Ideja o državljanima RH kao političkim Hrvatima – loša ideja

Povezani članci

• Milo, Sadame
• Miloš Vasić: Srbija i Libija
• Reis Efendija u zemlji čudesa
• Mediji u bivšoj Jugoslaviji pod kontrolom nacionalističkih elita
• Konačni potop Jadranke Kosor: Samo dva posto građana vjeruje premijerki Kosor
• Dobro jutro Mostaru, Sarajevu i Banja Luci

Ruža Tomašić i Kolinda Grabar Kitarović Izvor: Pixsell, Autor:Jurica Galoić

To su neki od mojih argumenata zbog kojih odbijam nametanje Perišićeve ideje, a u danim okolnostima to ni ne bi bilo negoli nametanje, s eventualno dalekosežnim posljedicama. Tim prije što stav podupire desnica, ne zbog smanjenja napetosti već promocije vlastite vizije “hrvatstva”. U principu, međutim, nemam ništa protiv takve ideje – ali u pravo vrijeme, uz prihvaćanje sviju koje bi tangirala.

        Prijateljica me uputila na komentar Vuka Perišića „Ideja o državljanima Hrvatske kao političkim Hrvatima uopće nije loša“, na nastojanja nove hrvatske predsjednice kao i zastupnice u EU Parlamentu Ruže Tomašić, o nipošto novoj ideji tzv. „političkog hrvatstva“. Sam komentar me toliko ne zanima, a suština mu je dana u naslovu s rezimeom na kraju teksta, koji ideju i njeno trenutno prihvaćanje tretira kao implicitno utopijsku (ne znam dali to autor shvaća):

„Je li i stav da etnički Srbi, Bošnjaci, Talijani i ostali trebaju izgubiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj moralno besprijekoran? Jest, ali samo pod uvjetom da i etnički Hrvati izgube status nacionalne većine.“

Perišić se između nekoliko dobrih komentara (ipak, u osnovi liberalno kapitalistički orjentiranih) zna izgubiti, što se desilo i sada. Nešto sam proširio svoj odziv na članak, poslan prijateljici.

Draga N,

        poznat mi je tvoj stav i s njim se sasvim slažem, on je u potpunosti prirodan:

„Sve iz temelja stoji na krivim nogama. Ja se držim onoga da su sve zajednice koje su veće od seoske izmišljene zajednice – to znači i etnos i narod i nacija. I držim se onoga da je svaki čovjek mješavina svačega. A pojmovi etnos, narod, nacija služe za političke manipulacije.“

Sa Perišićem pak se ne mogu složiti iz više razloga, realne a ne neke moje desničarske prirode. Kao prvo, Hrvatska bi se trebala ustrojiti kao građanska država – a to znači uz referendumski pristanak svih građana. Etnički Hrvati teško da bi imali išta protiv, jer su ogromna većina nakon provedenog etničkog čišćenja. Dočim, vjerojatno se i ti prisjećaš kako je pri kraju Jugoslavije postojao prijedlog da se ona redefinira u tom smjeru – Hrvati su ga bez premišljanja odbili, objašnjavajući to strahom od “majorizacije”. E, sad kad čine većinu, počinju vitlati idejom kojoj su se prije toga stubokom protivili; ideja građanske države međutim ne bi smjela ovisiti o strahu od majorizacije (sad bi trebale strahovati nacionalne manjine!) već bi trebala biti najprirodnije civilizacijsko, ljudsko, etičko dostignuće. Vjerovati takvima kakve sam opisao je meni praktično nemoguće, pa to ni ne činim.

        Kao drugo, dok bi se to u Hrvatskoj licemjerno prihvatilo, u Srbiji i BiH – kad bi uopće u doglednoj budućnosti razmišljali o tome – prvo bi se spotaklo na protivljenju tamošnjih Hrvata! To je jasno kao dan. Da ne spominjemo reakcije hrvatskih i bosanskih Srba, kao i Bošnjaka tek nedavno konstituiranih pod tim imenom. Izolirano od ostatka regije uvođenje “političkog hrvatstva” (a sasvim sumnjam da bi se neko izjašnjavao kao “znate, ja sam politički Hrvat a inače Srbin, Talijan,…”, dok bi ga dokumenti prislili da se izjašnjava kao Hrvat, bez navođenja njegove etničke pripadnosti) je u desničarskoj prevlasti širom regije iluzija. Dodamo li tome kako bi desnica to odmah iskoristila na najpodlije načine, primjerice: “u Jasenovcu su najviše stradali Hrvati!” i slično – što bi beskrajno iritiralo već iziritirane, Srbe prvenstveno a možda i druge manjince, ja se protivim takvoj ideji. Na ovom prostoru (prostorima) i danas.

        Čisto formalistički bismo takvim uvođenjem navodno stabilizirali stvari, u suštini ih još više destabilizirajući. Mislim da nikome ništa ne treba nametati, ni hrvatskim Srbima, ni srpskim ili bosanskim Hrvatima; a kad se oni sami s time slože (na referendumu posebno raspisanom za svaku manjinu), ne bih imao ništa protiv. Takve prijedloge gledam kao najobičnije iluzije koje odvraćaju društvo od rješavanja pravih problema: ekonomije, desničarenja, klerikalizma,…, čije bi rješavanje (ali u širem kontekstu regije) po samoj prirodi stvari stvorilo atmosferu da se poboljšaju i međuetničke napetosti. Prostim propisom, slovima na papiru, to je iluzorno i pokušati a kamoli vjerovati u uspjeh ako se i nametne.

        Etnička pripadnost zaista bi spadala u lična ljudska opredjeljenja (poput vjeroispovjesti) kad ne bi većina na ovim prostorima vitlala njima kao znakom svoje bog zna kakve prednosti i pameti, ustvari erazmovske ludosti. Međutim, realnost se ne može ignorirati i tek tako promijeniti propisom, stoga vjerujem da je prvo potrebno smiriti prevladavajuće strasti, i vrlo postupno graditi građansku državu, koja se ni ne stvara prekonoćnim proklamiranjem njenih stanovnika „političkim Hrvatima“. Uostalom, kako god gledali na nacionalne manjine, one postoje u svim zemljama svijeta i o njima službena politika – ukoliko ne želi konflikt (zbog zamagljivanja svojih grešaka i lopovluka) kao neki eksponenti hrvatske politike – vodi, zavisno od političkih prilika u zemlji, više ili manje računa. Prvo bi trebalo poraditi na napuštanju prevladavajuće identifikacije Hrvat=katolik, Srbin=pravoslavac, Bošnjak=musliman,…, a potom na ublažavanju dojma o važnosti vlastitih etniciteta, mijenjanjem ekonomskih i političkih prilika u pozitivnom smjeru, što bi stanovništvo uvjerilo u arhaičnu besmislenost takvog stava.

       Lično me iluzija etničke pripadnosti uopće ne zanima niti zamara (sem kad gledam što sve ljudi jedni drugima rade zbog nje); sasvim sam zadovoljan samo svojim imenom i prezimenom te atribucijom “čovjek”, težeći u životu makar malo povećati njeno početno slovo – uostalom, kao i ti. Kod vađenja nove osobne iskaznice tražio sam da me se uvede kao neopredjeljenog (naravno, do takvog stava sam postepeno dolazio). I sad, dok je to u Jugoslaviji bilo moguće, ovdje su mi mrtvo hladni odvratili da to ne ide, jer kompjuter ne prima takav zapis. Pa me uveli kao “ostali”: stoka, amebe, Marsijanci i narodni neprijatelji. Kao što su u BiH uz tri konstitutivna naroda ostali samo “ostali”, i vladajućoj eliti ne pada ni na pamet provedba odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci. Raduje me da ti je sasvim jasno – u što nimalo nisam sumnjao – iz kojih razloga to „dvije Gracije“ zastupaju, samo mi je nejasno zašto se Perišić prihvatio tog vrućeg, a u osnovi nevažnog krumpira.

        Eto, draga prijateljice, to su neki od mojih argumenata zbog kojih odbijam nametanje Perišićeve ideje, a u danim okolnostima to ni ne bi bilo negoli nametanje, s eventualno dalekosežnim posljedicama. Tim prije što stav podupire desnica, ne zbog smanjenja napetosti već promocije vlastite vizije “hrvatstva”. U principu, međutim, nemam ništa protiv takve ideje – ali u pravo vrijeme, uz prihvaćanje sviju koje bi tangirala.