Jadi druga Hamdije

Povezani članci

• CIK BiH odlučio: Lokalni izbori pomjereni za 15. novembar 2020. godine
• Angela Merkel za povijest
• KADEROVO PISMO BiH JAVNOSTI
• Viktor Ivančić: Gramatika rulje
• Kolinda u Jasenovcu ne smije šutjeti
• Heni Erceg: Svjetlo riječi

Reći da je u Bosni i Hercegovini politika najprivilegovanija egzistencija i najunosniji privatni biznis, a da je ta ista politika, s druge strane, najopakija legitimna štetočina po ovu zemlju, isto je tako banalno kao i reći da poslije subote dolazi nedjelja.

Piše: Gojko Berić

Uprkos tome, uprkos činjenici da su standard i privilegije većine onih kojima je politika profesija u obrnutoj proporciji sa njihovim sposobnostima i rezultatima rada, ili upravo zbog toga, tragikomična je njihova upornost da se nipošto ne maknu sa svojih mjesta, već nastavljaju da zajedno s nama plove na “Titaniku” kojim upravljaju i kojem prijeti potonuće. Dosta tog svijeta koji sjedi u klupama ove ili one vlasti političke partije su pokupile “s ulice”, iz naših sokaka i haustora, iz raznih kancelarija i liječničkih ordinacija. Oni su slika i prilika samih birača, njihove socijalne i obrazovne strukture. Većina ljudi ulazi u politiku iz ličnih interesa, ali ih birači kao takve ne prepoznaju, jer im je sistem nametnuo da glasaju za stranke, a ne za premijere ili ministre.

Psiholozi tvrde da pojedinci iz akademske zajednice traže u politici kompenzaciju za neispunjene ambicije u vlastitoj struci. Bilo kako bilo, mnogo je lakše sjediti u nekom od tri bosanskohercegovačka parlamenta, grickati sjemenke i dizati kartone sa oznakama “za” i “protiv”, čak slagati pasijans na službenim laptopima i na kraju svakog mjeseca prebrojati za naše prilike enormno visoke nezarađene zarade, nego kao stomatolog provoditi na nogama po osam sati dnevno, ili raditi na klinici kao hirurg, onkolog ili ginekolog, ili biti direktor neke škole. Zato će politika uvijek biti privlačna i onima koji za nju imaju talenta i onima koji ga nemaju. Sve su to poznate stvari. Istina, postoji ono što se zove odgovornost, kao što postoji i institucija ostavke u slučajevima kad je ona podrazumijevajuća, ali to u našem političkom miljeu zvuči kao gotovo nemoguća priča.

Vesna Pešić, jedna od najistaknutijih figura građanske Srbije, one čije je oličenje bio Zoran Đinđić i koja se praktično raspala, kaže u jednom intervjuu: “Ova vlast znači praktično sve: da držite i život i smrt u rukama. Pošto je sada u Vladi, navodno, proevropska politika, onda postoji nekakvo opravdanje da oni, tobože, vode njihovu politiku, a u stvari hoće da dođu na izvor života i smrti. Ovde ništa ne funkcioniše izuzev vlasti. E, onda idemo u vlast. Prema tome, svakome ko ima nešto i ko hoće da zadrži svoj položaj i ono što je stekao, najvažnije je da uđe u vlast. Svima njima nema života izvan vlasti.” Ako je tako u proevropskoj Srbiji, ako ni tamo nema života izvan vlasti, kako je tek u neevropskoj Bosni i Hercegovini! Ovdje čak ni vlast ne funkcioniše, osim što raznim marifetlucima pokušava ostati na nogama. Shvatanje prema kojem izvan vlasti nema života dobilo je praktičnu potvrdu i u Bosni i Hercegovini, nakon što su 7. februara gnjevni građani Tuzle i Sarajeva izašli na ulice. U međuvremenu su pale četiri kantonalne vlade, ali je front otpora suštinskim promjenama i dalje veoma širok.

Naši političari uvjeravaju javnost da su za ovu zemlju korisni samo ako su na političkim funkcijama, pa ispada da su sve to ljudi bez vlastitog zanimanja i da izuzev politike nemaju druge kuće. Poruka glasi: ne tjerajte nas, jer mi nemamo gdje da se vratimo. Dirljiv je i komičan slučaj Hamdije Lipovače, doskorašnjeg Lagumdžijinog gubernatora Unsko-sanskog kantona. Lipovača je u politiku ušao 2002. godine, kao asistent na Pravnom fakultetu u Bihaću. U dva mandata je biran za načelnika Općine Bihać, a potom za premijera pomenutog kantona. Sebi je pridodao i resor ministra policije. Imao je nekoliko političkih gafova, pa je tako dao podršku ratnom komandantu Hamdiji Abdiću Tigru, osumnjičenom za ubistvo generala HVO-a Vlade Šantića. Na protestnom okupljanju u Bihaću aktivisti Bosanskog proljeća zahtijevali su njegovu ostavku, ali je Lipovača njihov zahtjev bahato ignorisao. Potom je, navodno, pobjegao s porodicom iz Bihaća, ali se sutradan pojavio pred novinarima, okomivši se na one “koji su mi poslali rulju od stotinjak huligana da zapale moju kuću i ubiju moju djecu”. Lipovača je postao paradigma paranoične borbe za opstanak u vlasti, ali je ipak morao podnijeti ostavku, nakon koje se grčevito drži tehničkog mandata. Sudeći prema njegovom imovinskom kartonu, on je bogat čovjek, ali to ne umanjuje jade druga Hamdije. Biti otjeran iz vlasti izaziva kod nekih ljudi napade bjesnila.

Naša politička kasta ne imponuje ničim osim sposobnošću da, koristeći sistem i zakone koje je sama stvorila, u mraku raznih marifetluka uvećava svoje bogatstvo. Ideološke razlike unutar nje ne igraju pritom nikakvu ulogu. Politički pragmatizam doveden je do savršenstva, pa nije čudo što se smrtni neprijatelji odjednom počnu grliti i čašćavati prestižnim položajima, a prijatelji jedni drugima zabadati nož u leđa. I najneprirodnije političke koalicije postale su prirodna stvar. O tome najbolje svjedoči geneza frankenštajnovske vlasti koja je u Federaciji BiH začeta nakon izbora 2010. godine. Ali, ko želi opstati u politici, mora biti spreman na zagrljaj s đavolom. Evo kako taj odnos doživljava još uvijek relativno mlađani Aleksandar Vulin, radikalni srpski ljevičar, inače direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju: “Politika je kurva od hiljadu dolara na sat. Ne postoji oblast u ljudskom angažovanju koja može ispuniti sve što može ta kurva, ali ona se ne zaljubljuje. Kada prođe noć za koju ste platili, ona odlazi”.

Da je politika kurva, to je prastara stvar. Ali od mnogih, pa i od gospodina Vulina, obožavana kurva.

oslobodjenje.ba