Jugoslaviji imala ono što će Europa u zajednici za ugljen i čelik tek otkriti i to sa zakašnjenjem. Supilo, Trumbić i Bakarić pojmili su moralnu, političku i ekonomsku superiornost integralizma prije Adenauera i De Gaullea. Hrvatska se pristupanjem Uniji vraća svojoj bogatoj integralističkoj tradiciji na koju može biti ponosna. Utoliko je prvi srpanj 2013. doista konzekvenca jednog kontinuiteta kojeg je devedesetih godina privremeno usporio stjecaj nesretnih okolnosti.

Kako bilo, zajednica država nastala na tragu Kantove vizije Vječnog Mira i federacije liberalnih republika počela se širiti prema jugoistoku, a Hrvatska je stekla preduvjete za tranziciju iz mita u logos i sanaciju civilizacijskih i ekonomskih posljedica magle u koju je zalutala 1990. Šanse postoje. Zoran Milanović je po prvi puta u životu održao dobar govor.

T-portal