Jelena Svilar: Što je meni Balkan – vrijeme je da mijenjamo noć za dan

Povezani članci

• Kairo je morao pasti
• Jože Mencinger: YU-sindrom hara Europom
• Bilježnica Robija K.: Špiro i Frane
• Boris Dežulović: Priče iz ženskog zatvora
• Mit kao zamka ili kao sudbina 
• Oliver Frljić: Hrvatska je ozakonila fašizam

Ne znam kako vi, ali ako zatvorim oči bez problema mogu vidjeti ovaj prizor: ravnatelji svih nacionalnih TV kuća pod okriljem noći kao Pepeljuge dolaze u Sabor, recimo, ili ne, još bolje, u Kulmerove dvore, tajnim hodnicima lakeji ih po crvenom tepihu odvode u veliku podzemnu dvoranu u kojoj je sve spremno za dodjelu prestižnih nagrada. U gledalištu se meškolji nabrijana politička elita, nestrpljivo iščekujući laureate pojedinih kategorija. Veliki Gazda izlazi na stejdž i svečano proziva jednog po jednog ravnatelja televizija; u kategoriji “Spržimo narodu mozak reprizama” gotovo je jednoglasno odlučeno – nagrada ide mojoj vlastitoj televiziji, RTL-u, kuloarski nazvanom Reprizna televizija! Čestitam, kolega, a vi ostali malo se više potrudite želite li biti barem nominirani iduće godine! Idemo dalje… u kategoriji “Usadimo Hrvatskoj potrošački duh” pobjednik je naravno jedna i jedina Nova TV! Zaplješćimo im na postignuću, nije lako ugurati ono malo programa između tolikog broja reklama! Klap, klap, klap! I posljednji pobjednik je naravno HTV, bez konkurencije u kategoriji “Pretvorimo hrvatske intelektualce u vampire”… dragi kolega, čestitam vam od srca, pred vama je bio zaista velik zalogaj kojega ste odradili briljantno, bez greške, a da skoro nitko nije ni primijetio. Prognali ste tu zlu kulturu iz etera tako divno suptilno, da vam samo mogu od srca stisnuti ruku i reći hvala. Hvala što zdušno pokretenjujete ovu zemlju, hvala što proizvodite nove generacije potrošača, hvala što ste intelektualnu snagu ove sirote zemlje umorili kasnonoćnim programom, hvala, hvala! A sad se gubite i nastavite raditi dobar posao.

Čovjek se na štošta navikne, adaptabilne smo mi životinje. Navika može biti tako moćna da uspijeva potisnuti svako sjećanje na doba prije nje. Mnogi od nas, tako, jedva da se sjećaju da se nekada, u ono “mračno” doba kad rejting nije bio televizijska alfa&omega, u eteru bez problema moglo pronaći mnoštvo kulturnih sadržaja čak i usred dana. Danas smo se, eto, navikli na to da za intervju s najvećim recentnim europskim umjetnikom, Janom Fabreom, moramo naviti budilicu jer počinje pola sata iza ponoći, ili gurati šibice u oči i popiti galon turske kave da ostanemo budni ne bismo li vidjeli premijeru dokumentarnog filma Ines Pletikos, “Što je meni Balkan – kino Europa”.

Prije toga, naravno, moramo progutati gomilu trovačkoga sadržaja što se ugnijezdio u famozni prime-time, stotu reprizu nekog filma, hrpu reklama i diletantski, a opasan serijal “Bitka za Vukovar” otkupljen za masne novce (špekulira se da se radi o iznosu od 3,5 milijuna kuna) od anonimne produkcijske kuće Onero koja je za njegovu izvedbu angažirala samoprozvanog priučenog “redatelja” Romana Majetića, javnosti poznatog kao svrgnuti kralj sapunica i neplatiša poreza, i potpuno anonimnog Dominika Susmela. Kažem opasan, jer kako drugačije nazvati panegirik Tomislavu Merčepu, optuženiku za najbrutalnije ratne zločine koje jedan bolestan um može osmisliti i koji u tome opasno konkurira Glavašu, nego kao programirano predizborno trovanje stranke na vlasti u kojem se ne preže zatitrati najniže strasti umornog, zatupljenog i opljačkanog naroda, istog onog koji se sam, predvođen kulturnom i političkom elitom, ne može pomiriti sa činjenicom da geografski, civilizacijski i kulturološki pripada korpusu Balkana

Upravo toj pripadnosti i posljedicama neprestanog odricanja od iste posvećen je ovaj dokumentarni film Ines Pletikos u kojemu autorica uz pomoć sugovornika pokušava dokučiti razloge historijske difamacije ove zapravo imaginarne kategorije Balkana (kako ju je bugarska filozofkinja Marija Todorova okarakterizirala u svojoj knjizi “Imaginarni Balkan”), i načine na koji je ona utjecala na stanovništvo toga poluotoka, stvarajući mu komplekse kojih se ni danas ne može otarasiti, a koji neprestano generiraju i perpetuiraju razloge za njegovo daljnje blaćenje.

U filmu ove razloge pokušava rasvijetliti jedan od najvećih hrvatskih kulturologa, filozof Boris Buden, koji već godinama živi daleko od Balkana, u prijestolnici europske kulture Berlinu, no i dalje taj isti Balkan osjeća kao nešto na čemu temelji i promišlja vlastiti kulturni identitet. Da Balkan ne mora svima biti uvredljiva kategorija, da se može voljeti i biti neprekidan izvor inspiracije pokazuje nam autorica na primjeru Darka Rundeka, jednog od najkompletnijih domaćih umjetnika, čija se glazba provlači kroz cijeli film i kojega svojevoljno izgnanstvo s polutoka u Pariz nije spriječilo da nastavi promišljati svoje kuturno podrijetlo pa i dalje stvara glazbu na materinjem jeziku za domaću publiku (za razliku od Štulića koji je od Balkana pobjegao i pokušao ga zaboraviti).

Zanimljivo je da se ovakvi primjeri nalaze samo kod sudionika filma koji su se iz Balkana dislocirali, pa valjda jasnije vide uz tu distancu, jer ostali sudionici u filmu koji na Balkanu žive, poput Dežulovića i Lucića koji zajebantski opjevavaju tekuće događaje, ili konceptualnog umjetnika Siniše Labrovića koji uz gusle ganga na glavnom zagrebačkom trgu, pokazuju da se s tom pripadnošću u današnjem, poslijeratnom i post-tranzicijskom kontekstu Balkana nositi mogu samo ako zauzmu zdravu ciničnu pozu. Ne, meni osobno, najdirljiviji trenutak filma onaj je u kojemu dvije djevojke iz nekog sela u kršu pokraj Knina, sjede ispod drveta i sanjare o skorašnjem odlasku u Zagreb na studij. Zanesenost im poremeti mater koja ih otjera da muzu krave, umjesto da ljenčare. Tim dvjema djevojkama Zagreb predstavlja bijeg iz njihovog balkanskog pakla u neki bolji život, idealizirajući pritom taj grad jednako kao što Zagrepčani idealiziraju Berlin ili New York, osjećajući vlastiti grad zatucanom palankom.

Ako ste već imali priliku pogledati neki od filmova Ines Pletikos, poput recimo onoga “Kad Miki kaže da se boji – Tko su junaci Johnnyjevih pjesama” prikazanog na HTV-u prije koju godinu, prepoznat ćete njen osebujan dokumentaristički stil temeljen na poetici fragmenta u kojoj nema mjesta fabularnosti na koju smo u dokumentarizmu donekle navikli, a koja je često rezultat populističkog pristupa gledateljstvu. Jasno će vam biti da je ona jedna od autorica koja ne podilazi općem, nametnutom ukusu i poželjet ćete pogledati još poneki film iz njezine radionice. Možda će vam to i poći za rukom jer HTV ponekad ipak odluči naručiti ponešto čega se ne treba sramiti, a “Što je meni Balkan – kino Europa” upravo je jedan od takvih proizvoda. Tim je nejasniji njihov motiv jednogodišnjeg bunkeriranja ovoga filma kojega su sami naručili, a još neshvatljiviji motiv premijernog prikazivanja ovakvog bisera u sitne noćne sate.

Osim ako im je doista u cilju, kao što smo spomenuli na početku ove priče, planski natjerati ljude da zamijene dan za noć, pa da oni koji vlastiti um ponekad i koriste ujutro budu preumorni pobuniti se protiv zločinačkog tretmana kulturnog programa.

Tekst uz dozvolu autorice prenosimo sa prijateljskog portala Ravno Do Dna