Idemo u šumu!

Povezani članci

• “Kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost!”
• Bilješka o smeću
• Dječji logor u Sisku 3.8.1942. – 8.1.1943.
• O šupcima i diktatorima
• Sveto pismo evanđelista iz Banskih dvora
• Fernando Cardenal, odlazak teologa osloboditelja

Konačno se i to dogodilo. Hrvati su se probudili! Dali poneseni bosanskohercegovačkim primjerom ili im je već dozlogrdilo zlopatiti se pod svojim vlastima, sasvim je svejedno. Tijekom, kako oni kažu „sedmogodišnje krize“, koju vlast slizana s kapitalističkim poslodavcima samo produbljuje svojim antiradničkim zakonima, radnici su izdani od onih koji su došli na vlast njihovim glasovima. Doduše, kriza traje ima već dobrih dvadesetpet godina, ako ne i dulje, ali to i nije važno. Jer, led je krenuo! Poučeni propalim primjerom svojih susjeda koji su se izrabljivanju odlučili suprotstaviti na gradskim ulicama, što se u konačnici pretvorilo u fijasko beskonačnih diskusija u debatnim klubovima, Hrvati su shvatili. Jedinu mogućnost pobjede stvari za koju se zalažu, pronašli su u više no pola stoljeća starom primjeru jugoslavenskih komunista. Odmetnuti se u šume! Do zuba naoružano, nekoliko stotina prvoboraca radničke klase, stotinjak puta više od osnivača legendarnog Sisačkog partizanskog odreda, predvođeno budućim narodnim herojima i vitezovima hrvatskog naroda, pa je red da im navedemo imena (Krešimir Sever, Mladen Novosel, Damir Jakuš, Vilim Ribić) – odmetnulo se u šumu, shvaćajući prednosti svoje borbe među grmljem i stablima bukvi, javora i kestenova, u odnosu na ulične sukobe sa zaista ništavnim izgledima. Za svoju pravednu borbu protiv gnjusnih izrabljivača uspjeli su pridobiti i prividno njene istaknute čelnike, ustvari ilegalce inkorporirane u vlast: predsjednika Republike Ivu Josipovića i zagrebačkog gradonačelnika Bandića. Poneseni entuzijastičkim elanom, već su postigli istaknute uspjehe u svojoj antikapitalističkoj i antifašističkoj borbi – što je zabilježio i Šime Strikoman, poznati umjetnik na podružju „milenijskih fotografija“. Tako će herojska dodjela crvenih kartona nenarodnoj vlasti protiv koje je pokrenut svenarodni ustanak, zauvijek biti zabilježena za potomstvo kao svijetli primjer hrvatske progresivne svijesti, u inače ne baš pretjerano svjetlim povijesnim analima.

Nakon ove nezapamćene pobjede, suvremeni partizani povukli su se među šipražje Maksimirske šume, gdje je pripremljeno čak 50000 porcija graha, što rječito ilustrira kakvu podršku očekuju od naroda. Dodajmo tome, da se i u jednom od desničarskih bastiona, Splitu, zagrebačkim prvoborcima – prema još nepotvrđenim vijestima – pridružio otprilike isti broj ustanika. U šumu odmetnuti prvoborci revolucionarnog pokreta zaklinju se, da neće položiti oružje do svoje konačne pobjede nad silnim porcijama graha (doniranog od Ivice Todorića?) zalivenog dobrom kapljicom. A potom će ubojite transparente s još ubojitijim prvomajskim parolama, smjestiti u skladište pod svojom kontrolom, jer – nikad se ne zna. Poražena vlast mogla bi kontrarevolucijom do idućeg 1.maja ponovno zajahati radničku grbaču.

P.S.

Poslije pobjede, narodno veselje. Pozvani i prijatelji i neprijatelji, o svom trošku.